Malo je pisaca čija su djela danas toliko tražena, objavljivana, prevođena i sve u svemu utrživa kao što je to George Orwell. Njegove se knjige prodaju u milijunima primjeraka, a u tome naravno prednjače 1984. i Životinjska farma. Kod nas su te dvije knjige prvi puta prevedene u sedamdesetima i osamdesetima, a u protekle dvije godine, otkad su Orwellovim nasljednicima istekla autorska prava, objavljena su čak tri različita izdanja 1984., od čega dva nova prijevoda, dok je Životinjska farma u tom razdoblju nanovo prevedena četiri puta, pa trenutno imamo čak šest različitih prijevoda Farme na hrvatski. Toliko različitih prijevoda istog djela za našu je kulturu izuzetno rijetko, ako ne i bez presedana, i snažan je svjedok privlačnosti koju Orwell ima za naše čitateljstvo, iako tome zasigurno ne odmaže ni kratkoća Farme te činjenica da su obje knjige dio školske lektire.
No uobičajena percepcija Orwella daleko nadilazi njegovo djelovanje kao književnika; on danas ima status pomalo mistične figure gotovo vidovnjačkih sposobnosti koja je tobože predvidjela svakojake negativne pojave današnjice, a njegovo je ime već opće mjesto za svakoga tko tvrdi kako danas živimo u novom totalitarizmu, i to od krajnje desnog do krajnje lijevog dijela ideološkog spektra. U tom je aspektu Orwell praktično oruđe u raspravama, i to do te mjere da se bilo kakve autoritarne tendencije, institucionalne laži ili bilo kakav oblik nadzora može nazvati orvelijanskim, a takva se dijagnoza, često nediferencirano, prenosi i na čitavo društvo. No uz to što se neki njegovi pojmovi, motivi i likovi daju lijepo i relativno jednostavno, iako – ili možda upravo zato – najčešće plitko primijeniti na analizu zbilje, Orwellovoj reputaciji pomaže i njegova reputacija kao moralne veličine. Orwell je naime na glasu kao nepokolebljiv borac za istinu, a k tome i kao antitotalitarist. Upravo je atribut antitotalitarista jedan od onih koji se najčešće, svakako s pravom, primjenjuju na Orwella, a njegov je antitotalitarizam osnova obje mu najpoznatije knjige, bilo primijenjen na postojeći sovjetski totalitarizam u Životinjskoj farmi, bilo kao analiza odnosa totalitarizma i istine te kritika postojećih totalitarističkih tendencija zapadnih društava u 1984.
No iako je takav opis Orwella sasvim prikladan, za njegovo je stvaralaštvo jednako ključan i jedan drugi element koji uz kritiku totalitarizma čini pozitivan sadržaj većine njegovih djela: Orwell je, naime, bio uvjereni socijalist, što ni u kom slučaju nije tek više ili manje zanimljiva biografska crtica budući da su Orwellova socijalistička uvjerenja bila od ključnog utjecaja za nastanak njegovih tekstova, bilo po pitanju motivacije, bilo po pitanju razrade. On sâm je napisao: „Svaka riječ koju sam napisao od 1936. bila je izravno ili neizravno usmjerena protiv totalitarizma, a za demokratski socijalizam kako ga ja poimam.“ Međutim, drugi se dio citata često zaboravlja ili čak namjerno ispušta (kao recimo u američkom izdanju Farme od ’50-ih nadalje), što je doduše prvenstveno bio slučaj u vrijeme hladnog rata, ali na recepciju Orwella utječe do danas. Takav je selektivni tretman Orwellovih nazora razlog zašto je Vladimir Roksandić, prvi prevoditelj Životinjske farme i Orwella uopće na hrvatski, napisao da je rijetko koji pisac poslije svoje smrti bio toliko krivo interpretiran, da ne kažemo falsificiran, kao Orwell. A upravo s obzirom na Životinjsku farmu, najpoznatiju kritiku komunizma te možda i najistaknutije djelo antikomunističke propagande 20. stoljeća, Orwellov socijalizam postaje još zanimljiviji i zagonetniji. Tu ćemo možebitnu zagonetku, ili barem neobičnost, pokušati rasvijetliti analizom odnosa same Farme prema drugim Orwellovim spisima.
