Written by 11:17 Hereze, Mediji, Ogledi • One Comment

Matija Štahan: Faktograf i njegove žrtve

U jeku predizbornih prepucavanja uoči lokalnih izbora diljem Hrvatske, gdje je – kao i obično, ali zbog smrti gradskoga velmože Milana Bandića i više nego inače – najveći plijen Grad Zagreb, samo neupućeni mogli su se iznenaditi pamfletističkome tonu i niskoj intelektualnoj razini samozvanoga „jedinog hrvatskog medija specijaliziranog za fact-checking, tj. provjeru činjenične točnosti u javnom prostoru“, odnosno Faktografa, izraženog u članku Miroslav Škoro i Most protiv Tomaševića vode kampanju baziranu na antisemitskoj teoriji zavjere. Široka je paleta argumenata koje se može upotrijebiti za kritiku Faktografova djelovanja, za početak se najbolje usredotočiti samo na: a) one koji ukazuju na dvostruke standarde Faktografovih novinara pri analizi političkih stranaka kao što su Domovinski pokret i Most s jedne, to jest Možemo! s druge strane, te b) one koji ukazuju na ideološku srodnost i zajedničke izvore financiranja Faktografa kao medija te organizacija kao što su Institut za političku ekologiju ili Zaklada Solidarna, a koje su poslužile kao inkubatori za kadrovsku jezgru političke stranke Možemo!, s Tomislavom Tomaševićem na čelu.

Prvu tezu oprimjeruje, za početak, sadržaj članka Miroslav Škoro i Most protiv Tomaševića vode kampanju baziranu na antisemitskoj teoriji zavjere. Teza članka glasi: „Stranke krajnje desnice[1]  – Domovinski pokret i Most – u predizbornu kampanju uoči lokalnih izbora uveli su teoriju zavjere o Georgeu Sorosu, omiljenu među antisemitima“. U članku se dalje navodi: „Kandidati za gradonačelnika Zagreba Miroslav Škoro (Domovinski pokret) i Zvonimir Troskot (Most) propagiraju teoriju zavjere prema kojoj iza Tomislava Tomaševića, anketnog favorita u izborima za gradonačelnika Zagreba, stoje skrivene elite s tajnim planom obnove Jugoslavije“. Iza tih elita pak, umuje autor članka, ujedno i glavni urednik Faktografa Petar Vidov, prema Škorinom i Troskotovu viđenju stoji George Soros. Vidov zatim obara (nepostojeću) tezu kako Možemo! radi na obnovi Jugoslavije, dok kritiku Soroseva javnog djelovanja svodi na refleks antisemitizma: „Javnim prokazivanjem Sorosevih navodnih zlodjela ujedno se pothranjuje stari antisemitski mit o bogatoj i moćnoj židovskoj eliti koja spletkarenjem iz sjene usmjerava globalna zbivanja“.

Vidov se dalje manipulativno poziva na Protokole sionskih mudraca – tobožnji židovski priručnik za ovladavanje svijetom – kao jedan od kamena temeljaca prošlostoljetnog antisemitizma, dovodeći suvremene kritičare Soroseva financijerskog i donatorskog, odnosno „filantropskog“ djelovanja u vezu s antisemitskim praksama nacionalsocijalističkoga režima utemeljenima upravo na Protokolima sionskih mudraca i sličnim sadržajima, prešutno dakle rabeći otrcani reductio ad hitlerum pseudoargument[2]. Tko kritizira Sorosa, implicira Faktograf, nikako to ne može činiti zbog Sorosevih desetljećima javno deklariranih, posve neskrivenih težnji za utjecanjem na politiku i cjelokupno društvo[3], nego to uvijek mora činiti zbog toga što je dotični etnički Židov. Po toj navodnoj logici, medijska predodžba serijskog holivudskog seksualnog zlostavljača i silovatelja Harveyja Weinsteina, zbog činjenice da je osramoćeni producent također etnički Židov, nije posljedica njegovih seksualnih delikata, nego novoantisemitski odjek Protokola sionskih mudraca i Hitlerovih logora smrti. Po toj navodnoj logici, Sorosa se doživotno (ili možda zauvijek?) ne smije podvrgnuti nikakvoj kritici, jer će to uvijek biti iz antisemitskih pobuda.

