Written by 09:00 Hereze, Ogledi, Sport danas

Matej Pribanić: Suton profesionalnog sporta

U ovom ću tekstu uputiti nekoliko konstruktivnih kritika ogledu Jakoba Filića pod naslovom Zašto nisam volio nogomet, a volim UFC, prvenstveno ukazujući na činjenicu kako nogomet nije glavni krivac za pohlepu koja je nedavno izašla na vidjelo, već je samo jedan u nizu sportova koji su se polagano odmaknuli od svojih početnih ideala.

Nogomet je u svojoj suštini nastao kao igra u kojoj su sudjelovali pripadnici tzv. radničke klase. Prvi nogometni klubovi nastali su okupljanjem radnika određene tvornice ili gradske četvrti. Prvenstveni cilj bio je pobijediti klub suparničke tvornice ili kvarta, a nagrada je bila saznanje kako je „naša“ ekipa bolja od protivničke. Jasno mi je da je takva vizija nogometa uglavnom izumrla i da je nešto slično danas moguće doživjeti samo na amaterskoj razini. U svom je tekstu o osnivanju Superlige Aleksandar Holiga dobro napisao: „Taj nogomet odavno je propao, živ je skuhan poput one žabe koja ni ne skuži da se voda u kojoj se nalazi polagano zagrijava sve dok nije prekasno“. Međutim, elementi igre radničke klase ostali su prisutni u reklamama poput one Adidasove, Impossible is nothing, koju je u svom tekstu analizirao Jakob Filić. Glavna je poruka da u nogometu svatko može doći do vrhunca bez obzira na vlastitu ekonomsku situaciju, u skladu s pričom „from rags to riches“, odnosno kako ni od koga postati netko. Treba pritom spomenuti da slične reklame možemo pronaći i u drugim sportovima. U Sjevernoj Americi su česte košarkaške reklame čija su ciljana publika afroamerička djeca iz manje imućnih obitelji, a prezentira im se mogućnost igranja u NBA ligi ukoliko ulože sav trud i napor koji posjeduju. Gary Neville, bivši igrač Manchester Uniteda i trenutačni analitičar za Sky Sports, rekao je kako je i on sam jedan od potomaka te radničke klase i kako je zahvaljujući nogometu došao u poziciju u kojoj može biti vlasnik jednog nogometnog kluba te se na taj način odužiti zajednici iz koje potječe, a čiji pripadnici svoju „koricu kruha“ zarađuju od tih istih klubova.

Jedna od kritika koju sam Jakobu uputio na njegov tekst bila je vezana i uz tvrdnju da su „vršnjaci koji su trenirali većinom bili popularniji, često i iz imućnijih obitelji, kao da je stupanj interesa za nogomet bio proporcionalan stupnju društvenog uspjeha“. Osobno smatram kako je nogomet sport za koji treba najmanje početnog ulaganja, između 200 i 500 kuna za osnovnu opremu, pa je samim time dostupan djeci iz svih društvenih sredina. Zbog toga nogomet ne smatram „elitističkim“ sportom za imućne, barem ne u početnoj fazi, za razliku od, na primjer, tenisa, skijanja ili kartinga gdje su u samom početku potrebni veći novčani iznosi ukoliko se mislite njima baviti.

Glavni problem odmicanja nogometa – ali i ostalih sportova – od svojih korijena javlja se u posljednjih 15-20 godina dolaskom bankara, menadžera i oligarha na čelne pozicije u sportu. Većinom nije riječ o obožavateljima sportova u koje su odlučili uložiti, nego o pojedincima koji su uvidjeli priliku za zaradu na ljudima koji gotovo pa religiozno prate ekipe za koje su generacijama vezani. Takvo preuzimanje nogometa od zajednice, prema mišljenju engleskih navijača, započelo je u srpnju 2003., kada je Roman Abramovič kupio Chelsea. Navedeni je potez uzrokovao podrhtavanje postojećih struktura u nogometu, a dodatno su ih uzdrmale kupovine Manchester Cityja 2008. i Paris Saint-Germaina 2011. godine.

Upravo su navedena tri kluba uzrokovala pobunu „stare garde“ u njihovim ligama i zahtjeve za promjenom pravila kako bi se onemogućilo stvaranje novih prijetnji u vlastitu sportu. Takva je reakcija bila usmjerena protiv početnoga duha igre, a to je da u teoriji svatko može pobijediti svakoga. Ljudima upravo borbe u kojima David pobijedi Golijata najviše ostaju u sjećanju. Glavni primjer iz bliske prošlosti je Leicester City, klub koji se 2015. godine zahvaljujući trudu, upornosti i sreći uspio zadržati u ligi, iako je po mišljenju većine bio glavni kandidat za ispadanje, da bi iduće sezone tu istu ligu i osvojio. Nogomet je pun takvih primjera: Montpellier 2012., hrvatska reprezentacija 1998. i 2018. godine, kao i ovogodišnji uspjeh Dinama u Europa Ligi, jasan su pokazatelj kako novac nije presudan za ostvarivanje uspjeha u sportu.

