Dragi heretici, 2023. godina za Hereticu je bila najčitanija u kratkom, ali burnom razdoblju od pokretanja naše platforme Covidom obilježene 2020. godine, ili preciznije otkad je novo uredništvo preuzelo ovu stranicu godinu dana kasnije.
Samim time, konkurencija za najposjećenije tekstove godine – u dvije kategorije, ogledi i kritike – bila je žešća nego ikada.
Sklapajući ovaj sad već tradiconalni pregled, a s dosadašnjim iskustvom (najčitanije tekstove 2022. godine možete pronaći ovdje, a najčitanije tekstove iz 2021. ovdje), iznova smo ustvrdili kako sastojci ključni za čitanost, poput glasovitosti autora, polemičkog tona te tematske aktualnosti ili zimzelenosti, nepotpuni bez onoga od čega sve počinje, a to je kakvoća teksta.
I zato su tekstovi koje ove godine možemo ubrojiti u najčitanije redom iznimne kvalitete. Ali zainteresiraniji čitatelji neće promašiti ni prolistaju li naše arhive, jer onkraj povremenih eksperimenata ili – zašto i to ne reći? – promašaja, gotovo svaki rad koji se u njima može pronaći (a nema odveć poznatog autora, aktualnu temu ili polemičku notu) može izdržati test vremena. Mnogi od najvrjednijih tekstova objavljenih u proteklih godinu dana nisu se uspjeli naći na ovome popisu.
No od onih koji jesu, redoslijed je sljedeći.
Među kritikama, najčitanija je bila ona filmska iz pera Saše Vukovića – Zašto ipak pogledati film ‘Padre Pio’? – na drugom je mjestu varijacija na temu knjige Demon u demokraciji Ryszarda Legutka pod naslovom Demon (i njegovi kraci) u demokraciji koju je napisao Matija Štahan, dok je na trećemu mjestu osvrt na dvije monografije o hrvatskoj političkoj emigraciji, naslovljena Nove knjige o Udbi – uvidi i previdi, autora Jakova Žižića.
Od ovogodišnjih ogleda najčitaniji je onaj pod naslovom Čudna apoteoza jednog novinara, iza kojeg stoji Neven Sesardić. Drugi najčitaniji esej napisao je Ivan Pletikos, a nosi naslov Zambijski poučak ili – istjerati King Konga iz DR Konga. Na trećemu je mjestu ponovno Neven Sesardić, s ogledom Strava Ukrajini, a kako bismo na ovu top-ljestvicu ipak pripustili i trećeg autora, kao svojevrsni bonus ukazujemo i na četvrti najčitaniji esej – Jesu li stari Dubrovčani bili Hrvati ili Srbi? – iz pera Viktora Matića.
2023. godine napravili smo manje intervjua negoli godinu ranije i zato nema smisla kreirati popis najčitanijih, no ipak ukazujemo na razgovor s Mary Harrington pod naslovom Seksualna revolucija okončala je feminizam, a koji je bio najposjećeniji među intervjuima koje smo ove godine vodili s intelektualcima iz inozemstva.
KRITIKE
Saša Vuković: Zašto ipak pogledati film ‘Padre Pio’?
Sve u svemu, iako mu povremeno nedostaje dinamičnosti i veće povezanosti između dviju grana radnje, film “Padre Pio” dobrodošlo je osvježenje u nizu sapuničastih biografskih filmova o katoličkim svecima i biblijskim događajima, u kojima likovi često govore izgovarajući izravne evanđeoske citate, potpuno zanemarujući njihov književni karakter. Upravo neizravnost svečevog pojavljivanja za čitavog trajanja filma ono je što potiče na njegovo uočavanje tamo gdje ga fizički nema, naglašavajući time njegovu mističnost i pokroviteljsku prisutnost koja je nadživjela njegovo svjetovno bivstvovanje. Iako stoga u filmu ima s vjerničkog aspekta problematičnih scena, one ne bi trebale zastrti čitavu cjelinu niti pak zasjeniti ulogu što ju je film imao u obraćenju poznatog glumca.
