Braniti stav kako je zapadna civilizacija univerzalna i superiorna nad svim ostalima nije ništa lakše negoli obraniti disperzivan stav koji zagovara kulturni relativizam, kao što nekritički prihvatiti bilo koje od tih dvaju stajališta upućuje na dvije vrste lijenosti: klasično provincijalističku ili „progresivno“ postmodernističku. Nerijetko problem nije u intelektualnoj lijenosti, već u egzistencijalnom strahu poradi kojeg okrećemo glave od pitanja – kako legitimirati smisao vlastitog svijeta u odnosu na bezbroj drugih? Imaju li oni išta zajedničko ili će nam Drugi zauvijek ostati neriješiv misterij i (ne)suptilna provokacija? U pokušaju nadilaženja spomenutih okova i upuštanjem u ponešto ozbiljniji pristup problemu nerijetko ćemo se naći u kulturološkim aporijama, osobito onima komparativno-teološkog tipa. Ipak, često sam dojma kako zapadna mainstream medijska scena s nevjerojatnom lakoćom akrobira između spomenutih dilema. Da li je razlog tome deficit svijesti o tome što zapravo Zapad jest, što Bliski istok treba biti ili nešto treće – ostaje otvoreno pitanje.
Teorijski problem univerzalnog Zapada postaje još teži u praksi, osobito dok sjedite u jednom od trgovačkih centara u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i, promatrajući stvarnost oko sebe, postajete svjedokom jednog totalnog kulturološkog apsurda. Tako u jedinstvenom kadru možete vidjeti diviziju samuraja koji u neonsko osvijetljenim odorama stupaju pored skupine mladih Emiraćanki pokrivenih hidžabom koje s najnovijim iPhoneima okidaju selfieje dok tamane burgere iz Hardee’sa ili krafne iz Dunkin’sa. Za to vrijeme djecu im čuvaju Filipinke odjevene u popularne Disneyjeve likove, a našminkani Indijci ih pozivaju u trgovine Chanela ili Prade. U pozadini kadra također ćete vidjeti božićno drvce veće i raskošnije od onoga na Trgu bana Jelačića. Uvjerenja sam da će vas jedna minuta pukog promatranja ispuniti količinom informacija koja nije bila dostupna ni najpoznatijem kulturnom relativistu Gulliveru na svim njegovim putovanjima. Ipak, ako taj prizor gledate poslijepodne oko 19 sati, možete očekivati nagli prestanak difuzije, jer vrijeme je za Ishu – večernju molitvu islamskog svijeta. Odjednom svi silni podražaji nestaju, a većina ljudi odlazi u posvuda prisutne prostore za molitve, iako će biti i popriličan broj onih koji će usred Rolexovog dućana kleknuti i okrenuti se prema Meki.
Nakon takvog prizora puno je lakše shvatiti zbunjenost zapadnih medija pri davanju značenja islamskim fundamentalistima koji s puškama poziraju u tematskom parku noseći Ray-Ban naočale – poruke redudantnog sadržaja poput ove medijima uglavnom uzrokuju antinomije. U ovom slučaju antinomija bi glasila: kako je moguće da su islamisti istovremeno i prihvatili i odbacili Zapad? Na prvu bismo mogli reći kako problem razumijevanja tih prizora proizlazi iz nedovoljnog poznavanja Bliskog istoka, no diskutabilne geopolitičke analize nisu jedini problem – izvor konfuzije jednako tako valja detektirati u diskutabilnoj autorefleksiji Zapada.
Za rasvjetljavanje problematike poput ove nikad nije na odmet započeti s raščlambom pojmova. U svojem kapitalnom Sukobu civilizacija Huntington radi jasnu distinkciju između dva procesa: modernizacije i vesternizacije. Modernizacija – s jedne strane – označava tehnološki napredak i industrijalizaciju usmjerenu prema kapitalu dok se vesternizacija – s druge strane – odnosi na (ne)usvajanje distinktivnog sadržaja zapadne civilizacije: kršćanstva, jezika, vladavine prava, društvenog pluralizma i osobnog individualizma. Oba procesa djeca su Zapada, što pak ne znači da će ih ostale civilizacije posvojiti u paru. Sasvim je moguće, a i povijesno dokazano, da ostale civilizacije prihvate procese modernizacije i prilagode ih vlastitom kulturnom kontekstu bez vesternizacije.
