Tisja Kljaković Braić umjetnica je za koju je većina ljudi prvi put čula preko društvenih mreža. Još jedan je to primjer kako internetska demokratizacija može pomoći da umjetnost dođe do što većeg broja ljudi te kako očito i umjetnost treba pravi marketing, makar ga provodila i sama umjetnica. Umjetnost se našla pred podvojenom ulogom: da se prema njoj odnosi kao prema još jednom proizvodu ili da bude nešto što je zanimljivo, a redovito i dostupno, samo odabranima. Ipak se ne može reći da je riječ samo o marketinškom uspjehu – umjetnica je doprla do svoje publike temama koje su i njoj zanimljive, bliske i drage. Publika je prihvatila njezin umjetnički izričaj, baš kao što je umjetnica prihvatila da njezina publika ima neke druge potrebe i želje od onoga što nudi ostatak umjetnosti.
Izložba Tisje Kljaković Braić „Spomenik živom čoviku“ u Klovićevim dvorima produljila se zbog svoje posjećenosti. Prema mome iskustvu posjeta ovoj galeriji, u pravilu nikada ne morate čekati da biste došli na red da kupite karte osim ako je riječ o nekim stranim, dobro reklamiranim umjetnicima čije slike možete pronaći na torbama i bilježnicama. Na ovoj izložbi nekoliko je posjetitelja bilo ispred mene u redu. Naša umjetnost u pravilu nema takve „izreklamirane“ umjetnike, ali zbog toga je možda reakcija njezine publike prirodnija, spontanija. Naveden problem posebno se ističe u hrvatskom slikarstvu. Puno više će ljudi biti u stanju navesti pet imena suvremenih hrvatskih književnika nego slikara. Tisja ja jedna od onih za koje možemo očekivati da će je se sjetiti. Koji je razlog uspjeha ove umjetnice?
Na stranicama Klovićevih dvora ističe se da je umjetnica na likovnoj sceni prisutna već dvadeset godina, ali u javnom prostoru nije se isticala sve donedavno. Podijeljenost izložbe na nekoliko jasnih dijelova kao da ocrtava tu raznolikost recepcije. Prvi dio izložbe ispunjavaju slike ekspresionističkog sadržaja. Upravo kroz taj dio izložbe posjetitelji su prolazili prilično brzo, da bi se tek poneki duže zadržavali kako bi promatrali i promišljali o naslikanom. Sve je puno aktova u kojima nema traga divljenju ljudskome tijelu. U izrazitoj stilizaciji tek istaknuti spolni organi, koji se ne ističu svojom veličinom, već svojom prisutnošću na inače jednobojnim plohama tijela bez detalja, naglašavaju da je riječ o aktu. Te plohe redovito su tamne te radovi u pravilu počivaju na kontrastu bijele i crne boje s povremenim malim detaljima crvene.
Djelo „Akt s prekriženim rukama“ iskače iz te odrednice. Trup je bijele boje s crvenim i crnim prljavim tragovima, ruke su crne boje, noge crvene, a spolni organ bijel te se tako povezuje s trupom i licem. Lice je nalik maski u tipičnom modernističkom prikazu, a ističu se crvena usta. Bjelinom se ističu područja koja naglašavaju spolnost, a ruke i noge kao da se sukobljavaju svojom kontrastnošću. U cijelom prikazu tijelo uopće nije u prvom planu, ono je samo posrednik nekih drugih doživljaja.
Aktovi naglašavaju ogoljenost, pa makar se riječju „akt“ očekuje da je riječ o ogoljenosti tijela, na Tisjinim slikama zapravo je ogoljena duša. Crna boja koja često prekriva cijelo tijelo priziva u svijest duboke duševne boli, depresiju i osjećaj besmisla. Korištenje kombiniranom tehnikom, lijepljenjem naplavina i drugih predmeta po platnu dodatno doprinosi osjećaju fragmentiranosti ljudskoga bića, koje se oformljuje od onoga što nalazi usput. Pri tome ne može biti riječ o korištenju smećem, jer riječ je o uglavnom prirodnim materijalima istrošenima vremenom i morskim bacakanjem prije nego što su izbačeni na obalu. Tako ta fragmentiranost može biti rezultat istrošenosti života, mukotrpnog probijanja kroz osobnu i društvenu prošlost. „Akt sa spuštenim gaćicama“ ponovno ima bijelo lice, ali je ostatak tijela sasvim ovijen u crnilo. Iako se djelo zove „akt“, naglasak nije na tijelu, nego upravo na gaćicama koje tijelo drži u rukama. Jasna je to aluzija na jezik, na izraz „biti spuštenih gaća“, čime se dočarava potpuno sramoćenje čovjeka i oduzimanje njegova dostojanstva.