George Orwell rođen je kao Eric Arthur Blair 1903., a nakon školovanja pet je godina proveo u Burmi u službi Indijske carske policije, gdje je po vlastitom svjedočenju zamrzio imperijalizam. Nakon što je istupio iz službe, odlučio je postati pisac, no zbog isprva slaba uspjeha često je bio na rubu gladi i živio među najsiromašnijim dijelom pučanstva. Životi siromašnih zanimali su ga sami po sebi, pa je nekoliko godina posvetio sustavnom proučavanju uvjeta života i rada rudara na sjeveru Engleske, što je bilo presudno za razvoj i definiranje njegovih političkih stavova – tada je postao socijalist, i to više zbog gađenja prema uvjetima u kojima žive najsiromašniji radnici nego zbog teorijskog divljenja planskom društvu. Ključan za razvoj njegovih nazora bio je i Španjolski građanski rat, u kojem se, spletom okolnosti ne u Internacionalnim brigadama, već među trockistima, oko pola godine borio na strani vlade sve dok ga fašistički snajper nije prostrijelio kroz vrat. Tijekom njegova boravka komunisti su stjecali sve snažniji utjecaju nad španjolskom vladom, s obzirom da je Staljin svoju pomoć uvjetovao određenim ustupcima, pa su počeli proganjati trockiste i druge neprijatelje zrcaleći čistke koje su se u isto vrijeme rasplamsale u Sovjetskom savezu. Orwell je uspio pobjeći natrag u Britaniju, no brojni su njegovi prijatelji strijeljani, uhićeni ili nestali s lica zemlje. Budući da je poznavao stvar iz prve ruke, Orwell je imao razloga vjerovati da su optužbe usmjerene protiv neprijatelja komunista neutemeljena glupost, a da isto onda vjerojatno vrijedi i za moskovske čistke, no po povratku kući uvidio je da mnogi inače razumni ljudi vjeruju u najnevjerojatnije priče o urotama, izdajstvima i sabotažama koje su dolazile s moskovskih suđenja. Stoga je iskustvo rata u Španjolskoj bilo odredbeno za Orwella kao intelektualca i kao pisca – s jedne je strane zasigurno snažno utjecalo za njegov interes za totalitarizam i način na koji totalitarizam manipulira istinom, kao i za opasnost propagande čak i među obrazovanom populacijom, a s druge je strane produbilo njegove već postojeće negativne stavove prema SSSR-u te mu omogućilo da uvidi negativan utjecaj sovjetskog mita na zapadni socijalistički pokret.
Iz tog je uvida proizašla i Životinjska farma. Naime, osnovna je Orwellova intencija za pisanje tog djela bila da na zapadnoj ljevici sruši sovjetski mit – vjerovanje da je Sovjetski savez uistinu socijalistička zemlja – i tako pridonese obnovi socijalističkog pokreta. Orwell o toj svoj intenciji piše u tekstu iz 1947. koji je ključan za razumijevanje povijesti nastanka Životinjske farme. U pitanju je predgovor poratnom ukrajinskom prijevodu Farme koji je nedavno prvi puta preveden na hrvatski unutar izdanja tog djela nakladničke kuće Lektira, a u prijevodu potpisnika ovih redaka. Prema Orwellovu mišljenju, ništa nije toliko pridonijelo izopačivanju izvorne ideje socijalizma koliko vjerovanje da je Rusija socijalistička zemlja i da se svaki čin njezinih vladara mora opravdati, ako ne i oponašati. Engleska ljevica nije bila svjesna da SSSR ne napreduje prema ičemu što bi se moglo nazvati socijalizmom, već da je sovjetsko društvo postalo hijerarhijsko, a oni koji vladaju imaju jednako malo razloga odreći se moći kao i bilo koja druga vladajuća klasa. Englezi u to doba nisu bili u stanju razumjeti da je SSSR tada već bio potpuno drugačiji nego što je bio 1917., a prema Orwellu je to dijelom bilo zato što su željeli vjerovati da negdje zaista postoji prava socijalistička država, a dijelom zato što im je zbog njihove relativne slobode i mirna života totalitarizam sa svojim koncentracijskim logorima, deportacijama, cenzurom tiska i sl. bio nepojmljiv i nepredočiv. Orwell je, doduše, pogubnosti sovjetskog mita bio je svjestan i prije Španjolskog građanskog rata, ali tek je po povratku iz Španjolske počeo razmišljati o tome da svoje uvide izrazi u obliku priče koja bi bila svima razumljiva i jednostavno prevodljiva na druge jezike i tako došao do ideje da je napiše u obliku basne kojom bespoštedno kritizira Sovjetski savez.
