Written by 10:00 Hereze, Ogledi

Ivan Prskalo: Ukratko o de Maistreu i Milanoviću. Pamflet o ustavnoj krizi

U trenutku pisanja ovoga eseja smatram da nije potrebno sažimati ono što se dogodilo pri najavi novih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, niti je potrebno detaljno razjašnjavati metež koji je nastao pri saznanju da će se trenutačni predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, kandidirati za premijera. Nisam sposoban komentirati o valjanosti ili legitimnosti toga postupka, niti želim donositi sud o tome je li taj čin opravdan ili ne. Takve analize i rasprave već se događaju i mnogo mudrije glave od mene donijet će svoje zaključke; cilj je ovog moga promišljanja progovoriti o novom stanju u kojem smo se našli, odnosno preciznije, o novoj paradigmi u koju bismo mogli ući. Nastala halabuka jasno ukazuje da ulazimo u nepoznati teren i mogli bismo uskoro biti u situaciji gdje ćemo morati potpuno redefinirati našu društveno-političku koncepciju.

Kao što je stvar s bilo kojom novinom što se pojavi kod nas, tako se i u ovom slučaju mogu čuti komentari i reakcije zbog „straha za demokraciju“, „potrebe očuvanja demokracije“, „obrane ustavnog poretka“ i brojnih drugih sintagmi koje smo u ovom ili onom obliku slušali na svjetskoj sceni, bilo da se radilo Orbánovoj Mađarskoj, europskom križarskom ratu protiv Rusije u Ukrajini ili američkim predsjedničkim izborima. Svi akteri stavljaju se na stranu obrane demokracije i svoje neistomišljenike proglašavaju njezinim rušiteljima započinjući medijski rat od kojeg ponajviše profitiraju medijske kuće koje ga prenose. Šačica ljudi zapravo se ozbiljno unese u taj sukob i bira svoje strane, a velika većina s manjom ili većom dozom cinizma prozire kroz medijski nastup naših političara.

„Demokracija“, „ustav“, „politička kriza“, „građanska volja“ – sve su ovo riječi i sintagme koje danas paraju uši zbog svoje praznine. Koliko se god neki političari razbacivali ovim poštapalicama, oni neće moći sakriti činjenicu da se radi upravo o poštapalicama i da postoji dublji problem koji se pokušava izbjeći, a to je sam smisao politike. Neodrživost trenutnog stanja intelektualne ambivalencije pod čijom se krinkom stvaraju globalne tiranije počeli su primjećivati brojni zapadni (poglavito američki i britanski) intelektualci dovodeći time u pitanje našu trenutačnu koncepciju politike i društva. Osjetni razvoj te disidentske misli krenuo je nakon 2020. godine kada su brojne okolnosti (pandemija Covid-19, neredi nakon smrti Georgea Floyda, sumnjivi izbori za predsjednika SAD-a na kojima je pobijedio Biden) dovele u pitanje valjanost i održivost svih maloprije spomenutih poštapalica. Taj se je disidentski krug, odbacivši postulate i konsenzuse postignute nakon Drugog svjetskog rata, okrenuo starijim i predmodernim autorima tražeći ključ dijagnoze suvremenog doba i razrješavanja trenutačne društveno-političke krize koja se na ovaj ili na onaj način osjeća (barem instinktivno, ako ne i svjesno) po čitavom svijetu.

Jedan od filozofa često citiranih u ovom kontekstu je francuski proturevolucionar Joseph de Maistre, koji je ostao poznat kao žestoki kritičar prosvjetiteljstva i njegovih postulata, temelja Francuske revolucije i društvenih promjena koje su uslijedile. Dakako, ovdje mi nije cilj eksplicirati njegovu filozofiju, nego bih volio podijeliti nekoliko njegovih promišljanja kojima bismo mogli razjasniti mutnu „ustavnu krizu“ u kojoj smo se našli. Radi li se tu tek o pitanju mehanike državnosti, ili ipak o nekom dubljem problemu čija bi nas nerješivost mogla koštati?