No, kako Vidov vidi Škorine i Troskotove strepnje pred tajnim planom za obnovu Jugoslavije? Okrenimo se prvo Škorinoj izjavi za Večernji list koju je Faktograf u svojemu članku citirao („Jako dobro znam tko stoji iza Tomaševića i tko bi došao ustvari na vlast u gradu Zagrebu, a potom je njihov plan i da kroz četiri godine uistinu odvedu Hrvatsku u jednom smjeru u kojemu sam živio do 1989. godine. S tim sustavom se ne slažem“), a zatim i na Faktografu citiranom dijelu Troskotova napisa na Facebooku („Gospodina Tomaševića brinu isključivo komunalna pitanja, ali mu je svejedno od demokratske hrvatske države i temelja te države Domovinskog rata draža autoritarna i komunistička Jugoslavija što je pokazao kada se niti on, a niti jedan zastupnik platforme Možemo nisu pojavili na obilježavanju Oluje u Kninu što je dosad neviđen skandal u povijesti hrvatskog parlamentarizma“). Iz navedenih izjava Vidov je, sa svjesnom manipulativnošću ili nesvjesnom nekompetencijom, konstruirao tezu po kojoj Škoro i Troskot tvrde da skrivene elite koje stoje iza Tomaševića zagovaraju doslovnu uspostavu nove Jugoslavije.

Takvo što, je li potrebno naglašavati, niti Škoro, a niti Troskot nisu rekli. Škoro je rekao kako je plan političara Tomaševića, stranke Možemo! i neimenovane skupine koja iza njih stoji odvesti „Hrvatsku u jednom smjeru u kojemu sam živio do 1989. godine“, što ne podrazumijeva nužno obnovu Jugoslavije, nego afirmativan pogled na nju i pokušaj restauracije nekih njezinih značajki, kao što je primjerice otvorenost povratku naziva Trg maršala Tita, kao vrhunaravnom reliktu jugoslavensko-komunističkoga sustava[4]. Kada je pritiskom stranke Neovisni za Hrvatsku gradonačelnik Bandić 2017. godine bio primoran promijeniti naziv toga trga u Trg Republike Hrvatske, politička preteča stranke Možemo! naziva Zagreb je naš! i tadašnji skupštinar Tomašević bili su suprotstavljeni toj promjeni. Taj primjer paradigmatičan je za Tomaševićevo poimanje hrvatske (i jugoslavenske) povijesti, te su utoliko u pravu i Škoro i Troskot – koji Tomaševića u necitiranom dijelu izjave proziva za „paleosocijalističku politiku“ – dok Faktograf, pišući kako „ne samo da Tomašević i njegova stranka nikad nisu pokazali preferencije za uređenjem Hrvatske tako da bude sličnija Jugoslaviji, nego bi tako nešto bilo i skoro pa nemoguće izvesti“, demonstrira posvemašnju nekompetenciju, ideološko opredjeljenje, ili oboje.

Druga stvar koju u citiranim komadima Škorinih i Troskotovih izjava vrijedi zamijetiti jest da se u njima Sorosevo ime uopće ne pojavljuje. Nema ga ni u cjelokupnom Škorinu intervjuu za Večernji list, odakle citat potječe, kao niti u Troskotovoj objavi na Facebooku (gdje se, doduše, javlja zgodan eufemizam: „svima poznati mecena“). Gdje ga onda ima? U fejsbučkoj objavi Velimira Bujanca, kojega Vidov oslovljava „Škorinim neformalnim glasnogovornikom“, a koja glasi: „Tomislav Tomašević je kandidat ekstremne ljevice, ali i stvarni favorit Andreja Plenkovića, njihovog tajkuna Tedeschija, tzv. mainstream medija i velikog globalističkog gazde – Sorosa“.

Sada, moja teza nije da Škoro i Troskot u svojim izjavama nisu aludirali na Sorosa, nego da Faktograf ideološki pristrano pristupa tumačenju njihovih izjava, iz kojih se hipoteza o onome što je Vidov nazvao „obnovom Jugoslavije“ ne može izvući bez ekstremnog pojednostavljivanja njihovih riječi, dakle s infantilnim minimumom interpretacije, da bi se potom u njihove izjave upisalo ono što nijedan od njih nije rekao – ali je napisao Škorin (ne i Troskotov) „neformalni glasnogovornik“, koji čak nije ni član Domovinskoga pokreta – da bi se to potom njima dvojici stavilo u usta, a što zahtijeva maksimum interpretacije. Drugim riječima, kada je izjave čija se faktografska točnost provjerava potrebno shvatiti banalno, Vidov će ih tumačiti posve doslovno, a kada je potrebno shvatiti ih kao kodirane poruke, tumačit će ih se tako „slobodno“ da će se u njih upisati i ono što nije izravno rečeno. Kao eminentan primjer dvostrukih mjerila, obje ove proturječne strategije naći će se unutar jednoga te istog članka.

