Written by 18:31 Kolumne i osvrti, Nove hereze, Politika i društvo

Neven Barković: Borba za slobodu govora je izgubljena, ali to ne znači da treba odustati

Već drugi put ove godine sam zamoljen da pokušam objasniti zbog čega se zalažem za apsolutnu slobodu govora. Već drugi put ove godine? Da, već. Naime, radi se borbi koja se, barem u sićušnom krugu ljudi koji se bore za apsolutnu slobodu govora, smatra praktički izgubljenom. Za apsolutnu slobodu govora ne zalaže se više gotovo nitko, a vojska bez vojnika je poražena po definiciji.

Razlozi za poraz u toj borbi su prilično jednostavni, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. 

Naime, u Hrvatskoj se ta bitka nikad nije ni vodila. Nijedan relevantni društveni faktor, kako u politici i akademiji, ali i samoj javnosti, izostanak apsolutne slobode govora uopće ne smatra  problemom. Postalo je općeprihvaćeno da hrvatska policija privodi ljude jer su na Facebooku ili Twitteru, ali i u stvarnom svijetu, iznosili vlastima neprihvatljiva mišljenja, od “ACAB” do “HDZ lopovi”. Pravosudni sustav, od policije preko državnih odvjetnika pa do sudova, i dalje oštro progoni ljude za zločin bez žrtve birokratski nazvan “vrijeđanje službene osobe”. Ne treba zaboraviti ni male, ali relativno utjecajne sekte katoličkih fanatika koje sve agresivnije traže nešto, bilo što, što vrijeđa njihove labilne vjerske osjećajćiće. Obzirom da više ne mogu paliti ljude na lomačama kao u “dobra stara” vremena, preostaje im cmoljenje po društvenim mrežama (koje usput budi rečeno također spada u slobodu govora i zato, ali ne samo zato, ga potpuno podržavam). No, njihova neutaživa žeđ za stvarnom političkom moći, barem u Hrvatskoj, ne smije biti zanemarena. 

Situacija u zapadnom svijetu nije ništa bolja, iako protivnici slobode govora na zapadu nerijetko imaju drugačiji predznak od ovih hrvatskih. Možda najbolji primjer je fenomen no platforminga, koji je zahvatio ne samo zapadna sveučilišta i akademiju, nego i društvo u cjelini. Svatko tko je čuo za primjere no platforminga žena kao što su Ayaan Hirsi Ali i Yasmine Mohammed, bivših muslimanki koje su pobjegle od dogovorenih brakova, nasilnih muževa i ostalih “divota” radikalnog islamizma, može bez problema shvatiti koliko je crv politički korektne cenzure duboko ušao u nekad zdravo (ili barem zdravije) tijelo zapadnog liberalizma. U vremenima u kojem tamnopute feministkinje, žrtve nasilja koje su godinama fizički i psihički zlostavljali ultra-patrijarhalni vjerski fundamentalisti, na američkim sveučilištima ne mogu javno reći što misle o islamizmu i njegovom odnosu prema ženama, onda je posve jasno da se zapad davno pozdravio i s “običnom” slobodom govora, a kamoli ne onom aposlutnom.

Da ne bude nikakve dvojbe – u ostatku svijeta situacija je još gora. Navest ću samo najekstremniji primjer – u osam većinski muslimanskih zemalja napuštanje islama (što je izražavanje mišljenja i stava par excellence) zakonski se kažnjava smrću. Odbacivanje islamske vjere ilegalno je još u šest većinski muslimanskih država, pri čemu je u njih tri bivše muslimane moguće osuditi i na smrt. O drakonskim zakonskim posljedicama za ljude koji iznose nepoželjna/nepopularna mišljenja u Kini, Rusiji, Turskoj i nizu drugih zemalja ovdje ne moram ništa pisati, dovoljno je otvoriti naslovnicu bilo kojih novina.

Bitka za apsolutnu slobodu govora je, dakle, izgubljena. No, to ne znači da se argumente za apsolutnu slobodu govora ne isplati ponavljati unedogled, neovisno o tome što će imati zanemariv ili nikakav efekt. Isplati se, ako ništa drugo, zbog vlastite savjesti.

Što je uopće apsolutna sloboda govora?

Nakon ovog naizgled pesimističnog uvoda, vrijeme je za par definicija. Definicije su dosadne, ali su važne, jer bez jasno definiranih pojmova, a naročito u vremenu PR-a, silovanja jezika i općenitih floskula koje znače sve i ništa (ponekad i u isto vrijeme), svaka suvisla rasprava pada u vodu i prije nego što je počela.