Sâmo kombiniranje umjetnosti i politike za Orwella nije bila novost, kako smo već i spomenuli – već je od 1936. svaka njegova riječ po vlastitom svjedočenju bila pisana protiv totalitarizma i za demokratski socijalizam. Pritom se nije radilo tek o proizvoljnoj odluci, već i o načelnom stavu o odnosu politike i umjetnosti – Orwell je smatrao da se u svijetu borbe fašizma i socijalizma svaka razumna osoba mora opredijeliti, a književnost mora postati politična jer bi sve drugo značilo duhovno nepoštenje. Točnije govoreći, književnost je morala postati otvoreno politična jer apolitična književnost ne postoji. Prema Orwellu, ne postoji knjiga koja nije politički pristrana, a propaganda (i, šire govoreći, ideologija) u nekom je obliku pritajena u svakoj knjizi pa svako umjetničko djelo stoga ima značenje i svrhu – političku, društvenu, religioznu. No to ujedno ne znači da književnik mora postati pisac pamfleta i podrediti se partiji koju zastupa. Naime, politička i umjetnička svrha djela ne samo da ne moraju biti u sukobu, nego se međusobno hrane i jačaju – Orwell je za sebe rekao da je baš tamo gdje mu je nedostajalo političkih pobuda napisao mrtva slova na papiru i izgubio se u brbljanju. Cilj je, dakle, spojiti politiku i umjetnost, ili u zaoštrenijem obliku pisanje političkih rasprava učiniti umjetnošću, pri čemu je upravo Životinjska farma bila prva knjiga u kojoj je u potpunosti pokušao stopiti političku i umjetničku svrhu djela u jedno.
Svoj je pristup Orwell opisao ovako: „Pišem stoga što postoji neka laž koju želim razotkriti, neki čin na koji želim upozoriti, pa je moje osnovno nastojanje da me se sasluša. Ali ne bih mogao napisati knjigu ili čak ni članak ako to uvijek za mene ne bi bio i estetski doživljaj.“ No da bi zaista povezao politiku i umjetnost, umjetnik mora zadržati intelektualnu iskrenost, odnosno kritičku distancu prema bilo kojoj partijskoj liniji. Prihvaćanje bilo koje partijske discipline nespojivo je s umjetničkim integritetom, jer je za Orwella najgora stvar koju možemo reći o umjetničkom djelu da je neiskreno, a partijska linija ponekad zahtijeva i drsku laž. Umjetničke napore treba odvojiti od svakodnevne političke aktivnosti, ali se tu aktivnost istovremeno ne smije zanemariti čega bi ishodom bilo povlačenje u kulu od bjelokosti, već se treba aktivno sudjelovati u, recimo, prosvjedima, ili običnom dijeljenju letaka. Pisac, dakle, može biti vjeran pijun partijske linije u svojoj svakodnevici, ali ne i kao pisac; u svome pisanju nikada ne smije žrtvovati svoj umjetnički integritet. U ovom je kontekstu posebno zanimljivo da je Orwell, jedan od najglasovitijih boraca protiv cenzure, ipak zagovarao određenu vrstu autocenzure – naime, iskren pisac može doći u proturječje sa svojom političkom aktivnošću, a kako postoje slučajevi kada je to, Orwellovim riječima, „očito štetno“, tada se ne smije krivotvoriti svoje porive, već treba držati jezik za zubima.