Usredotočimo se na jednu pojedinost: Faktograf društvenomrežni napis svojega novinarskog kolege Bujanca uzima kao da je Škoro Bujanca javno ovlastio za egzegezu vlastitih misli, a njegovu izjavu supotpisao i sebi pripisao: „Škoro nije elaborirao tko to, prema njegovim navodnim spoznajama, stoji iza Tomaševića. To se, međutim, lako može doznati na Facebook stranici Škorinog neformalnog glasnogovornika Velimira Bujanca“. Istovremeno, Faktograf pri kraju članka osporava tezu da Soros financira Tomaševića i stranku Možemo!, pišući kako „Tomašević plaću prima kao saborski zastupnik, tj. plaćaju ga građani koji su ga izabrali“. Vidov članak ipak završava sljedećim rečenicama:

Tomaševićevu predizbornu kampanju u Zagrebu Soros ne bi ni mogao legalno financirati. U Hrvatskoj je zabranjeno financirati rad političkih stranaka inozemnim donacijama. Ne postoje nikakvi dokazi da su se političke platforme u kojima je Tomašević aktivan – Možemo i Zagreb je naš – ogriješile o ovaj zakon. Zaklada Otvoreno društvo, međutim, jeste sufinancirala projekte Instituta za političku ekologiju, u čijem je osnivanju Tomašević sudjelovao i gdje je bio zaposlen dok se nije upustio u stranačku politiku. Na sličan način zaklada Otvoreno društvo sufinancira i rad drugih organizacija civilnog društva, ne samo u Hrvatskoj, nego i diljem svijeta. Informacije o projektima koje sufinancira zaklada Otvoreno društvo javno su dostupne na njihovim web stranicama.

Dakle, činjenicu po kojoj je Soros financirao inkubator iz kojega je Tomašević proizišao Faktograf ne tumači kao povezanost između Sorosevih donacija i stranke Možemo! – makar onu „neformalnu“ – ali društvenomrežnu objavu urednika Bujice, koji nema nikakvu formalnu povezanost sa Škorinom strankom, Faktograf predstavlja – tumačeći kako je Bujanec Škorin „neformalni glasnogovornik“ – gotovo kao da je sȃm Škoro govorio o Sorosu. Drugim riječima, za Faktografove miljenike razmatraju se samo službene i formalne povezanosti, a za Faktografove protivnike vrijede druga pravila, po kojima ni izostanak službene i formalne povezanosti nije prepreka za stavljanje riječi iz usta osobe A – u ovome slučaju Velimira Bujanca – u usta osobe B, u ovome slučaju Miroslava Škore (u članku) i Zvonimira Troskota (u naslovu).

Dakle, temeljna su sredstva kojima Faktograf manipulira javnošću: 1. selektivno pristupanje činjenicama, i 2. prerušavanje vlastitih vrijednosnih sudova u tobožnju činjeničnu stvarnost, što rezultira 3. dvostrukim kriterijima i apologetskome stajalištu prema političkoj opciji koju ljube i svjetonazoru koji dijele. Zašto, međutim, Faktograf tako zaštitnički pristupa Tomaševiću i njegovoj stranci? Koja je njihova „neformalna“ povezanost? Odgovor je jednostavan – zato što i Tomašević i Možemo! i Faktograf pripadaju istome širemu pokretu koji se najjednostavnije može svesti na sintagmu „progresivna ljevica“. Poslužit ću se citatom:

Taj pokret (…) nije organiziran oko jedne središnje institucije, kao što bi bio slučaj kod uobičajenih političkih stranaka, već se radi o gustoj mreži svakovrsnih organizacija, neprofitnih, profitnih, tvrtki, lobističkih udruga te mnogih medija. Na čelu svih tih organizacija su međusobno odlično povezani aktivisti i političari koji često, ovisno o potrebama i ciljevima, prelaze iz jedne organizacije u drugu.

Citat potječe iz članka Kulturni rat i njegove žrtve autora Velibora Mandića, objavljenog ranije ove godine na Faktografu. U tekstu se, dakako, ne misli na „gustu mrežu svakovrsnih organizacija“, kao što su Možemo!, Institut za političku ekologiju, Zaklada Solidarna, GONG ili Faktograf – ili čak na „gustu mrežu“ koju čine Državno tajništvo SAD-a, Facebook, Zaklada Billa i Melinde Gates, Sorosevo Otvoreno društvo itsl. – nego na mreže konzervativnih tajkuna iz SAD-a i njihovih europskih ispostava od čijega društvenog i političkog djelovanja Faktograf strahuje, kao i pojedinaca koji zagovaraju njihovu konzervativnu agendu. Financijski tokovi ideološki srodnih skupina na, uvjetno rečeno, globalnoj konzervativnoj sceni, dakako, postoje, no nije valjda da Faktograf – samo zato što im sȃm pripada – ne prepoznaje kako se posve jednaki obrasci mogu primijetiti i na strani progresivne ljevice?

Među inkriminiranim individuama u Mandićevu članku nalazi se i moje ime: „Dvadesetdevetogodišnji[5] Štahan (…) zastupa ideje bliske američkom paleokonzervativizmu, tvrđoj struji tradicionalne misli koju je osmišljavao teoretičar Russell Kirk, pobornik apartheida u Južnoj Africi koji je među ostalim utjecao i na tvorca američke alt-right desnice i poznatog neonacista Richarda Spencera“. Već na ovom mikroprimjeru očevidna je karakteristična Faktografova selektivnost: pored Spencera, autor se mogao pozvati na plejadu drugih autora na koje je Kirk utjecao, poput Rogera Scrutona. Osobno sam čak jednom i spomenuo Spencera, stavljajući ga u kontekst „bijelog“ nacionalizma i suvremenog rasizma[6], no prema Mandiću, samo „poznati neonacist Spencer“ i ja spomena smo vrijedni Kirkovi nasljednici. Uostalom, Kirkov odnos prema apartheidu za njega je kao mislioca posve irelevantan: Kirk je kao konzervativni intelektualac značajan po svojih deset načela konzervativizma[7], a paleokonzervativizam je – za razliku od neokonzervativizma cvjetajućeg u doba Georgea Busha mlađeg – upravo usmjeren protiv „izvoza demokracije“ i hegemonističkog miješanja SAD-a u političku teoriju i praksu suverenih država diljem svijeta.

Mandićev citat se, međutim, bolje negoli na „nas“ – autoironijski rečeno, predstavnike „konzervativne kontrarevolucije“ – može primijeniti upravo na kadar Tomaševićeve stranke. Da bi se ovu pretpostavku dokazalo dovoljno je zaviriti u saborsku kvotu platforme Možemo!, izborenu na parlamentarnim izborima 2020. godine, a koju osim Tomaševića i sveučilišnog profesora Damira Bakića čine prekaljeni aktivisti Sandra Benčić (Centar za mirovne studije; Zaklada Solidarna) i Vili Matula (Kulturnjaci 2016.), bivši član Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske. Upravo oni su, kako kaže Mandić, „međusobno odlično povezani aktivisti i političari koji često, ovisno o potrebama i ciljevima, prelaze iz jedne organizacije u drugu“, pri čemu nisu organizirani „oko jedne središnje institucije“, već čine „gustu mrežu svakovrsnih organizacija, neprofitnih, profitnih, tvrtki, lobističkih udruga te mnogih medija“. E sada, „svakovrsne organizacije“, neprofitne i profitne, koje stoje iza stranke Možemo! prilično su jasne (Institut za političku ekologiju, Zaklada Solidarna, Centar za mirovne studije, Kulturnjaci 2016….), no koji su dokazi da je Faktograf, kako bi to Vidov sročio, „neformalni“ dio istoga pokreta?

Najjednostavnije rečeno, riječ je o tragu novca. Odnosno, otprilike kao što je Mostov Nikola Grmoja ustanovio da Emil Tedeschi i Atlantic grupa (ne)izravno financiraju Zakladu Solidarna, još jedan od inkubatora iz kojih je proizišla stranka Možemo!, tako iza svih navedenih udruga, kao i iza Faktografa, stoje isti donatori, financijeri i filantropi, pri čemu im je Otvoreno društvo Georgea Sorosa svojevrsni zajednički nazivnik, ali onkraj Sorosa tu je i niz drugih organizacija, za koje i nije bitno jesu li o njemu ovisne ili ne, budući da zagovaraju posve jednake političko-ideološke vrijednosti kao i njegovo Otvoreno društvo. Konkretno: najveći donator Tomaševićeva Instituta za političku ekologiju jest Zaklada Heinrich Böll, povezana sa strankom njemačkih Zelenih, ali u manjoj mjeri i Otvoreno društvo. Soros je financirao i Centar za mirovne studije, a financirao je i GONG, koji je – kako stoji na Faktografovoj stranici „O nama“ – samostalni izdavač Faktografa od 2018. godine.

Dakle, ako Soros ne financira Možemo! i Faktograf izravno, on financira udruge iz kojih i jedno i drugo proistječu, odnosno Institut za političku ekologiju, iz kojega proizlazi Možemo!, i GONG, iz kojega proizlazi Faktograf. Možemo li onda upotrijebiti pojam koji Vidov primjenjuje na svoje ideološke neistomišljenike, i reći da ih financira „neformalno“? Možemo! Možemo! i Faktograf dijelom su iste lijeve i progresivne ekonomsko-ideološke mreže, a – pučkim rječnikom – vrana vrani ne kopa oči. Iako je Soros prominentna figura u toj mreži, on je bitan ponajprije kao simbol darežljivog mecene konkretnih politika, dakle više kao „označitelj“ progresivno-lijeve politike, u što se pak pretvorio vlastitom sveprisutnošću u mnogim dimenzijama parapolitičkoga života, a manje kao nekakav „lutkar“ iz sjene. Ime Soros, barem u sofisticiranim raspravama, više negoli kao vlastitu, valja shvatiti kao opću imenicu (otprilike kao što se dogodilo imenici penkala).

Proširimo li perspektivu na globalnu fluktuaciju kapitala koji završava u blagajnama udruga kao što su GONG ili Institut za političku ekologiju (a koji je, gizdavom imenu unatoč, tek puka udruga), lakše ćemo uvidjeti političko-ideološke i vrijednosne konture donatora i financijera progresivne ljevice u političkome i medijskome polju u Hrvatskoj.

Kako sami navode: „Pokretanje Faktografa financijski su podržali National Endowment for Democracy (NED), zaklada TechSoup i Državno tajništvo Sjedinjenih Američkih Država. Projekt Faktografa je djelomično financiran kroz potporu Veleposlanstva SAD-a u Zagrebu“. Navedeni donatori opet su povezani sa Zakladom Billa i Melinde Gates (TechSoup), a na različite načine i s Otvorenim društvom, pri čemu su Gates i Soros ujedno i donatori Poynterove Međunarodne fact-checking mreže, čiji je i Faktograf član, a koja se pojavila uoči američkih predsjedničkih izbora 2016. godine, na kojima je navedeni dvojac ujedno financirao i kampanju Hillary Clinton. Na izborima je pobijedio Donald Trump, medije su instantno opsjele priče o Trumpovoj „postistini“, „lažnim vijestima“ i „alternativnim činjenicama“, no među svim tim medijima za čekiranje fakata nije se pojavio gotovo nijedan koji bi istaknuo paradoks kako su među ključnim donatorima Faktografovih preteča organizacije i pojedinci koji su financirali jednu konkretnu političku opciju. U čitavu tu mrežu Gatesa, Sorosa, „duboke države“ (Državno tajništvo i američka veleposlanstva), osim Clinton jučer i Joea Bidena danas, na lokalnoj se razini uklapaju Faktograf, kao hrvatski Poynter, i Možemo!, kao domaći kanal progresivno-lijevih gibanja u svjetskoj politici.

Upravo je zadivljujuće kako Mandić, pokušavajući opisati bauk konzervativizma koji kruži Europom, zapravo nesvjesno opisuje vlastite financijere, portal na kojemu objavljuje i, naposljetku, samoga sebe. Stoga vrijedi još jednom, s promijenjenim kontekstom, ponoviti Mandićeve riječi: Možemo! i Faktograf  dio su jednoga te istoga pokreta koji „nije organiziran oko jedne središnje institucije, kao što bi bio slučaj kod uobičajenih političkih stranaka, već se radi o gustoj mreži svakovrsnih organizacija, neprofitnih, profitnih, tvrtki, lobističkih udruga te mnogih medija. Na čelu svih tih organizacija su međusobno odlično povezani aktivisti i političari koji često, ovisno o potrebama i ciljevima, prelaze iz jedne organizacije u drugu“. Da bismo ovaj rečenični niz oprimjerili na jednome pojedincu nije potrebno ići dalje od samoga Tomaševića. Javnost ga je prije 15-ak godina upoznala kao protubandićevskog prosvjednika i aktivista iz zagrebačkog centra, potom GONG-ovca, a sada je – urušavanjem tradicionalnih hrvatskih stranaka i uz prstohvat medijskog inženjeringa – prerastao u saborskog zastupnika i favorita za sljedećega zagrebačkog gradonačelnika.

Naposljetku, osvrnimo se na ontološki besmisao Faktografova postojanja. Prvo, sama činjenica da postoji medij posebno zadužen za provjeravanje činjenične točnosti izjava koje plutaju hrvatskim javnim prostorom, iako su je mnogi prigrlili kao samorazumljivu, u svojoj je srži apsurdna. Naime, svrha koju si Faktograf i njegovi uzori pripisuju dužnost je svakoga medija. U suprotnom, imamo medije specijalizirane za laganje ili indiferentne prema laži s jedne, te istinoljubivi i pravdoljubivi Faktograf, s druge strane. Faktografova egzistencija bazira se na pretpostavci da medijima nije za vjerovati, no Faktograf sama sebe svejedno opisuje kao medij. Znači li to da i Faktografu nije za vjerovati? Samo iz činjenica iznesenih u ovome kratkom ogledu, očito je da odgovor glasi: da. Može li se onda osnovati posebni Faktografov Faktograf, koji će provjeravati faktografsku točnost na Faktografu iznesenih činjenica? Naravno da ne – to bi bilo apsurdno. E, pa jednako je tako apsurdno i postojanje slavnoga ili neslavnog Faktografa.

Suočeni sa žalopojkama ovakvoga tipa, novinari Faktografa obično se samodefiniraju kao „jedini (…) hrvatski medij specijaliziran za fact checking, tj. provjeru činjenične točnosti tvrdnji u javnom prostoru“[8], što bi zapravo značilo, tautološki: „Faktograf je to što jest jer tvrdi da je to što jest“. Suočeni s daljnjim prigovorima, hvataju se za postignuća kojima se hvale u rubrici „O nama“: „Faktograf je član International Fact Checking Networka (IFCN), međunarodne mreže organizacija posvećenih fact checkingu“. No, prevedimo to na neutralni jezik: „Mi, samoproglašeni arbitri činjenične točnosti, kao istinski arbitri činjenične točnosti prepoznati smo u očima drugih samozvanih arbitara činjenične točnosti“. Ako ni to nije dovoljno, sljedeća takva samopohvalna misao glasi: „Faktograf se bavi i suzbijanjem dezinformacija u javnom prostoru, a od travnja 2019. dio je Facebookovog Third Party Fact Checking programa“. U prijevodu: „Kao arbitra činjenične točnosti prepoznao nas je i tehnološki gigant kojemu su tobožnji arbitri činjenične točnosti potrebni kako bi mogao opravdati provođenje cenzure na svojoj društvenoj mreži“. Ukratko, Faktograf vlastito postojanje opravdava običnom, tek na prvi pogled rafiniranom tautologijom.

Faktograf također obilježuje i redukcionističko shvaćanje istine, koje potkopava smisao postojanja portala. Kada je Nino Raspudić izjavio: „Najveći lažovi i manipulatori u zemlji, Gong i HND su, evo, napravili Faktograf pa će oni određivati, uz Sorosev novac, što je istina, a što nije istina u Hrvatskoj“, Vidov je spremno odgovorio jednom od besmislenijih tvrdnji u hrvatskoj, besmislicama ionako opterećenoj javnosti: „Faktograf se ne bavi istinom, bavimo se činjenicama. Provjeravamo činjeničnu točnost javno izrečenih tvrdnji. Ne određujemo što je istina, a što nije, već ukazujemo na činjenično netočne i neutemeljene tvrdnje u javnom prostoru“. Raščlanimo ovaj sofistički salto mortale: Faktograf ne može određivati točnost činjenica u javnome prostoru bez procjene njihove korelacije s istinom, jer kako god definirali istinu – ako ne niječemo njezino postojanje – ona ne može biti poimana kao entitet koji postoji neovisno o „činjenicama“ i „točnosti“, odnosno iz kojega ne proizlaze ili kojega dio nisu upravo „činjenice“ i „točnost“ kao temeljni pojmovi Faktografova djelovanja. Nema „činjenica“ koje nisu u istini; nema „točnosti“ koja nije u skladu s istinom. Faktograf kao medij gubi smisao onoga što iznosi kao cilj svojega djelovanja ako u njegovoj podlozi ne stoji pretpostavka o postojanju univerzalne istine.

