Znamo kako to već ide kod američkih super strip-junaka 20. i 21. stoljeća: na poticaj svima nepoznate i nezamislivo moćne sile, najčešće nesretnim događajem ili po zlu pošlim laboratorijskim opitom, običan mali čovjek, homo sapiens sapiens, postaje kostimirani superjunak nadnaravnih moći – ili jednako tako natprirodno moćan negativac, makar je Zlo više postavljeno u iskon vremena i u zagrljaju vječnosti. Svijet, veliki svijet sužen na Sjedinjene Američke Države kao pozornicu nadmetanja za prevlast nad svijetom i čovječanstvom. Živeći dvostrukim životom običnog i neobičnog, ljudskog i nadljudskog, ti junaci iz pustolovine u pustolovinu neumorno spašavaju (Marvelov i DC-jev) svijet od zastrašujuće globalne kataklizme. Najčešće se bore protiv prastarih demonskih moći i još starijih antropomorfnih kozmoloških sila, a samo ponekad međusobno tek toliko da odmjere snage i izoštre svoje moći. Na taj način ostvaruju bolji plasman na ljestvici najmoćnijih zaštitnika čovječanstva od strahotnih neprijatelja Svijeta.
Tako kad bojažljivog i povučenog (vrhunskog) znanstvenika doktora Bannera razbjesni nepravda i nasilje nad nemoćnima, on se u eksplozivno kratkom vremenu pretvori u gnjevno mišićavo čudovište nadnaravne snage. Pozeleni od srdžbe i potpuno izgubi blagu narav znanstvenika. Odjeća na njemu popuca, pokida se i u krpama nestaje s njegova tijela jer ne može izdržati nezaustavljiv rast ogromne mišićne mase. No, u tom bujanju tijela ipak postoji nešto nedodirljivo, nedostupno čak i čudovišnoj sili Hulkove transformacije i njegovoj podivljaloj prirodi – nepokolebljivo čistunstvo autora stripa snažnije od svih sila Marvelova univerzuma. Metamorfoza pitomog u zastrašujuće i sićušnog u golemo ipak je samo djelomična i pred očima gledatelja odvija se jedna neprestano skrivana i prešućivana tajna suvremene američke mitologije zasnovana na beskompromisnom spolnom čistunstvu velike moderne nacije i na licemjerju modernog svijeta konzumerizma i poroka.
Kastracijom mitskih protagonista daje se poruka spolnog čistunstva i moralne intaktnosti, daje do znanja da su nadnaravni junaci beskompromisni borci protiv zla, ali lišeni spolnosti i ljubavi. Spolna ljubav je kvarni višak, začetak smutnje i… bolje u to ne dirati. Zato međunožje doktora Bannera, njegovo muško obilježje nakon preobrazbe u golemog Hulka ostaje nedodirnuto. Čega se doista plaši neograničena sila metamorfoze, kome se klanja autor stripa i zar je međunožje nakon svih legalizacija u Americi još uvijek taboo? Čega se doista autori mitova o superjunacima 20. stoljeća plaše, pod izlikom stripova namijenjenih djeci i omladini prevenirajući svaku pomisao da bi se strip o Hulku mogao interpretirati kao reklama za nekakav muški afrodizijak?
U carstvu Sjedinjenih Američkih Država dosta je toga prešutno prihvaćeno, no malo se tko pita gdje je nestala spolnost američkih superjunaka. Ona je od prvog poteza olovkom tako zadana i prihvaćena kao kanon i možda doista nije riječ o autocenzuri već je američki Olimp napučen kastratima. Nasilje je dobilo puno pravo građanstva i najvažnije mjesto na ljestvici (ne)poželjnog u filmskoj i video industriji, dobrota uzmiče i sve više izostaje nesumnjiv moralni poticaj u borbi dobra protiv zla. Nasilje se jednostavno „nosi“, postaje neizbježno i kao da ga mora biti. Nasilje i odmjeravanje snage postaju život sâm. Slično je s prostitucijom i narkoticima. Vijesti o zločinima prodaju medije, čine ih moćnima, oni žive od počinjenih i najavljenih zločina; masa iščekuje sablazan i živi od tihe naslade poroka i podmuklosti, a filmska industrija i TV-serijali bez obzira na žanr teško mogu osmisliti scenarije lišene tjeskobe i eksplicitnih scena grubog nasilja.
