Poznata uzrečica kaže – svijet je globalno selo. I doista, čini se da je svijet danas uistinu toliko povezan i umrežen da je poprimio određene osobine sela. Neke od tih karakteristika su brzo širenje informacija koje se u šali često pripisuje seoskim babama, činjenica da u selu svi sve znaju i da se najčešće profiliraju oni bučniji koji u konačnici povedu stvari onako kako njima u danom trenutku odgovara. Zanimljivo je u tom kontekstu promotriti i situaciju s globalnom pandemijom koronavirusa koja je bez iznimke zahvatila svaku poru takvoga sela, odnosno svijeta.
Promotrimo za početak rane dane pandemije iz današnje perspektive. Postoji konsenzus o prva dva mjeseca za koje se može priznati amnestija odgovornosti onih koji su donosili odluke i politike za borbu protiv virusa. O virusu se znalo relativno malo, a društvenim mrežama i medijima širile su se snimke iz Kine i Italije. Iako vjerojatno do danas nije razjašnjeno je li se radilo o autentičnom ili propagandnom materijalu, velika se većina građana počela iznimno bojati Covida. Iako je strah evolucijski ugrađen mehanizam koji svim vrstama, pa tako i ljudima, omogućava preživljavanje, gledajući širi vremenski kontekst, činjenica je da za većinu građana modernoga svijeta život nikada nije bio ugodniji. Tehnološka dostignuća, razvoj medicine i, općenito, rast standarda, modernog su čovjeka uljuljali u lažan osjećaj sigurnosti i nedodirljivosti, a civilizaciju otuđili od činjenice vlastite smrtnosti. Prisutnost Covida vratila je čovjeka u grubu realnost, što je dodatno pojačalo strahove svjetskog stanovništva.
Iz perspektive političara, izbora de facto nije bilo. Čak i ako je bilo racionalnije činiti manje, u tom trenutku to nije bilo politički oportuno. Ipak, unatoč tome što se reakcije promatrane iz ondašnje perspektive donekle mogu opravdati, ono što nikako nije moguće opravdati jest marginaliziranje legitimnih predstavničkih tijela te prepuštanje odriješenih ruku parapolitičkim tijelima. Malo tko se u tom razdoblju pitao koji je njihov legitimitet, odnosno odakle im pravo da donose odluke koje su u praksi imale učinke zakona, iako pravno nisu imale zakonsku snagu. Međutim, kako je odmicalo vrijeme, poraslo je opće znanje o Covidu, i ono znanstveno, ali i iskustveno na razini pojedinca i njegove okoline. Blagodati globaliziranog svijeta u kojem živimo, omogućavale su nam da uz nekoliko dodira zaslona mobilnog telefona vidimo što se događa u svakom kutku.
Znanost
Iz perspektive države i naroda, prvi su se odgovori očekivali od znanstvenika čije je uže područje rada vezano uz viruse i epidemiologiju. Međutim, istaknutiji su se znanstvenici ubrzo kompromitirali – posredno ili neposredno – zbog svojih promašenih prognoza, od kojih je najpoznatiji dramatičan apel 26-orice, pri čemu se, ruku na srce, ne mogu svi niti nazivati znanstvenicima u užem smislu riječi. U apelu upućenom početkom prosinca 2020., tražili su od hrvatske Vlade najstrože moguće mjere, tvrdeći kako će broj umrlih do Božića drastično narasti. Ipak, epidemiološka situacija za Božić bila je potpuno suprotna od najavljivane. Brojke zaraženih padale su od datuma potpisivanja apela pa sve do Božića. Nitko nije dobio nikakve sankcije zbog takvih krivih prosudbi, iako se, zbog njihove formalne uloge u Vladinom znanstvenom savjetu, neke od tih potpisnika moglo sankcionirati. Na kraju krajeva, nisu se dogodile niti one autosankcije sakrivanja vlastitog obraza nakon serije promašaja koje slobodno možemo okarakterizirati epskima, uzevši u obzir raskorak između prognoze i zbilje, kao i činjenicu da se radi o osjetljivoj tematici zbog koje teško pati svakodnevica.
