Written by 07:09 Hereze, Ogledi

Ivan Komšić: Možemo! – okupacija u četiri slike

Prije nešto manje od dva tjedna na izborima, Zagreb  je pokori(l)o Možemo!. Platforma je to izniknula na raznoraznim festivalima, bili oni Subversive, ljudskih prava ili nešto treće, prosvjedima, Zagreb Prideu, nevladinom sektoru (Platforma 112 sa svim svojim pripadcima), inicijativama poput Kulturnjaci 2016. (s upečatljivom scenom uplakane i histerične Urše Raukar koja juri saborske zastupnike po Markovom trgu), zakladama itd. Brojni aktivisti, članovi te platforme, umrežili su se kroz taj sektor nabujavši do današnjih razina. Alternativa, promjena i napredak uz golemu podršku medijsko-korporativnog kompleksa došla je tako i u naš grad. Zanimljivo, kao velika opreka pokojnom gradonačelniku koji nas je napustio ne poštujući pritom instituciju braka uz obilatu konzumaciju nedopuštenih sredstava – reklo bi se subverzivno, moderno i queer. Da je dulje poživio, možda bi postao i pridruženi član.

Ali, kako je došlo do tog fenomena? To je ekipa koja ujedinjeno radi čitavo desetljeće, a svoj cilj ostvarila je uz solidnu pomoć kapitala i medija. Ni prvi ni zadnji kojima je to pošlo za rukom. Može im se samo čestitati. Recept nije ni težak – malo ekstremna ljevica, malo korporativni pizduni i skupi se. A vazda je zanimljivo promatrati i pojavnosti tog fatalnog spoja.

Slika 1. Subversive festival

Godina je 2008. Prva je to godina održavanja Subversive festivala, ljevičarske konvencije o svemu i svačemu, u čijem je podtekstu komunizam. Naravno, odmah je pronađena obljetnica, jer jebeš festival na kojem se ne obilježava neki značajni događaj. Kao sjekira u med upala je četrdesetogodišnjica famozne revolucionarne ’68., u Jugoslaviji poznate po proglasima studenata koji su se kleli u Tita i zahtijevali još više samoupravljanja i socijalizma. Palamudilo se o radnicima, Marxu, Jugoslaviji, neizbježnom fašizmu i svim srodnim pojmovima koji već ulaze u taj lijevorevolucionarni sataraš. Mjesto radnje – Kino Europa. Srećko Horvat, idejni začetnik festivala, odmah je pozvao Slavoja Žižeka, teškaša u tim revolucionarnim krugovima (ovo mi je svaki put teško napisati s obzirom na to da revoluciju nikad nisu dignuli), da pokaže kako misli ozbiljno. Revolucionarni klaun, kako ga je Roger Scruton nazvao u jednom svojem tekstu, predavanje je održao na srpsko-hrvatsko-slovenskom jeziku. Izrazito subverzivno. I tako je taj festival postao jedno od općih mjesta ljevičarenja u Zagrebu. Uvijek zahvalan i zgodan za promatranje i satirično seciranje moderne ljevice. Tako je otpočeo, u centru glavnog grada, festival „veseljaka oskudnog stida“ (kradem iz eseja o pederima Slobodana Novaka objavljenog u Večernjem. Ah kako se nekad disalo i razmišljalo slobodnije… Danas je gotovo zločin, ali svakako prezira javnosti vrijedno, misliti o pripadniku abecede seksualnosti išta drugo osim da je nadbiće), koji su se smjestili u kino razglabajući o trulom kapitalizmu i galopirajućem fašizmu pod pokroviteljstvom poznatih radničkih zadruga Jutarnjeg lista, T-Coma, a kasnije HAVC-a, Grada Zagreba, veleposlanstava ovih i onih država (to su oni entiteti koji moraju odumrijeti da bi nastupio komunistički raj). Priča o nesubverzivnom Subversive festivalu tako traje do danas, iako ga je ova epidemija od koje ljevičari posebno strahuju malo zaustavila. Izredale su se tu velike face svjetskog ljevičarstva (bilo je tu i terorista, malo ozbiljnijih od Zvonka Bušića koji je takvim likovima bio i ostaje crvena krpa), uvijek pod paskom korporativnih sponzora široke ruke. Uspjeli su se i međusobno posvađati pa je festival napustio Srećko Horvat (famozno frakcionaštvo) i otperjao u Šibenik napraviti još jedan festival. Zagreb je uvijek imao tu jednu jezgru salonskih ljevičara (caviar gauche mi je osobno uvijek bio draži naziv) koji su bježali sami od sebe. Na festivalu u kojem je jedna od dominantnijih tema bilo radništvo (ono industrijskog tipa) broj govornika iz tog sektora težio je otprilike nuli.

Kad se sve zbroji i oduzme, tek još jedan teatar salonskog ljevičarenja u čiju sam se neopasnost po društveno-politički poredak imao (ne)priliku i osobno uvjeriti. Jednom tako s dva prijatelja uletjeh na neku tribinu festivala 2016. godine. Ulaz besplatan, mi bili u gradu pa smo iz zajebancije otišli vidjeti o čemu se tu radi. Tema je naravno imala dašak subverzije: Sloboda govora, građanski neposluh i satira u digitalno doba. Jedan od panelista bio je Borna Sor, dio iznimno neduhovite ekipe iz News Bara kojeg je nedavno isprejebao Bujanec (e to je satira, samo što ti isprazni duhovi neće nikad moći pojmiti tu razinu ironije, već su osuđeni na epigonstvo Johna Olivera). Ostatak ekipe činile su dvije nabrušene žene (ne, nijedna nije bila Sandra Benčić) i jedan nezainteresirani crnac koji je djelovao kao da je tu došao pušiti travu i pokupiti dnevnicu. Rečeno nije bilo ništa, a nas trojica smo hrabro izdržali do kraja jedva dočekavši napustiti taj antiklimaktični događaj. Doduše, nikad neću saznati je li problem u tome što nismo otišli na neko zvučnije, više seksi predavanje poput onog pod nazivom Što da se radi? Politizacija radničkog pokreta kao kritika fašizma, slovenačkog marksista Rastka Močnika u kojem se uvaženi sociolog bavio sljedećim: „Kritika postojećeg, konkretnog društveno-gospodarskog sustava kroz kritiku fašističkih tendencija u društvu i uopće razjašnjavanje samoga pojma fašizma te spoznaja o nužnosti političkog organiziranja radničkog pokreta kao jedinog načina razvijanja i jačanja klasne svijesti.“ Do dana današnjeg ostaje mi nepoznato je li i on kao sunarodnjak mu Žižek divanio na slovensko-hrvatsko-srpskom ili (kako to Snježana Kordić voli nazvati) zajedničkom jeziku.

Slika 2. Plava kamenica

Radi se o popularnoj gastronomskoj stranici koju vodi jedan od prezrenijih ljudi  hrvatskog medijskog i javnog prostora – za državnu administraciju Davor Butković, za Telegram Ivan Violić, a za Zdravka Mamića estetska nakaza (monstrum in fronte, monstrum in animo – kakav je to proplamsaj Nietzschea bio u jednom od Mamićevih nadahnutih obraćanja). Tamo se uglavnom pretencioznim i teško probavljivim tekstovima hrana, piće te popratni sadržaji koji idu uz to prikazuju kao nekakav metafizičko-aristokratski koncept dostupan tek malobrojnima. Katkad se pak lamentira o stvarnim problemima, primjerice koliko naporan može biti fine dining u 30 sljedova. Gospodin fluidnog identiteta Butković/Violić „unaprijed poznati, inspirativni ishod izbora za zagrebačkog gradonačelnika“ slavi u poznatom skvoterskom utočištu Esplanadi.

Slika 3. Atrij

Sada smo pak u atriju između Tesline i Gajeve ulice. Nalazio se tu nekad popularni Hard Rock, a još su uvijek tu knjižara, ZKM, galerija, Stojedinica i kultni Pingvin. Nalazi se tu i jedan restoran (onaj o kakvima se može čitati na gore spomenutoj gastro stranici u kojem „sir i hren stvaraju dosta dramatičan, ali užitan konflikt okusa, dok pločica cikle vizualno i teksturalno podsjeća na pločicu kozice iz Disfrutara, koja je bila izašla iz 3D printera“). Kao kulisa namjernicima koji objeduju odvija se izložba u Galeriji Novoj. Izlaže Nika Pećarina, nekad muško, danas žensko (iako zapravo i dalje muško). Zanimljivo je iz neposredne blizine promatrati tu ekipu iz Medike i Zagreb Pridea koja se okupila na izložbi, nekad stanovitog, a danas stanovite kiparice. Glavni modni dodatak su psi. Ženske kose su kratke i ofarbane. Muškarci su mahom mršavi, kao da ih je AIDS već zahvatio. Svi su tako drugačiji, a tako isti – uniformirano drugačiji. To je tzv. pluralizam koji donosi zapadnjačka propaganda. Vrhunac stupa dolaskom jednog para. Urbani, ali, za standarde okupljene ekipe, obično odjeveni sjedaju za stol. Oni imaju veze s izložbom i ekipom, međutim, nisu dio nje. Moment u kojem se razotkriva sjaj i bijeda naprednih, urbanih glasača je trenutak u kojem ženski dio para govori jednoj sugovornici: „Ma mene ti to ne zanima, ja sam tu došla piti“. Oni su mecene. Svojim prisustvom signaliziraju pripadnost toj skupini kojoj ne pripadaju, a sutra će u nekom društvu za subotnjim ručkom prepričavati kako su bili na izložbi trans-kipara.

Slika 4. Sic transit gloria mundi

Neformalno druženje. Tu je direktorica sektora u jednoj velikoj korporaciji. Tražila je sebe po svijetu zadnjih godina radeći u velikim korporacijama po svjetskim metropolama. Na kraju je odlučila da je bolje biti prvi u selu te se vratila u Zagreb. Prisutna je i još jedna direktorica (ispričavam se na izostanku zvučnih korporativnih anglizama) nekog drugog sektora u drugoj velikoj korporaciji, ta pak ima i sina. Rastavljena naravno, profil onih majki koje muško dijete cijepi protiv HPV-a. Nagrizaju je četrdesete, ali grize i ona njih živeći dvadeset godina mlađi život. Tu je obvezni peder-dizajner nakita, kako bi sve bilo chic. Tu je i ne više mlada, ali ne više i stara, nadrkana pravnica, vlasnica više nekretnina stečenih u Jugoslaviji čiji je najveći problem iznajmiti i šestu nekretninu u Amruševoj za 700 eura. Narodski rečeno, udbaška profiterka. Potjerali su i Radničku frontu te sada buržuji u miru mogu piti Chablis od 150 kuna po butelji te vehementno zahtijevati promjenu u gradu Zagrebu.

I tako hodi na birališta ta kolona svega i svačega dati svoj glas ujedinjenoj ljevičarskoj platformi… Dosegnut je čak i famozni desničarski ideal u Hrvata (tzv. Pravaški kišobran). Svatko je tu iz svojih motiva. Jedan dio njih želi promjenu, ali dobrom dijelu njih promjena ni ne treba jer im je već dobro, ali im smeta što ne vladaju „njihovi“. Međutim, kako biti Seks i grad, kako biti u trendu ako se ne ponaša u skladu sa zadnjim krikom političke mode? A u ovom trenutku če-če je alternativa koja to nije, odnosno alternativa na koju briju svi. Tomislav Tomašević će postati gradonačelnik. U skupštini će većinu imati njegova platforma i SDP kao junior partner (korporativnim rječnikom rečeno, bliskim tolikim glasačima Možemo!). I to je to. Da parafraziram Eliota, neće tu biti nikakvog praska na kraju, tek tihi cvilež elektromotornih vozila.

(Visited 866 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 24. 7. 2021.
Close