Written by 11:15 Hereze, Koronavirus, Ogledi

Mario Guberina: Pad komunikacijskog suverenizma

U informativno-edukativnoj kampanji Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo nazvanoj „Misli na druge – cijepi se!“ može se pročitati kako se „kampanja naslanja na zajedničku kampanju Europske unije pod sloganom ‘Zajedno kroz krizu’ i glavnom porukom ‘Naprijed ne možemo podijeljeni nego u zajedništvu: s istraživačima, medicinskim osobljem, znanstvenicima, učiteljima, prijateljima i susjedima koji djeluju u pozadini’“. Ovaj slogan (i njegove varijacije na temu) zvuči kao da su ga osmišljavali, između jutarnjih sastanaka, mamurni briselski PR magovi. Kao da se raspravljalo o tome kako, s obzirom na sve snažniju (i eksplicitniju) potrebu Europske unije da fabricira novi, zajednički i sveobuhvatni europski identitet koji će predstavljati kulturološku armaturu buduće Europe (jer dosadašnji je kulturološki supstrat utemeljen na kršćanstvu u kojeg su se do prije nekoliko godina zaklinjali, a danas očito odiše – novobriselski rečeno – neinkluzivnošću), kao da se razmatralo kako jednim jeftinim sloganom koji poziva na zajedništvo riješiti najveću javnozdravstvenu krizu u posljednjih sto godina. Naravno, europska priča (na koju se iz nužde, zbog lijenosti i slijedeći načelo netko-će-drugi-to-bolje naslanja i oslanja i domaća politika) djeluje suviše cinično da bi ju se smatralo plauzibilnom. Euroskepticizam je u ozbiljnom porastu, a suverenizam se pojavljuje još samo u polupijanim grlima, na društvenim mrežama i pokojem grafitu. Sve te pojave nisu od jučer. Europsko zajedništvo pak postoji samo u nimbusu, odnosno u glavama birokrata lansiranih u demokratsko-deficitarni i mehaničko-birokratski, no svejedno prilično lukrativni oblak. Valja se prisjetiti početka epidemije kad se čitavo europsko zajedništvo – inače slavodobitno okrunjeno u Schengenu – srušilo kao trula daska s prozora napuštene kuće u gradu čijim ulicama odavno više nitko ne hoda. Tepajući im i pozivajući ih na zajedništvo, europski birokrati sada od nekoliko stotina milijuna građana Europske unije zahtijevaju da se pod imperativom empatije lijepo blagoizvole cijepiti jer će im to navodno kod susjeda i bližnjih donijeti jedan lijepi plusić, pa će se takvi plusići skupljati dok birokracija oportunistički i voluntaristički jednom ne dekretira da je ipak bilo dosta. Riječ je o prvoklasnom cinizmu.

Nadalje, u Hrvatskoj trenutno na birališta izlazi manje od 50% birača, više od polovice prošlogodišnjih maturanata ne zna što je Ustav RH, a njih nešto manje od polovice ne zna tko je premijer, pa ipak, očekuje se da će građani na politiku gledati kao na benevolentnog psa vodiča i da neće nimalo posumnjati u mesijanske poruke kontradiktornog, višestruko kompromitiranog stožera i njegovog retorički sterilnog vrhovnog glasnogovornika, mecenu i zaštitnika A. P. Naravno, ne smije se u potpunosti odbaciti nužnu spregu zdravstva i politike jer je riječ o elementima koji su – pogotovo u ovoj situaciji – u biti neodvojivi. Jedna od zadaća izvršne vlasti u ovom je slučaju iskoristiti resurse i mehanizme kojima raspolaže kako bi pandemiju – ako je već ne može iskorijeniti – držala pod kontrolom. Ovdje valja povući paralelu s još jednim fenomenom, svojevrsnim homunkulusom politike i kulture. Riječ je o takozvanoj krizi autoriteta koja je trenutno u procvatu, sudeći po komentarima na društvenim mrežama, poplavi – odnosno prolomu oblaka – poluinformacija i pseudoinformacija te pojavi raznih zavjerdžija, mahom s političkih margina. Umjesto prijeko potrebne kiše razuma, iz tog su oblaka popadale hrđave i tupe sjekire postistine. Sve je te pojave dodatno pojačalo birokratski hladno ali perfidno i proračunato djelovanje parastožera i Vlade, posebice putem instumentaliziranja poltronskih srednjostrujaških medija i cenzure kojom upravlja behemot slobode govora – Faktograf. Nadalje, cijela je kampanja sama sebi pucala u nogu (ili, bolje rečeno, u glavu!) kada je, samo nekoliko mjeseci prije izbora na kojima više nisu vrijedile nikakve epidemiološke mjere (barem što se tiče granica), cezarski proklamiran kraj pandemije.

