Written by 19:00 Hereze, Ogledi

Tomislav Kardum: Hrvatski nacionalizam i islam u europskom kontekstu

Osvajački pohodi Osmanskog Carstva te raznih arapsko-berberskih državnih tvorevina donjieli su islam u Europu, ali samo na njezinim rubovima. Dulje prisustvo muslimanske su države ostvarile samo na Pirenejskom poluotoku, Siciliji i u manjoj mjeri na jugu Italije, te na jugoistoku Europe.

Nakon protjerivanja i konverzija na kršćanstvo islam je nestao iz prva dva područja te je do modernog doba ostao samo na području jugoistočne Europe. Naravno, Mongolsko carstvo i njihovi tatarski saveznici više su stoljeća vladali Rusijom i Ukrajinom zbog čega u tim zemljama postoje brojne muslimanske manjine, ali je taj odnos za ovaj esej sporedan. Ponajviše zbog toga što je odnos Rusije prema islamu primarno odraz imperijalne naravi te zemlje, dok je naša tema večeras odnos nacionalizama prema islamu. Čak i moderna Rusija uvelike ima imperijalnu narav što se odražava i u različitim, na hrvatski jezik teško prevedivim, terminima za državljane Rusije i etničke Ruse. Etnički Čečen Ramzan Kadirov jest rosjanin (россия́нин) odnosno Rus u smislu državljanstva, ali nije ruskij (русский), odnosno etnički Rus.

Iako je nesumnjivo anti-islamski i anti-osmanski diskurs u srednjovjekovnoj i ranonovovjekovnoj Europi bio općeprihvaćen, što se očituje i u kanonskim djelima hrvatske književnosti poput Judite Marka Marulića i Osmana Ivana Gundulića, odnos europskih nacionalizama prema islamu u 19. stoljeću znatno je varirao.

Prvi narod jugoistočne Europe koji je stekao samostalnost od Osmanskog Carstva bili su Grci. S teritorija Kraljevine Grčke, koja je bila znatno manja od današnje, protjerani su do proglašenja neovisnosti 1832. svi muslimani, kao i iz Kneževine Srbije nakon dvaju ustanaka protiv osmanske vlasti od 1804. do 1813., odnosno od 1815. do 1817. Sa svakim novim porazom Osmanskog Carstva od bugarskih, crnogorskih, srpskih ili grčkih snaga na bojnome polju, uslijedio je i egzodus muslimanskog stanovništva bilo da je riječ o lokalnim narodima koji su prešli na islam, bilo da je riječ o doseljenim Turcima.

Crna Gora i Srbija nisu protjerale sve muslimane s teritorija Sandžaka koji su zauzele u Prvome balkanskom ratu, za što je zaslužna činjenica da su takva pitanja u tom trenutku već regulirale tadašnje velike sile.

Kao većinski muslimanski narod, Albanci se ne uklapaju u ovaj narativ – iako je, valja to napomenuti, albanski nacionalizam uspješno integrirao i muslimane i kršćane (katolike i pravoslavce), odnosno nadvladao konfesionalne identitete. To je jedino još pošlo za rukom gruzijskom nacionalizmu, ali s obrnutim ulogama. Uz većinski pravoslavne Gruzijce, postoje i muslimani Gruzijci koji čine oko 10 posto ukupnog broja stanovnika, a koncentrirani su u jugozapadnoj pokrajini Adžariji. Iako je pravoslavlje važan aspekt gruzijskog nacionalnog identiteta, dok je u nacionalnoj mitologiji važna činjenica da je Gruzija bila jedna od prvih kršćanskih zemalja, muslimani gruzijskog jezika nemaju separatan nacionalni identitet.

Muslimani u Bugarskoj, kojih je također oko 10 posto, većinom su etnički Turci. Odnos bugarskog nacionalizma prema Turcima treba promatrati u etničkom, a ne u konfesionalnom ključu, ali u Bugarskoj postoje i muslimani bugarskog jezika poznati kao Pomaci, kojih je danas oko 200 tisuća. Iako je riječ o brojčano maloj manjini, Bugari ih nikada nisu uspjeli integrirati, a odnos centralne vlasti prema njima bio je daleko od blagonaklonog. Vlasti u komunističkoj Bugarskoj provodile su kampanju represije i prisilnu promjenu imena i Turaka i Pomaka.

Kod Bugara, kao i kod Grka s kojima su povijesno izmiješano živjeli brojni etnički Turci, religija služi kao glavna differentia specifica spram drugoga, a ne jezik. Zato je moguće da se Pomaci dobrim dijelom više nacionalno identificiraju s Turcima, dok razmjena stanovnika između Grčke i Turske nije isključivo provedena po etničkom principu.

Sporazumom iz Lausanne 1923., kojim je okončan Grčko-Turski rat, dogovorena je zamjena stanovništva između Turske i Grčke s ciljem stvaranja homogenih država i izbjegavanja budućih sukoba. Ta je izmjena stanovništva obuhvatila više od milijun Grka iz Turske te oko 400 tisuća muslimana iz Grčke. Razmjena je jednako obuhvatila grčke muslimane kao i etničke Turke, dok su iz Turske protjerani Karamanlidi, turkofoni pravoslavci središnje i južne Anatolije. Ranije su pak s Krete, nakon oslobađanja od Osmanskog Carstva, također protjerani muslimani koji su na tom otoku u 19. stoljeću činili i više od 40 posto stanovništva. Gotovo isključivo je riječ bila o Grcima koji su ranije prihvatili islam, ali to grčkim nacionalistima nije bilo važno.

Takav je odnos grčkog nacionalizma prema muslimanima grčkog podrijetla zasigurno bio nerazumljiv hrvatskim suvremenicima. Kretska pobuna uspješno je okončana 1898., samo dvije godine nakon smrti Ante Starčevića, oca hrvatskog nacionalizma, koji će utjecati i na kasniji stav hrvatskog nacionalizma prema bosanskohercegovačkim muslimanima koji su u tom trenutku bili nacionalno neodređeni.

Starčević je bosanskohercegovačke muslimane smatrao najčišćim Hrvatima – koji nemaju veze s Turcima – dok je i prema islamu i prema Osmanskom Carstvu imao pozitivno mišljenje. Otac hrvatskog nacionalizma smatrao je da je u Osmanskom Carstvu veća vjerska sloboda nego na Zapadu, dok je feudalni sustav manje rigidan. Prema povjesničaru Ivi Bancu, Starčević je jedan od prvih kršćanskih intelektualaca koji se pohvalno izražavao o islamu. Najveći hrvatski književnik pravaške orijentacije Antun Gustav Matoš pisao je kako „Muhamedovci, potomci hrvatske drevne vlastele, sačuvaše ispod apsolutističke Turske osim svojih starih hrvatskih pravica i najčišći hrvatski typus koji se jedino još u tom izdanju razlikuje od srpskoga“.

U hrvatskom javnom prostoru ustalila se misao da je ustaški pokret, naslanjajući se na Starčevićeve ideje, proglasio bosanskohercegovačke muslimane „cvijetom hrvatstva“. To je, naravno, samo po sebi točno, ali većinom se pritom smatra da je to svojevrsna aberacija hrvatske politike koja je već i tada bila anakrona.

No, činjenica je da je misao o bosanskohercegovačkim muslimanima kao dijelu hrvatske nacije, bila mainstream tadašnje hrvatske politike koju je prihvaćala Hrvatska seljačka stranka koja je dobila plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda na izborima 1938., ali i općenito tadašnja hrvatska javnost. Budući da je odnos ustaškog pokreta prema muslimanima prilično poznat, on nije predmet ovoga eseja, već odnos drugih struja hrvatske politike.

Jednako kao i Starčević, utemeljitelji Hrvatske seljačke stranke braća Stjepan i Antun Radić smatrali su bosanskohercegovačke muslimane Hrvatima. Antun Radić napisao je 1914. za Obzor esej naziva „Naši Turci“. U njemu, povodom ustoličenja reisa-ul-uleme Džemaludina Čauševića, piše kako činjenica da se Čaušević izjašnjava Hrvatom ukazuje na jednu posebnu karakteristiku hrvatskog naroda. „Hrvati su sa svojim muslimanima – i bez obzira na držanje hrvatskih katoličkih krugova – svakako jedan evropski pače svjetski specijalitet“, piše Antun Radić. Naime, ne postoji narod čija inteligencija:

„Savršeno govori sve jezike od britskih otoka do Mezopotamije i pripada svim kulturama, što su se stoljećima stvorile na tom prostoru – a da se ipak broje, pače ponose, da pripadaju jednom narodu. Tim se mogu podičiti, doista podičiti, samo Hrvati. Koliko Hrvata služi svakidašnji kruh jezikom Miltona, Shakespearea i Byrona! Kolikim je Hrvatima jezik španjolski, talijanski, pa i francuski – jezik domaći, kućni, a knjiga i prosvjeta talijanska kruh svakidašnji! A o njemačkom da i ne govorimo. Knjiga i misao ruska, češka, poljska – kolikim je Hrvatima bila i jest kao rodjena njihova! Manje ih je doduše, koji su do karijere došli jezikom magjarskim, ali ih ipak ima, dapače je Hrvat obdario magjarsku knjigu prvim znatnijim epom, a ipak nije držao suvišnim obraniti se, da je hrvatski izrod. A napokon eto muslimana – Hrvata, s dosta brojnom inteligencijom, kojoj je knjiga i jezik arapski, perzijski i turski sva duševna hrana, a jezik turski do nedavna, a arapski i sada, najpreča potreba. I tako, da se sastane zbor izabrane hrvatske inteligencije, moglo bi se u tom zboru čuti savršenih kao domaći govor ništa manje, nego desetak, znatnih gotovo polovicom svjetskih jezika, a što je još važnije, vidjeti odraz isto tolikih kultura“.

U istom eseju Antun Radić odaje priznanje Starčeviću, iako ga je zbog drugih stavova često kritizirao, jer je „prekinuo sa stoljetnom tradicijom nepomirljive mržnje prema muslimanima“ i što je „ruglu izvrgnuo Mažuranićevu pjesan“ – misleći, dakako, na Smrt Smail-age Čengića. Starčevićeva je misao dovela do toga da, kako piše Radić, „muslimani-Hrvati – sveučilišni gradjani – pjevaju zajedno s ostalim Hrvatima odlomak iz Zajčeve opere Zrinski: ‘Nek Turčin zna, kako mremo mi!’, a u dvoru župnika glavnoga grada Hrvatske, nježne one i neiskazane dobrote ‘dušice’ mogli ste svaki dan vidjeti za stolom okrupna mlada Turčina s fesom na glavi“. Ipak, priznaje Antun Radić da hrvatska nacionalna misao nije prodrla među šire muslimanske slojeve u Bosni i Hercegovini s kojima je razgovarao tijekom svojega proputovanja tom zemljom.

Njegov će brat Stjepan Radić, koji je u knjizi Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu 1908. također naglasio kako su bosanskohercegovački muslimani po narodnosti Hrvati, dovršiti kapilarnim širenjem HSS-a u svako selo proces hrvatske nacionalne integracije. Iako bosanskohercegovački muslimani nisu tada integrirani u hrvatsku naciju, već je vjersko opredjeljenje ostalo temeljnom značajkom njihova identiteta – što se očitovalo i u nazivu glavne stranke Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) – eksplicitni je HSS-ov cilj bio širenje hrvatske nacionalne svijesti u šire muslimanske slojeve.

Dugogodišnji glavni tajnik HSS-a i Mačekov nasljednik na čelu te stranke Juraj Krnjević bio je, iako rodom iz Ivanićgrada, 1923. kandidat u tuzlanskom kotaru. U jednom govoru na stranačkom skupu u Winnipegu u Kanadi 1958. prisjetio se kako je HSS uspio postati prva panhrvatska stranka, nadvladavši pritom dotadašnje pokrajinske partikularizme:

„Hrvati su odlučivali, jer su imali većinu u Hrvatskoj i nije im više bio potreban onaj srpski privjesak u Hrvatskoj. To je povijesna zasluga Stjepana Radića, koji je probudio, osvijestio i organizirao hrvatsko seljaštvo. Onda je HSS išla i dalje. Pošla je u Bosnu i Hercegovinu i u Dalmaciju. Vi znate da je u Bosni većina Hrvata. Ja sam bio jedan od onih prvih koji je išao u Bosnu. Cijelo tuzlansko okružje sam prošao i 1923. godine bio izabran narodnim zastupnikom. Kad god sam tamo išao, pitam, što si? ‘Katolik. Mi smo katolici i s time se ponosimo’. A kad si došao k Srbinu, on ponosno odgovara, da je Srbin, a ne pravoslavac. Hrvatski Seljački Pokret je ali ubrzo probudio hrvatsku svijest u Herceg-Bosni i Dalmaciji. Katolici su naskoro postali svjesni svoje hrvatske narodnosti. Seljaci iz gornje Hrvatske išli su u Bosnu i Dalmaciju. Tako je god. 1923. u kotaru Livno, tom najhrvatskijem kotaru u Bosni, izabran je za narodnog zastupnika Šimun Bugarin iz Dugog Sela kod Zagreba. On je obišao taj kraj, razgovarao s ljudima i seljaci su ga tog kraja birali svojim narodnim zastupnikom. Seljak Tomo Kovačević od Slavonskog Broda bio je biran narodnim zastupnikom za kotar Ljubuški u Hercegovini. Seljak Tomo Vojković bio je izabran u kotaru Imotski. Seljak Mato Kirin od Bjelovara bio je biran u splitskoj zagori, itd. Tad se je dogodila prava revolucija u povijesti hrvatskog naroda. Gornja Hrvatska, Bosna, Hercegovina i Dalmacija su se spojile u jedno i to preko običnog seljačkog svijeta. Ljudi koji nisu polazili nikakve visoke škole, već su to, kako se kaže, ljudi od pluga i motike. Time je HSS postavila čvrsti temelj Hrvatskoj državi. Mi smo svijest o hrvatskoj državnosti čuvali otkad postoji Hrvatska, pa i onda kad je Hrvatska bila svedena na par županija. I tih par županija nisu se nikada odrekle hrvatske državnosti i svijest o hrvatskoj državnosti medju Hrvatima nije nikada prestala; nikada, pa niti u ona najteža vremena borbe sa Venecijom i Austrijom i borbe sa Turcima, itd. Mi se često tužimo na Hrvate u Sjedinjenim Državama, da nisu narodno svjesni, da ne podupiru hrvatske narodne borbe. I mi ih često osudjujemo radi toga. Mi ih ne bi smjeli osudjivati, jer su oni siromasi. Naše su prilike prije prvog svjetskog rata bile očajne i ta svijest nije doprla svuda. Bračani sa otoka Brača su Bračani, a ne Hrvati. Ima još Hercegovaca u južnoj Kaliforniji koji ne će čuti da su Hrvati; oni su Hercegovci. Oni su se iz svojih krajeva odselili prije nego što je Radićev nauk dopro u njihova sela. Ali da vi danas reknete jednom Hercegovcu u Hercegovini, da nije Hrvat, taj bi vam oči iskopao. Toliko su oni jaki i oduševljeni, ali to je oduševljenje, morate znati, tu svijest je proveo Hrvatski seljački pokret“.

Konačni je cilj bilo i integriranje muslimana u hrvatsku naciju, odnosno nadilaženje primarnog definiranja s konfesionalnim ili pokrajinskim identitetom. Krnjević je tada poručio: „I mi moramo, ako hoćemo imati Hrvatsku Državu, postići to, da i ti muslimani-Hrvati Herceg-Bosne budu isto tako odlučni i u svakom momentu da nastupaju kao što mi Hrvati činimo. Nama je to potrebno, ako hoćemo da osiguramo svoju državu. Mi od HSS-a činimo sve moguće, da i oni – braća Hrvati-muslimani – vide da smo im mi braća, kao što smo braća Hrvatima u Dalmaciji i ostalim našim krajevima i da u času kad im bude što potrebno, mi ćemo se za njih založiti, kako bi se založili sami za sebe. Mi želimo uspostaviti potpuno povjerenje izmedju Hrvata-katolika i Hrvata-muslimana.. (…) Mi činimo sve moguće da se taj proces sljubljivanja Hrvata-katolika i Hrvata-muslimana što prije provede i da se provede onako kao što je proveden proces sljubljivanja Hrvata iz gornje i donje Hrvatske iza 1920. godine“, poručio je tada Krnjević.

U govoru muslimanskim seljacima prilikom njihova posjeta Zagrebu početkom tridesetih predsjednik HSS-a Vladko Maček poručio je gostima kako su oni svjedok da „narodna misao ne može biti ugušena, makar je gušili i vjekovima“. „Varao bi se, tko bi mislio, da ste vi tekar od danas stekli svoju hrvatsku svijest. Ne! I bilo bi to neprirodno. Jer kad čovjek čuje vaša imena, kao: Alija, i Hakija ili Hamzalija, vidi, da kod nas nisu uobičajena, – ali kada čuje prezimena, da su to Filipovići, da su to Hrnjčići, da su Pezići, Korići i Robinići, onda svatko osjeća i vidi, da smo ista krv i mi u banskoj Hrvatskoj i vi ondje u staroj kolijevci hrvatskog kraljevstva“, rekao je Maček, dodavši da su bosanskohercegovački muslimani „u svojim dušama nosili hrvatsku narodnu svijest, usisanu materinim mlijekom“.

Prilikom proslava rođendana Vladka Mačeka, koje su bile velike propagandne predstava HSS-a u sklopu izgradnje Mačekova kulta ličnosti, sudjelovala su, između ostalih, i muslimanska društva.

Hrvatski dnevnik, glasilo HSS-a, objavio je u siječnju 1940. članak publicista Viktora Antona Duišina s detaljno izrađenim prijedlogom grba nedavno osnovane Banovine Hrvatske. Među grbovima povijesnih hrvatskih pokrajina bio bi po tom rješenju i grb Bosne, a njime su, kako je kazao Duišin, „zastupani i naši muslimanski Hrvati koji pripadaju Bosni“. Tada rektor zagrebačkog sveučilišta, jezikoslovac Stjepan Ivšić, izrazio je u siječnju 1941. na jednom predavanju nadu da će se na sveučilištu osnovati katedra orijentalne filozofije za koju bi se „osposobio musliman Hrvat“.

Uz HSS djelovala je i Muslimanska organizacija HSS-a čiji su najistaknutiji pripadnici bili Ademaga Mešić i Hakija Hadžić. Iako razgraničenje uspostavljeno Sporazumom Cvetković-Maček nije uzimalo u obzir muslimane kao demografski faktor, a najveći je dio ostao izvan Banovine Hrvatske, HSS je poručivao kako granice nisu konačne, a u pograničnim većinski muslimanskim područjima, poput Cazinske krajine, osnivaju se nove organizacije HSS-a. Milan Martinović, HSS-ovac iz Sarajeva, prisjeća se kako mu je po osnutku Banovine Hrvatske potpredsjednik stranke August Košutić kazao: „Ne smatrajte, ni jednu dosadašnju granicu banovine Hrvatske definitivnom. To je samo početak. Na vama Hrvatima katolicima i muslimanima iz Bosne i Hercegovine leži sva težina da poradite, da sam narod odluči o svojoj sudbini, kada za to dodje vrijeme i kada se prilike u državi srede“.

Intelektualci povezani s HSS-om također su znali pozitivno govoriti o turskom nasljeđu. Pedagog i kulturni teoretičar prof. Alfons Heisinger kritizirao je za Europu prevladavajuće jednostrano tumačenje nasljeđa Osmanskog Carstva. Naprotiv, prema Heisingeru, Turci „nisu bili barbari niti su rušili i uništavali kulturnih tekovina u osvojenim zemljama jer su i sami bili na jednoj zavidnoj visini kulture i civilizacije“, dok je „gdje god su oni došli, nastao veliki kulturni polet“. Sociolog Dinko Tomašić, koji je u 1930-ima bio jedan od ideologa HSS-a, napisao je 1960. za Hrvatsku reviju, kada je bio profesor na Sveučilištu Indiana, kako je „povijesna uloga“ bosanskohercegovačkih muslimana „da na krajnjem zapadu muslimanskog svijeta i kao sastavni dio hrvatskog naroda spajaju kulturne vrijednosti Istoka s kulturnim vrijednostima zapada“.

Da su spomenute ideje o bosanskohercegovačkim muslimanima bile mainstream hrvatske politike svjedoči i pisanje uglednog zagrebačkog dnevnika Obzor, lista koji je izvorno bio jugoslavenski i zastupao liberalne ideje. Odmah po potpisivanju Sporazuma Cvetković-Maček 26. kolovoza 1939. Obzor je pisao kako se „pogledu pak naših muslimana nameće katoličkom dijelu hrvatskog naroda imperativna dužnost, da im pomogne, da bude s njima, kad se budu konačno rješavali aktuelni problemi. Činjenica, da će predstavnik većine naših muslimana biti u novoj vladi, omogućit će sigurno njegovu najužu suradnju s predstavnicima HSS-a, jer nema pitanja, u kojem ne bi bili zajednički interesi islamskih i katoličkih Hrvata. A ako ova činjenica nije uvijek došla do izražaja, nije to bila krivnja ni jednih ni drugih, već rezultat dogadjaja, na koje oni nijesu mogli često utjecati odlučno“.

Činjenica da je naposljetku hrvatska nacija ipak uglavnom ostala unutar monokonfesionalnog okvira, odnosno svela se uvelike na katoličko pučanstvo jer su bosanskohercegovački muslimani prihvatili bošnjački nacionalni identitet, ne smije nas navesti na prezentističku zamku. Hrvatski je nacionalizam za europske okvire raritetan upravo po tome što je u svojemu okviru nastojao integrirati muslimane. Kroz drugu polovicu 19. i prvu polovicu 20. stoljeća, za hrvatski nacionalizam islam nije bio „drugi“ spram kojega se gradi identitet, već sastavni dio tog identiteta.

Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija

Oznake: Last modified: 18. 3. 2024.
Close