Što je dakle znanost i što čini znanstvenika? Na primjer, može li znanstvenik koji tvrdi da mu se mora biti poslušan samo zato što je znanstvenik uistinu polagati prava na tu titulu? Ili pak, ako odbija odgovoriti na pitanje uz obrazloženje da osoba koja postavlja pitanje nema formalno medicinsko obrazovanje? Na oba je pitanja odgovor negativan. Znanost je skepsa, ona postavlja pitanja, propituje, ruši stara dostignuća i na njima gradi nova. Znanstvenik koji ne želi odgovoriti na pitanje nego umjesto toga traži povjerenje ipso facto, tj. jer je on znanstvenik, u kontradikciji je sa znanošću samom. Osim što su nasjeli na staru ljudsku boljku koja kaže “vlast je slast” (jer su vlast i publicitet posredno i dobili), u ovoj su se pandemiji znanstvenici (ili barem oni medijski eksponiraniji) ponašali prije kao svećenici svojevrsne religije jer je njihov pristup u ophođenju s okolinom bio isključivo dogmatski. Ironično, veći dio njih vrlo vjerojatno ne prakticira nikakvu konvencionalnu religiju niti na nju gleda pozitivno.
S druge strane, neki znanstvenici s pozamašnim kredibilitetom koji su od početka bili zagovornici drugačijeg pristupa prošli su ispod medijskog radara. Među njima se ističu profesor John Ioannidis sa Sveučilišta Stanford, neupitni autoritet za područje javnog zdravstva te autor metastudije koju je naručio WHO prema kojoj je medijan smrtnosti svih mlađih od 65 godina na razini desetinke postotka, kao i studije koja je pokazala da je korist od strožih mjera, kada se odbije učinak blažih mjera, gotovo nikakav. Na potonjoj mu je koautor bio Jay Bhattacharya, također sa Stanforda, koji je jedan od autora deklaracije nazvane Great Barrington Declaration koju je potpisao zajedno sa profesorima Sunetrom Guptom (Sveučilište Oxford) i Martinom Kulldorffom (Sveučilište Harvard), a kojom autori traže široko preispitivanje politika borbe protiv ovog virusa. U potpunoj suprotnosti bili su eksponiraniji znanstvenici u Hrvatskoj, od kojih, ironije radi, gotovo nijedan ne živi u Hrvatskoj, niti ih itko u zemljama u kojima djeluju išta o koronavirusu pita. Neki od njih bili su i veliki pobornici zatvaranja škola, iako postoji znanstveni konsenzus da djeca ne obolijevaju od težeg oblika bolesti, niti šire virus u jednakoj mjeri kao i odrasli. Opet, ironije radi, nitko od njih nema djece, barem ne u hrvatskim školama koje su tako očajnički željeli zatvoriti.
Cjepivo
Od samog početka pandemije, cjepivo protiv koronavirusa bilo je svojevrsno oružje koje smo svi željno iščekivali kao svjetlo na kraju tunela koji vodi do izlaska iz krize i povratka u svakodnevicu. Jednom kad je cjepivo napokon proizvedeno, započeo je proces procjepljivanja stanovništva. Kod nas je prva dostava popraćena neviđenom pompom pri čemu je dovoljno prisjetiti se tragikomične slike Krunoslava Capaka kako u maniri šerifa s Divljeg zapada sjedi na dostavnoj kutiji, ili činjenice da su prve doze isporučivane pod pratnjom specijalne policije. No ubrzo su krenuli i prvi problemi. Za cjepivo koje su razvili AstraZeneca i Sveučilište Oxford zabilježene su sumnje na teže nuspojave. Neke su europske zemlje privremeno, a neke čak i trajno, zaustavile distribuciju spornog cjepiva. Hrvatsko se pak stanovništvo uvjeravalo kako većih problema nema, unatoč širokoj dostupnosti informacija iz svih krajeva svijeta. Kampanja za cijepljenje, pored početne skepse, u ovom je segmentu bila načeta prvim udarcima.
Jedna od pozitivnih stvari vezanih uz pandemiju i cijepljenje jest da su čak i članovi Stožera u jednom trenutku u narativ uključili ono što je srž stvari. Cjepivo sa sobom nosi određeni rizik koji je ipak, doduše ovisno o vašem zdravstvenom stanju, znatno manji od same bolesti. S obzirom na to da cjepivo nosi određeni rizik, to znači da postoji vjerojatnost, koliko god mala bila, da se dogode nuspojave koje bi mogle utjecati na kvalitetu života pojedinca u budućnosti. Jednostavno, određeni broj pojedinaca u populaciji imat će teže nuspojave. Možda će ih biti tek nekolicina, ali će ih sigurno biti i statistika je tu neumoljiva. Tko u tom slučaju preuzima odgovornost? Ako postoji zakonska prisila prihvaćanja cijepljenja, u tom slučaju država bi trebala preuzeti i odgovornost te zbrinuti na svaki mogući način pojedinca koji pretrpi bilo kakvu štetu radi te prisile. Quid pro quo, ne može jednostavnije. Licemjerno je tvrditi da svi članovi društva moraju participirati jer je društvo bitnije od pojedinca, a onda se odreći pojedinaca kojima bi se moglo dogoditi da postanu ovisni o tom istom društvu. Na kraju krajeva, nismo li na početku pandemije išli u lockdown da zaštitimo naše starije sugrađane, jer je život svakog pojedinca u društvu jednako vrijedan?
Ono što je trenutno važeća znanstveno dokazana činjenica jest da je za djecu veći rizik cijepiti se nego oboljeti od Covida. Na jedan milijun djece, njih dvoje razvit će teži oblik bolesti, dok će u slučaju primanja Pfizerovog cjepiva njih dvadesetak imati teže nuspojave. Nadalje, iako se inicijalno smatralo kako cijepljene osobe imaju manju ukupnu količinu virusa koju prenose, novija istraživanja to demantiraju te pokazuju da količina može biti jednaka i kod cijepljenih i kod necijepljenih. Zorno su svojim primjerom to pokazali visoko procijepljeni Izrael i Island u kojima se dogodila eksplozija novih slučajeva. Nadalje, jedna je znanstvena studija iz Izraela, provedena na uzorku od od više stotina tisuća pojedinaca, utvrdila da je imunitet stečen preboljenjem dugotrajniji te da je vjerojatnost za razvoj težeg oblika bolesti čak 27 puta veća kod onih koji su primili dvije doze cjepiva nego kod onih koji su preboljeli bolest i tako prirodnim putem razvili antitijela.
Međutim, unatoč svemu, izgleda da je fokus strategije cijepiti sve, bez obzira na plutajuća znanstvena dostignuća. Realnost je ponešto drugačija. Ovakvim se potezima čini velika šteta, jer koncept cijepljenja jest veliko znanstveno dostignuće kojime se mogu prevenirati razne bolesti i kojime neke bolesti uistinu jesu iskorijenjene. Ako općoj populaciji ovakvim potezima urušite povjerenje u taj koncept, povećavate vjerojatnost da će štetu pretrpjeti djeca koja kroz predškolsku dob često primaju cjepiva protiv bolesti koje im mogu značajnije naštetiti. Šteta je vidljiva već sada. Koliko god brzo bilo proizvedeno, cjepivo je u principu sigurno te je za veći dio odrasle populacije rizik od nuspojava (barem onih kratkoročnih) sumjerljiv riziku od težeg oblika bolesti. Kako raste kronološka dob i prisutnost komorbiditeta, tako korist od primanja cjepiva nadjačava rizik od eventualnih nuspojava. Međutim, o velikom neuspjehu kampanje svjedoči domaća statistika prema kojoj polovina rizične skupine koju čine osobe starije od 65 godina nije cijepljena.
Sve vezano uz cijepljenje u principu je jedan marketinški antiuzorak, tj. ogledni primjer kako kampanju ne treba voditi. Ako vam je zaštitno lice kampanje Alemka Markotić – osoba koja je tvrdila da do razvoja cjepiva treba proći minimalno 3 godine, a sada tvrdi kako je cjepivo sigurno – vrlo ćete teško ciljanu skupinu nagovoriti da se cijepi, pritom uopće ne ulazeći u raspravu o sigurnosti cjepiva. Čak i ako je cjepivo sigurno, lik Alemke Markotić trajno je obilježen paušalnim izjavama koje je davala tijekom pandemije kada je bila apsolutni autoritet, sa svim pravima, obavezama i posljedicama proizašlima iz uloge koju je slobodno prihvatila. Ako vam se prijeti sankcijama na poslu ili vas se zastrašuje nemogućnošću odlaska u trgovački centar, veća je vjerojatnost da će takav pristup umjesto onog željenog proizvesti kontraučinak. Tome nas uči kako elementarna psihologija, tako i bazična ljudska intuicija. Ako vas se pritom još i proglašava glupima samo zato što se usuđujete postaviti pitanje, onda vjerojatnost prihvaćanja cjepiva pada na golu ništicu.
A koliko je smisleno nazivati glupima one koji postavljaju pitanja i zdravorazumski povezuju podatke, zorno prikazuje istraživanje iz SAD-a koje su provela sveučilišta Carnegie Mellon i Pittsburgh na više od 5 milijuna ispitanika, a koje skepsu prema cjepivu povezuje, između ostaloga, sa stupnjem obrazovanja. Prema tom istraživanju, najskeptičniji prema cijepljenju bili su ljudi sa završenom najviše srednjom školom te oni s doktoratom znanosti. Najveći pad skepse dogodio se pak upravo u skupini pojedinaca sa završenom osnovnom i srednjom školom, dok u skupini onih s doktoratom znanosti nije primijećen pad. Drugim riječima, najmanje obrazovani koji su možda inicijalno mislili da će postati 5G antene ako prime dvije doze cjepiva, u međuvremenu su zaključili kako će se cijepiti, dok doktori znanosti ustraju u zaključku koji je istovremeno jednostavan, ali zorno ocrtava sve vezano za pandemiju: podaci se ne poklapaju, sve ovo što se događa jednostavno nema smisla.
Jedini ispravan motiv za cijepljenje, od samog početka naovamo, jest zaštita vlastitog zdravlja i smanjenje rizika od težeg oblika bolesti. Konačni čavao u lijes kampanji zabio je Delta soj jer ga jednako šire cijepljeni i necijepljeni, pa krilatica “Misli na druge, cijepi se” gubi svaki smisao, ako ga je uopće ikada i posjedovala.
Covid-potvrde
Neminovno je da je Covid u pojedinim segmentima društva doveo do segregacije. Radi sprječavanja širenja bolesti, nametnuta su ograničenja diktirala da u određenim slučajima nekoj lokaciji ili događaju mogu pristupiti isključivo osobe koje su primile cjepivo, preboljele Covid ili posjeduju trenutno važeći negativan test, bilo PCR ili antigenski. Slična ograničenja nametnule su i države za prelazak vlastitih granica. Covid-potvrde ili Covid-putovnice, zajednički je osmišljen projekt Europske unije koji sve osobne podatke, zajedno s povjerljivim osobnim medicinskim podacima koji se inače u informacijskim sustavima štite najvišim razinama sigurnosti, sakriva iza jednog jednostavnog QR koda.
Iako se ideja olakšavanja svakodnevice isprva čini pozitivnom, osobno nisam sklon podržati njezinu širu upotrebu. Inicijalni problem javlja se u konceptu. Potvrda je formalno propisan obrazac proizašao iz birokratskih struktura, pa nevezano za njegov sadržaj, samo postojanje obrasca implicira institucionalnu podršku onome čemu taj obrazac služi, a ono čemu on trenutno služi u određenoj mjeri jest segregacija. Covid-potvrde dakle institucionaliziraju segregaciju. Dodatni problemi javljaju se prilikom praktične primjene. Osoblje koje bi, ovisno o kontekstu, trebalo provjeravati valjanost potvrde, prema mojemu osobnom iskustvu to ne čini na adekvatan način. Ideja potvrde jest da osoba zadužena za provjeru skenira QR kod i dobije binarnu odluku, slobodan prolaz ili zabrana prolaza. U praksi se verifikacija potvrde svede na čitanje podataka sa same potvrde, što se, budimo iskreni, može iznimno lako fabricirati.
Najveći problem za šire korištenje Covid-potvrda nastao je zbog jednostavne činjenice da potvrde takvog tipa nisu efikasne. Zadnje znanstvene spoznaje jasno govore da je efikasnost cjepiva pala te da i osobe imune na virus koje vjerojatno neće razviti teži oblik bolesti i dalje mogu taj isti virus prenositi dalje. Ideja stvaranja umjetnih okolina u kojima su svi imuni ili ne mogu prenijeti virus tako jednostavno pada u vodu. Isto tako, nevalidne su kada je potrebno zaštititi neku okolinu, primjerice starački dom, od unošenja virusa.
Nadalje, u pregovorima oko uvođenja Covid putovnica Europski parlament je tražio da za nositelje valjane putovnice vrijedi mogućnost slobodnog kretanja među državama članicama. Međutim, ujedinjena je Europa krhak koncept koji se u situacijama neposrednih ugroza ili, općenito, bilo kakvih kritičnih pitanja – raspada. Dovoljno je prisjetiti se na koji način je funkcionirala zajednička nabavka cjepiva, njegova raspodjela među državama članicama ili, nevezano za pandemijski kontekst, kakav je bio zajednički odgovor na migrantsku krizu. Drugim riječima, kad je frka, svatko gleda svoj interes pa su i pregovori vezani za Covid putovnice završili u sličnom tonu. Unatoč nastojanju Europskog parlamenta, zemlje članice izborile su pravo da i dalje mogu nametnuti vlastite restrikcije osobama koje u njih ulaze, neovisno o posjedovanju valjane Covid putovnice. Prvi takav slučaj imali smo prilike vidjeti kada je Njemačka uvela obaveznu karantenu u trajanju od 14 dana za putnike iz Portugala, a do danas je takvih primjera bilo i više.
Možemo li onda, nakon svega navedenoga, govoriti o Covid-potvrdama kao sredstvu koje služi isključivo da olakša svakodnevicu u svojevrsnom prijelaznom razdoblju? Teško. Dodatan problem leži i u činjenici da su te potvrde u nekim slučajevima postale svojevrstan simbol pritiska država na svoje građane da se cijepe. Prilikom medijskih izvještavanja s lokacija na kojima je bilo organizirano cijepljenje, lako se moglo čuti ljude, mahom one mlađe, kako su se došli cijepiti da bi dobili potvrdu, što je problematično s dva aspekta. Prvi je da su epidemiološke mjere prije svega političke. Ono što je politika odlučila pojedincu u korist danas, već sutra može biti poništeno. Drugi je da je pogrešno pristati na koncept vraćanja ranije oduzetih prava kao nagrade za prihvaćanje cjepiva.
Stožer
Kada je riječ o Stožeru civilne zaštite koji upravlja krizom kao svojevrsni frontmen iza kojeg stoji politika, u početku pandemije uživao je bogovski status. Svaku se presicu iščekivalo s nestrpljenjem da bi nam u njoj Davor Božinović, Alemka Markotić, Krunoslav Capak i Vili Beroš obznanili ono što smo od milja počeli zvati “brojkama”, dali upute kako ćemo živjeti i kamo ćemo dalje. Četvorka je bila rado viđena u gostima na svim televizijskim programima, a podrška Stožeru među građanima je u biranim trenucima ožujka i travnja 2020. iznosila preko 90%, što graniči s podrškom HDZ-u u trenutku stvaranja države. Status Vilija Beroša bio je nedodirljiv, prema jednoj anketnoj kući uživao je status najpopularnijeg političara u travnju 2020. s podrškom od visokih 29.2%, a u HDZ-u se već kontempliralo nad mogućnošću osvajanja Zagreba na ovogodišnjim lokalnim izborima s njim na čelu. Međutim, popularnost Vilija Beroša već se u svibnju iste godine prepolovila i iznosila 15.4%. Kako je do toga došlo?
Elementarna nas psihologija uči da ljudi u kriznim vremenima, najčešće traže sigurnost pa staju uz jake vođe koji im tu sigurnost mogu dati. HDZ je na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima čak i kao strategiju kampanje odabrao ovaj udžbenički primjer, pa su u kampanju išli uz slogan “Sigurna Hrvatska”. No kako je vrijeme odmicalo, stidljivo su se pojavljivali glasovi drugih eminentnih znanstvenika iz domene, vidjeli smo da broj zaraženih raste višestruko brže nego što se pune bolnički i respiratorni kapaciteti. Na kraju krajeva, čovjek je socijalno biće, u većini slučajeva nerado će se zatvoriti, i ta se komponenta “jednako teško” od njega može amputirati kao i svaki drugi dio čovjekova fizičkog tijela. Informacija je moć, a u današnje doba međusobne povezanosti, teško je od običnog čovjeka koji zna otvoriti svoju omiljenu tražilicu i ukucati par biranih riječi sakriti istinu, koliko god se neki to trudili.
Kredibilitet je prvi načeo šef HZJZ-a, Krunoslav Capak, proglasivši tenis kontaktnim sportom na jednoj od obrednih presica Stožera. Iako ne djeluje dramatično, čini se da je ovaj trenutak bio prijeloman u cjelokupnom odnosu na relaciji Stožer-javnost jer je na društvenim mrežama krenuo val humorističnih epizoda na tu temu. Pokazalo se još jednom da satira i humor često prelome ondje gdje nedostaje elementarne hrabrosti. Taj je čin omogućio daljnje propitivanje rada Stožera, ono što je samo nekoliko dana ranije bilo nezamislivo. Neke od udaraca zadali su pojedinci iz vrha hrvatske politike, primjerice premijer Plenković koji je bio u evidentnom bliskom kontaktu s tenisačem Novakom Đokovićem, ministar Beroš koji se fotografirao s pjevačicom Ninom Badrić, a koja je trebala u tom trenutku biti u samoizolaciji, ili, još jedanput, Krunoslav Capak koji je pisao ekskluzivnu ispričnicu za zastupnika Darija Hrebaka jer je o njegovoj ruci ovisila vladajuća većina. Samu činjenicu da su izbori održani usred ljeta jer je tada bio povoljan epidemiološki trenutak, uz opasku da vladajućoj opciji odgovara manja izlaznost, ne treba detaljnije analizirati. Usput, budi rečeno, na listama HDZ-a nalazilo se pola Stožera, uz dodatak u kontekstu pandemije medijski vidljive Maje Grbe-Bujević.
Krunoslav Capak izjavio je da osobe u samoizolaciji mogu izaći na izbore ako stave masku što je u direktnoj kontradikciji s izjavom Alemke Markotić kako su oni koji izlaze iz samoizolacije bioteroristi. Tom je izjavom posebno uveselio i sve one kojima su epidemiolozi priuštili dva tjedna samoizolacije te koji radi toga nisu smjeli ni bez ikakvog društva izaći prošetati, sve pod prijetnjom rigoroznih kazni. Takvu kaznu nije izbjegao poljoprivrednik koji je potpuno sam išao izvršiti gnojidbu zemljišta i za kojega sustav nije imao milosti, iako je evidentno da on svojim činom nije ugrozio ama baš nikoga.
Istinu o maskama koja sada izlazi na vidjelo, jer prevladava znanstveni konsenzus da se virus širi aerosolno te da maske štite u bitno manjoj mjeri nego se to prvotno mislilo, početkom pandemije izrekao je Krunoslav Capak te predsjednica komore farmaceuta, a ona je glasila kako nema potrebe da zdravi ljudi nose maske. Capak je ploču okrenuo vrlo brzo, što je kulminiralo recentnom izjavom kako oni koji ne žele nositi masku zamole kirurga da prilikom operacije nad njima ne nose maske. Analogija je to koja logički ne stoji, jer maske, barem one koje koristi opća populacija, sprječavaju kapljično širenje, što nitko ne spori. Promašaja je bilo još, od zatvaranja teretana i njihovog ponovnog otvaranja 4 dana kasnije pod pritiskom javnosti, činjenice da ste mogli sjediti u kafiću bez maske ali ste je morali staviti na putu do WC-a, pa sve do činjenice da mjere nisu vrijedile jednako za sve, primarno političare i obične građane.
Ipak, u javnom se diskursu poteglo pitanje pohvale Stožeru radi činjenice da je Hrvatska uistinu, u odnosu na ostatak Europe imala iznimno labave mjere. Paradoksalno, iako je pandemijom formalno upravljao Stožer, pohvala nije bio lišen niti premijer Plenković osobno. Međutim, strogost mjera ovisi o više varijabli. Svaka zabrana rada nužno povlači obeštećenje onih kojima je taj rad zabranjen, u najmanju ruku zato što je to ispravno i u moralnom i u pravnom smislu, ali i zato što čovjek u konačnici mora od nečega preživjeti. Čovjek lišen dostojanstva i elementarnih uvjeta za život neće dugoročno moći sačuvati svoje psihičko zdravlje. Nadalje, vrlo je jasno da zatvaranje i zabrane koštaju, a mi novca za to nemamo. Osim prvog zatvaranja koje smo si, htjeli mi to ili ne, mogli priuštiti, ozbiljnijeg zatvaranja nakon toga nije bilo. U Hrvatskoj, su se – vjerojatno da se zadovolje apologeti zatvaranja, kako u medijskim, tako i u znanstvenim krugovima – zatvarale uglavnom škole. One naime ne proizvode nikakvu neposrednu materijalnu vrijednost, a čini se da dugoročne posljedice po učenike i njihovo mentalno zdravlje nisu previše intrigantne niti politički oportune da bi se službena politika njima bavila. Zaključno, u hrvatskom je kontekstu ironija gotovo opipljiva – baš zato što smo u prosjeku siromašna država, ostali smo slobodni.