Joseph de Maistre razradio je svoju političku filozofiju ponajviše u djelima Esej o generativnom principu političkih ustava i Razmatranja o Francuskoj, a ja ću kao temelj ovoga teksta uzeti stavke iznesene u njegovu djelu Protiv Rousseaua, u kojem se razračunava s Rousseauovom koncepcijom društva. Držim to djelo relevantim za ovu raspravu, jer naša društvena organizacija temelji se upravo (izravno ili neizravno) na postulatima koje je ovaj prosvjetitelj iznio. Glavni je fokus naravno na samoj biti ustavnosti (koja upravo u Hrvatskoj dolazi pod sumnju), ali kako bismo razumjeli ono što je de Maistre želio reći o naravi ustava, moramo vidjeti što je imao reći po pitanju društva. Oštro odbacivši misaone fabule o „plemenitom divljaku“ i društvenom ugovoru koji je nastao između samodostatnih ljudskih jedinki, de Maistre je nedvosmisleno postulirao kako je čovjek po svojoj naravi društveno biće te povijest i predaja jasno svjedoče da se nikako nije mogao drukčije razviti nego u sklopu neke zajednice.

Uz suvremena saznanja iz povijesti i antropologije, nije nam teško ne složiti se s ovom tvrdnjom. Svjesni smo da je zamisao društvenog ugovora (koju su osim Rousseaua postulirali i engleski filozofi Hobbes i Locke) tek misaoni eksperiment bez uporišta u stvarnosti. Iako je to tako, naša društvena koncepcija razvila se u skoro šizofrenom uvjerenju da je taj društveni ugovor u određenom trenutku bio sklopljen. Društvo se kao takvo ne promatra kao organska cjelina sa svojim datostima, nego kao akumulacija individualaca koji su se skupili u zajednicu samo kako bi u još većem stupnju ostvarili svoju individualnost i probitak. Diskurs svakog značajnijeg političara obilježen je govorom o toleranciji i pluralizmu, osiguravanju prava za sve članove društva i skoro da se podrazumijeva kako svatko može živjeti u svojoj enklavi, ali pod uvjetom da nečija enklava ne remeti onu drugu.

Iako ovo posljednje nije često dosljedno provedeno, sam impuls je jasan – naprijed ka individualizaciji (čitaj: atomizaciji). Hrvatski političari tako pri svakom svome skupu programski naglašavaju kako sve čine „za svakog građanina“. Neki idu toliko daleko da se ograđuju od bilo kakve diskriminacije jednakim popisom muških i ženskih članova u njihovim odborima i funkcijama, a da ne govorimo u koje se sramotne položaje hrvatska politika često dovodi afirmirajući neznatne društvene skupine nauštrb većine koja čini državu funkcionalnom. Kada pogledamo s druge strane na samu javnost, ovakva društvena koncepcija ne pobuđuje aktivno zalaganje za zajedničko dobro svih građana, nego upravo potiče isključivu samozainteresiranost svakog pojedinca. Nestaje pitanje zajedničkog dobra (u ovoj koncepciji teško da ga je moguće definirati) i afirmira se pitanje probitačnosti zalaganja. Zajednice koje se u toj koncepciji razvijaju održane su na okupu samo interesom, i njegovom izmjenom iste se raspadaju i formiraju se nove. Sve je ovo recept za stalnu nestabilnost koja će neminovno dovesti do razarajućih sukoba, stoga ova de Maistreova tvrdnja ima daleko veći značaj nego što se na prvu može iščitati.

Prodirući dublje u de Maistreovu tezu, jasno se može zaključiti kako svako društvo posjeduje svoj određeni identitet. Govoriti o čovjeku kao intrinzično društvenom biću podrazumijeva da je društvo samo po sebi čvrsta organska cjelina koja jedino može funkcionirati upravo u toj kompaktnosti. Ponajveći današnji problem predstavlja društvena atomizacija, gdje se uslijed laksacije svih društvenih normi i naglašenog prodiranja konzumerizma, koji obećaje neki svoj identitet ili imutak, pojedinci praktički prestaju puniti istim sadržajem koji bi mogao služiti kao vezivno tkivo društva. Tu spadaju jezik, kultura, povijest, tradicija i društvene norme i tabui. Demokratizacija kakva se danas odvija nužno postavlja pojedinca na pijedestal konačnog moralnog i normativnog autoriteta koji svaki autoritet iznad sebe doživljava kao nametnutu tiraniju.

Suprotstavljajući se suvremenoj tendenciji, de Maistre predviđa autoritet kao nužno dobro, svjestan kako su dobri ljudski potencijali često sputani ranjenom čovjekovom naravi koja naginje porocima i zločinima, te zato potrebiti kreposnog vodstva. Autoritet pak nije tek arbitrani lokot na Pandorinoj kutiji, nego vrhunaravna čovjekova datost. Autoritet u čijim se rukama nalazi suverenost oblikuje zajednicu, odnosno društvo koje se oko njega okuplja, jer društvo upravo nalazi svoj pravi identitet okupljajući se oko datoga suverena. Ne možemo stoga olako tvrditi da je prirodno stanje čovjeka ono u kojem društvo tek ima nastati. De Maistreu to predstavlja ludost, jer poznata povijest pamti čovjeka koji i od najranijih vremena opstoji u i po zajednici koja ima svoj identitet. Kako je već naglašeno, društvo (odnosno kako de Maistre kaže, narod) i suverenitet razvijaju se istovremeno i jedno ne može postojati bez drugoga. Kao misaonu poredbu nudi nam roj pčela čija je glavna gravitacijska točka matica. Ona je ono što okuplja pčelinji roj i oblikuje njihovu djelatnost. Nazvati nešto rojem pčela bez matice nema smisla. Tako de Maistre zaključuje kako ne možemo smisleno govoriti o društvu ili narodu bez nekog suverena oko kojega gravitiraju, bez te zajedničke uporišne točke.

Ovaj pogled možda na prvu djeluje apstraktno za suvremeni um, ali postaje jasniji i vjerodostojniji pogledamo li razvoj fenomena nacije. Iako je kao takva nezamisliva bez svojih etničkih korijena, nacija kao politički pojam podrazumijevala je nositelje suvereniteta, odnosno političke moći, koja je bila u rukama kraljeva i plemstva. Pogledamo li razvoj modernih nacija poput Engleske, Francuske i Španjolske, jasno uviđamo kako je sam nacionalni identitet tih zemalja ukorijenjen u okupljanju oko nositelja engleske, francuske i španjolske krune, no naziv političke nacije nije uslijed povijesnih procesa započetih Francuskom revolucijom ostao vječno vezan samo za krune, nego se kroz devetnaesto i dvadeseto stoljeće proširio na sve pripadnike te države. Naglašavajući ovu osobnu vezu između suverena i naroda koji mu se podlaže, de Maistre predstavlja koncepciju politike koja je danas predaleko od suvremenog promišljanja o politici, a to je politika zasnovana na osobnosti i osobnijim odnosima. Po de Maistreu, politika nije stvar bezličnog položaja i procedure, nego osobnog karaktera koji ima presudan utjecaj na oblikovanje čitave zajednice.

De Maistre je veliki skeptik po pitanju racionalističkog oblikovanja politike, zakona i ustava te se snažno obrušava na filozofe, poglavito Voltairea i Rousseaua, koji nadobudno veličaju ili preuveličavaju moć razuma po kojoj se navodno može napraviti univerzalni  društveno-politički kalup za sva ljudska društva. Naslanjajući se na svoju tvrdnju o posebnom identitetu svakog naroda, de Maistre zaključuje kako svaki narod ima zakone i oblike vladavine koji njemu odgovaraju. On se ne bavi potankostima razvijanja političkih sustava jer ne vjeruje da uopće ima smisla stvarati ikakvu sveobuhvatnu teoriju nego da svaki narod po svojoj naravi otkriva svoje zakone. Volio bih naglasiti ovu riječ otkriva, jer zakoni nikako ne mogu biti proizvoljna datost. Najveća kulminacija zakonodavnosti, ustav, prema de Maistreu ne može nikako biti proizvod ljudskog dogovora, jer sama proizvoljnost ustava odmah znači i njegovu neodrživost. U njegovu promišljanju najveću ulogu igra Bog kao vrhovni zakonodavac od kojeg sve zakonitosti proizlaze. Zanemarujući sada oporbu koju bi neki ateist mogao imati prema ovoj tvrdnji, i dalje je razumno tvrditi kako zakoni, pa samim time i ustavi, ne mogu nastati apriorno, nego su posljedica akumulacije tradicije i prakse određenoga društva. De Maistre to jasno ilustrira svojim pregledom razvoja rimskoga i engleskog ustava i zakonodavstva, gdje ukazuje na postupnu akumulaciju praksi i propisa koja je dovela do konačne kodifikacije njihovih ustava. Tradicija je tu igrala veliku ulogu, ali ne kao nedodirljivi relikvijar, nego kao živi sugovornik sa sadašnjom generacijom. Doneseni ustavi bili su dakle proizvodi postojećih odnosa, a sami odnosi iz naravi tih naroda. Zakon kao takav nije proizvoljna postavka nego vrhunaravna datost koja oblikuje sam bitak.

