Written by 19:14 Nove hereze, Po izboru urednika, Politika i društvo, Popularne objave

Ivo Banac: Predsjednički izbori i hrvatske vanjskopolitičke opcije

Sučeljavanja u drugom krugu predsjedničkih izbora donijela su nam niz iznenađenja vezana uz pitanja hrvatske vanjskopolitičke orijentacije, možda u prvom redu zato što se u Hrvatskoj ne raspravlja o prevlasti velikih sila – posebno diktatura i poludiktatura poput Rusije, Kine i Turske. Naši kontrolirani mediji ne vole čeprkati po  učincima pitonskog stiska ruskih energenata, koruptivnom utjecaju kineskih projekata te razlozima zašto Kina preuzima luke poput Pireja i Trsta, a najmanje po stvarnom sadržaju Erdoğanove „strateške dubine“ što Turska sprovodi na Balkanu u sprezi sa Srbijom i Rusijom. O tomu se ne čita u „mainstream“ medijima, koji djeluju kao glasnogovornici pojedinih nedemokratskih režima, niti raspravlja na glavnim TV programima. Zato su izjave Kolinde Grabar-Kitarević i Zorana Milanovića, posebno tijekom sučeljavanja na RTL-u i HRT-u, razotkrile što kandidati dviju najutjecajnijih stranaka misle o pitanju hrvatskih savezništava te kako su se odgovori priklonili trenutnim svjetskim strateškim odnosima.

Kolinda Grabar-Kitarović svoj je mandat obilježila potporom Inicijativi triju mora (ITM). Inicijativa nije bila njena zamisao već proizvod strateškog prijedloga „Completing Europe“ (Dovršavanje Europe) što su ga 2014. predstavile američki Atlantic Council i briselski Srednjoeuropski energetski partneri (CEEP), u suradnji s varšavskim Institutom za razvoj srednje i istočne Europe (CEED) i uz pomoć poljskih energetskih tvrtki. Dakle, riječ je o američko-poljskoj inicijativi usmjerenoj stvaranju energetske i političke barijere ponovnoj ruskoj dominaciji nad bivšim komunističkim zemljama Istočne Europe. Može se tvrditi da je 2016. godina predstavljala vrhunac ITM-a. Na dubrovačkom sastanku na vrhu u kolovozu te godine poljski predsjednik Duda i hrvatska predsjednica bili su u prvom planu. Na drugom samitu u Varšavi, u kojem je sudjelovao i Donald Trump, situacija je bila nešto drukčija. Naglasak je bio na suprotstavljanju novim ruskim plinskim dogovorima s Njemačkom (Nord 2), s tim što su Poljaci svoj LNG izgradili, a Hrvatska je pod pritiskom ruskog lobija odugovlačila s LNG-om na Krku. Pod dojmom Trumpova ignoriranja NATO-saveza i približavanja Rusiji, hrvatska je predsjednica sve više bježala od političkih implikacija ITM-a i ovaj političko-strateški plan sve više tumačila kao čisto gospodarski. Tako je bilo i na sučeljavanjima, s tim što ju je Milanović pritiskao s jedva prikrivenom protuameričkom retorikom.

Nema dvojbe da je ITM za Moskvu proturuski projekt, zapravo kontinuitet Prometejske lige koju je maršal Piłsudski promicao u međuraću protiv Sovjetskog Saveza. Nedavno je ruski veleposlanik u Estoniji upozorio kako bi samit ITN-a, šто је u Tallinnu zakazan za lipanj 2020., mogao pridonijeti izolaciji Rusije (Interfax.ru, 26. prosinca). Milanović očito nema nikakvu nakanu održavati hrvatski angažman u ITM-u. Ne samo da je ironizirao uključivanje crnomorske regije u ITM-u, nego je negirao tvrdnju KGK da je SAD najveći hrvatski saveznik: „Morate biti malo dezorijenirani da kažete da su to SAD. One to nisu bez obzira tko je tamo predsjednik, [a to nije zato što nas SAD ne vole] nego zato što su fokus i težište odnosa u svijetu pomiče negdje drugdje.“ Dakle, nije riječ o Trumpovoj „jacksonovštini“ – ofanzivnoj vanjskoj politici koja je ujedno nepovjerljiva prema svakom dugoročnom savezništvu, nego o navodnom američkom opadanju u korist novog „težišta odnosa“ u svijetu. Samo gdje bi to bilo, u Milanovićevoj Kini, koja naravno nije bila predmet sučeljavanja? Možda u Rusiji? Stoga ne iznenađuje da Milanović vidi inspiraciju u Njemačkoj (koja je „politički bila tu, agent mira“), jer se slične nebuloze motaju po glavama novoizabranih čelnika njemačkog SPD-a. Norbert Walter-Borjans i Saskia Esken žele stranku demilitarizacije i deeskalacije, stranku razoružanja, koja nije spremna potrošiti ni ciljanih 2 posto za NATO, ali se ne uzrujava zbog ruske agresije u Ukrajini niti zbog prodora kineskih imperijalnih interesa ne samo u Aziji nego i u Europi.