U mnogim radovima istaknuta je gesta likova. Oni su naslonjeni na ruku, rukom prekrivaju usta itd. Često su upravo ruke dijelovi tijela s posebno naglašenim detaljima naspram ostatka tijela. Zanimljivo je što su, unatoč prevladavanju geste u djelima, figure izrazito statične. One su masivne, kvadratne, a lica češće nalikuju na bezizražajne maske nego na ljudska lica. Slika „Za stolom II“ primjer je takve izraženosti geste. Figura stoji zaklonjena od pasa nadolje iza crnoga pravokutnika, koji predstavlja stol. Jedna je ruka ispružena po stolu, a druga prekriva usta. Figura je sive, prljave boje i opstaje između čiste crne boje stola i čiste bijele boje pozadine. Ponovno se ocrtava nestabilnost boje čovjekova tijela nasuprot oštrine i čistoće boje okolnih predmeta.
Čovjek se tako prikazuje kao nestabilno biće. Njegovo tijelo, koje bi trebalo biti stabilno u svojoj tjelesnosti, na Tisjinim slikama se pokazuje kao nestabilno i prepoznatljivo tek zbog karakteristika po kojima ga prepoznajemo i na špiljama praljudi. Gesta, predstavnik pokreta, jasnija je i uočljivija od njegova statična tijela koje je i samo u suprotnostima, što je prikazano kontrastima boja. Unatoč krutosti geometrijskih oblika, nema crta koje bi omeđivale samo tijelo i ono se oslanja na grube plohe boje. Spolni organi i poneka usta ili nos na licu kao da su jedini koji razbijaju tu strogost i upravo su to dijelovi tijela koji nas uvjeravaju da je riječ o stvarnom nagom ljudskom tijelu, a ne tek figuri koja bi mogla biti sjena ili utvara.
U nastavku izložbe dolazi do pomaka. Figure bojom i oblikom nisu više u teškoj suprotnosti s ostatkom slike. One postaju karikaturalne, pokretne i lagane. Pojavljuju se i druge boje na slikama, najčešće nježne plave nijanse. Slike se ispunjavaju lakoćom i nježnošću. Izrazito je čest motiv letenja, pa slike ispunjavaju oblaci, kišobrani, padobrani, pa čak i vrtuljak, pri čemu su sve te pojave i predmeti ono što omogućuje letenje. Dok su na prethodnim primjerima aktova tijela bila u prvom planu i često otkinuta, pa se ne bi vidjela stopala ili cijele noge, na ovim slikama čovjek je samo djelić sveukupne slike, prikazan u svojoj cjelovitosti. Čovjek je prije bio usamljen i utrnuo u svojoj svakodnevici, a sada juri, leti, vozi bicikl, penje se, aktivno djeluje, uglavnom u vanjskom prostoru. Iste se figure preobražavaju, poput figure dirigenta, i dobivaju sasvim novu ulogu. Naplavine sada redovito oblikuju stabla koja djeluju umirujuće. Crna boja se i dalje pojavljuje, ali više ne preuzima nadmoć, ona je sada u službi svijetle slike te dodatno naglašava bjelinu. Sve češći su nagi likovi zaljubljenoga para, ali ovaj put je ta golotinja slika intime i bliskosti. Tijela ponovno poprimaju svoju tjelesnost i uzdižu osjećaj ljubavi koji je nježan i prisan.