Ovi za suvremenoga čitatelja vjerojatno predaleki pojmovi daju se pobliže ilustrirati u nastojanjima suvremenoga Zapada da nakon Drugoga svjetskog rata „izvozi“ demokraciju po čitavome svijetu, držeći kako je svaki narod pozvan na samoodređenje i time na demokratizaciju svojih uređenja. Krvavi neuspjesi zapadnih sila u Africi, Bliskom i Dalekom istoku jasno ukazuju promašaj ovakvoga promišljanja, jer domicilno stanovništvo uređivalo je svoje društvo po normama i konvencijama koje su imale drukčije korijene nego na Zapadu. Za Zapad odgovara zapadni način društvenoga uređenja i ni za koga više, te to uvjerenje u mogućnost proizvoljnog konstruiranja ustava koji bi bio univerzalno upotrebljiv de Maistre s ogorčenjem pobija. Za njega je ustav kulminacija i konačni proizvod duge zakonodavne prakse i predstavlja tek zapisivanje već postojećeg principa društvenoga uređenja. Ustav kao takav ne može biti apriorni produkt ljudske proizvoljnosti jer time on gubi na svojoj snazi. Svaki ustav koji se dogovorom konstruira može se i dogovorom dekonstruirati, pa čak i bez njega. Dogovor podrazumijeva jednake sugovornike i ravnopravne interese i čim nestane dodirnih točaka između njih, taj ustav gubi tlo pod nogama. Drugim riječima, da bi ustav bio valjan on mora svojom snagom nadilaziti one koji mu se podlažu, inače se svaki oblik zakona i vlasti dovodi u pitanje. Za de Maistrea jedino prirodni zakoni mogu poslužiti kao izvorište ustava, jer upravo oni predstavljaju apsolutnu stalnost koja jamči društvenu stabilnost.

Možemo držati otvorenim pitanje konačne valjanosti de Maistreove misli, odnosno njegovih krajnjih ideja i zaključaka, ali njegovo promišljanje svakako raskrinkava političku koncepciju pod kojom smo dosad živjeli. Teško je izricati zakletve  o očuvanju demokracije kada vidimo iz raznoraznih primjera, od brojnih koruptivnih afera pa do otvorenog iznevjerenja izbornih obećanja, da demos nije sposoban vršiti svoj kratein. I teško je proglašavati sebe herojskim braniteljem ustavnoga poretka kada je sam ustav doživljavao radikalne mijene te po potrebi bio kršen. Činjenica što je u Hrvatskoj praktički svaku dosadašnju vladu pratila ljaga (ponekad i optužnica) korupcije te da skoro nitko od njih nije odgovarao za svoje zločine pokazuje svu proizvoljnost (čitaj: neefektnost) ustava i njegovih zakona. Bez imalo ustručavanja možemo ustvrditi da živimo u tiranskom razdoblju. Tiraniju čitajmo onako kako su tu imenicu Platon i Aristotel čitali – kao vladavinu za osobni probitak. Elita koja danas drži suverenitet (jer ga građani očito ne drže) oblikuje društvo u zajednicu probitnika kojima zajedničko dobro ne seže dalje od zadovoljenja njihovih interesa.

Nefunkcionalnost trenutnog političkog sustava razara hrvatsko društvo i to je toliko evidentno i svakodnevno prisutno da nema potrebe uopće ulaziti u potankosti kako bi opravdali ovu tvrdnju. Izazov koji pred nama stoji nije ustavna kriza (ili barem ne u smislu koji nam se servira u medijima), nego kriza političke koncepcije. Racionalistička mehanizacija i proizvoljnost trenutnog političkog projekta dosad se nisu dovodile u pitanje, a sada proživljavamo njihove razorne posljedice. Ponovno preispitivanje političkih normi, što vodi do preispitivanja društvenih odnosa, pa samim time i općenito ljudske prirode, nužno je za rješavanje „ustavne krize“, jer očito je da stare paradigme nisu (više) sposobne ponuditi rješenje za zamršenu problematiku međuodnosa društva i politike.

Oznake: Last modified: 27. 3. 2024.
Close