Rekli smo da je Orwell staljinizam smatrao izopačenjem socijalizma i da se zalagao za demokratski socijalizam. No kakvu se to ideju socijalizma tu izopačuje? Za početak, treba naglasiti da Orwell u tekstovima često, iako ne sasvim dosljedno, razlikuje socijalizam i komunizam, no to je razlikovanje relativno prozaično – komunisti su naprosto članovi ili simpatizeri Komunističkih partija, a kako su one u to vrijeme bile pod kontrolom Sovjetskog saveza, komunizam je u njegovim tekstovima najčešće istoznačnica za staljinizam. A što je onda socijalizam? Kod Orwella je socijalizam neodvojiv od antitotalitarizma – on se zalaže za oblik socijalizma koji nije totalitaran, odnosno za društvo s kolektiviziranom ekonomijom u kojem će sloboda misli nadživjeti nestanak ekonomskog individualizma; drugim riječima, Orwell se zalaže za svjetonazor koji je i progresivan i human, koji kombinira radikalnu socijalističku politiku s poštovanjem slobode govora i civiliziranoga odnosa prema literaturi i umjetnosti.
Svoj je pogled na socijalizam Orwell detaljno izložio u eseju Lav i jednorog iz 1941. Tamo polazi od uobičajene definicije prema kojoj socijalizam podrazumijeva zajedničko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, što po njemu znači da država zastupa cijeli narod, a sva su sredstva za proizvodnju (zemlja, rudnici, brodovi, strojevi i sl.) u vlasništvu države. Tome još dodaje i približnu jednakost u prihodima, političku demokraciju i ukidanje svih nasljednih privilegija. Taj je dodatak nužno jamstvo protiv ponovnog uspostavljanja klasnog poretka do kojeg je, kako smo spomenuli, došlo u SSSR-u. Što se konkretnih poteza tiče, Orwell se zalaže za nacionalizaciju industrije, ograničavanje dozvoljenog prihoda i uvođenje minimalne nadnice, demokratizaciju školstva te pravo kolonija na odcjepljenje odmah po završetku rata. Naravno, sa zalaganjem za socijalizam neizbježna je i kritika kapitalizma. Već smo rekli da je upravo gađenje prema uvjetima u koje kapitalizam dovodi radnike Orwella navelo da postane socijalistom. Kapitalizam je za Orwella nepravedan, nepodoban i zastario. Laissez-faire kapitalizam je mrtav, kolektivističko društvo mu je jedina alternativa, a pitanje je jedino hoće li ono biti totalitarističko ili demokratsko. A da bi do socijalizma došlo, potrebna je revolucija, koju Orwell u spomenutom eseju eksplicitno zagovara, pri čemu ne bježi ni od nasilja: „Revolucija ne znači crvene barjake i ulične borbe; ona znači temeljan preobražaj vlasti. Hoće li se dogoditi uz krvoproliće ili bez njega uvelike ovisi o mjestu i vremenu. Nužan je svjestan, otvoren revolt običnih ljudi protiv neefikasnosti, klasnih privilegija i vladavine staraca.“
Impuls za revoluciju pritom mora doći odozdo, odnosno mora doći do širokog socijalističkog pokreta koji će doista pokrenuti široke narodne mase. Kada sve to sagledamo, vidimo da se Orwellovi politički stavovi ne ističu ni po dubini ni po originalnosti. Njegova koncepcija socijalizma ne donosi ništa novo, a uz to ostaje sasvim površna, uopće se ne dotičući pitanja odnosa rada i kapitala niti problematizirajući međuodnos države, društva i ekonomije, što je pak u uskoj vezi i s njegovim nedostatnim razumijevanjem kapitalizma prvenstveno pod vidom laissez-fairea, da i ne govorimo o bespredmetnosti isticanja problema vladavine staraca. Orwell ne samo da po ovom pitanju nije rekao ništa novo, već je njegove nazore netko izrazio i ranije i bolje, i to ne samo glede ekonomsko-društvenog aspekta, nego i po pitanju uvida u pravi karakter Sovjetskog saveza – na primjer američki anarhisti – te inzistiranju na demokratičnosti – poput Rose Luxemburg. Isto, uostalom, vrijedi za njegovu analizu totalitarizma.