Iako naglasak više nije na ljudskom tijelu, ono kao da je sada čvršće i stvarno nositelj čovjekove osobnosti. Ne čini se da će se svakim trenutkom rasplinuti s novim prijelazom sjene preko njega. U prvom dijelu su aktovi prikazivali čovjekovu nutrinu, tjelesno je prikazivalo umno, duševno, ali i tijelo i nutrina bili su fragmentirani i nestabilni. Činilo se da će se rasplinuti i pogled na umjetnine izazivao bi osjećaj nelagode, nemira i nesreće. Ti osjećaji sveprisutni su u umjetnosti zadnjih nekoliko stoljeća, nerijetko hvaljeni kao jedini koje se istinski može smatrati umjetničkima. Značajan dio istaknutih umjetnika živio je razmjerno lagodno, iznoseći ipak najmračnije aspekte stvarnosti, ističući svojevrsni Weltschmerz, do razine koja dovodi i do prevelika zasićenja. Ta navada prerasla je u osjećaj superiornosti „visoke“ nad „niskom“ umjetnošću, kao i nad vlastitom publikom – što je dovelo do uživanja umjetnika u činjenici da ih opća publika ne razumije. Zapravo je riječ o životu unutar vlastita balona, gdje su se probrani umjetnici istodobno smatrali neshvaćenima i dobro živjeli od te neshvaćenosti. Umjetnik koji nije imućan ili iza kojeg ne stoje imućni pojedinci ili organizacije danas teško umjetnički djelovati.
U drugom dijelu izložbe, Tisja se pomaknula od tamnih boja i gotovo osakaćenog ljudskog tijela, iako je bilo u prvome planu. Čovjek je sada dio prirode, vozi se pod stablima, stoji pod kišom. Čovjek je sada i društveno biće koje se raduje s drugima, a čak i kada je sam na slici, redovito je u odnosu s drugim ljudima koje možemo zamisliti da se nalaze izvan granica slike. Tek kao dio svoje okoline ljudsko biće postaje ono što stvarno jest te tek tu može pronaći radost i ispunjenje. Taj pomak ka svjetlijoj paleti i figurama koje postaju likovi s osobnostima dovest će do karikatura koje su oduševile hrvatsku publiku. Dolazimo do prvog ljudskog zajedništva, zajedništva muškarca i žene. Upravo će oni svojim sličnostima i razlikama upotpuniti cjelinu ljudskoga bića. Nazvani su, jednostavno – Oni. Upravo su Oni postali glavni predstavnici Tisjina stvaralaštva, likovi koji su progovorili o našoj svakodnevici. Iz općeg se spuštamo u privatno, koje je, izgleda, puno bliže općoj publici.
Karikature pričaju priče o svakodnevnom životu jednoga dalmatinskoga para. Žena je niža i punašnija, a muškarac izdužen i žgoljav. U tome kontrastu oni sasvim odgovaraju jedno drugome i kao likovi i kao figure u kompoziciji slika. Da je riječ o dalmatinskom podneblju vidi se poglavito u jeziku koji je pun dijalektalne obojenosti, a već i u prethodnim radovima naslovi ispunjeni dalmatinskim izrazima navodili bi na sasvim novo tumačenje slike, često donoseći i komično značenje, koje se iz same slike ne bi moglo iščitati. Ubrzo nam postaje jasno da je riječ o tipičnoj mediteranskoj komici, koja počinje prštati iz svake karikature. Ovaj par predstavlja svaki ljubavni par, pa promatrači u njima pronalaze svoje roditelje, rodbinu, prijatelje, ali i sebe same. Unatoč karakterističnosti dalmatinskog podneblja, karikature govore daleko preko rubova Dalmacije otkrivajući se kao bliske svakodnevnom hrvatskom čovjeku.
