Written by 08:00 Godinu dana pandemije, Ogledi

Karlo Jurak: Godina dana korone ili vječna ‘dva tjedna’

Salvador Dalí - La persistencia de la memoria

Europska unija totalni je promašaj s politikom cijepljenja – ono stiže sporo, ugovori koje je potpisala s privatnim kompanijama diletantski su, skepsa prema nekim proizvođačima postojana je i medijski pojačana, u zemljama u kojima se navodno masovno cijepi, poput Srbije, bilježe se veliki brojevi novozaraženih, govori se o „novim sojevima“, zemlje ulaze u već milijunte po redu „lockdownove“, govori se o „trećem valu“ itd. Sve su, dakle, indikacije da očekivanog „svjetla na kraju tunela“ u 2021. godini nema baš na vidiku. Dodajmo tome još to da se Europska unija otpočetka loše nosi s koronakrizom – na proljeće je to, doduše, bio slučaj prvenstveno sa zapadnijim zemljama, a sada je i s istočnijima (pri čemu one zapadnije ni sada nisu ništa bolje) – kako bilo, cijela je Europa u spirali zatvaranja-otvaranja, i iz te se spirale jednostavno ne vidi izlaz. Je li bio problem možda u samom otvaranju spirale? Preuzetno je još o tome govoriti.

Prema svemu sudeći, preoptimistično je i naivno očekivati skori kraj epidemije, a to znači i skori kraj epidemioloških mjera – nošenja zaštitnih maski, održavanja fizičke distance, pojačane osobne higijene (onih jednostavnijih) te zatvorenih nekih uslužnih djelatnosti, obrazovnih institucija, restrikcija javnih i privatnih okupljanja (onih kompliciranijih) – koje će se i dalje „s mjerom paliti i s mjerom gasiti“. A što to znači? To ne znači samo to da će se mnogo ljudi zaraziti (neki i „reinfektirati“ vjerojatno s vremenom), nego da će se i nastaviti pritisak na bolnički sustav, da će biti umrlih od te nove koronavirusne bolesti te da će ona zasigurno nečim novim iznenaditi. Što to još znači? To znači da će se (morati) nastaviti uništavanje privrede, sekuritizacija života i poslova, online režim tamo i gdje je on neizdrživ (npr. u školama), dugotrajno fizičko udaljavanje ljudi koje kao svoju posljedicu ima i socijalno otuđenje, narušavanje psihičkoga zdravlja, ali i onih elemenata fizičkoga zdravlja koji pate jer je korona „preuzela“ zdravstveni sustav i – naše živote. Zato se mora otvoriti novo poglavlje u svjetskom upravljanju koronakrizom – ono koje će polaziti od toga (pesimistično, ali ne i nerealno, a svakako korisnije kao početna pretpostavka) da virus neće nestati tek tako i da je vrlo moguće da će nastaviti do daljnjega cirkulirati populacijom u nekom svom obliku, pa i da će postati možda nešto poput gripe s kojom tolike godine živimo. To bi ustvari trebao i biti cilj cjepiva – da pretvori Covid-19 u blažu virozu koja ne ostavlja trajne posljedice i ne guši bolnički sustav – nestanak tog virusa nerealno je očekivati, pa su tako „zero-covid“ inicijative, koje postoje u nekim zemljama, tek jedan primjer političko-epidemiološkog egzibicionizma.  Ako se to i uspostavi kao pogrešno – tim bolje, ali je bolje poći od onoga što zahtijeva veći napor u upravljanju. Sama činjenica permaniranja virusa Sars-CoV-2 baca i isto svjetlo na pitanje cjepiva kao i u pitanju sezonske influence.

Počnimo od onoga što najveći dio svijeta donosi kao sistemsku epidemiološku mjeru – to je „lockdown“ – pojam kojemu do proljeća nismo znali značenje, a vjerojatno ga ne znamo ni danas, ali svejedno njime baratamo, bilo kao baukom, bilo kao svetim rješenjem. No, kako bilo, uzmimo „lockdown“ u značenju zatvaranja što većeg broja aspekata života kako bi se sistemski smanjili fizički kontakti među ljudima koji su sine qua non svake zaraze. Samim time vidimo da „lockdown“ nije binarna stvar – u smislu da ili ga ima ili ga nema, već je kao i većina drugih stvari graduelne prirode, stvar stupnja i intenziteta. Prema tome, mi trenutno doista jesmo u jednom stupnju lockdowna.[1] Treba napomenuti i da se lockdownovi služe i nekim popratnim pridruženim metodama koje pak znače više ili manje državne represije – npr. policijski sat, ulazak u privatnost doma i sl.