Javnost se privikla i navukla na sveprisutan zločin i on je postao svakodnevica poput čaja, kave i odlaska psihologu/psihijatru, no trzaj besmislenog seksualnog čistunstva ostao je u američkoj mitologiji nedodirnut i zakopan predrasudama (što se zove tradicija) usprkos poročnim vremenima, zaostao u vremenu kad su se ljudi odjeveni do grla kupali u moru. A to je bilo prije samo stotinjak godina. Ipak, Hulkova nagost zaštićena je svetinja kao hostija u tabernakulu. Hulkova agresivnost i počinjena kolateralna ubojstva s lakoćom se opravdavaju, o njima se niti ne raspravlja i dio su njegove zvjerske osobnosti, ali njegova nagost ostaje tajnom čak i za njegova stvoritelja.
Jer koliko god „zeleno čudovište“ povećalo svoju tjelesnu masu i postalo peterostruko ili deseterostruko veći od doktora Bannera, njegove hlače ostaju na svome mjestu, više-manje u istom konfekcijskom broju ili kako koji put, ali nikad ne popucaju pod navalom metamorfoze kao i ostatak njegove odjeće. Kakav god gnjev spopao doktora Bannera i kakva god sila ušla u doktora Bannera, njegove hlače ostaju odgovarajućeg konfekcijskog broja i čedno pokrivaju njegove muške atribute. Hulkova nagost ostaje pošteđena sramoćenja, ili pak zavisti? Ustvari, nameće se pitanje što se doista zbiva i zašto svi dijelovi Hulkova tijela nisu proporcionalno narasli. Moguće da se povećanje odnosi samo na mišiće i kosti, a spužvasto tkivo Bannerova reproduktivnog organa u metamorfozi ne učestvuje? Što sa srcem, plućima, bubrezima, slezenom… jer ako se unutarnji organi ne povećaju kako funkcionira golemo tijelo zelenog monstruma?
Nikad hlače ne popucaju i gledateljstvo ostaje prikraćeno za odgovor kako izgleda i što se dogodilo s Hulkovom muškošću! Sve nabuja, ojača i naraste u znanstvenika Bannera, tijelo se mnogostruko poveća, a duša podemoni, jer u svom bijesu Hulk ne prepoznaje doktora Bannera, svoje prijašnje ja, a kad prepozna sebe u dobroćudnom doktoru tek ga onda obuzme ona najsnažnija bezumna srdžba čudovišta. Međutim, što se doista događa s muškarcem, doktorom Bannerovim zarobljenim u Hulkovom tijelu i ludilu, ostaje tajna veća nego tko je pucao na Kennedyja.
Za tekstilnu industriju pravi misterij ostaje i materijal Bannerovih hlača, posebno elastičan i toliko čvrst da može izdržati Hulkove metarmofoze i pustolovine; tekstil jači od sile zatočene u zelenom čudovištu, izdržljiviji od svih mogućih i nemogućih scenarija u Marvelovoj galeriji modernih bogova i superjunaka.
Nakon što se Hulk vrati u normalu, hlače su opet tu, na mjeri uskih bokova doktora Bannera i kao da se ništa nije dogodilo. Nakon svega čak i rasporak na čudesnim Hulkovim hlačama ostaje uvijek zatvoren, zapravo je sve vrijeme mahnitanja zelenog čudovišta nedodirnut. Možda metamorfozom „zeleno čudovište“ postaje kastrat pun testesterona, zato je toliko gnjevno i nepomirljivo sa svojom sudbinom, veliki mlohavac?
I koliko god Hulk u novim filmskim produkcijama postaje sve veći i veći, njegove hlače (obično ljubičaste boje) pouzdano ostaju na njemu i sve bolje skrivaju zagonetku. Čuvaju moral i sve što treba da se infantilni konzumenti stripova i filmova američke mitologije spolno ne iskvare. Ne, to više nije ni cenzura, jer u zemlji gdje postoje porno TV-kanali, isto takav tisak i portali, a prostitucija je uglavnom legalna i svakodnevno konzumirana, to što krije moćni Hulk mora biti neizreciva i neprenosiva tajna namijenjena njima samima, superjunacima Marvelove ili DC-jeve mitologije.
Njihov poriv nasilne pravednosti jednako je neobjašnjiv kao i zloća njihovih neprijatelja; oni su tu jedni za druge u vječnom nadmetanju, a ljudi, čovječanstvo postaju tek izgovor nevažan poput insekata, a svijet samo zbir golemih termitnjaka-gradova. Hulk pred sobom ruši automobile, zgrade, razbija sve što stigne i ne razmišlja o ljudskim žrtvama, njihovoj patnji. Njegova se mahnitost i neobičan osjećaj za pravdu opravdava i veliča višim ciljem. U ime tog nedokučivog višeg cilja kolateralne ljudske žrtve i materijalna šteta postaju usputna stavka, ne broje se i ne žaluju. Bitno je da tajna Hulkovih prepona ostaje trajno sakrita.