Općenito govoreći Milanovićeva retorika može biti sirova prema NATO liderima – Orbán („mali diktator“, „manipulator“), Erdoğan („nije demokratski lider“), Trump („ne bih komentirao, nije moj izbor“), ali nipošto prema Rusima: „Što se tiče Putina, poštujem, to je zemlja malo drukčija od naše; Putinova karijera, ja sam je dosta proučavao, zadnjih dvadest godina, imala je približavanja Zapadu i nije samo krivnja na njemu kako to neki kažu u Berlinu i Londonu.“ U društvu Čermaka i Kotromanovića Rusija se, dakako, mora poštovati, ali Milanović nije jedini u svojoj poklonstvenoj misiji. Stvarna dezorijeniranost KGK evidentna je iz nevjerojatne obrane moskovske politike u Bosni i Hercegovini: „Rusija je jedna od onih država koja se snažno zalaže za jednakopravnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.“ Kad se zna da Moskva održava iznimno tople odnose s Dodikovom „Herrenvolk“ republikom, toplije od onih i sa samim Beogradom, te kad se zna do koje mjere Dragan Čović igra ulogu podvornika u ovim odnosima, možda ne iznenađuje što je lani hrvatski veleposlanik došao na slavu Republike Srpske. KGK tvrdi da je s Putinom riješila pitanje zagađenja zraka u Slavonskom Brodu, nešto što je bila izravna posljedica tipično ruske ekološke politike. Rješavati pitanja koja su Rusi proizveli s njima samima varijanta je ukrajinskog vrtloga. Kao što vidimo hrvatska dodvornička politika prema Rusiji u suštini je dvostranačka. Nema većih političkih idiota od hrvatskih političara koji grade mostove prema Moskvi.

Nešto slično može se reći i za mostogradnju prema Beogradu. Milanović je dobio mnoštvo glasova krilaticom o Srbiji kao „šaci jada“. Za njega je Vučić „ratni kabadahija“, s kojim, veli Milanović, moramo „raditi“ te nipošto stvarati prepreke srbijanskom putu prema EU. Za KGK odnosi sa Srbijom se svode na nestale osobe, što je čovječno, ali nedovoljno. Srbija nije „šaka jada“ niti je pametno, tu je Milanović u pravu, nad njom se „iskaljivati“. Upravo suprotno, Srbija je naša glavna strateška protivnica, nositeljica subverzivnih i osvajačkih intencija ne samo prema Kosovu, BiH i Crnoj Gori, nego i prema samoj Hrvatskoj. Njeno glavno vanjskopolitičko uporište je u Moskvi, što isključuje bilo kakvo hrvatsko partnerstvo s Moskvom. Potpora ljudi iz obavještajne zajednice, poput Lozančića, koji je upravljao državnom sigurnošću u vrijeme najvećih ruskih interesnih prodora u Hrvatskoj, nije primjer distanciranja od Rusije. Što se Srbije tiče, Hrvatska tek mora razviti konzistentnu obrambenu doktrinu u svakom aspektu društvene i vojne prakse. Razlikovanje „prave Srbije“ od „čaršije“ nostalgična je doskočica, bez ikakvog političkog sadržaja. Dominantna kultura u Beogradu demantira takva obmanjujuća tumačenja.

Ako je suditi po svim kandidatima i ishodu predsjedničkih izbora, može se zaključiti da je hrvatska javnost u neznanju glede naših vanjskopolitičkih opcija te da, poput Zorana Milanovića, nije spremna „rješavati svjetske probleme“. Naravno, nitko to od Hrvatske ne očekuje, ali mačekovsko čekanje pod stolom dok se veliki biju i nije neka politika. Alternativa može samo biti nastavak prozapadne politike, ali uz naglasak na zaštiti vlastitih interesa. Unatoč Trumpovoj štetočinskoj politici prema saveznicima (Kurdima, Ukrajincima), SAD je još uvijek glavna snaga protiv ruskog imperijalizma. Čak i nesigurnost koju je Trump unio u zapadna savezništva ima pozitivan učinak u tomu što svim partnerima nalaže važnost ulaganja u vlastitu samoobranu.

Bez obzira na ishode izbora i Plenkovićeva EU zastranjenja, Hrvatska dugoročno mora određivati novu obrambenu strategiju i prestati sa samoizolacijom na Balkanu i u Srednjoj Europi. Odnosi sa Slovenijom, Mađarskom i BiH moraju se popraviti, a oni sa Crnom Gorom, Kosovom, Albanijom i Makedonijom moraju se snažno razvijati. Hrvatska bi se tako vratila u ulogu prevodnika u borbi protiv velikosrpskog imperijalizma – ulogu koju je nosila u dvije Jugoslavije – i prekinula s Tuđmanovom „jaksonovštinom“. Ništa od toga nije moguće bez javne rasprave o našoj vanjskoj politici.    

O autoru:

Ivo Banac je profesor emeritus na Sveučilištu Yale (na katedri vezanu uz posebnu zakladu koja nosi ime Bradford Durfee). Od 1994. do 1999. bio je profesor povijesti na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, gdje je upravljao Institutom za jugoistočnu Europu, a od 2008. do 2017. redoviti profesor povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je na Sveučilištu Fordham, a magistrirao i doktorirao na Sveučilištu Stanford. Dopisni je član HAZU. Bio je predsjednik Liberalne stranke, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava te urednik časopisa East European Politics and Societies. Trenutno je angažiran kao tutor na Poslijediplomskom studiju Povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

(Visited 782 times, 1 visits today)
Last modified: 12. 3. 2020.
Close