Apsolutna sloboda govora znači da možete javno reći ili napisati bilo kakvo mišljenje, a da pritom ne morate strahovati od reakcije državnih organa represije po službenoj dužnosti. 

Iz toga slijedi da se apsolutna sloboda govora ne odnosi na klevete i prijetnje, a naročito one ozbiljne i kredibilne. Ako netko za vas javno objavi da ste, primjerice, pedofil, vaše je puno pravo potražiti zadovoljštinu na sudu u privatnoj parnici. Prijetnje me osobno ne smetaju jer sam navikao na njih i smatram ih izrazima intelektualne i fizičke nemoći, ali razumijem da neke ljude mogu ozbiljno zabrinuti, naročito ako su upućene bliskim članovima obitelji i zbog toga, u kontekstu slobode govora, spadaju u istu kategoriju kao i klevete. Pod uobičajene iznimke od (apsolutne) slobode govora najčešće spada i iznošenje vojnih i/ili obavještajnih tajni, naročito u vrijeme rata, iako se i tu mogu naći važne iznimke.

Kao što je jasno iz gornje definicije apsolutne slobode govora, ni prijetnje ni klevete ni iznošenje vojnih tajni ne spadaju u iznošenje mišljenja i zbog toga se u ovom tekstu ne bavim njima. Ovdje se radi isključivo o slobodnom izražavanju mišljenja bez straha od automatske represivne reakcije policije i pravosudnih tijela.

Dvije vodeće zapadne škole mišljenja o slobodi govora

Kao što je poznato svakome iole upućenom u problematiku slobode govora, na zapadu postoje dvije glavne struje po tom pitanju.

Prva, kakva je na snazi u većini europskih (ali i mnogih drugih) zemalja, kaže da se sloboda govora zakonski može (i mora) ograničiti. Europski model regulacije slobode govora kaže da mora postojati neko nadležno tijelo, najčešće sud, koje odlučuje o tome što je govor koji se kažnjava po službenoj dužnosti. Uz to, europski model kaže da je moguće unaprijed definirati što se točno smatra nedozvoljenim govorom.

Druga struja je ona američka, koja kaže da sloboda govora jest apsolutna i da štiti i govor mržnje (kako god ga definirali). Američki pristup sadrži nekoliko iznimaka od pravila da je sloboda govora apsolutna, a najvažnija je sažeta u pravnoj formulaciji “fighting words”. Da ne  ulazim preduboko u američku pravnu praksu, važno je shvatiti da sudovi određuju što su “fighting words” a posteriori, ovisno o okolnostima. Primjerice, ako netko na svom privatnom Facebook profilu napiše da “Židove treba pobiti”, to će na američkim sudovima (ili barem na zadnjoj instanci, Vrhovnom sudu) u konačnici najvjerojatnije proći kao sloboda govora. No, ako netko okružen gomilom naoružanih neonacista okupljenih pred sinagogom zaurla iste riječi, a naročito ako pritom dođe do nasilja, američki sudovi će gotovo sigurno zaključiti da su to “fighting words” i kazniti onog koji ih je zaurlao.

Nije teško pogoditi koju struju preferiraju oni koji se zalažu za apsolutnu slobodu govora, pa tako i autor ovih redaka. Osobno imam prigovora i na američku pravnu praksu, ali kad se pogleda što je alternativa, izbor je jasan.

Ono što treba uočiti odmah je fundamentalna razlika između europskog i američkog pristupa – u Europi se smatra da je moguće unaprijed taksativno odrediti što spada u nedozvoljeni govor, koji je kažnjiv po zakonu. U SAD-u je a priori određivanje sadržaja nedozvoljenog govora ilegalno po Ustavu (vidjeti: prior restraint). Ukratko, nitko u SAD-u ne smije unaprijed odrediti što je nedozvoljen govor koji se kažnjava po sili zakona, a u Europi može i mora.

Nažalost, ne moram posebno ni naglašavati za koji pristup se zalaže većina ljudi koji nas okružuju. Svatko tko, kako u Hrvatskoj tako i Europi, smatra da sloboda govora treba biti apsolutna te štititi i govor mržnje, je u debeloj manjini. Što to govori o prostoru koji je ne tako davno bio kolijevka Prosvjetiteljstva i liberalizma, također nije teško pogoditi.

