Written by 10:32 Hereze, Književnost, Ogledi

Jakob Filić: Poetika između magnolija i VHS-a

Pojam poetika danas se koristi u vrlo različitim smislovima, od načela nekog specifičnog književnog razdoblja ili pojedinog autora, do nauka o naravi poezije i književnosti općenito. Poetika dakle objašnjava što je književnost i kako se ona piše, po čemu se razlikuje od drugih vrsta izražavanja. No ova se rasprava o biti i obliku književnosti može svesti na jedno temeljno, vrlo jednostavno pitanje iz kojeg proizlaze različiti odgovori, različite poetike. To je temeljno pitanje – zašto pišemo?

U potrazi za vlastitom poetikom, da bih samom sebi odgovorio na pitanje zašto pišem, čini mi se zdravorazumskim vratiti se na početak, na prvi svjesni poticaj za pisanje kojeg se sjećam. Iako među uspomenama čuvam i nekoliko pjesama koje sam napisao s četiri, pet godina, poeziju sam ozbiljnije počeo pisati u srednjoj školi. Ono što sam tada pisao bilo je uglavnom vrlo patetično, ali i neposredno, iskreno. Čini se da je pisanje poezije u tim formativnim godinama svojevrsno opće mjesto – brojni prijatelji i poznanici pisali su pjesme tijekom srednje škole i na početku fakulteta, a ti su radovi često pokazivali određena zajednička obilježja koja sam kasnije, jednom kad sam pomislio da sam pronašao svoj stil, pogrdno nazivao srednjoškolskom poezijom i izrazom. No, danas mi se čini da upravo glavna obilježja srednjoškolske poezije mogu dati najbolji odgovor na pitanje zašto pišem, a onda, posljedično, i na pitanje kakva bi poezija trebala biti.

Kao prvo, moji su tadašnji tekstovi bili vrlo osobni, u njima sam htio prenijeti svoje snažne osjećaje izgubljenosti, neprilagođenosti, nesretne zaljubljenosti. Osobnost kao glavno obilježje srednjoškolske poezije upućuje na to da pojedinac koji piše želi izraziti nešto što je sam doživio ili osjetio, nešto što smatra iznimnim iskustvom. Takvo je poimanje književnosti kao iskaza subjekta koji se po nečem razlikuje od drugih uvelike uvjetovano romantičarskom vizijom umjetnosti i nadahnuća koja prevladava u obrazovnom sustavu i, posljedično, u kulturnom pamćenju. Ako na trenutak zaboravimo da ono što u razdoblju adolescencije smatramo iznimnim ustvari proživljavaju manje-više i svi ostali, glavni bi problem srednjoškolske poezije bio stilske naravi. Već spomenuta patetičnost ovdje nam nije pretjerano bitna. No u slučaju srednjoškolske poezije riječ je o osobnoj poeziji koja je često previše osobna. Naime, lako se dogodi da zbog same snage proživljenih osjećaja i značaja koji pridajemo određenim događajima povjerujemo u njihovu poetsku vrijednost i pomislimo da će oni biti jednako poetični i drugima. Sjetimo se, na primjer, vlastitog djetinjstva i kako nas neka sjećanja, kad iznenada izrone u svakodnevnim situacijama, mogu nasmijati ili nam donijeti nostalgiju. Ipak, rijetki su pojedinci koji takva sjećanja mogu verbalizirati na način da i kod drugih potaknu sličnu osjećajnu reakciju. Upravo u toj činjenici leži glavni problem s kojim se suočava poezija. Bit poezije je ono osobno i vrijedno, ono poetsko u nama, pomoću riječi učiniti dovoljno općim, estetski ih oblikovati kako bi i drugi mogli osjetiti djelić onoga što osjećamo sami. Tako shvaćena, poezija je točka ravnoteže između osobnog i općeg.

No, sukob između stvarnosnog i estetskog uvijek treba rješavati imajući na umu osobine tematike o kojoj se govori. U tom mi je smislu poetski uzor Proust čije mi djetinjstvo, svaki put kad čitam Put k Swannu, živo izranja pred očima u opisima suptilnih zvukova i mirisa, igre svjetla i sjene za ljetnih popodneva u vrtu, škripe stubišta u staroj obiteljskoj kući i rasporedu svjetlosnih obrisa iz lanterne magice koje je prije spavanja promatrao na zidovima spavaće sobe. Pokušavajući postići proustovski ideal živosti opisa djetinjstva u svojim pjesmama, shvatio sam da u prenošenju trenutaka i podražaja koji su za mene poetski vrijedni moram voditi računa o stupnju njihove individualnosti. Na primjer, ja u svakom trenutku mogu osjetiti miris brojnih cvjetova magnolije u vrtu, zamisliti njihov oblik, vidjeti njihove sjene na zidu kuće u kojoj sam odrastao, sjetiti se kako sam pod tim stablom trčao dok sam oko kuće igrao lovice. No malo tko zna kako magnolije mirišu, njihov je miris suptilan i teško će ga primijetiti i zapamtiti netko tko nije danima boravio ispod tisuću procvalih cvjetova u proljeće. Tako sam, ležeći na kauču iza ponoći, znao provoditi sate samo razmišljajući kako da taj miris magnolija preobrazim u estetski podražaj, kako da ga opišem, s čime da ga usporedim da ga učinim opipljivijim, konkretnijim, univerzalnijim, da i drugi osjete njegovu poetsku vrijednost a da istodobno ostanem vjeran vlastitom sjećanju i podražajima,i uvijek bih u polusnu najbolje osjećao ono što želim prikazati, ali sve je to bljedilo čim bih se probudio. U tom dijelu, u poeziju treba uložiti neizmjeran trud, sate i sate sanjarenja i aktivnog promišljanja o naizgled beznačajnim pojedinostima.