Međutim, neovisno o tome kako treba ocijeniti njegov teorijski doprinos, njegovi su politički stavovi ipak relevantni utoliko što snažno dolaze do izražaja u Životinjskoj farmi. Naravno, kao što autor nema i ne treba imati primat u interpretaciji vlastitog teksta, tako se ni Orwellove navode o namjerama pri pisanju niti njegove političke stavove ne smije uzeti kao jedine mjerodavne za interpretaciju. S druge strane, njegove tvrdnje i stavovi mogu poslužiti kao koristan alat u interpretaciji, tj. kao pomoć za lociranje određenih problema i njihove obrade u samom djelu, utoliko više što je Životinjska farma otvoreno politička, tendenciozna knjiga. Nedvojbeno je da je Farma prije svega razorna kritika tadašnje sovjetske vrhuške i općenito staljinizma. No ona se često interpretira i kao kritika same ideje socijalizma tj. komunizma. Međutim, takva je teza interpretativno presezanje, najčešće jednako tako iz političkih pobuda. U samoj Životinjskoj farmi nema ničeg što bi išlo u prilog tvrdnji da je socijalizam kao takav osuđen na propast. Dapače, nakon revolucije na farmi u prvo vrijeme teče med i mlijeko, i to ne samo zbog preraspodjele dohotka, već i zbog toga što su životinje, koje predstavljaju proletarijat, puno sposobnije u upravljanju farmom od starog režima, pa čak i od susjednih farmi (koje predstavljaju Britaniju i Treći Reich).
Kritika kapitalizma također je sadržana u Životinjskoj farmi i to, kada se djelo sagleda u cjelini, u istoj mjeri kao i kritika staljinizma; ona možda jest nešto manje očita – iako je ne primijetiti može samo netko tko čita zatvorenih očiju – ali je zapravo samorazumljiva pretpostavka od koje se kreće. U knjizi se naime u bitnom igra na čitateljev osjećaj za pravednost i očekuje se da će čitatelj biti na strani izrabljivanih životinja; a ključno je što su osim svinja nepravedni i Jones i ostali farmeri. Životinje pod Jonesom, koji predstavlja carsku Rusiju, bijedno žive; nakon Ustanka situacija se silno poboljšava, no ostali farmeri – kapitalisti – pokušavaju uništiti Životinjsku farmu i sve što je ona postigla. Najsnažnija kritika kapitalizma pak ide ruku pod ruku s najsnažnijom osudom staljinizma. U finalu djela, kada delegacija farmera svinjama dolazi u goste, farmer Pilkington, koji stoji za britansku vladajuću klasu, divi se tome što niže životinje na Životinjskoj farmi rade više i dobivaju manje hrane nego na ostalim farmama i želi slične mjere odmah uvesti na vlastitoj farmi. Konačno, slavna posljednja rečenica Životinjske farme završava s konačnom osudom svinja – između njih i ljudi više nema nikakve razlike. No to je ujedno i razorna kritika kapitalizma, jer je, nakon svih zvjerstava koje su svinje uzrokovale, ono konačno upravo to što su postale iste kao ljudi, pa je utoliko i najgora Orwellova osuda staljinizma, barem ako se držimo analogije s Farmom, to da je došao na istu razinu kao i kapitalizam.
