Prije otprilike tri tjedna, striktno vremenski gledano, a prije oko 150 godina politički-narativno i diskursno gledano, našao sam se u zagrebačkoj galeriji Laubi na svečanom skupu povodom 34. obljetnice osnutka gradskog ogranka HDZ-a Črnomerec. Taj poluperiferni zagrebački kvart zaslužio je takvu grandioznu proslavu jer je to naime kućni ogranak njihova predsjednika i našeg Premijera Sunce Andreja Plenkovića.
Prilično nepripremljen na ovakav obrat poslijepodneva potpuno običnog utorka kada bih u drugim okolnostima doma gledao neku seriju ili vrhunce RTL-ove hoi polloi produkcije, našao sam se tamo nespreman i na gostujućem terenu, ali u pratnji dva člana partije, za čije sam članstvo saznao netom prije. Prvi, J., unatoč tome što je rođen 1984., član je HDZ-a od rane 1990. godine, čime je i pripadnik HDZ-ove elitne grupacije takozvanih “Barakaša”, koji su se učlanili u stranku prije prvih višestranačkih izbora. Navodno Barakašima po pravilu pripada i jedno mjesto u predsjedništvu HDZ-a. Uzevši u obzir prosjek godina drugih pripadnika, ono se ozbiljno smiješi J. uz malo strpljenja. Drugi, L., učlanio se prije par godina, iz prosto karijernih razloga, pa mu je bilo stalo da ga na skupu vidi njegova šefica.
Kada smo stigli par sati nakon početka, velik broj ljudi minglao je ispred zgrade ili u foajeu, dok su na pozornici u panelu razgovarale ministrice Obuljen-Koržinek, Vučković i Brnjac. Primijetili smo da nigdje nema nikakve zakuske, pa krenuli u smjeru sićušnog šanka Laube od pola metra kvadratnog, za koji sam se pitao kako će uspjeti napojiti golemo okupljeno mnoštvo. “Samo voda”, rekla mi je s mržnjom u očima ljepuškasta alternativna konobarica, pretpostavljajući da sam, njoj valjda odiozni, hadezeovac. “Dok ne završi program, možete dobiti samo čašu vode”. “Nema hrane, nema pića. Kakav fijasko, radi ovoga ćemo izgubiti izbore”, rekao je L.
Unatoč tome, u zraku je bila pobjednička atmosfera. HDZ je izgledao moćno. Okupilo se nekoliko tisuća ljudi, mnogo poznatih lica iz biznisa, kulture, medija, politike, sporta. Nije falilo niti mladeži, pa i one jako mlade, dečkiju s nepristajućim sakoima ili užasno uskim hlačama i košuljama koje su ostavljale njihove istetovirane križeve vidljivima. Nekoliko ljudi koje poznajem iz privatnog života zbunjeno me gledalo, vjerojatno se pitajući što tamo radim.
Prvi kojeg smo susreli u foajeu bio je osebujni “HDZ-ov kipar” iz Imotskog Ivan Kujundžić, pretpostavljam autor Tuđmanove biste koja je oštro nadgledala govornike na pozornici Laube, pazeći da ostanu na ispravnom putu. Zanimljivo, par kilometara istočnije, u srpskom društvu “Privrednik”, upravo je završila tribina “Kako rebrendirati Srbe u Hrvatskoj”, koju je vodio Saša Kosanović, navodno Kujundžićev rođak.
I tamo se okupilo poznatijih ljudi, od nekoliko visokopozicioniranih članova SDSS-a (ne Pupovac), izbačenog bivšeg predsjednika zagrebačkog SDP-a Viktora Gotovca pa i mnogih sveštenih lica SPC-a. O samoj temi koja je intrigantno i zanimljivo postavljena nije se puno pričalo, već je moderator Kosanović neprestano prekidao svoje goste, PR gurua Božu Skoku i poznatog nezavisnog analitičara Krešimira Macana te ih usmjeravao na općenitu raspravu o dnevnoj politici, nepravdama prema Srbima i sličnome. Treći gost, Boris Malešević, započeo je večer tako što je mirno eksplicirao promjene u percepciji Srba i kako su one povezane s njihovim “brendingom” od devedesetih naovamo, cijelo to vrijeme sjedeći na pravoj bombi. Naime, on je, kako čujem, tada već znao da se sprema Milanovićev kopernikanski obrat kampanje.