Problem “govora mržnje”

Europski model apostrofira govor mržnje kao jednu od najvažnijih iznimaka slobode govora, iste one slobode koja se deklarativno (i to samo deklarativno) i dalje ističe kao temeljna društvena vrijednost u većini zemalja zapadne Europe. No, iako svakodnevno slušamo žalopojke sa svih strana ideološkog spektra o govoru mržnje, malo tko uopće postavlja elementarno pitanje – što je uopće govor mržnje? Postoji li jedinstvena i općeprihvaćena definicija govora mržnje? Odgovor je – ne baš.

U teoriji, govor mržnje je svaki javni govor koji izražava mržnju ili potiče nasilje prema osobi ili skupini i baziran je na karakteristikama poput rase, religije, nacionalnosti, spola, seksualne orijentacije i sl. Treba spomenuti i da je ogromna većina članica UN-a potpisala i ratificirala UN-ov Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, koja kaže da se “svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koja potiče diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, mora zakonom zabraniti”.

U praksi odnosno u stvarnom svijetu, govor mržnje se različito definira u različitim zemljama. U nekim zemljama je govor mržnje više ili manje jasno definiran pravni termin, u nekima nije. No, ono što je zajedničko većini zemalja koja ima zakone protiv govora mržnje je njihovo selektivno provođenje, koje je posljedica (pre)širokih definicija, ali i samovolje vlasti (izvršnih, zakonodavnih i sudskih).

U mnogim zemljama zakoni o govoru mržnje (i njihove izvedenice) omogućavaju vlastima da se na elegantan i društveno prihvaćen način riješe kritičara i oponenata. U isto vrijeme, onima koji su na vlasti ili su bliski vlasti, poput vjerskih zajednica (a naročito one tri glavne monoteističke), isti taj govor mržnje se tolerira jer je usmjeren protiv onih koji nisu bliski vladajućima.

Zašto sloboda govora mora biti apsolutna?

Argumenti za apsolutnu slobodu govora, s naglaskom na slobodu iznošenja mišljenja, nisu novi. Dapače, neki od njih su toliko stari da su u modernom zapadnom diskursu gotovo posve zaboravljeni. 

Za početak treba istaknuti nešto što se gotovo uvijek zaboravlja u raspravama o slobodi govora i njenim zakonskim granicama. 

Naime, sloboda govora nije samo sloboda osobe da kaže ono što misli bez straha od policijskog privođenja, nego je i sloboda svih onih koji žele čuti što ta osoba ima za reći. Ograničenje slobode govora nikad ne ide na štetu samo jedne osobe (iako je i “samo” to toliko opasno da bi trebalo biti zabranjeno), nego na štetu svih onih koji žele čuti mišljenje te osobe. 

Svojevoljni pristanak na gaženje individualne slobode

No, ključan i vjerojatno najvažniji argument za apsolutnu govora kaže nešto još važnije: Ograničavanje i/ili progon nečijeg javno iskazanog mišljenja po službenoj dužnosti podrazumijeva da je sasvim u redu dozvoliti nekom drugom da umjesto vas odlučuje što vi osobno smijete čuti, pročitati i pogledati, a što ne smijete. 

To znači da mora postojati nekakvo državno tijelo, nekakav odbor, radna skupina ili povjerenstvo, neka skupina birokrata, čiji sastav je najčešće sklepan po željama vladajuće garniture, kojoj dajete pravo da umjesto vas odluči kakve riječi smiju biti izgovorene, a kakve ne smiju. Dajete im pravo da umjesto vas odluče što smije biti napisano i objavljeno, a što ne smije. Svojevoljno im dajete pravo da odlučuju o (potencijalnom) sadržaju vaše svijesti i time gaze vašu individualnu slobodu.

Znate li ijednu osobu kojoj biste mirne savjesti dali takvo pravo – da odlučuje što smijete čuti, pročitati, poslušati ili pogledati? Ako znate, to je sasvim legitimno. Ali znajte jednu stvar – time ste se odrekli vlastitog prava na prigovor jednom kad dođu po vas.

“Zalažem se za slobodu govora, ali…”

Sljedeći argument je gotovo banalan, ali mnogima i dalje promiče. 

Baš kao što ne možete tvrditi da ste protiv smrtne kazne osim u nekim slučajevima, tako se ne možete ni uvjetno zalagati za slobodu govora. 

Ne možete se zalagati za slobodu govora karikaturista Charlie Hebdoa, da biste u sljedećoj rečenici dometnuli kako su “ipak pretjerali”, “izazivali vraga” ili neki sličan idiotluk.  Ne možete tvrditi da svatko ima pravo javno iznijeti svoje mišljenje i stav, a potom tražiti zakonsku zabranu postrojavanja crnokošuljaša na Jelačić placu. Ne možete tražiti da se zabrane cajke ili lobotomizirani reality showovi, a u isto vrijeme tvrditi da ste za slobodu izražavanja. 