Matija Štahan: Demon (i njegovi kraci) u demokraciji
Od svih značajki totalitarnih režima, u liberalizmu možda i najviše do izražaja dolazi ono što ni Legutko prije desetak godina, kada je izvornik “Demona u demokraciji” ugledao svjetlo dana, nije mogao predvidjeti, a to je spoj ideala stvaranja “novoga čovjeka” i društvene revolucije, koja se u liberalnoj alkemiji pretvorila u revoluciju unutar samog koncepta čovjeka, kojega se danas u ime liberalnosti na različite načine “raščovječuje”, tako da pitanje koja se nalaze pred konzervativnim i progresivističkim politikama današnjice glasi: je li ljudskost ljudskog bića određena njegovom vremenitošću, organskom pojavnošću i ukorijenjenošću u jednome od dva spola, ili je sve navedeno – u sklopu transhumanizma, transrodnih ideala ili filozofije posthumanizma – moguće ukinuti? Hoće li hararijevski “homo deus” u liberalnom totalitarizmu biti ono što je u Hitlerovu totalitarizmu bio ničeanski “nadčovjek”, a u Staljinovu komunizmu “novi sovjetski čovjek”?
Jakov Žižić: Nove knjige o Udbi – uvidi i previdi
Knjiga Christiana Axboea Nielsena predstavlja hvalevrijedan prilog razumijevanju strukture, uloge i djelovanja jugoslavenske Službe državne bezbednosti. Koristeći se relevantnom povijesnom građom, autor je rasvijetlio brojne nepoznate aspekte zločinačkog djelovanja Službe državne bezbednosti prema Hrvatima koji su djelovali u egzilu. Na kraju knjige autor opaža da su neproduktivne i zapjenjene polemike o takozvanom ratu između emigranata i jugoslavenske Udbe vrlo prikladan i praktičan izgovor za neriješavanje temeljnih problema u hrvatskom društvu. No autor previđa da je gotovo opći izostanak kazni za Udbine likvidacije hrvatskih emigranata kao dio općenitog nesuočavanja sa zločinima jugoslavenskog komunističkog režima, sȃm po sebi jedan od temeljnih problema u hrvatskom društvu.
OGLEDI
Neven Sesardić: Čudna apoteoza jednog novinara
Poznati se novinari ovih dana opraštaju od svog kolege Beškera rijetko viđenim i, rekao bih, prilično neodmjerenim hvalospjevima. Kažu nam da je on bio “erudit kakvih u našoj galaksiji više nikad neće biti“, da je njegova smrt (u 74. godini) “bez pretjerivanja, civilizacijska tragedija“, da ćemo mi svi sada bez njega neumitno biti “bar malo gluplji“, da je Republika Hrvatska bez njegove prisutnosti “na korak bliže barbarizmu“. Možda je onda, radi istine, ipak bilo potrebno kazati neke stvari o tom čovjeku: da je u Hrvatskoj znao vidjeti barbarizam i tamo gdje ga u stvarnosti uopće nije bilo, da je u Jugoslaviji iz pozicije partijski zaštićenog novinara branio prorežimske stavove koji nisu bili podložni kritici te da je o jednom od najsudbonosnijih pitanja suvremene Hrvatske bio spreman objaviti optužujući i ekstremno tendenciozan članak, potkrijepljen katastrofalno lošom argumentacijom.
Ivan Pletikos: Zambijski poučak ili – istjerati King Konga iz DR Konga
Politička dimenzija ove afere možda je najvidljivija jer očiglednim pokazuje sinergijsko ponašanje i djelovanje dviju trenutno najvažnijih političkih stranaka: navodno desnog HDZ-a, koji vlada na državnom planu, i aktivističke mreže/platforme preimenovane u stranku, a zasad sa atributima ultraljevičarskog pokreta, Možemo, koji vlada Zagrebom. A zna se: onaj tko ima Parlament/Vladu i Zagreb, ima cijelu Hrvatsku. Po svim dimenzijama koje izlaze iz ove Afere, opravdano je govoriti o pravoj i to vrijednosnoj i operativnoj koaliciji dviju navodno ideološki najudaljenijih političkih svjetova. Već ova realna koalicija pokazuje neupotrebljivost dosadašnjih politoloških alata podjele na ljevicu i desnicu, ali i smjer transformacije suvremene mainstream politike. Ukoliko obje stranke zbog ove koalicije ne budu na sljedećim izborima imale značajnih negativnih reperkusija u izbornim rezultatima, moći ćemo i taj politološki alat mirne duše baciti u koš za smeće. Doduše, kako je ovo koalicija koju nije legitimiralo članstvo HDZ-a, već se radi o politici vrha stranke, ne će samo opći izbori, već i unutarstranačka gibanja u narednom vremenu dati odgovor na ova pitanja.