U dramatičnom sukobu sa zlom i u stalnom pokušaju spašavanja svijeta, najvažnije postaje sačuvati puritansku čednost čudovišta i tajnu kako se Hulkova spolnost oduprla silama metamorfoze, tj. zašto se ono među njegovim nogama nije povećalo kao i sve drugo? Ni tajna materijala od kojeg su hlače sašivene nije za baciti i pretpostavljam da bi tekstilna industrija svim silama željela posjedovati tajnu tkanine koja se uspješno odupire golemoj sili, ali…
Dakle ono što doista muči antropologe mitologije jest Hulkov neosjenčani dio sveden na veličinu Bannerova. Kastracija bi poslala lošu poruka vjernicima američke mitologije 20. stoljeća; mrvu previše drastično, osim ako se vještim manevrom ne želi prikriti mogućnost da je cijena služenja bezumnoj sili bespolnost i jalovost? Možda se dvojba ipak svodi samo na dva podjednako loša rješenja: doktor Banner je kastrat pa je sila koja ga pretvara u zeleno čudovište nemoćna pred ranije izvršenom spolnom egzekucijom ili, koliko god ta sila bila svemoguća, ipak ne djeluje na muške spolne atribute? Zato je Hulk tako gnjevan i mahnit, sve je naraslo i ojačalo osim najvažnijeg.
Sličnu zagonetku spolnosti uočavam i kod drugih superjunaka ili supernegativaca izraslih u američkoj strip-mitologiji 20. i 21. stoljeća. Sve njih nezamislivo moćna sila pretvara u jednako tako moćna, uistinu neuništiva i čak besmrtna stvorenja ljudskih osobina: u atletski građene žene i muškarce izrazito lijepe vanjštine i toliko moćne da zvjezdane udaljenosti savladavaju u trenu, pobjeđuju nezamisliva zla i uspješno se hrvaju s Vremenom pa ne stare niti gube na uzaludnoj mladosti.
Svijet je pod neprestanom prijetnjom i udarom uništitelja čovječanstva pa bez superjunaka ne bi mogao opstati. Kao nekad drevni bogovi starih kozmologija, njihovi mitološki junaci, Marvelove junačine danas čuvaju život na Zemlji i štite svekoliko čovječanstvo. To je kontinuitet mitološke povijesti svijeta, ali tu prestaje svaka poveznica s drevnim mitovima, s grčkom mitologijom krcatoj ljubavnih avantura, preljuba, erosa – na primjer. Marvelovi i DC-jevi superjunaci zapravo su isprani čistunci i manekeni nebeske pravde, zapravo aseksualni ljepotani bez ikakvog erosa, ljubavnica i preljubnica, bez potomstva i roditeljskog poriva. Manekeni čistunstva odjeveni u živopisne kostime.
Ono što pokreće stare mitove su slabosti svijeta i vrline njihovih junaka; borba za svoj dio neba na zemlji među ljudima i počesto obična karnalna ljubav sluzi začinjene strašću, beskrajne ljubavne intrige i pohota. Američka mitologija 20. stoljeća lišena je sokova života, svega što bi moglo podsjetiti na čovjekovu glibnost kojoj ni drevni bogovi nisu smjeli odoljeti.
Zato možda nije tajna zašto se transformacija doktora Bannera ne odražava na njegovu muškost i što se „tamo dolje“ događa. Prema konfekcijskom broju hlača – zapravo ne događa se ništa, jer bi odgovarajuće povećanje Hulkove muškosti superjunaka označilo muškom svinjom, a ista ne može biti idol dominirajućeg feminizma. Tek bi onda filmski cenzori ćudoređa i čuvari ženskog mačizma u filmskoj industriji takav film označili s 15 ili čak 18, a Hulkova bi se „sprava“ proglasila daleko opasnijom od svake scene nasilja i masovnog ubojstva. Tako obdaren Hulk odmah bi prešao u kategoriju filmova za odrasle.
Zašto Marvelovi i DC-jevi superjunaci žive u mitološkom celibatu, ili transrodnom prijateljstvu ojačanim približno snažnim neprijateljima, i je li ta mistično-tehnološka američka mitologija isključivo napučena bespolcima i kastratima, jer što s njihovim roditeljstvom i gdje je njihovo potomstvo – nitko ne zna i ne smije znati. Mitološki predlošci bili su izmaštani snovi smrtnika o moći i nedohvatnoj besmrtnosti, Marvelovi superjunaci su košmari robota s ukrepljenim ljudskim manama. Kad bogovi postanu roboti, a kozmologija nezamislivo velik i dobro nauljeni stroj, no ipak stroj, ljudi postaju perad u peradarniku.