Dobro, možete, ali onda barem priznajte sami sebi da ste licemjeri. 

Tu ideju je vjerojatno najljepše formulirala Rosa Luxemburg kad je napisala: “Sloboda samo za one koji podržavaju vladu, samo za članove partije – koliko god da bili brojni – nije nikakva sloboda. Sloboda je uvijek i samo sloboda za one koji misle drugačije”.

Jedini tko je to možda još bolje sažeo je George Orwell: “Ako sloboda ima ikakvo značenje, to je pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti”.

Ako se zalažete za slobodu govora za sve osim za one s kojima se ne slažete, ne zalažete se za slobodu govora.

Ograničenje slobode govora ima štetne posljedice čak i ako se provodi s najboljim namjerama

U gornjoj raspravi o govoru mržnje spomenuta je jedna vrsta opasnog ograničavanja slobode govora pod egidom zabrane govora mržnje. Radi se o progonu političkih i/ili ideoloških oponenata od strane vladajućih, a uz pomoć zakonskih odredbi o ograničavanju govora mržnje. Ne treba, naravno, ni ovdje zaboraviti drugu stranu novčića.

Naime, sama ideja zakonske regulative govora mržnje možda i jest bazirana na dobrim namjerama, koliko god da bile naivne i neprovedive bez šire štete po društvo. Malo koja racionalna i dobronamjerna osoba simpatizira otvoreno i javno iskazivanje mržnje i pozivanje na nasilje prema bilo kojoj skupini ljudi, a naročito prema onima koji su (barem tradicionalno) najmanje zaštićeni. 

Ljudi se ne mijenjaju kad im zabranite govoriti

Unatoč svemu tome, ne treba zaboraviti jednu važnu karakteristiku ljudskog uma: Mrzitelji i ekstremisti ne mijenjaju svoje stavove zbog zabrana. Kad mrziteljima i ekstremistima ograničavate slobodu govora, u očima njihovih istomišljenika oni postaju mučenici. Ako zabranama ekstremističkih i mrziteljskih stavova išta postižete, to je da će postati još ekstremniji, uvjereniji u svoje zablude i, što je najgore, još popularniji. Kad zabranite neko mišljenje, mnogim ljudima će prva reakcija biti povećani interes, pa čak i simpatije prema takvom mišljenju.

Ne znam za vas, ali ja želim znati tko su pravi mrzitelji oko mene. Želim im vidjeti lica i znati im imena i prezimena. Ne želim da se neonacistima, staljinistima, antivakserima, rasistima, islamistima, teoretičarima zavjera i sličnima oduzima sloboda izražavanja njihovih glupih, odvratnih i potencijalno opasnih ideja. Ne samo da ih to neće učiniti razumnijima, nego će ih još više radikalizirati, a od vas će pritom sakriti važne informacije. 

Zakonsko ograničavanje slobode govora bilo kome, pa i ekstremistima, je lose-lose situacija.

Heretici guraju svijet prema naprijed

Sloboda govora, mišljenja i izražavanja je temelj svih ostalih ljudskih prava. Čovjek koji nema pravo na izražavanje mišljenja gubi mogućnost korištenja onog što ga čini različitim od ostalih razvijenih primata.

Bez prava na slobodu mišljenja i govora možemo zaboraviti na bilo kakav napredak. Povijest je dokazala da svijet naprijed guraju upravo slobodno misleći heretici poput Kopernika, Spinoze, Orwella i Solženjicina, ljudi koje tadašnje vladajuće ortodoksije pokušavale ušutkati..

Upravo zbog toga automatski sumnjam u motive svakog tko me i dan danas uvjerava da je “za slobodu govora, ali”, a naročito ako iza njega stoji policajac s pendrekom.

O autoru:

Foto: Sinisa Sunara

Neven Barković rođen je 1978. godine. Apsolvirao je fiziku na zagrebačkom PMF-u, a zadnjih 20 godina bavi se novinarstvom. Radio je novinarske i uredničke poslove za Index.hr, Business.hr i tportal.hr, a trenutno radi kao zamjenik glavne urednice Indexa. Autor je niza tekstova i komentara o sekularnosti i (apsolutnoj) slobodi govora.

(Visited 606 times, 1 visits today)
Last modified: 28. 1. 2020.
Close