Međutim, smatram kako je današnji timski sport postao izrazito konzervativan i protekcionistički nastrojen pa ne treba čuditi da je upravo propali projekt nogometne Superlige građen na navedenim temeljima. U članku koji spominje Jakob Filić, Holiga je ustanovio kako „ljudi žele gledati više međusobnih utakmica najjačih klubova i najvećih zvijezda umjesto da čekaju knockout runde Lige prvaka kako bi u njima, možda, vidjeli Real Madrid protiv Liverpoola ili Lea Messija protiv Kyliana Mbappéa. Ne žele vikende bez ikakvog velikog derbija niti žele među elitom gledati jazavce i parazite poput Ferencvárosa i Dinama, svejedno kojeg Dinama. Žele konstantni spektakl, najbolje protiv najboljih, najatraktivnije protiv najatraktivnijeg u svakoj utakmici“. Držim da je to kriva predodžba želja navijača koji su, na kraju krajeva, svoje „oduševljenje“ objavom o uspostavljanju Superlige izrazili putem prosvjeda, bojkota i ukidanja članstva u klubovima za koje navijaju. Jasno se pokazalo da prosječan navijač i dalje ima želju za tim „iskonskim duhom“ nogometa, gdje mali uvijek može pobijediti velikog, odnosno da se protivi ideji zvučnih derbija svaki tjedan. Neću se zavaravati kako je sukob između navijača i profitera ovime završen – ovo je samo prva bitka u cjelokupnom ratu.

Htio bih ipak spomenuti da su se protekcionizam i profiterstvo uvukli i u ostale sportove. Kao primjer ću uzeti Formulu 1, sport koji se u svojim počecima dičio inovativnošću i korištenju „rupa u pravilima“ kako bi se savladalo protivnika. Prošle se sezone ekipa Racing Point povela istim „iskonskim idejama“ i kopirala bolid pobjedničkog Mercedesa iz 2019. te time uzburkala ostale ekipe koje se nisu sjetile tog jednostavnog, a inovativnog rješenja. Nekolicina momčadi uložila je žalbu na bolid Racing Pointa i tražila sankcije za ekipu koja se usudila misliti izvan okvira. Istragom je utvrđeno kako bolid nije napravljen protupravilno, ali je momčad bodovno kažnjena kako bi se smirile strasti ostalih ekipa koje su se osjetile ugroženima. Navedenom odlukom pogaženi su osnovni principi Formule 1, a slično se može vidjeti i u odluci kako nove momčadi moraju isplatiti oko 200 milijuna eura ukoliko se žele utrkivati protiv elitne skupine ekipa. Samim time vidljivo je da su na prvome mjestu protekcionizam i zarada, a inovativnost i konkurencija su stvari kojima se diči u javnosti, dok ih se u pozadini nastoji svesti na minimum.

Nadalje, NBA liga je trenutačno u pregovorima oko prodaje televizijskih prava za sezonu 2024./25., a kao šablonu za pregovore uzelo se prodaju prava NFL lige. Dosadašnja prava, koja vrijede dokraja navedene sezone, NBA liga je prodala za oko 24 milijarde dolara, dok za sljedeći višegodišnji paket traže 75 milijardi dolara. Ista ta liga već desetak godina obećava navijačima Seattle Supesonicsa kako će im dopustiti ponovno osnivanje njihove ekipe koju je dotična liga 2008. godine prodala i dozvolila kupcu preseljenje momčadi u Oklahomu. Vidi se kako je profit na prvome mjestu, a želje navijača ostvaruju se jedino u trenutku kada ih se može pošteno naplatiti. Prethodno spomenuti NFL čisti je primjer „vrijeme je novac“ filozofije, riječ je o sportu gdje ima najmanje čiste igre, a najviše praznog hoda. Prema podacima iz 2020. godine, prosječna utakmica američkog nogometa prikazuje 12-18 minuta čiste igre dok prostor za reklame zauzima u prosjeku 50 minuta ili 25 posto prijenosa koji iznosi oko 3 sata i 20 minuta. Sve se dodatno uvećava kada se uzme u obzir Super Bowl, veliko finale sezone, gdje se prostor od 30 sekundi reklame 2021. godine plaćao oko 5.5 milijuna dolara. Dakle, sport koji je baziran na čistom marketingu i promicanju najgore vrste konzumerizma te profita. Napominjem kako ni ja nisam protivnik kapitalizma, naprotiv, ali treba postojati omjer između zarade i želja navijača bez kojih ti sportovi ne bi bilo ono što jesu.