U svojoj informativno-edukativnoj kampanji HZJZ upada u kontradikciju kada kao dvije glavne odrednice navodi informiranje i edukaciju te društveni apel. Kako ih je moguće povezati a da zakoni logike pritom sami sebe ne sažvaču i ispljunu kao pljuvačku. Ako je riječ o informiranju, svaka se lamentacija o društvenom apelu nadaje kao svojevrsna harlekinska improvizacija jer informiranje pobija priču da ćemo cijepljenjem zaštititi druge. Govoreći s vremenskim odmakom, to se pokazalo kao notorna glupost, budući da i cijepljeni šire zarazu (doduše, ne u tolikoj mjeri). No priča je još besmislenija iz optike zdravoga razuma – ako će se netko cijepiti, cijepit će se radi sebe! Neće baka cijepljenjem zaštititi unuka, niti će unuk zaštititi baku ako se on cijepi, a ona ne.

U HZJZ-u nastavljaju: „Sloganom ‘Misli na druge – cijepi se!’ nikoga se ne nagovara na cijepljenje, već se apelira na svijest svakoga pojedinca o potrebi solidarnosti s drugim članovima zajednice“. S time se slažem. Istina je da se nikoga ne nagovara eksplicitno, no dodao bih (kada je riječ o apelu) da se to radi mnogo podmuklije, pomoću dociranja, kao i da se taj isti nesretni moralni apel koristi kao batina za necjepiše. Ne treba previše objašnjavati kako je kampanja nevjerodostojna jer je to svima jasno. No koja je cijena moralnog kamatarenja u političke svrhe koje se oslanja prvenstveno na dijabolički resemantizirane termine kao što su „smrt“, „ubojstvo“ „dramatično“, a da ne spominjemo „odgovornost“, „slobodu“, „obveze“, „moral“, i tako dalje? U kontekstu učinkovitosti persuazije, umjesto sitničavog pozivanja na moral, bolji je učinak mogao imati strah. Naime, profesor Glenn Sparks s Purdue Universitya kao elemente persuazivne poruke navodi jednostavnost, ponavljanje, strah, krivnju i humor.

Analizirajmo u tom svjetlu slogan „Misli na druge – cijepi se!“. Valja priznati da je uistinu obilježen jednostavnošću i ponavljanjem. Ipak, u smislu ponavljanja, budući da nije bilo trenutka u danu da slogan negdje ne iskoči (pogotovo na javnoj televiziji), govorimo čak i o hiperzasićenosti koja je rezultirala činjenicom da Hrvatska unutar EU zaostaje po broju cijepljenih. Što se pak tiče krivnje, mora se priznati da je kampanja bila uspješna, no kao nusprodukt je uspješno stvorila i Polifema polarizacije u medijsko-javno-političkoj agendi. Nadalje, u kontekstu pandemije, smatram da je u kontekstu pandemije deplasirano spominjati humor. Tako nam na kraju ostaje razmotriti element straha koji je – za razliku od izazivanja straha kod građana prebrojavanjem smrtnih slučajeva – u samom sloganu izostao. Komunikolog i majstor persuazije Douglas Walton u knjizi Media argumentation: dialectic, persuasion, and thetoric piše: „apeli na strah obično [se] koriste u pitanjima zdravlja i sigurnosti“. Budući da je ovdje riječ o javnozdravstenoj kampanji, ona se u većoj mjeri trebala osloniti na element straha kao persuazivnog alata. Naime – tako tvrdi komunikološka struka.

Na kraju ovog polarizirajućeg, bezobraznog i neučinkovitog komunikacijskoga cirkusa možemo se samo tužno osvrnuti i spuštene glave krenuti naprijed. Nije suverenizam samo čuvanje granica, jezika i sličnog. Suverenizam je i domaći moral, inteligencija i znanje koje smo ispod „banka“ zamijenili za nekoliko eura iz fondova. Izostanak suverenizma ocrtava se i na primjeru ovog nesretnog slogana. Ako bez imalo stida legitimitet za rješavanje jednog tako frivolnog pitanja kao što je sastavljanje slogana za cijepljenje prepuštamo mamurnim europskim birokratima na zlatnim apanažama, teško ćemo izbjeći da ti meštri bezličnih i bezbojnih frazetina umjesto nas rješavaju i puno kompleksnije i važnije probleme.

Oznake: Last modified: 7. 3. 2022.
Close