No, uglavnom, prema tome, pitanje lockdowna i nije pitanje na koje se može dati odgovor „da“ ili „ne“, iako bi mnogi voljeli imati tu izvjesnost i jednostavnost. Lockdown, bez daljnjega, ako je dosljedan i ako pogađa dokazano najkritičnije sektore, smanjuje broj zaraženih, ruši epidemijsku krivulju – ali na kraće staze, jer on po definiciji ne može dugo trajati. Jedini dugotrajan i valjan argument u korist lockdowna ustvari jest oterećenje i priprema bolničkoga sustava – sve je ostalo samo najurgentnija vatrogasna mjera. Ako se za vrijeme lockdowna ne pripremi bolnički (ali i civilni) sustav, onda on skoro da i nije imao smisla. Štoviše, možemo postati i žrtvom vlastitih dobrih lockdownskih rezultata – kao što je to bio slučaj s Hrvatskom na jesen. Čini se, ipak, da više ni to nije dovoljno dobro iskorišten lockdown – da je, ne bi ga brojne zemlje toliko puta ponavljale i time doslovno samo izluđivale svoje građane. Jedan je članak uspješno demontirao i demantirao sveprisutnu glupost da je lockdown znanstveno pitanje, ali je krivo postulirao da je riječ o etičkom pitanju – nije, jer generira samo (kako je i sâm pokazao) etičke antinomije, a ne nikakve jasne etičke smjernice. Pitanje lockdowna par excellence političko je pitanje – pitanje upravljanja epidemijskom krizom. Argumenti „ad znanost“ ili „ad etika“ samo su nepromišljen argument „na mišiće“ jer se očekuje da će znanstvenost ili etičnost nečega – za razliku od političnosti – tome nečemu dati legitimitet. Jer, onda protiv može biti samo protivnik znanosti ili nemoralna osoba, a to je svakako gore nego biti protivnik jedne politike. No, sama činjenica da se zarad neke politike nekoga etiketira „antiznanstvenim“ ili „ubojicom baka i djedova“ dovoljno govori koliko je legitimitet te politike na klimavim nogama te koliko mora koristiti moralnu paniku kao svoje glavno sredstvo.

Prema tome, kada lockdown politički jedino ima smisla? Samo onda kada ga prate sveobuhvatne i kolektivne, cilju usmjerene akcije – angažman cijeloga društva u suzbijanju epidemije, a ne #ostanidoma i slične floskule o „novom normalnom“ čega smo se i previše naslušali. Kao što su i stožeraška „sljedeća dva tjedna“ stvarno vječna. Vječnost tih „dvaju tjedana“ proizlazi iz toga što se – ne čini ništa, a želi se stvoriti dojam da se nešto čini. U zemljama koje su se pokazale uspješnijima u borbi protiv pandemije angažirano je bilo ne samo medicinsko osoblje, nego i svi drugi potrebni sektori društva (civilni, vojni, sigurnosni itd.). Takve metode primjenjivale su istočnoazijske zemlje među kojima je Kina samo najradikalniji primjer i čiji je lockdown određenih područja bio potpun. Je li to samo zato što se radi o autoritarnim režimima? Teško je ipak to generalizirati, a ovdje po pitanju odnosa liberalnosti i autoritarnosti ima previše iznimaka.[2] Od zemalja EU Slovačka je pokušala s kratkotrajnim masovnim testiranjem, i nakon početnih dobrih rezultata, nije ih održala. Smisleni lockdown ogleda se u relativno kratkotrajnom, ali legitimnom pravno-političkom izvanrednom stanju koje mobilizira „najbolje od društva“ – nasuprot tome, ne ostavlja najgoru moguću pat-poziciju koju mi živimo – nedeklarirano izvanredno stanje, niti stroge mjere, niti „normalan život“ – čardak ni na nebu ni na zemlji – gdje se sve smije, a ništa se ne smije, i nitko ne zna što se (ne) smije.[3] Doduše, neke europske zemlje imaju jasno pravno-politički uređene lockdownove (npr. Španjolska ima to vrlo uredno), ali oni niti su garancija dobrih epidemioloških rezultata, niti daju potrebni „ostatak“ – ono što je učinjeno povrh pukog zatvaranja koje je s antropološke strane strano čovjeku – mjere, drugim riječima, nisu humane, pa bi u njihovoj provedbi i operacionalizaciji trebali sudjelovati i stručnjaci iz društveno-humanističkog područja (psiholozi, sociolozi, antropolozi, komunikolozi itd.), ali njima ni traga u stožeru (za razliku od „prvog pendreka“).

Europski je put „lose-lose“ situacija – zatvaranje, a slabi epidemiološki rezultati, a k tome i izrazita sporost u procjepljivanju. Izuzetak su možda skandinavske zemlje, računajući i Finsku i Estoniju. Interesantno je da se one s vrlo liberalnom epidemiološkom politikom polučili dobre rezultate, kao i dalekoistočne zemlje s pristupom smislenog lockdowna. Možda ipak nije do dileme lockdown ili ne, nego smislenosti i ciljanosti ovoga ili onoga, zvalo se i bilo to lockdown ili ne. Kao što nije ni dihotomija individualizma i kolektivizma – i jedan i drugi mogu biti dobri i loši. Konačno, valja primijetiti da su na vrlo sličnom mjestu na Inglehart-Welzelovoj mapi kulturnih vrijednosti i spomenute sjeverne protestantske zemlje („hladne“ i „individualističke“) te one pod utjecajem konfucijanizma (često označavane kao autoritarne, katkad i „totalitarne“).

Općenito, kako sam već pisao u članku na proljeće, u ovoj je krizi liberalna demokracija doživjela još jedan svoj krah jer je samo tako preko noći dezavuirala sve svoje vrijednosti i postulate – od slobode kretanja do slobode rada, trodiobe vlasti i poštivanja ljudskih prava. Nije samo pitanje je li ona trebala dezavuirati te vrijednosti, već je možda dovoljan znak za alarm to da su se njezine vrijednosti pokazale neefikasnima i neadekvatnima za suočavanje s pandemijom. A još veći da ni nužne, ali često nelegitimno provedene suspenzije tih prava i sloboda opet ne daju rezultate! Možda nije problem (samo) u ovakvom ili onakvom sustavu, nego i u njegovim nositeljima – nama koji smo socijalizirani u jednom vrijednosnom krugu i ozračju koji nije adekvatno pripremljen za nošenje s krizama ovakvoga tipa. Krajnje je porazna pak komunikacija većine medija i komunikacija među znanstvenicima – heterodoksni stavovi proskribirani su a priori kao neetični i neznanstveni[4], a medijski napisi krajnje su psihološki neosjetljivi.

Svijet će iz ove krize svakako izaći nepovratno promijenjen. Sad je već jasno na čiji će se račun to pisati, i koji je nedvojbeni konkurent onome za što se mislilo da je pobijedilo prije 30 godina. Navodno superiorni sustav izaći će s „lose-lose“ situacijom – uz neposredne posljedice zaraze veće od prosjeka te uz posredne posljedice koronakrize – ekonomske, socijalne, političke i mentalne. Sporost u cijepljenju uz kombinaciju najluđih nusprodukata slobode govora, poput tzv. teorija zavjere koje su zbog svoje rasprostranjenosti postale nešto s čime se mainstream i na svakodnevnoj razini mora baviti, prolongirat će epidemiju možda i do mjere da će biti nužno na nju se prilagođavati kao i na svaku drugu zaraznu bolest koja s mjerom jače, mjerom slabije, kruži populacijom.

Ne bih isključio tako mogućnost da ćemo se na neku inačicu novog koronavirusa morati naviknuti, a da ćemo epidemiološkim mjerama, čas slabijim, čas jačim, i sezonskim cijepljenjem dovoditi je u podnošljive okvire. A kakvi god bili tî podnošljivi okviri (ovi „novonormalni“ zasad su nepodnošljivi i antropološki strani), morat ćemo prihvatiti činjenicu (vrlo) mogućeg vlastitog razbolijevanja kad-tad, a i toga da će netko i umrijeti. Zvuči pesimistično, ali je naprosto situacija s kojom ćemo izgleda morati živjeti. Tada više neće biti ni svakodnevnog evidentiranja zaraženih i umrlih, pa ni tolike potrebe za PCR testiranjima jer već i sada po mnogim simptomima liječnik opće prakse može s velikom vjerojatnošću dijagnosticirati Covid-19 – to se i naziva „vjerojatni kovid“. Druga bi varijanta značila da napravimo nekoliko tjedana pravog izvanrednog stanja u kojima bi karantenizirali nezanemarivi dio populacije, a granice zatvorili te ih otvarali izuzetno oprezno i s mnogo restrikcija koje ne bi podnosile iznimke, pa ni one turističke prirode. Ta djelomična zatvorenost granica u slučaju permanencije epidemije svakako bi potrajala, a Hrvatska to po svoj prilici ne bi izdržala. Malo koja zemlja u globaliziranom svijetu to može izdržati. Zato i ne čudi da će iz cijele ove priče Kina izaći kao neprijeporni pobjednik, odnosno ona to već i je. No, o tome i ne treba previše razmišljati jer EU ionako neće ići u tom smjeru – kada promatramo solucije za koje se EU opredjeljuje, gotovo sigurni možemo biti da će izabrati onu lošiju, a nedovoljno samostalne zemlje tu se ne mogu nikako snaći. Biti pak kao efikasni Izrael ne može svatko.

U svakom slučaju, PR-ovsko „novonormalno“ nije više ni novo, a nikad nije bilo normalno. A kako god to nazvali, ono „želim svoj život nazad“ vjerojatno se nikad neće ostvariti – život kakav smo imali prije pandemije neće se vratiti, dogodile su se neke promjene (na stranu čak i sâm virus kao virus) koje su ireverzibilne – a to uključuje i radne, poslovne, socijalne, obrazovne, organizacijske i druge navike. Jesmo li prije ulaska u ovu spiralu ikad pomislili da imamo tako divan život da ćemo ga kao takvog jednom htjeti nazad? Vjerojatno ne. Je li ovo opomena? Možda, ali u njoj nema nikakve unutarnje logike, niti tako religijski i eshatološki žuđenog telosa. Ako i pandemija završi vrlo brzo i što uspješnije (što je, po mom mišljenju, malo vjerojatno), povratka na staro po brojnim pitanjima nema. Nije to možda loše, možda je to i prilika, ali svakako možemo biti sigurni da na veću cijenu dolazi dosad etablirana „normalnost“ i donedavno toliko prezrena dosada. To smo naučili u godinu dana. A „sljedeća dva tjedna“ mogla bi biti neka Dalijeva slika, poput nove postojanosti pamćenja.


[1] Razina strogosti mjera prati se tzv. indeksom strogosti (stringency index) koji uključuje razne faktore (npr. zatavaranje ugostiteljskih objekata, škola, rad od kuće i sl.). Sâm pogled na trenutno stanje, ali i ranija stanja otvara brojna pitanja – kako po pitanju nekih uvriježenih stajališta o nekim zemljama (npr. toliko spominjana u kontekstu koronakrize kontroverzna Švedska ima mnogo jači stupanj strogosti mjera nego njene susjedne zemlje, od kojih su neke danas, poput Finske, uzorni primjer i u borbi protiv epidemije), tako i po pitanju koliko je taj indeks vjerodostojan (primjerice, Hrvatska je bez policijskog sata koje su uvodile mnoge zemlje na proljeće bila na samom vrhu strogosti mjera). 

[2] Drugim riječima, ima mnogo autoritarnih režima s vrlo blagim koronamjerama (poput npr. Bjelorusije), dok ima i mnogo liberalnih demokracija, i više čak, s vrlo strogim koronamjerama. Kada su u pitanju dalekoistočne zemlje, kolektivne, cilju usmjerene akcije poduzimale su i međusobno različite zemlje poput npr. Kine i Tajvana, Vijetnama i Južne Koreje itd. Ne čini se da je svrsishodno razinu liberalnosti, tj. autoritarnosti koje zemlje uzimati kao prediktor za koronamjere.

[3] Iako se mnogima moglo učiniti kao forsiranje ustavnopravne ezoterije, nisu naši ustavnopravni stručnjaci, računajući i neke suce Ustavnog suda, bez vraga upozoravali na nužnost regularne i legitimne provedbe epidemioloških mjera, u skladu s jasno izraženim ustavnim načelima, koju je HDZ-ova vlada i stožer iz sitnopolitikantskih razloga vješto zaobilazila.

[4] Pritom se ne misli na teorije zavjere o „plandemiji“, Billu Gatesu i čipovima, ili negiranje postojanja virusa kao takvog. Misli se na različite pristupe u upravljanju bolešću i krizom, kao i na različito tumačenje danih činjenica. Rasprava o tome među znanstvenicima na društvenim mrežama ispod je svakog nivoa čak i onih prozaičnih i klišejiziranih rasprava o „ustašama i partizanima“.

O autoru:

Karlo Jurak filozof je, politički analitičar i doktorand moderne i suvremene hrvatske povijesti. Pisao je tekstove o politici, društvu i povijesti za različite portale te na te teme gostovao u više emisija. Stručne i znanstvene članke objavljivao je u domaćim renomiranim časopisima.

(Visited 187 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 24. 3. 2021.
Close