Židovske i druge memorijalne organizacije koje zastupaju nacističke žrtve, osobito u srednjoj Europi, sve češće i gotovo masovno naručuju, plaćaju i postavljaju navodni spomenik žrtvama nacizma, poznat kao Kamen spoticanja (u njemačkom izvorniku Stolperstein). U sredinama na području nekadašnje vladavine nacista i njihovih suradnika prepoznatljiv je sve jači pritisak da se ispuni takva “moralna dužnost”, čak se – neizravno ali uporno – nameće osjećaj krivnje onim potomcima i zastupnicima žrtava koji ga ne postavljaju.
Projekt je pod nazivom Stolperstein (doslovno: kamen koji spotiče) pokrenut i predstavljen tijekom 1990-ih godina, kao umjetnički projekt njemačkog autora Guntera Demniga. Prvi kamen je postavljen 1997. godine u Berlinu – bez gradskog dopuštenja, te je legaliziran naknadno – da bi se od 2000. godine projekt počeo brzo širiti: kamenje je postavljeno u velik broj njemačkih mjesta i mjesta u drugim europskim državama, te u Rusiji.
Osobito osjetljivi na temu memorije Holokausta, a istodobno nesvjesni stvarnog značenja ovog projekta, rado su ga prihvatili potomci i rođaci žrtava iz židovskih zajednica i same njihove zajednice posvuda na području na kojem se dogodio Holokaust. Pod trajnim pritiskom za širenje projekta, često ga prihvaćaju čak ne shvaćajući ili zanemarujući činjenicu da je Stolperstein u njihovoj sredini zapravo kukavičje jaje koje razara ideju istinske memorije i poštovanje za žrtve. Umjesto ozbiljne i kritičke procjene o uvredljivosti ovog navodnog spomenika žrtvama, nasjeda se na demagoški moto promotora ovog – u biti komercijalnog – projekta, a to je dakako: što veći broj “kamenova”, to bolje. Tako taj zapravo industrijski masovni komercijalni proizvod pred našim očima doživljava međunarodni uspjeh, sve bez imalo promišljanja stručnih osoba i krugova o njegovom istinskom sadržaju.
Ali mnogi ne prihvaćaju koncept ovog projekta. U Njemačkoj, koja – kao moderna demokracija, ali i nekadašnje polazište nacizma – prirodno najdublje promišlja o posljedicama nacizma i o doličnoj memoriji za žrtve, ova tema pokreće najživlju debatu: projekt Stolperstein javno je ocijenjen kao kontroverzan. Premda se o njihov glas umnogome oglušuju izvan njemačkih granica, glasni i argumentirani protivnici ovog uvredljivog projekta danas su utjecajni i podjednako aktivni koliko i njegovi zagovornici. Forum Fondacije Körber je 8. rujna 2015. godine organizirao debatu pod naslovom “Spor oko Kamena spoticanja”, tijekom kojeg je diskusija jasno predočila krajnje snažno suprotstavljene stavove njemačke javnosti oko ove teme. Najistaknutiji kritičar je Charlotte Knobloch, preživjela iz Holokausta, predsjednica značajne židovske zajednice u Münchenu i Gornjoj Bavarskoj; ona autora optužuje doslovno za “gaženje ljudskih sjećanja”. Dakle, autor Kamena spoticanja izjavio je da je ideju navodno zasnovao na želji da se imena žrtava simbolički vrate na mjesta u njihovim nekadašnjim susjedstvima, u kojima su živjele ili radile, ali u tome ne samo što nije uspio, nego ih je i ponizio. Naposljetku, danas u najvećem središtu njemačkog židovskog života, Münchenu, te u nekoliko drugih njemačkih gradova, nije dopušteno postavljanje Kamena spoticanja, već gradovi nalaze mnogo drugih, dostojnijih načina za istinski empatičan način iskazivanja poštovanja prema svojim nekadašnjim sugrađanima, žrtvama nacizma.
Mnogobrojni meritorni protivnici ovog projekta kao glavni problem prije svega navode izostanak poštovanja za žrtve, što se neizbježno očituje u samom koračanju cipelama po imenima žrtava. Tu su i neizbježni ulični onečišćivači (razni otpatci, životinjski izmet, slučajno ili namjerno nanesene nečistoće…). Stoga, očito pravodobno shvativši kako se projektom narušava poštovanje za žrtve samim smještajem kamenova u pločnike, autor navodi da je njegova prvotna ideja bila ugradnja kamenova u vanjske zidove objekata u kojima su žrtve boravile prije zločina počinjenog nad njima; međutim, konačno je to odbacio – kaže – zbog nedostatne suradnje vlasnika tih objekata. Dakako, u takvim okolnostima odgovorna osoba i istinski umjetnik odbacuje čitavu koncepciju ili ju korjenito mijenja – ali taj njemački umjetnik, gospodin Demnig, ipak posve zanemaruje uočene bitne negativnosti u projektu, te se svjesno odlučio na ugradnju kamenova pod noge prolaznika.
