Danski redatelj Nicolas Winding Refn vratio se temi s početka karijere: kriminalnom podzemlju i ultrakrvavom nasilju. Ponovno prikazuje srpsku mafiju u Danskoj, koju je već obradio u Pusher trilogiji i ponovno se pojavljuje, kao sporedna uloga iz sva tri filma, osječki glumac Zlatko Burić, ovoga puta u ulozi odvjetnika mafije Miroslava. Žena kao glavni protagonist javlja se po prvi puta već u njegovu Neon Demonu, gdje je mladu manekenku u okrutnom svijetu mode utjelovila Elle Fanning – no ona je tamo krvava žrtva, a ne heroj.
Po šutljivosti i krhkoj građi glavna uloga neobične Miu (Angela Bundalovic) sličnija je ulozi što tumači Carey Mulligan u njegovu sada već kultnom filmu Drive s najpoznatijim muškim feministom Ryanom „hey girl“ Goslingom, usput rečeno čestim meme motivom popularnih incelovskih Facebook stranica kao što je Momačka postaja. Tek na kraju serije Too Old To Die Young otkriva se smrtonosna Marija kao gospa od smrti što donosi smrt kriminalcima, do tada sporedna uloga ljubavnice narko šefa, pa možemo reći da je ona nagovještaj Miu u novoj Refnovoj seriji.
O Miu ne znamo ništa na početku serije, tek postepeno saznajemo da postoji nešto mistično u njezinoj prošlosti (rođenje) i budućnosti (borba s divovima), te se iz potencijalne žrtve preobražava u nadnaravnu heroinu, pravednicu i osvetnicu. Element misterija u seriji sličan je Refnovu filmu Fear X, no nadnaravni element otišao je puno dalje nego što je to slučaj u, recimo, njegovu filmu Valhalla Rising gdje Mads Mikkelsen tumači vikinškog ratnika bez oka, poput Odina, s vizijama budućnosti. Fatalna starija dominantna žena ovdje u ovoj je seriji oličena u voditeljici bordela, kakva uloga se već javila u ulozi majke negativca u Only God Forgives.
Druga sličnost s tim filmom jest što su i ovdje prisutni azijska mafija i kickbox stil tučnjave – naime, Miu odjednom, usred jedne od epizoda, pokazuje kako poznaje borilačke vještine te suvereno premlaćuje pripadnike kriminalnog podzemlja. Moglo bi se to povezati s njezinim boravkom kod Kineza, no opet malo prenaglo i bez objašnjenja se fokus prebacuje na tu njezinu vještinu, otprilike kao što u Star Wars serijalu Rey odjednom zna baratati silom i svjetlosnim mačem bez prethodnih scena treninga.
Oštre neonske boje u kadru evociraju nasilje i energiju zajedno sa synthwave muzikom kao soundtrackom, što je počelo već kod Refnova filma Bronson, čija je tema svojevrsni lapurlatizam nasilja, s monolozima sjajnog Toma Hardyja, nastavilo se preko šutljivog pop junaka iz Drive i pop negativca u Only God Forgives te Too Old To Die Young – na neki način, to je Refnov autorski potpis. Ako bismo mogli reći da se Kubrick bavi estetikom zla time što svojim perfekcionizmom zlo u kadru prikazuje lijepim, onda bismo mogli reći da Refn umije nasilje prikazati lijepim.
Kroz ulogu pasivnog Svena i portret dekadentne bogate danske obitelji stječe se dojam Refnova žestokog ruganja Dancima kao retardiranim, pasivnim i okrutnim ljudima. Ruga se Refn i srpskoj vlasnici bordela i njezinu bratu Albancu (genijalno smiješan spoj), no ipak u njima ima više životnosti nego u Dancima pa je tako i srpski jezik, zapravo hrvatski, u seriji dominantniji nego danski kojem konkurira čak i kineski. Miuine moći kao balkanske vještice se, baš kao i njezine borilačke vještine, postupno otkrivaju. Kriminalci su nemoćni pred njom, međutim na kraju joj se nejasno suprotstavlja, uvjetno rečeno, mrtva vampirska sestra serijskog ubojice što traži osvetu jer joj je brat stradao na isti način kao gospodin Mason u filmu Hannibal.
Kraj je ambivalentan i ostavlja osjećaj art nedovršenosti pa je moguće zaključiti da Netflixova produkcija sve više ostavlja prostora za art filmove sa sve većom slobodom redatelja.
Oznake:Marko Paradžik Last modified: 28. 1. 2023.