Posljednje važno pitanje interpretacije na koje ćemo se osvrnuti je pitanje revolucije. Naime, jedna od čestih interpretacija Životinjske farme jest da se tu ne radi samo o alegoriji propasti Oktobarske revolucije, već da djelo izražava vječnu ideju kako revolucija jede svoju djecu. Što se samog Orwella tiče, prema vlastitom svjedočenju to mu nikako nije bila namjera. U pismu Dwightu Macdonaldu od 5. prosinca 1946. Orwell je napisao da mu namjera jest bila da Životinjska farma prvenstveno bude satira Oktobarske revolucije, ali je htio i da djelo bude šire primjenjivo u smislu da takva vrsta nasilne urotničke revolucije, koju vode ljudi nesvjesni svoje gladi za moći, može dovesti samo do promjene gospodarâ. Pouka je trebala biti da revolucije postižu radikalno poboljšanje jedino kada mase budno prate što se događa i znaju najuriti svoje vođe čim ovi obave svoj posao. Prijelomni trenutak u priči trebao je biti kada svinje zadržavaju mlijeko i jabuke za sebe. Orwellovim riječima:
„Da su ostale životinje imale pameti da tada lupe šakom o stol, sve bi bilo u redu. Ako ljudi misle da branim trenutni status quo, to je, mislim, zato što su postali pesimistični i pretpostavljaju da nema alternative osim diktature ili laissez-faire kapitalizma. Ono što sam pokušavao reći je: Ne možete imati revoluciju osim ako ju sami ne provedete; ne postoji benevolentna diktatura.“
Zaista, u samom djelu nema ničega u prilog tezi da je svaka revolucija osuđena na propast. Međutim, mora se priznati da je, što se tiče provedbe vlastite intencije, Orwell u ovome segmentu uglavnom neuspješan. Tobože prijelomni trenutak u kojem svinje zadržavaju mlijeko i jabuke uopće ne iskače; k tome, tumačenje kako bi sve bilo u redu da su se životinje tome usprotivile iz samog se djela ne može iščitati ni na koji način. Također, neosporna je silno pesimistična atmosfera većine djela, uključujući njegov završetak. Taj pesimizam odnosio se doduše na tadašnju situaciju u Sovjetskom savezu, ali uopćavanje toga momenta ipak se nadaje lakše nego stav da djelo kritizira socijalizam kao takav, iako se u oba slučaja radi o presezanju. No pogotovo zato što djelo završava na tako pesimističnoj noti, i uzevši u obzir da basne kao književna vrsta podrazumijevaju određenu pouku na kraju, pa će većina čitatelja to očekivati i u Životinjskoj farmi, pesimistična se interpretacija čitatelju gotovo pa nameće.
Koliko je pak Farma za širu publiku relevantna danas? Potpuno, ako vjerujemo nakladnicima – njena bi pouka trebala biti svevremenska ili barem još uvijek jednako relevantna. I dok jest istina da su pojedinačni elementi djela i danas rezonantni, recimo misao da su sve životinje jednake, ali neke jednakije od drugih, ako se djelo uzme u cjelini njegova je relevantnost upitna. Što se Orwellovih intencija tiče, karakter staljinizma danas je opće mjesto i ne treba ga razotkrivati; šira pouka o manama urotničkih nedemokratičnih revolucija nemušto je izvedena i razvidna je samo ako se već zna da je prisutna. Djelo također nikako ne može biti u službi teze da revolucija jede vlastitu djecu, a za blažu inačicu te pouke, naime da je tu u pitanju opasnost od korupcije idealizma, djelo je prespecifično. Farma možda može služiti kao upozorenje, u smislu stava „povijest je učiteljica života“, ali i tu je pitanje nije li bolje naprosto proučavati povijest. Ironično je pritom da bi Farma, iako jedan od omiljenih tekstova desnice, s obzirom na to da u cjelini napada samo jedan tip revolucije mogla biti korisna jedino kao opomena nekom lijevom revolucionarnom pokretu o opasnosti od zapadanja u totalitarizam; no takvih pokreta nema na vidiku. Također, bez manipulacije ga se ne može koristiti kao antisocijalističku, a uslijed sveukupnog pesimističnog tona i nedovoljnog naglaska ni kao prosocijalističku retoričku alatku. Možda upravo zato u praksi od Farme ne ostaje mnogo više od zgodnog erističkog oruđa u prilog koje god se strane hoće.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija
