Written by 07:00 Hereze, Razgovori

Intervju: Alain de Benoist – Krećemo se prema društvu kontrole neviđenih razmjera

Desetljećima ozloglašen u medijskoj srednjoj struji, Alain de Benoist poticajan je mislioc. Kao jedan od baštinika francuskome društvu svojstvene tradicije javnih intelektualaca, od 1960-ih godina do danas mnogobrojnim knjigama, ogledima i intervjuima sukreira idejni krajobraz Europe i Zapada, nadilazeći uvriježene političko-ideološke kategorije. Utemeljitelj je Nove desnice, unutar sebe pluralne škole mišljenja koja je, uvelike se oslanjajući na dionike međuratne europske konzervativne revolucije, ali i raznovrsne mislioce marksističke provenijencije, pokušavala i u određenoj mjeri uspjela redefinirati obrise i ciljeve tradicionalističke strane u sukobu ideja u suvremenomu svijetu.

 Jesmo li ušli u postliberalno doba, u fazu u kojoj pravila liberalne demokracije prestaju vrijediti? Ili je liberalna demokracija toliko fleksibilan koncept da ga se još ne može otpisati?

Ne, nismo ušli u postliberalno doba, budući da je liberalizam još uvijek prevladavajuća ideologija. Ipak, njegova je dominacija uistinu poljuljana i proživljava krizu. Suočen s vlastitim unutrašnjim kontradiktornostima, kapitalistički sustav nastavlja bezglavo istim putem, a to može dovesti do urušavanja cjelokupnog financijskog sustava. Liberalna, parlamentarna predstavnička demokracija je pak vidno istrošena. Ljudi primjećuju da više ne predstavlja njihove interese i da ne odgovora njihovim težnjama. Te činjenice objašnjavaju zašto je nastao jaz između naroda i elita (političkih, financijskih, medijskih, itd.). Prevladava osjećaj da je vladajuća klasa postala svojevrsna deteritorijalizirana kasta koja pod svaku cijenu nastoji vladati bez naroda.

U tom je smislu znakovita pojava „iliberalne demokracije“ u državama kao što je Mađarska. No bilo bi pogrešno taj fenomen tumačiti kao odbacivanje demokracije. Populisti nastoje vladajuću klasu koja zanemaruje narod zamijeniti novom elitom koja će vladati s narodom i za narod. Jasno se vidi da su demokracija i liberalizam različite, čak i suprotstavljene ideje. Liberalizam se temelji na zaštiti individualnih prava, a demokracija na narodnom suverenitetu. Iz liberalne perspektive, nacije i kulture zapravo ne postoje („there is no society“, govorila je Margaret Thatcher). Riječ je tek o nasumičnim skupinama pojedinaca.

Na tragu promišljanja Carla Schmitta, što slijedi nakon izvanrednog stanja u kojemu živimo? Je li smisao ovog izvanrednog stanja upravo u tome da nema kraja?

Kad vidimo kako lako iznimke danas postaju pravilo, uistinu bismo to mogli pomisliti. Tijekom zadnjih nekoliko godina, sve „izvanredne mjere“ koje su vlade donosile s najrazličitijim izgovorima – od borbe protiv terorizma pa do zdravstvene krize, itd. – postupno su se integrirale u opće pravo. Vladajuće klase računaju na strah jer znaju da su ljudi koji se boje spremni vlastitu slobodu žrtvovati za sigurnost. Na kraju tog puta nazire se društvo kontrole i nadzora još neviđenih razmjera. Razvoj novih tehnologija (umjetna inteligencija, prepoznavanje lica, korištenje algoritama) Državi daje sredstvo nadzora o kakvom su prijašnji totalitarni režimi mogli samo sanjati.

Isticali ste kako suvremeni populisti mogu biti korektiv za zastranjenja političkog establišmenta, no da ne mogu pokrenuti pravu društvenu transformaciju. Je li onda bolje podržavati establišment, kao što je Slavoj Žižek 2016. „podržao“ Donalda Trumpa, očekujući da će njegova pobjeda dovesti do ubrzanog kraha sustava i trijumfa nove ljevice?

Ono što zastupa Slavoj Žižek nalikuje na koncept politike najgoreg mogućeg. U nekim slučajevima, kao na primjer ako ubrzava proces tranzicije koji smatramo nužnim, takva je pozicija obranjiva. No u mnogo je slučajeva politika najgoreg mogućeg ujedno i najgora moguća politika. Nadalje, ne smatram da populisti ne mogu provesti pravu društvenu transformaciju. Nekima to može uspjeti, drugima ne, no u slučajevima kad uspiju, glavni razlog ne leži u činjenici da je riječ o populistima. Treba imati na umu da populizam nije ideologija nego stil – populistički se stil može kombinirati s najrazličitijim ideologijama.

Smatrate li da pojmovi kao što su „ljevica“ i „desnica“ danas imaju smisla? Je li „islamo-ljevičarstvo“ (Islamo-gauchisme) precizan ili previše pojednostavljen pojam? Žalite li što sami potpadate pod pojam „desnice“, iako se od nominalne suvremene desnice po sadržaju uvelike razlikujete?

Ne smatram se desničarom, prije čovjekom koji prihvaća neke vrijednosti „desnice“, ali često ima „lijeve“ ideje. Moglo bi se u tom smislu govoriti o „konzervativnom socijalizmu“. Iskreno, ne opterećujem se nikakvim etiketama, zanimaju me samo ispravne ideje. Ispravne su ideje ispravne bez obzira na svoje podrijetlo i povijesni razvoj. Nadalje, očito je da je podjela na ljevicu i desnicu danas istrošena. Riječ je o podjeli koja se pojavila u 19. stoljeću (a ne krajem 18., kao što se često smatra) i koja je u današnjem dobu izgubila svaki smisao, prije svega jer je oduvijek postojalo više desnica i ljevica. Osim toga, i zato što unificiranje političkih programa velikih stranaka odaje dojam da svi govore iste stvari. Naposljetku, pogotovo stoga što veliki aktualni događaji stvaraju nove podjele unutar svih političkih obitelji. Drugim riječima, ako mi netko kaže da je „desničar“ ili „ljevičar“, to mi često ništa ne govori o cijelom nizu različitih pitanja – je li republikanac ili protivnik republike, liberal ili antiliberal, proeuropski ili antieuropski nastrojen, agnostik ili kršćanin, itd.

Današnje istinske podjele više ne suprotstavljaju desnicu i ljevicu nego narod i vladajuću klasu u cjelini; žrtve globalizacije i one koji na njoj profitiraju; ukorijenjene i neukorijenjene – podjela na „somewhere“ i „anywhere“ skupine o kojoj govori David Goodhart –; one koji žive na periferiji i one koji žive u velikim globaliziranim gradovima; one „nevidljive“ koji se suočavaju s trostrukom nesigurnošću – kulturnom (zbog društvenih patologija koje su posljedica imigracije), društvenom (zbog nestanka srednje klase) i financijskom (zbog manjka kupovne moći i prekarnosti) – i one kojima su takvi problemi strani… Može se reći da svjedočimo svojevrsnom novom obliku klasne borbe.

Pojam „islamo-ljevičarstva“ po mom je mišljenju prilično sporan. Jasno je što označava – ugađanje islamizmu koje danas primjećujemo u određenim lijevim krugovima. Ipak, riječ je o pojednostavljivanju koje je jednako problematično kao i „židovski boljševizam“ ili „hitlero-trockizam“. Islamizam je jedno, a ljevica drugo. Miješati i spajati ta dva pojma u jedan samo pridonosi zbrci u raspravama.

Možete li ukratko, za hrvatske čitatelje, pojasniti razliku u stavovima Erica Zemmoura i Marine Le Pen? Njih se uglavnom opisuje kao kandidate „krajnje desnice“ koji ciljaju na isto biračko tijelo, no čini se da Le Pen ima znatno veću podršku „radničke klase“, dok je Zemmour svojevrsna zvijezda intelektualnih krugova?

Govoriti o „kandidatima krajnje desnice“ nema previše smisla jer oni koji neprestano spominju „ekstremnu desnicu“ često ne mogu dati zadovoljavajuću definiciju tog pojma. Le Pen i Zemmour oboje su predstavnici desnice po uvjerenju, koja čini između 30 i 35 posto biračkog tijela u Francuskoj. No istodobno su vrlo različiti. Za početak, razlikuju se po karakteru – Eric Zemmour je pisac i novinar, nadareni polemičar, što se nipošto ne može reći i za Marine Le Pen. Osim toga, kao što ste i sami primijetili, njih dvoje ne dijele isto biračko tijelo. Le Pen prvenstveno računa na podršku radničke klase (Nacionalno okupljanje danas je vodeća radnička stranka u Francuskoj), dok Zemmour više cilja na glasove jednog segmenta srednje klase – onoga što naziva „domoljubnom buržoazijom“. Naposljetku, i njihove su strategije različite. Eric Zemmour ostaje privržen strategiji „okupljanja desnice“ klasičnoga tipa dok Marine Le Pen teži stvaranju „populističkog bloka“ u smislu koji tom izrazu, posuđenom od Antonia Gramscija, daje politolog Jêrome Sainte-Marie.

Dakle, iako bismo na prvi pogled mogli pomisliti da je riječ o dva komplementarna kandidata, to je samo djelomično točno. Najveća opasnost ipak leži u tome da će Eric Zemmour spriječiti ulazak Marine Le Pen u drugi krug, a da ni njemu samom to neće poći za rukom.

Zemmour se zalaže za model radikalne asimilacije svih manjina i manjinskih identiteta u Francuskoj, prvenstveno dakako ciljajući na muslimane. Smatrate li to poželjnim i, u krajnju ruku, provedivim? Može li se uopće govoriti da je to pitanje konfesionalne prirode, budući da, kulturološki gledano, bosanskohercegovački muslimani i Albanci čine sastavni dio europske civilizacije?

Zemmour je jakobinac i ideja asimilacije potječe iz njegovog jakobinstva – Republika integrira pojedince, ali odbija prepoznati zajednice. Osobno nisam pristaša takvog modela jer nisam jakobinac. Uostalom, pričati o „potpunoj asimilaciji“ u trenutku u kojem gotovo četvrtina francuskog stanovništva potječe izvan Europe čini mi se potpuno nerealističnim. Koliko god se trudili nijekati zajednice, njihovo je postojanje očigledno! Ne slažem se ni s načinom na koji Zemmour odbija napraviti bilo kakvu distinkciju između islama i islamizma. Naposljetku, smatram da se imigracijska problematika ne može svesti isključivo na pitanje vjeroispovijesti. Imigracije su jedna stvar, a islam (i „islamizacija“) nešto sasvim drugo.

Kritični ste prema Europskoj uniji, ali se zalažete za blisku suradnju europskih naroda. Za koje aspekte Europske unije smatrate da su vrijedni i da ih je potrebno očuvati?

Za razliku od onih koje se naziva „suverenistima“, u principu ne odbijam ideju politički ujedinjene Europe. U novom multipolarnom svijetu današnjice, čak smatram da je ona i nužna. No ja prije težim Europi kao zajedničkoj sili nego Europi kao zajedničkom tržištu; autonomnoj, a ne „atlantskoj“, podaničkoj Europi u službi Sjedinjenih Američkih Država. Europska je unija daleko od ujedinjene Europe kakvu priželjkujem. Nedostaje joj volje i sredstava, zaboravlja na svoj identitet i svoju povijest, ne brine o svojoj neovisnosti i prihvaća sve postulate prevladavajuće ideologije (odnosno, u konačnici, vladajuće klase). Europska je unija zapravo okaljana od samog početka, budući da se htjela izgraditi putem industrije i trgovine, a ne putem politike i kulture i budući da se izgradila bez naroda, bez poštivanja načela supsidijarnosti, bez određivanja vlastitih granica i ciljeva.