Na jednoj od karikatura koje se izrazito oslanjaju na kulturni kontekst nalazi se već spomenuti visoki, žgoljav muškarac koji briše tanjur krpom, a u oblačiću s tekstom koji poseže izvan granica slike piše: „NEEEEEEE S OTON KRPON!!!“ Odmah je jasno da se „izvan slike“ nalazi njegova žena koja viče jer je krpu upotrijebio za brisanje, iako ona ima drugu namjenu. Slika tako šaljivo prikazuje muškarca koji pokušava pomoći u tradicionalno ženskim poslovima, ali u tome ne uspijeva jer mu je to tek povremeno područje djelovanja. Drugi primjer je karikatura na kojoj žena sjedi na fotelji i gleda utakmicu na televiziji, a muškarac stoji ispred vrata, pri čemu mu ona govori: „MOŠ UĆ VODIMO…“ Tako se ocrtava iznimna uživljenost našega naroda u nogomet. Muškarac od silne strepnje da bi momčad za koju navija mogla izgubiti ne može niti gledati utakmicu.
Drugi dio izložbe potpuno je netipičan za Klovićeve dvore. Hodnicima je odzvanjao smijeh, a posjetitelji su gledajući slike spominjali svoje članove obitelji i prijatelje. Publika je slike učinila svojima, privukla ih u naručje i držala blizu srcu, a samo zato što je umjetnica progovorila njima razumljivim jezikom. Oni su postali Mi. Ovaj par na slikama pokazao je kako Oni ne moraju uvijek biti oni koje smo udaljili od sebe i pokazali ih stranim elementima, već mogu biti i oni nama bliski i dragi. Dalmacija kao posebna regija naše domovine nije Drugo, ona je nešto naše i zajedničko. Dijalekt na izložbi nije bio nešto nepoželjno ili nešto na što se preokreće očima, on je bio nešto organsko i istinsko. Bio je dokaz životnosti.
Ljudska svakodnevnica oživljava jednostavnim crtaćim tehnikama, koje se ostvaruju običnom ili kemijskom olovkom. Ona se odvija u interijeru i eksterijeru, a čak i kada je samo jedan od dvaju likova prisutan na slici, on prizivlje drugoga ili svojim sadržajem ili koristeći se jezikom. Unatoč neizražajnosti lica likova, njihova tijela pokazuju emocije od ljutnje do sreće. Svojim karikaturama umjetnica je odala počast živom čovjeku, pa je tako i naziv izložbe pun pogodak. Izložba Tisje Kljaković Braić kao da u svoja dva dijela prikazuje podijeljenost dviju strana društva koje konzumiraju umjetnost. Jedna je strana umjetničkih kritičara, koji od umjetnosti traže točno određeni sadržaj, koji se najčešće svodi na iskazivanje pesimizma nad ljudskim bićem i društvom te aktivizam kojim se takvo stanje napada, dok se u stvarnosti ne čini ništa. Druga strana je svakodnevni čovjek, biće koje ima svoju potrebu za umjetnošću, premda mu ona nerijetko nije sklona. Govori se kako običnog čovjeka ne zanima umjetnost, no možda je istina i da umjetnost ne zanima običan čovjek. Odvojivši se od svoje publike, umjetnost je sasvim prekinula komunikaciju s njome, stvorivši krug onih koji stvaraju i koji je konzumiraju, stvorivši kule koje su okružene zidinama i odbijaju svaki pokušaj posjeta.
Klovićevi dvori bili su puni posjetitelja, u prvome dijelu prevladavali su tišina i promišljanje, u drugome smijeh i tihi razgovori. Jedan dio izložbe poticao je poniranje u sebe, a drugi, u još jednom činu zbližavanja pred umjetninom, komunikaciju sa svojim bližnjim. Toliku posjećenost nije zabilježila izložba predivnog i cijenjenog Bukovca, a izložbe manje poznatih slikara redovito odišu tišinom i samoćom. Ima i ta tišina i samoća svoje draži, umjetnost i treba ostati vjerna introspekciji, ali čovjekova intima, privatnost ne sastoji se samo od njega samoga. U privatnost su uključeni svi oni koji su mu najbliži, a tu je dimenziju Tisja ponovno otkrila i probudila svojim stvaralaštvom. Možda nije problem u običnom čovjeku, ta Tisja mu je „digla spomenik“. Kada umjetnost nauči stvarati i za svakodnevnog čovjeka, možda će onda i on pokušati bolje razumjeti i druge strane umjetnosti.