Dapače, u nekim slučajevima proces modernizacije predstavlja svojevrsnu reformu autentičnog kulturnog nasljeđa pojedinih civilizacija – islamski svijet najbolji je primjer tome. Ernst Gellner je još ’80-ih, analizirajući odnos između visoke i niske kulture islama, iznio tezu kako procesi modernizacije – urbanizacija, širenje pismenosti, politička centralizacija i radna migracija – idu u prilog „visokom islamu“. Modernizacija islamskog svijeta prekinula je cikličku dinamiku odnosa između visokog pismenog islama (prisutnog u urbanim i ekonomski boljestojećim sredinama) i niskog pučkog islama (prisutnog u ruralnim i siromašnijim sredinama). Taj „reformirani“ islam – na krilima modernizacije – muslimanskom svijetu daje snagu prvenstveno na dvije razine. Kao prvo, omogućuje mu koheziju u izgradnji izvornog islamskog identiteta u globaliziranom svijetu, a kao drugo, poistovjećuje ga s ekonomskim prosperitetom kojeg njegovi preci nisu imali. Tipična muslimanka danas ponosno nosi nikab dok kupuje Gucci torbicu upravo zato što njezina baka, koja je živjela nomadski život pustinje, nije mogla nijedno od toga.
Distinktivan odnos prema modernizaciji i vesternizaciji također se može iščitati iz razgovora s prosječnim Emiraćanima koji su se školovali na Zapadu. S jedne strane čut ćete oduševljeni govor o čudima tehnologije te dostupnosti proizvoda i užitaka svih vrsta, dok ćete s druge strane čuti ton podsmijeha pri govoru o neuspjelom pokušaju pokrštavanja od strane američkih evangelika. Iz takvog – prividno bipolarnog – odnosa prema Zapadu lako je primijetiti prema kojim se sadržajima Zapada osjeća superiornost, a pred kojim procesima inferiornost. Iz toga odnosa također postaje vidljivo kako je islamskom svijetu jasnija razlika između modernizacijskih procesa i zapadnih vrijednosti nego našim medijima, a porazna je činjenica da se Zapad na medijskoj pozornici nerijetko samoidentificira isključivo s ovim prvim.
Univerzalizam Zapada njegova je specifičnost, koja proizlazi iz judeo-kršćanske eshatologije utemeljene na linearnom shvaćanju povijesti, shvaćanju koje je u 19. stoljeću doživjelo metamorfozu u ideju neograničenog progresa i učinilo Zapad najvećom industrijskom silom svijeta. Malo koja civilizacija nosi duboko uvjerenje kako je u njoj ispunjena povijest kao što je to prisutno u (pod)svijesti Zapada. No nažalost, isti taj univerzalizam Zapadu danas zadaje autoironičnu pljusku. Govoriti o prihvaćanju kršćanstva od strane Drugog postaje bespredmetno kada se isto to kršćanstvo na Zapadu sve više pretvara u jedan mali element mozaika koji stoji u funkciji novog konzervativnog kiča, a sve je manje autentična sakramentalna stvarnost koja nam daje snagu i kroji svakodnevnicu. Isto vrijedi za izvoz zapadnog poimanja slobode, koja se u konkretnoj stvarnosti manifestira kao nihilistički duhovni narcizam. Otužno je i govoriti o usvajanju ljudskih prava, demokracije i vladavine prava – kako ih nominalno shvaća Zapad – od strane Drugoga kada već dvije godine gledamo koliko su ti termini podložni medijskoj manipulaciji.
Smiješno je očekivati od ostalih civilizacija prihvaćanje primata Zapada i njemu inherentnog sadržaja kada se isti taj sadržaj na dnevnoj bazi sve više relativizira u ciničnom tonu medija. Univerzalizam Zapada – povijesni modus operandi njegove ekspanzije – možda je jedino preostalo nasljeđe koje Zapad još uvijek istinski živi u vlastitoj svakodnevnici, no teško da će imati neke koristi od njega ukoliko ostane bez vrijednosti za izvoz.