Jakob je u svome tekstu uzeo UFC kao primjer sporta koji iskače od norme protekcionizma i naveo kako je meritokracija jedan od ključnih elemenata UFC-a, za razliku od boksa koji je s vremenom zapao u prethodno navedene negativne aspekte: „Čak ni među posljednjim suparnicima Conora McGregora, najveće i najviše plaćene MMA zvijezde, nećemo pronaći borce bez rezimea – UFC-u se najbolji puno češće bore protiv najboljih negoli u boksu“. Slažem se s njim u jednom dijelu izrečenog, ali treba napomenuti kako UFC ima konkurenciju u vidu ostalih borilačkih organizacija poput Bellatora, dok drugi sportovi nemaju jasnu konkurenciju. Dana White kao predsjednik UFC-a zna kako na svoje prvake mora poslati najbolje od najboljih, a ne neko „topovsko meso“, jer će se gledatelji, ne budu li borbe dovoljno atraktivne, ubrzo okrenuti alternativi, a to znači manjak prihoda. Elementi profiterstva ipak su vidljivi i kod Dane Whitea, koji nije baš skrivao činjenicu kako mu donedavni prvak teške kategorije Stipe Miočić s marketinške strane nije odgovarao zbog toga što nije „bad boy“ sporta kao Connor McGregor pa nije mogao od njega očekivati „clickbait“ naslove kojima bi promovirao borbe. Trenutačni prvak teške kategorije Francis Ngannou i bivši izazivač Daniel Cormier su po pitanju marketinga Whiteu puno bolji od Miočića, što je jasan pokazatelj kako i UFC prvake promatra kroz profit. Međutim, UFC još uvijek nije niti blizu razine pohlepe i protekcionizma kao u ostalim navedenim sportovima. Košarka, nogomet, formula i američki nogomet sasvim su drugačija priča – ima puno više interesnih skupina koje pokušavaju zaštititi svoj položaj i profit pa se zbog toga udružuju s klubovima iz drugih država koje su u sličnoj situaciji te vrše pritisak na vladajuće organizacije kako bi postigle još povoljniji status.

Stvaranje nogometne Superlige nije nova ideja. Inicijative za realizaciju neke vrste navedenog javljaju se još od 1998. godine, a prošlotjedni pokušaj coup d’étata europskog nogometa samo je prvi u nizu sličnih događaja, i to ne samo u nogometu već i u ostalim sportovima. Osobno smatram kako projekt Superlige nikada nije niti imao namjeru zaživjeti, već je iskorišten kao žeton u pokušaju ucjenjivanja FIFA-e i UEFA-e radi stjecanja povlaštenijeg statusa i grabljenja većeg dijela profitne torte. Akteri neuspjelog državnog udara nisu računali na vojsku odanih navijača koju su odlučili odabrati „manje zlo“ u vidu FIFA-e i UEFA-e. Njihova pobuna protiv tvorevine koja se u svojim idealima kosila sa svim elementima koji su od nogometa napravili sport koji danas jest, za sada je uzrokovala prvu pobjedu u bitci protiv pohlepe i protekcionizma.

Međutim, borba se nastavlja. Već su najavljeni prosvjedi protiv direktora i vlasnika engleskih klubova koji su bili uključeni u Superligu sve do njihova odlaska iz navedenih klubova, na koje su bacili neopisivu ljagu. Spominju se moguća izbacivanja klubova iz međunarodnih natjecanja, a isto bi se moglo primijeniti na individue koje su odlučile krenuti u smjeru protiv ideala sporta. Činjenica je kako su svi negativni aspekti tih struktura ovim pokušajem izašli na vidjelo, a skrivani su od navijača posljednjih dvadesetak godina. Pokušaji raznih Superliga nastavit će se kroz iduće godine – danas je to bio nogomet, sutra možda košarka, tenis ili borilački sportovi. Prvotna revolucija nije uspjela, ali to ne znači da u budućnosti neće. Francuska revolucija pokazala je kako „revolucija jede svoju djecu“, hoće li isto biti s nogometnom? Živi bili pa vidjeli.

O autoru:

Matej Pribanić rođen je u Zagrebu 1994. Diplomirao je povijest, usmjerenje stari i srednji vijek, na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. U slobodno vrijeme bavi se prevođenjem.

(Visited 179 times, 2 visits today)
Oznake:, Last modified: 21. 6. 2021.
Close