S druge strane, kad sam poželio pisati o uspomenama vezanim za zastarjelu tehnologiju svoga djetinjstva, o starim PlayStation konzolama i VHS-u, shvatio sam da mi za predstavljanje takve tematike nije potrebna značajnija estetska obrada. S jedne strane, puno je više ljudi posjedovalo VHS player nego stablo magnolije u vrtu pa je samim time riječ o motivu koji je razumljiviji, pristupačniji. Osim toga, brzi nestanak videokazeta toj tehnologiji osigurava svojevrsnu estetsku vrijednost, posebice danas, kad u većini umjetnosti, od glazbe do filma i mode, vlada kulturna nostalgija za estetikom analognih vremena. Na kraju krajeva, i sama činjenica da se kvaliteta snimki na videokazetama brzo kvarila kao da simbolizira nestalnost sjećanja samog i tako budi osjećaj nostalgije. Stoga pri uvođenju takvih univerzalnijih motiva nije potrebno previše vremena posvetiti njihovom stilskom oblikovanju, dovoljno ih je ponekad samo spomenuti onakve kakvi jesu. U tom smislu, u vlastitoj poeziji težim pomirbi estetskog i stvarnosnog imajući na umu stupanj individualnosti ili univerzalnosti tematike koju želim prikazati. Naposljetku, takva težnja ravnoteži između dviju krajnosti doprinosi stilskom bogatstvu.

Drugo ključno obilježje poezije koje primjećujem u svojim prvim impulsima za pisanje jest želja da svoje osjećaje prenesem drugima. Svoje sam prve tekstove, usprkos neshvaćanju okoline i  lošim reakcijama, s drugima dijelio u obliku Facebook bilješki. Temeljni zahtjev koji zadajem vlastitoj poeziji stoga je komunikativnost. Želim pisati poeziju koja će se obraćati mojoj obitelji, prijateljima, poznanicima, njihovim prijateljima i poznanicima, ne samo drugim pjesnicima, članovima žirija, kritičarima i profesorima književnosti. Želim pisati poeziju koja ima što za reći i onima koji poeziju u pravilu ne vole. Ovo načelo postaje posebno važno kada je riječ o onom estetiziranijem polu. Na planu korištenja stilskih figura stoga prednost dajem usporedbi i sinesteziji nad metaforom, u svom slobodnom stihu izbjegavam opkoračenja i prebacivanja, u svakom zasebnom retku iznosim jednu zaokruženu smisaonu cjelinu te koristim stilski neobilježenu interpunkciju i sintaksu. Ugledajući se na ideal jasnoće haiku pjesništva, komunikativnost pokušavam postići i pomoću sažetosti, oslobađanja pjesama od svega što nije esencijalno. Naposljetku, u skladu s Proustovom prozom i haiku poezijom koju se opisuje kao zaustavljeni trenutak, rijetko pjesme strukturiram na način da donose neku vrstu zaključka ili poante na kraju. Težim impresionizmu više nego intelektualizmu, pokazivanju više nego objašnjavanju. Želim pisati poeziju koja dolazi spontano i bez namjere, poeziju koja nadire kao sjećanja na djetinjstvo prije negoli na trenutke koje smatramo sudbinskim.

***

Moja osobna poetika, moj odgovor na pitanje što je poezija i kako treba pisati, određena je prvim svjesnim impulsom za pisanje – željom za prenošenjem vlastitih osjećaja drugima. Između osobnog i općenitog, estetskog i stvarnosnog, vodeći se osnovnim zahtjevom za komunikativnošću, svojom poezijom prije svega želim ljepotu postojanja ovdje prenijeti drugima.

KRIJESNICE

Kad bi barem i drugi voljeli moje pjesme
Onako kako ih volim ja.
Kad bi bar svi mogli vidjeti te krijesnice,
Čuti ih kako predu.
Moje su pjesme kao kućni ljubimci i plišane igračke,
Dođu mi kad ih trebam, zagrlim ih kad se bojim,
Čitam ih prije spavanja i sanjam.
Moje su pjesme sve ono lijepo i krhko što me prati.
Volio bih da ih drugi čitaju onako kako ih čitam ja,
Da nam svima svijetle u mraku.

(Visited 127 times, 1 visits today)
Oznake:, Last modified: 7. 7. 2021.
Close