Drugim riječima, implicira li Faktograf da istina ne postoji[9], tada potire deklarirani smisao vlastita postojanja. Faktograf je eminentan primjer, ne rješenja, već problema koji karakterizira epohu „postistine“, jer njegovi novinari ni sami ne vjeruju u obvezu svojega medija da je promiče, a možda ni u istinu kao takvu. Istine nema, ali mi smo gospodari činjenične točnosti, licemjerna je i protuslovna podloga na kojoj se bazira njihovo djelovanje. Ne djelujući, dakle, kao obnovitelji koncepta istine, nego kao njegovi daljnji rušitelji, Faktografovci zapadaju u intelektualni relativizam kojemu duhovni otac nisu Trump i „populisti“, nego prije Michel Foucault i „postmodernisti“, s hipotezom da je istina tek konstrukt vladajuće klase koji služi samo kao oruđe držanja zapostavljenih društvenih skupina u stanju pokornosti. Ne priznaju li, dakle, postojanje univerzalne istine, Faktografovci implicitno priznaju kako im je svrha pod krinkom „činjeničnosti“ nametati konkretnu ideologiju svojih financijera, odnosno, apstraktnije rečeno, vladajuće klase. U tom slučaju, na njih su primjenjive riječi Rogera Scrutona: „Oni koji naučavaju da istina ne postoji zapravo traže da im ne vjerujete. Pa – nemojte“.

Ono što bi svaki intelektualno pošteni medij trebao biti dijametralna je suprotnost Faktografu: umjesto cenzorskog monopolizatora činjenične točnosti koji se implicitno samopercipira prvakom objektivnosti, a zapravo je suptilni negator postojanja istine, mediji bi trebali biti slobodarski demonopolizatori javnoga prostora koji svakome omogućuju slobodu govora, pritom priznajući vlastitu vrijednosnu subjektivnost, istodobno braneći i postojanje univerzalne istine koju sami u što većoj mjeri pokušavaju dokučiti. Subjektivnost svakoga medija, pa tako i Faktografa, počinje već s odabirom tema o kojima će pisati, a završava neizravnom političkom agitacijom, poput ove. Faktograf i Možemo! dio su jednoga te istog (para)političkog konglomerata koji promiče iste ideje i koji – da se ponovno okoristim Vidovljevom strategijom – „neformalno“ financiraju isti izvori. Štoviše, isti ti izvori financiraju i  ine lijevo-progresivne političke opcije diljem svijeta, od kojih sve idu u smjeru, primjerice, rekonceptualizacije spolnosti, rastakanja tradicionalnih nacionalnih i vjerskih identiteta i perfidnoga gušenja slobode govora kroz medija kao što je Faktograf.

U čitavom tom kolopletu „svakovrsnih organizacija, neprofitnih, profitnih, tvrtki, lobističkih udruga te mnogih medija“ na čijemu su čelu „međusobno odlično povezani aktivisti i političari koji često, ovisno o potrebama i ciljevima, prelaze iz jedne organizacije u drugu“ Faktograf, međutim, grotesknošću svoje argumentacije u pojedinim trenucima postaje teško razlučivim od News Bara. Budući da sam u uvodu istaknuo kako su teze iznesene u članku Miroslav Škoro i Most protiv Tomaševića vode kampanju baziranu na antisemitskoj teoriji zavjere primjer „niske intelektualne razine“, bojim se da ću kao odgovor dobiti ovjerenu fotokopiju autorova IQ testa, s napomenom kako izračun pokazuje da su njegovi rezultati natprosječni. Toliko zasad. Faktografovče Vidov, molim Vas, ocijenite „činjeničnu točnost“ – nipošto istinitost, od koje, razumijem, zazirete – ovoga ogleda. Zahvaljujem unaprijed.


[1] Zanimljivo, nekom neobičnom slučajnošću na čitavom se portalu Faktograf nijednom ne javlja sintagma „krajnja ljevica“, čak ni kada je riječ o stranci Možemo! i njezinu predsjedniku Tomaševiću.

[2] Besmisao ovoga pseudoargumenta nazire se već u dijelu Faktografova članka gdje se navodi kako je kampanju protiv Sorosa u Izraelu pokrenuo Benjamin Netanyahu, osim – dakako – ako i čelnik Izraela nije antisemit.

[3] Soros desetljećima javno nastupa i daje intervjue, pa i za hrvatske medije, u kojima govori o svojim ciljevima društvene i političke transformacije pojedinih država. Za hrvatski kontekst posebice su relevantna Soroseva nastojanja za opstrukcijom vladavine Franje Tuđmana kroz drugu polovicu 1990-ih, o čemu je neskriveno i govorio.

[4] Onkraj sklonosti imenovanju trga prema komunističkom diktatoru, predstavnici stranke Možemo! i na druge su načine manifestirali sklonost jugoslavenskome komunizmu. Primjerice, Danijela Dolenec – sada kandidatkinja za dogradonačelnicu Grada Zagreba – 2016. je godine na „Zelenoj akademiji“ u organizaciji Instituta za političku ekologiju 2016. godine održala predavanje na kojemu je, kako se navodi u programskoj knjižici, uznastojala „reinterpretirati orijentalističke koncepcije prema kojima je socijalistička modernizacija predstavljala otklon od normativno poželjne i tobože univerzalne modernizacijske putanje prema kapitalističkim demokracijama“, pronalazeći nadahnuće za eminentno zeleno-ideološki plan odrasta (degrowth) u „samoupravnoj praksi socijalističke Jugoslavije“, ali i u „jugoslavenskomu projektu egalitarizma, koji ne živi samo u kolektivnoj memoriji, nego i kao politička težnja u postsocijalističkoj Europi“, gdje štoviše „predstavlja možda i ključni sastojak za društvenu transformaciju prema društvima odrasta“.

[5] Eto još jedne, doduše benigne, faktografske pogreške: još uvijek imam 28 godina.

[6] Vidi: „I Žižek i Peterson su u pravu: Svijetom vlada kombinacija krupnog kapitala i kulturnog marksizma“ (Direktno.hr), 8. 4. 2019.

[7] Kirkova načela konzervativizma posve su nepomirljiva s, primjerice, četrnaest točaka „ur-fašizma“ kako ga vidi Umberto Eco. Vidi: „Konzervativizam danas“ (Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća), 15. 10. 2020.

[8] Alternativni pristupi dokazivanja obmanjujuće naravi Faktografova djelovanja mogli bi ići u smjeru, primjerice, ukazivanja na netočnost njihova samoopisivanja kao „jedinog hrvatskog medija specijaliziranog za fact-checking“, budući da postoji i drugi hrvatski medij specijaliziran za čekiranje fakata, naziva Duboka voda, koji umjesto redakcije obasute donacijama iz globalnih zaklada lijevo-progresivne provenijencije i vlada utjecajnih zemalja, bez novčanih sredstava hobistički uređuje samo jedan entuzijast. Ako bi Faktograf poželio uvesti distinkciju između sebe i Duboke vode po tome što Faktograf uređuju i vode „specijalisti“, za zapitati se je ne delegitimira li te specijaliste upravo to što dolaze iz srednjostrujaških i ljevičarskih medija (Danas.hr, N1, Lupiga.com, Index.hr, Libela.org, Novosti, Novi list, Jutarnji list, Večernji list, Tjednik, Forum.tm, Slobodna Dalmacija, RTL, Al-Jazeera i HRT) koji nisu uspjeli obraniti činjeničnu točnost, kao primarnu svrhu medija, što je i stvorilo potrebu za pojavom portala kao što je Faktograf? Ako pak manjak specijalnosti urednika Duboke vode proizlazi iz njegova amaterskog statusa, logično je upitati se nije li istinska neprofitnost toga drugog fact-checking medija veće jamstvo za vrijednosnu neovisnost od one koju može ponuditi financijski ovisni Faktograf?

[9] Na tragu onih ogranaka hrvatske političke misli kojima su apsolutni pojmovi kao „dobro“ „zlo“ i „istina“ suviše apsolutni, pa se radije priklanjaju visoko ideologiziranim relativističkim nadomjestcima za njih, u svojemu ih sljepilu paradoksalno univerzalizirajući, kao što su fašizam (istoznačnica za natpovijesno zlo, ali bez formalnog priznanja postojanja univerzalnog zla), antifašizam (istoznačnica za natpovijesno dobro, ali bez formalnog priznanja postojanja univerzalnog dobra), u Faktografovu slučaju kao da je činjenična točnost (istoznačnica za istinu, ali bez formalnog priznanja postojanja univerzalne istine).

(Visited 1.798 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 22. 6. 2021.
Close