Na razini odnosa svjetskih sila, Zapad novu prijetnju pronalazi u Kini. Vi ste glasoviti po kritici SAD-a. Može li Europa pronaći svoj put između SAD-a i Kine koji, paradoksalno, počinju sve više nalikovati jedno drugome?

To bi bilo poželjno, no Europska bi unija prvo trebala ispraviti sve pogreške koje sam spomenuo u prošlom odgovoru, a to se ne može dogoditi preko noći. SAD su i dalje najveća svjetska velesila, no njihova moć pada. Moć Kine pak raste. Kao i uvijek tijekom svoje povijesti, Amerikanci žele spriječiti nastanak bloka moći koji bi se s njima mogao mjeriti. Kako bi paralizirali Rusiju, postavili su jedinice NATO-a što je moguće istočnije. Kako bi izolirali Kinu, danas pokušavaju povratiti veliki protukineski „zapadni blok“ usporediv s antisovjetskim blokom u vrijeme hladnog rata. Mislim da Europljani ne bi smjeli pasti u tu zamku i pustiti da ih se uvuče u sukobe koji nisu njihovi. Interesi Europljana nisu isti kao interesi Amerikanaca. Očito, Europljani to još nisu shvatili.

Ivan Illich pisao je o medikalizaciji društva, o umjetnoj proizvodnji potrebe za liječenjem, čime se svi članovi zajednice pretvaraju u pacijente. Je li reakcija na Covid-19 potvrda da živimo u staroj, umornoj, prestrašenoj, hipohondrijom opterećenoj civilizaciji čiji žitelji kao da žele živjeti vječno?

Illich je bio u pravu. Još je uvijek prerano da bismo izvukli sve pouke iz aktualne zdravstvene krize koja se produžuje u nedogled. Nadilazeći čisto zdravstvene nužnosti, trenutno se nameće politika koja teži ostvarivanju društva kontrole i nadzora koje sam spomenuo ranije. Ta politika glavni oslonac pronalazi u strahu, ali i u opsjednutosti zdravljem koja danas ide sve do negacije smrti. Briga za tijelo zamijenila je brigu za dušu i za duh. Danas su svi u manjoj ili većoj mjeri bolesni i stoga ovisni o farmaceutskoj industriji. Ideologija ljudskih prava i „transhumanizam“ pridonose tome da se na smrt počinje gledati kao na „skandal“ u društvu unutar kojeg nitko više ne smatra da postoje i stvari gore od smrti. Razumljivo je da promjenjive i nekoherentne aktualne zdravstvene mjere potiču otpore. No nije lako razlučiti slučajeve pretjeranog individualizma ili društvenog bijesa koji naprosto traži bilo kakav način da se izrazi.

Kako gledate na budućnost čovjeka? Čini se da sve više dolazi do konvergencije tehnologije i religije, kao i tehnologije i biologije. Sve te silnice možda ponajbolje sabire pojam transhumanizam.

Ne bavim se predviđanjima budućnosti! Svi oni koji su pokušavali nisu uspjeli, jer povijest je po definiciji nepredvidiva. U narednim godinama, naša će budućnost vjerojatno biti sve povezanija, odnosno sve više nadzirana i kontrolirana. Činjenica je da se već odvija konvergencija tehnologije i biologije, pogledajmo samo područje biotehnologije. Što se tiče konvergencije tehnologije i religije, situacija nije jednako jasna. Ipak, možemo govoriti o svojevrsnoj „religiji tehnologije“ i zapitati se nije li nova tehnologija slična jednom obliku „magije“. Naposljetku, budući da živimo u razdoblju tranzicije u kojem stari svijet nestaje, a novi još nije otkrio sve svoje obrise, ne možemo isključiti i pojavu novih ratova, te velikih ekoloških, društvenih i financijskih kriza.

Razgovarali Tomislav Kardum i Matija Štahan,
preveo Jakob Filić

(Visited 456 times, 8 visits today)
Last modified: 10. 1. 2022.
Close