Dragi heretici, 2021. je donijela pregršt poticajnih tekstova. Za kraj godine donosimo pregled onoga što ste najviše čitali na našemu portalu. Među ogledima, najčitanije je svjedočanstvo Andrije Budipoljića Kako sam postao cijepljeni antivakser. Slijedi ogled Matije Štahana Faktograf i njegove žrtve, a na trećemu je mjestu ispovijest Stjepana Bajića Zašto sam rekao NE poeziiji u doba pandemije?!. Od kritika, najčitanija je bila ona Marina Badurine Je li moguć post-radni svijet?, zatim Marka Paradžika Mladi papa i Novi papa – pravovjerje ili moderna hereza? te kritika Ana-Marije Matošević Glas naroda u pučkoj pjesmi, čime su zaokruženi i publicistika i kinematografija, i beletristika i usmena književnost.
Donosimo popis najčitanijih tekstova i njihove birane ulomke.
Andrija Budipoljić: Kako sam postao cijepljeni antivakser
“Osjećam se prevarenim. Osjećam se kao da mi je svaki ‘autoritet’, odnosno koronakrat, koji je zauzimao mjesta u medijima više nego bilo koji političar ikad te iskakao iz paštete više od bivših premijerki lagao u lice poput prodavača lako kvarljive robe. Prevario me onog časa kada me uvjerio da proizvod koji nudi i promovira ima svojstva potrebna da moj život i život moje zajednice vrati u normalu. Licitirao je, zajedno s ostalim trgovačkim putnicima, procjenama o djelotvornosti cjepiva koje su varirale od 93 posto (amaterski) do 99,99 posto (veoma kvalitetna roba). Sad se po primjerima iz okoline može jasno razabrati kako nakon samo pola godine cjepivo štiti svega 50 posto. Drugim riječima – obmanut sam. Ne samo da sam obmanut jer mi je obećan povratak normalnog života ako se cijepim nego i jer mi je obećavano da ću s cjepivom biti zaštićeniji nego nakon prebolijevanja COVID-a.”
Cijeli Budipoljićev ogled pročitajte OVDJE.
Matija Štahan: Faktograf i njegove žrtve
“Naposljetku, osvrnimo se na ontološki besmisao Faktografova postojanja. Prvo, sama činjenica da postoji medij posebno zadužen za provjeravanje činjenične točnosti izjava koje plutaju hrvatskim javnim prostorom, iako su je mnogi prigrlili kao samorazumljivu, u svojoj je srži apsurdna. Naime, svrha koju si Faktograf i njegovi uzori pripisuju dužnost je svakoga medija. U suprotnom, imamo medije specijalizirane za laganje ili indiferentne prema laži s jedne, te istinoljubivi i pravdoljubivi Faktograf, s druge strane. Faktografova egzistencija bazira se na pretpostavci da medijima nije za vjerovati, no Faktograf sama sebe svejedno opisuje kao medij. Znači li to da i Faktografu nije za vjerovati? Samo iz činjenica iznesenih u ovome kratkom ogledu, očito je da odgovor glasi: da. Može li se onda osnovati posebni Faktografov Faktograf, koji će provjeravati faktografsku točnost na Faktografu iznesenih činjenica? Naravno da ne – to bi bilo apsurdno. E, pa jednako je tako apsurdno i postojanje slavnoga ili neslavnog Faktografa.”
Cijeli Štahanov ogled pročitajte OVDJE.
Stjepan Bajić: Zašto sam rekao NE poeziji u doba pandemije?!
“U daljnji proboj ja više nemam snage, barem što se poezije i riječi tiče. Na neodređeno vrijeme prestao sam s pisanjem i objavljivanjem poezije! Dakako, poezija može biti što god tko želi – možda je kod nekoga ona trenutno življa nego ikada – ali da sada ne ulazimo u razne dosadnjikave poetičke sukobe između metaforaša i stvarnosnika, rekao bih da je poezija ponajprije način i čin komunikacije, a ljudsko društvo njen neodvojivi dio. Zato, kada u svijetu nestane komunikacije, kada zavlada jednoumlje, totalitarizam ili u slučaju 20-ih godina 21. stoljeća: nova, presedanska znanstveničko-medijska religija smrti, poezija više nema nikakve šanse, barem ne iz moje perspektive i u mom životu!”
Cijeli Bajićev ogled pročitajte OVDJE.
Marino Badurina: Je li moguć post-radni svijet?
“U svakoj novoj krizi, pa i bez krize, nestaju radna mjesta koja se mogu automatizirati, a potom se, nakon krize, ekonomija oporavlja i bez zapošljavanja. Krize prolaze, višak ljudi ostaje, i povećava se. To stvara gužvu na globalnom tržištu rada i priprema teren za – osvetu viška. No političke elite (i nalijevo i nadesno) i dalje forsiraju priče o novim radnim mjestima i zapošljavanjima, iako ih stvarnost demantira. O svim implikacijama, ne samo ekonomskim, već psihosocijalnim, kulturnim, konačno i političkim, takve tihoubijajuće dinamike još uvijek znamo (ili razmišljamo) jako malo. Sažeto, opomena bi glasila: najnoviji izazov kapitalizmu neće doći od radničke nego od – neradničke klase.”
Cijelu Badurininu kritiku pročitajte OVDJE.
Marko Paradžik: Mladi papa i Novi papa – pravovjerje ili moderna hereza?
“Carl Schmitt u svom je eseju o katolicizmu prepoznao zanimljiv fenomen da se među katolicima mogu naći ekstremno lijevi i ekstremno desni mislioci ili akteri, kao i centristički, kojima se Crkva kao organizacija koristi ovisno o okolnostima i potrebi. Moguće da u tom grmu leži zec naše političke i svjetovne percepcije Crkve kao organizacije. Naime, često potpuno zanemarujemo vodstvo Crkve od Duha Svetog i spoznaju da je vrata pakla ne će nadvladati. Schmittova misao s početka ovog ulomka točna je ukomponiramo li u nju Duha Svetog – on se koristi tim uskim kategorijama, nebitnim iz perspektive vječnosti, da bi ostvario svoje ciljeve. Ergo, suvišno je razmatranje Crkve kao desne ili lijeve organizacije. Zato mislim da talijanski genij Sorrentina to razumije i poigrava se s našom percepcijom i očekivanjima u obje sezone.”
Cijelu Paradžikovu kritiku pročitajte OVDJE.
Ana-Marija Matošević: Glas naroda u pučkoj pjesmi
“Glas naroda suptilno dočarava svojevrsnu koheziju hrvatskog naroda na temelju zajedničkog emocionalnog iskustva što ga je proživio pjevušeći ove i brojne druge popijevke, od kojih su brojne odlikovane umjetničkom vrijednošću. Dočaravanjem te umjetničke vrijednosti i emocija vezanih uz pojedinu pjesmu, iskazana je počast ne samo pučkim pjesmama, već i velikom dijelu nematerijalne hrvatske kulturne baštine”.
Cijelu Matoševićinu kritiku pročitajte OVDJE.