Show je ukrao jedan od posjetitelja, stanoviti Dušan, koji se javio odmah na početku pitanja i krenuo iz petog reda publike prema Kosanoviću i panelistima. “Slušajte, meni je netko… netko tko sa mnom uopće nema veze… tko je tamo uzurpiran… prodao zemlju u selu Mazin!” “Ali gospodine, to sad stvarno nije tema…” pokušao je Kosanović. “A koja je tema?! Ja vas slušam… vi niste ništa rekli! Ovdje se radi o otimačini srpske zemlje!!”. Kasnije su srpska veleposlanica i saborska zastupnica Dragana Jeckov iskoristili pitanja iz publike za govorancije o statusu Srba u Hrvatskoj praćene aplauzom. Zapitao sam se hoće li možda pomoći Dušanu da popravi svoj status.
Natrag u Laubi, nestrpljivo se iščekivao klimaks večeri, govor Andreja Plenkovića. Kada je krenuo, skoro svi su se prebacili u dvoranu. Penzioneri iz gradskih ogranaka sjedili su diljem dvorane, dok su drugi stajali, i pljeskom ispratili Plenkovića na pozornicu. Marko Milić se nedaleko od pozornice furiozno dopisivao u jednoj od svojih brojnih Whatsapp grupa.
Plenković je izgledao pomalo umorno, unatoč hinjene strasti kojom je nabrajao razne ekonomske (rast BDP-a, rast plaća), simboličke (Zakon o hrvatskom jeziku), vanjskopolitičke (Schengen, OECD) i druge uspjehe svoje vlade. Stavio je naglasak na obnovu od potresa i “zamah na Banovini”, veličao poimence politiku državne intervencije u ekonomiju. Najjaču reakciju publike dobio je kad je upozorio da ih neki ljudi iz oporbe žele prikazati kao izdajnike. “Vi meni ne izgledate kao izdajnici, draga publiko, nego kao domoljubi!”, deklamirao je Plenković svaku riječ u toj rečenici sve glasnije, nastojeći da ga ne utopi pojačavajući gromki pljesak oduševljene publike. Kada se publika zadovoljila i Plenković završio svoj govor, na binu se popeo Đani Stipaničev i otpjevao HDZ-ovu himnu Bože, čuvaj Hrvatsku, uz mahanje 4-5 strateški postavljenih zastava stranke i Hrvatske u publici.
Budući da je program završio, konačno se nešto moglo i popiti. Iznenadili smo se što na šanku nije bio veći red, i ubrzo to pripisali nesniženim, visokim galerijskim cijenama. Uski prolaz između šanka i visokih stolova koji vodi do izlaza vrlo je brzo postao potpuno neprohodan, i za visoko pozicionirane dužnosnike koji su tuda prolazili pretvorio u svojevrsni špalir pohvala, izraza podrške i zahtjeva za slikanje od okupljenih s obje strane prolaza. Na samom kraju procesije nalazio se naravno Plenković, rukujući se s 999. osobom tog dana, polako napredujući prema izlazu i autu koji ga je ispred čekao.
Tada, par dana prije Milanovićeve objave kandidature za premijera, izgledao je potpuno siguran u pobjedu, ali, a to je možda ipak moja naknadna racionalizacija, s nedostatkom pogonskog goriva za daljnju borbu. Andrej Plenković čovjek je koji po meni, hvala Bogu, nema snažno ideološko poslanje, on je ponositi pregalac kontinuiranog i postojanog povećavanja hrvatskog BDP-a za nekoliko dijelova postotka, dizanja kreditnog rejtinga iz minusa u obični pa zatim u plus, smanjivanja javnog duga za nekoliko postotaka. Znakovito je kako se odmah po Milanovićevoj objavi promijenio i probudio. U Laubi je to ipak bio rezerviraniji nastup, a na prvom idućem skupu krenulo je s Eye of the Tiger uz podignute šake. Vrlo brzo je nastupilo i smirenje i korekcija kursa, pretpostavljam potaknuto od strane stranačkih piarovaca i njihovoj percepciji toga što prolazi kod hrvatskog elektorata. U svakom slučaju, on strast osjeća u natjecanju, u pobjedi nad nezahvalnim okolnostima, a sudbina mu je dodijelila izazov koji mu je falio.