Neven Sesardić: Strava Ukrajini
Hegel je na jednom mjestu opisao tragediju kao situaciju u kojoj oba aktera u sukobu vide vlastiti stav kao opravdan, dok s druge strane svaki od njih može postići svoj cilj samo negirajući i kršeći “jednako legitimno“ pravo onog drugoga. To dobro opisuje i dvije velike sile koje su vukle Ukrajinu u suprotnim smjerovima: Rusija koja je prijeteći inzistirala na svom pravu na sigurnost te stoga zahtijevala neutralnost Ukrajine, i Amerika koja je snažno podržavala pravo Ukrajine da odlučuje o svojoj vanjskoj politici, uključujući i izbor vojnih saveznika. Sve skupa podsjeća na onaj poznati paradoks gdje dolazi do sraza između sile koju ništa ne može zaustaviti i predmeta koji ništa ne može pomaknuti. Recept za katastrofu.
Viktor Matić: Jesu li stari Dubrovčani bili Hrvati ili Srbi?
U velikosrpskom diskursu Dubrovnik se najčešće implicitno promatra kao puki objekt, a ne kao i subjekt povijesti. No, razvoj hrvatskoga identiteta na jugu današnje Hrvatske nemalim je dijelom, uz civilizacijsko-kulturne silnice etnogenetskih procesa, posljedica dubrovačke politike. Stari Dubrovčani nisu htjeli sudbinsku povezanost, pogotovo ne na način na koji ju vidi predsjednik Matice srpske Dragan Stanić ili srpski povjesničar Miloš Ković, sa srpskim proto-nacionalnim korpusom, ali su se zato rado vezali uz ostatak hrvatskoga proto-nacionalnoga korpusa. U tom je smislu ne samo bijedna, već i smiješna Stanićeva teza da su stari Dubrovčani u etničkom i jezičnom smislu bili bliži Srbima, nego svojim sunarodnjacima Hrvatima. U jezičnom smislu, stari su Dubrovčani bili bliski ostalim proto-nacionalnim Hrvatima štokavcima (ikavcima i jekavcima), kao što su proto-nacionalni Srbi i govornici torlačkoga narječja, ali i arhaične istočne štokavštine, jezično bili bliski proto-nacionalnim Bugarima i Makedoncima. Stanićevu tvrdnju može se, k tomu, obrnuti pa reći da su proto-nacionalni Srbi istočne Hercegovine jezično bili bliži proto-nacionalnim Hrvatima krajnjega juga današnje Hrvatske, nego proto-nacionalnim Srbima krajnjega sjeveroistoka današnje Srbije.
RAZGOVOR
Mary Harrington: Seksualna revolucija okončala je feminizam
Velika većina onoga što mi smatramo feminizmom drugog vala uopće nije feminizam – to je biolibertarijanizam. Maršira pod feminističkom zastavom, ali to nije feminizam u smislu iz prvog vala. To je jedan od razloga zašto novije feminističke historiografije imaju tendenciju brisati iz sjećanja velik dio onoga što se dogodilo tijekom prvog vala – jednostavno se ne računa unutar biolibertarijanske paradigme koju se sada više ili manje neumitno identificira s feminizmom. Da, reklo bi se da je suicidalan ili, bolje rečeno, ne toliko suicidalan koliko nekromantičan u smislu da je reanimirao leš i nosi ga kao kožno odijelo.
No, nisam bez nade jer nije da su žene prestale postojati. Sve dok postoje muškarci i žene, morat ćemo pronaći način suživota ili će ljudska vrsta prestati postojati. Morat ćemo pregovarati o našim ponekad ne potpuno identičnim interesima. Muškarci i žene imaju mnogo zajedničkih interesa, ali imamo i neke malo drugačije. Različito smo oblikovani, imamo različite reproduktivne cikluse itd. Ponekad se naši interesi suprotstavljaju, a ponekad usklađuju. Odbijam vjerovati da će nas transhumanisti ikada reinženjeringom pretvoriti u neku vrstu bespolnih, postspolnih ‘Barbie i Ken’ mesnih Lego-kockica. Mislim da to nikada neće postati više od fantazije. I sve dok muškarci i žene postoje, bit će nam potrebna neka vrsta pokreta koji će zagovarati ženske interese.
Last modified: 1. 1. 2024.