I sve to dok šira javnost, pa ni organizacije zastupnici žrtava, nimalo ne promišljaju o temeljnom etičkom problemu Kamena spoticanja. Što je, dakle, u praksi i u simbolici Kamen spoticanja: koga se i zašto želi spotaknuti? Taj navodni umjetnički projekt sastoji se od betonske kocke sa stranicom dugom deset centimetara; kocke se između sebe razlikuju samo minimalnim brojem podataka upisanih na mjedenu pločicu pričvršćenu na gornju površinu objekta, te autorov službeni opis navodi da svaki takav natpis sadrži “ime i dan smrti žrtve nacističkog progona i uništenja”. Doista, ni ne može se smjestiti imalo više podataka o žrtvi od tih nekoliko riječi i brojeva u tim šturim natpisima na površini 10×10 centimetara. Ta se kocka, a proizvodi se u beskrajnom nizu replika, ugrađuje u pločnik do razine plohe po kojoj prolaznici koračaju, te mjedena pločica – prema autorovoj zamisli – ostaje u razini pločnika, ali stvarno se u premnogo, možda i u većini slučajeva, nađe grubo i neravno zacementirana u pločnik. Autorova navodna ideja jest da ovaj objekt prolaznike treba opominjati na doista strašnu sudbinu žrtava nacističkog režima. Međutim, iz tog minimuma informacije o žrtvi, prolaznik neizbježno ništa ne saznaje o prirodi nacističkog zločina nad progonjenim kategorijama građana, niti o posebnostima sudbine svakog pojedinca. Upravo suprotno, ovim se imena i osobe žrtava utapaju u beskrajan bezličan niz jednakih metalnih pločica.
Nasuprot tome, u krugovima stručnjaka koji se bave memorijom žrtava odbacuje se takva plitko-poetična simbolika i zastupa se istinska individualizacija žrtve kao bitan dio memorije. Empatiju u današnjem čovjeku, povijesno znatno udaljenom od doba nacizma, pobuđuje tek upoznavanje žrtve kao osobe, a ne spoznaja nekoliko šturih podataka poput imena i prezimena i drugih osnovnih podataka iz policijskih arhiva. Više empatije današnji čovjek stječe upoznavanjem nekoliko tragičnih sudbina, povezivanjem imena i prezimena sa zanimanjem, s roditeljima i djecom koje je žrtva izgubila u nacističkom progonu, s njezinim izgubljenim životnim željama… nego ovakvim beskrajnim bezličnim nizanjem metalnih pločica s upisanim imenima i godinama nacističkog progona. Zbog toga se zapravo industrijskim umnožavanjem jednakih kamenova do krajnosti gubi sposobnost poticanja empatije današnjih sugrađana prema žrtvama stradalima prije cijelog ljudskog vijeka. Jer danas – 80 godina nakon pada nacističkog režima – većina stanovništva razumljivo uopće ne zna mnogo o zločinima nacista i njihovih suradnika, te je štura informacija o žrtvama, upisana na metalne pločice u razini pločnika neizbježno krajnje nedostatna za bilo kakvu kvalitetnu informaciju. Posljedično, još je manje vjerojatnosti da će ti natpisi mnoge prolaznike potaknuti na znatiželju za više učenja o nacističkim žrtvama. Prolaznici neće razviti empatiju ni poštovanje za osobu žrtve samim time što njezino ime vide na pločici ugrađenoj u pločnik u razini potplata na svojoj cipeli, usred odvijanja gradskog prometa.
Ali još gore od toga, projekt je opterećen i kritikom o nedostatku ukorijenjenom u samoj zamisli, s obzirom da je ideja namjernog “spoticanja” sugrađana modernih europskih gradova kontroverzna sama po sebi, do zgražanja odbojna u civilnom društvu. Jer danas na nekadašnjem području nacističkog i suradničkih režima živi druga, treća, četvrta, pa i peta generacija građana, koji očito nemaju nikakve veze s nacističkim zločinima; većini ni djedovi i pradjedovi nisu bili suvremenici, a kamoli suradnici tih režima.
Stoga se moramo upitati: zar mi, kao moralni zastupnici žrtava, doista želimo ciljano i namjerno, simbolički, ali i stvarno, spoticati naše nevine sugrađane?! Jer glatka metalna pločica, (pre)često u praksi i nespretno ugrađena u ravninu pločnika, predstavlja stvarnu opasnost za prolaznike. Odveć lako te pločice mogu prouzročiti stvarne, a ne samo simbolične povrede. Pritom, do sada se (javno) ne zna za teže nezgode izazvane klizavošću tih pločica. Ali bilo bi dobro da si gradske uprave postave pitanje: tko će plaćati odštetu povrijeđenima koji se spotaknu na te navodne spomenike, s obzirom da se kamenovi uglavnom postavljaju uz dozvolu lokalnih vlasti? I tko je zadužen da se ispriča žrtvama kamenova ako se dogodi nezgoda? I, prije svega, zašto bi ih uopće trebalo spoticati do moguće povrede?!
Naime, očito su ne samo materijalna izvedba, već i sama temeljna ideja projekta vrlo nespretno, neodgovorno i uopće nesretno izabrani. Za naše civilno društvo u 21. stoljeću, vrlo je dvojbeno upućivati sugrađanima prijeteće biblijske poruke, neovisno o motivu. A prema riječima samog autora, ideologija Kamena spoticanja se zasniva na citatu iz biblijske Knjige proroka Izaije, 8: “Gospodin nad vojskama … jedino njega se bojte, strah od njega nek’ vas prožme … On će vam biti zamka i kamen spoticanja i stijena posrtanja … zamka i mreža … mnogi će posrnuti, pasti, razbiti se, zaplesti se, uhvatiti se…” Zapravo, stari prorok je ovim riječima opominjao svoje suvremenike, a ne neke buduće stanovnike njemu nepoznatih zemalja i vremena… Pa zar mi danas doista trebamo željeti saplitati svoje nevine sugrađane i mirne prolaznike tako da “se boje, da ih strah prožme, da padnu u zamku, posrnu na stijeni i padnu, da se razbiju, zapletu se, uhvate se u mrežu”… Je li uopće normalno u građanskom društvu ikome upućivati taj drevni poetski motiv kao poruku koja bi, pritom, trebala čuvati memoriju na bespomoćne žrtve čiju smrt su u 20. stoljeću izazvali nacistički zločinci i njihovi suradnici?! Neovisno zna li ili ne zna nevini prolaznik da se mjedena pločica u pločniku zasniva na tom biblijskom citatu, zar doista u tom negativnom, vrlo prijetećem kontekstu želimo poticati nevine suvremenike na odavanje poštovanja našim bližnjima, palima kao žrtve najgroznijeg zla?! Stoga se nameće opravdano pitanje: koliko novih mržnja, novog antisemitizma i neonacizma/neofašizma… može prouzročiti praksa postavljanja u javnosti ovog navodnog spomenika?
Uza sve to, u nekim sredinama s područja nacističkog i suradničkih režima, u kojima je domaća populacija manje ili više surađivala na provođenju zločina, ovaj navodni spomenik žrtvama tih režima nema većih izgleda da će potaknuti poštovanje ili empatiju prema žrtvama u tim, većinom tranzicijskim sredinama. Ipak autor projekta gotovo djetinjastom logikom tvrdi da njegovi kamenovi u “prolazniku proizvode osjećaj poštovanja, jer se, da bi pročitao što piše na kamenu, prolaznik mora nakloniti”. Usred tih potencijalnih naklona ili samo nezainteresiranog svakodnevnog prolaska stotina tisuća građana, mnogi kamenovi postali su predmetom devastacije (namjerne ili slučajne): prljanjem, uništavanjem, čupanjem iz ležišta… ali uvijek se brzo nađu nedostatno upućeni humani donatori koji će sve brzo obnoviti. Nadalje, autor Demnig izjavljuje – suprotstavljajući se opravdanoj zabrinutosti poštovatelja žrtava koji misle da bi neonacisti mogli svojim simboličnim čizmama gaziti po kamenju, odnosno po imenima žrtava – da bi kamenje “time postalo još sjajnije”, jer bi ga “čizme” čak uglačale (dakako, daljnjim glačanjem već glatkih pločica, kamenje bi u praksi postalo još opasnije za nevine prolaznike, koji će se na njega okliznuti i u stvarnosti, ali autor-umjetnik se time očito ne opterećuje, njegova je poezija iznad te profane razine).
Troškove postavljanja Stolpersteine snose razna tijela i pojedinci: donatori, fondovi nastali dragovoljnim prilozima u tu svrhu, mjesne uprave u sredinama u kojima se kamenovi postavljaju, suvremenici i prijatelji žrtava, zastupnici žrtava, svjedoci zločina, škole… Projekt je na opće zadovoljstvo početno bio predstavljen kao najdecentraliziraniji, pa tako i fizički najveći spomenik žrtvama nacizma. Međutim, očito u svojoj stvarnoj pojavnosti ne ispunjava plemenitu memorijsku zadaću, ako činjenice nisu i gore od toga.
Jer ovaj projekt je komercijalno vrlo uspješan posao: za sada ima dobre izglede ne samo za doživotno lagodno uzdržavanje autora Guntera Demniga i njegovih poslovnih suradnika (od 2005. godine Michael Friedrichs-Friedländer je Demnigov suradnik na projektu), već – sudeći prema dosadašnjim zaradama – i njihovih unuka i praunuka. Projekt Stolpersteine je zaštićen autorskim pravom, dakle nitko ne smije neovlašteno izraditi ili u javnom prostoru postaviti sličan objekt, jer bi time počinio prijestup kršenja autorskog prava. Autor ovo obrazlaže time da je “svaki pojedini Stolperstein proizveden ručno, te se može proizvesti samo oko 440 kamenova mjesečno, zbog čega je za postavljanje svakog od njih potrebno prijaviti se nekoliko mjeseci ranije”. Doista, zanimanje je veliko, proizvođač ima veliku listu čekanja za svoj proizvod.
U tom smislu treba znati da je projekt prvotno bio prijavljen poreznim vlastima kao umjetničko djelo, te je stoga podlijegao nižoj stopi poreza na zaradu: umjesto 19 posto koliko se plaća na industrijski proizvedenu robu, Demnig je plaćao samo sedam posto. Ipak mu je porezna uprava od 2011. godine odredila punu stopu poreza, jer kamenje se izrađuje u tako velikom broju da ga se porezno svrstalo kao industrijski proizvod.
Demnig je u intervjuu povodom promjene porezne stope pobijao da se kamenje proizvodi na industrijski način, jer je “svaki kamen ručno izrađen, svaka sudbina žrtava istražena” (što se iz šturog teksta na pločici ne može ni potvrditi ni zanijekati, niti je uopće bitno), te je izjavio da on “nije, kako se javno tvrdi, milijunaš, već od te zarade živi devet ljudi”. Čini se, ipak, da od tada sami naručitelji kamena – a ne tih devet ljudi koji od toga žive – podmiruju razliku cijene do više stope poreza. Naime, tijekom oko pet godina od početka projekta do 2012. godine (prve godine nakon podignute stope poreza) cijena pojedinog kamena iznosila je 95 eura, a točno od tada cijena je porasla na 120 eura. Ukupni utržak okvirno može izračunati svaki učenik osnovne škole: do sada je kamenje postavljeno u više od 1000 gradova, odnosno do kraja 2019. godine postavljeno je više od 75.000 kamenova, u sljedeće tri godine još 15.000, te je do kraja 2022. godine ukupno postavljeno (prodano) oko 90.000. Tempo narudžaba se očito ubrzava, a proizvodnja umnožava.
Daljnji težak problem jest što se kamenje proširilo židovskim svijetom, nakon jednog ljudskog vijeka tek donekle oporavljenim nakon neusporedive tragedije Holokausta. Nedvojbeno se najveći postotak kamenja postavlja na ulicama mnogih europskih gradova u spomen upravo na Židove, kao žrtve nacističkog rasnog zakona i “Konačnog rješenja židovskog problema”, u kojem su nacisti i njihovi suradnički režimi naumili potpuno uništiti židovski narod i u čemu su u doba Holokausta umnogome uspjeli. Upravo u tom kontekstu, sa specifične židovske točke gledanja na memoriju žrtava Holokausta, projekt Stolperstein pati od dodatne neusporedivo teške mane.
Naime, u okviru izbora žrtava iz progonjenih kategorija stanovništva, Kamen objedinjuje najširu moguću zamislivu paletu kategorija, čime devalvira poštovanje prema žrtvama Holokausta. U naše doba posebno poštovanje u svijetu usmjereno je upravo na žrtve Holokausta kao jedinstvenog tragičnog povijesnog genocida, a memorija Holokausta čini bitan dio modernog židovskog identiteta. Međutim, projekt Stolperstein izjednačuje žrtve Holokausta s progonom svih drugih i posve neusporedivo različitih kategorija nacistima i njihovim suradnicima nepoćudnih osoba. Ta zbrka oko silno brojnih i povijesno-politički posve raznorodnih kategorija žrtava ili je jednostavno neznalačka ili je namjerna (u tom slučaju je možda prouzročena komercijalnim ciljem povećavanja prodaje proizvoda što širem krugu kupaca). Razlog je nebitan, a moralna šteta u svakom slučaju nesaglediva.
Prema službenim stranicama projekta, Kamen spoticanja nudi se na prodaju kao uspomena na najrazličitije brojne kategorije žrtava: žrtve nacističke eutanazije/eugenike odnosno na bolesnu njemačku djecu, na psihički i tjelesno oštećene Nijemce, na žrtve deportirane u sve vrste nacističkih logora po raznim temeljima progona, na žrtve nacističkih logora u gradskim sredinama, na rasistički progonjene i istrebljivane Rome/Sinte, na (politički progonjene) Jehovine svjedoke, na rasistički progonjene njemačke građane afričkog podrijetla, na žrtve homoseksualne osobe, na žrtve raznih građanskih i političkih profila koje su se ubile u bijegu pred nacistima, na osobe koje su emigrirale u bijegu pred nacistima, političke i moralne protivnike nacizma na temelju protestantskih i katoličkih kršćanskih uvjerenja, na razne progonjene političke protivnike – članove Komunističke i Socijal-demokratske stranke, dragovoljce španjolske revolucionarne borbe u građanskom ratu, na politički nepoćudne masone raznih nacionalnosti, na njemačke vojne dezertere i prigovaratelje savjesti, na progonjene “urođene kriminalce” i prekršitelje raznih kaznenih zakona i “asocijalne” osobe (beskućnike, prosjake i druge), na osobe koje su pomagale bjeguncima pred nacističkim progonom, na osobe optužene za izdaju, vojničku neposlušnost i “podrivanje nacističke vojske”, na savezničke vojnike pale kao žrtve nacističkog režima… Tako je ovim dugim popisom potpuno devalvirano dolično poštovanje žrtava, prije svega u zajednicama koje zastupaju najbrojniju skupinu žrtava, Židove.
Neodgovoran pritisak unutar samih židovskih zajednica na volju da se kupuje i postavlja kamenje spoticanja nameće usporedbu sa štokholmskim sindromom. Uz to, nedvojbena je i moralna šteta koju u ovim okolnostima prouzročuje svojevrsna samopromocija vođa tih zajednica u povodu postavljanja kamenova. Upadljivo visok, praktično stopostotni postotak kamenova postavlja se za prominentne društvene osobe, a ne za obične, danas zapravo anonimne žrtve, čime si vođe zajednica prigodom postavljanja kamena pribavljaju pozitivnu pozornost javnosti.
Židovske zajednice, organizacije i pojedinci žurno trebaju steći više znanja o empatiji memorije i spoznati više činjenica o samom Stolpersteinu, jer taj poslovni projekt očito je suprotnost prema najboljim namjerama osoba i organizacija koje ga kupuju kao autorovo “unikatno umjetničko djelo”. To je masovni proizvod bez ikakvog moralnog cilja, u svakom smislu dijametralno suprotan od istinske memorijalne umjetnosti koju možemo vidjeti na mnogo mjesta u svijetu. Nažalost, dok se u sredinama koje zastupaju žrtve bez promišljanja i znanja postavlja te kamenove i dok se ne dogodi mnogo više odgovornog promišljanja o toj temi, ostaje retoričko pitanje o tom zapravo (novozavjetnim jezikom precizno rečeno) kamenu smutnje: Kako je moguće da se danas, i ubuduće, izvlači korist – nematerijalna i materijalna – iz žrtava nacističkog i suradničkih režima, pritom uz nepromišljenu suradnju nedovoljno upućenih i osviještenih zastupnika žrtava?
***
Julija Koš je magistra društvenih znanosti, diplomirala je povijest umjetnosti, arheologiju i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Unatrag 35 godina vodi specijalne knjižnice judaicae; dugogodišnji je predavač s područja židovskih studija i povijesti židovskog naroda, te opće povijesti i sociologije religije; autorica, prevoditeljica i urednica je više knjiga, članaka i leksikografskih jedinica s područja židovskih studija i povijesti židovske književnosti. Vanjska je suradnica Yad Vashema, izraelske državne ustanove za čuvanje sjećanja na Holokaust. Unuka je, nećakinja i rođakinja brojnih žrtava stradalih u nacističkim i ustaškim progonima Židova.
Naslovna fotografija: Lea Deutsch, kamen spoticanja (Zagreb)
