Written by 14:30 Hereze, Mediji, Ogledi 7 komentara

Neven Sesardić: Čudna apoteoza jednog novinara

Snimka zaslona, Jesenski i Turk

Treba li o mrtvima govoriti samo dobro? Kad bi to bila univerzalna praksa, nakon nečije smrti ne bismo na temelju nekrologa znali što točno misliti o tom čovjeku. Prešućivanjem svih loših stvari ostalo bi nejasno treba li pokojnikovo sveukupno djelovanje slaviti ili možda baš suprotno. Posebice je važno reći cijelu istinu ako se neku osobu javno ističe kao uzor od koga bi svi ljudi trebali učiti. U posljednje vrijeme rijetko je tko bio upravo na taj način veličan kao nedavno preminuli novinar Inoslav Bešker.

Učitelj mišljenja

Navest ću nekoliko takvih panegirika na kraju, ali započnimo s konstatacijom jednog novinara da su čitatelji od Beškera “prije svega mogli naučiti kako misliti“ jer “svaka njegova rečenica bijaše osviještena i armirana logikom“.

Louis Armstrong je jednom rekao: “Ako imate potrebu pitati što je džez, nećete to nikad doznati.“ Isto tako, ako imate potrebu za nekim tko će vas naučiti kako da mislite svojom glavom, nećete taj cilj nikad postići. A čak i kad biste imali šanse, Bešker ne bi bio dobar izbor. Jedan je razlog to što je on godinama bio režimski novinar koji je dobro pazio da ne izađe izvan zadanih ideoloških koordinata i koji je vlastitom odlukom sam sebi uvelike ograničio slobodu izražavanja zaklinjući se na strogu partijsku disciplinu i u svom poslu. Kad je u sedamdesetima omladinski list Polet trebao dokazati svoju komunističku pravovjernost, tu je dužnost obično preuzimao Bešker, kao npr. kada je 1977., tada već s desetogodišnjim partijskim stažem, glorificirao “druga Tita“ uređujući i pišući udvorički feljton u devet nastavaka pod naslovom “Tito i mladi“.

Znakovito je da je on još sredinom osamdesetih bio u stanju proglasiti “povijesno i sudski utvrđenom činjenicom da se Stepinac spanđao s bandom najgorih krvoloka“. (Usput rečeno, sličan je huškački rječnik u izvještavanju o procesu Stepincu 1946. koristio u zagrebačkom Vjesniku jedan drugi mladi novinar i karijerist, a kasnije profesor filozofije na zagrebačkom sveučilištu.)

Da se vratimo Beškeru, zamislite koliko je taj čovjek koji je bio smatran stručnjakom za Katoličku crkvu morao biti ideološki zatucan (ili nepošten) kad se mogao, samo četiri godine prije pada Berlinskog zida, pozivati na staljinistički proces kardinalu Stepincu kao na neki pravno regularan i bona fide sudski postupak! Otprilike u isto vrijeme u internoj ocjeni njegove partijske aktivnosti pisalo je da je napustio Sindikat jer je bio “nezadovoljan razinom klasnog angažmana“ te organizacije, da su mu “glavne odlike borbenost i beskompromisnost“ te da je — što zvuči pomalo zlokobno — “spreman raditi sve i u svakoj prilici“.

I doista, Bešker je dugo branio čak i onaj umjetno i morbidno održavani kult mrtvoga Broza. Ignorirajući tri i pol desetljeća njegova totalitarno-autoritarnog režima obilježenog svim onim dobro poznatim zločinima i ukidanjem elementarnih političkih sloboda, Bešker se vrlo selektivno fokusirao samo na ono “pozitivno“, tvrdeći da je jedno od Brozovih najznačajnijih povijesnih postignuća bilo uvođenje “radničkog samoupravljanja“. Ali pritom nije našao dobar odgovor na vrlo jednostavno demaskiranje tog mita konstatacijom jednog slovenskog disidenta (koju je sam citirao) da je floskula samoupravljanja zapravo bila smišljena iz muke kao kakav-takav pokušaj legitimiranja komunističke vladavine nakon što je Jugoslavija bila izbačena iz istočnoga bloka. Dok su mnogi od nas drugu polovicu osamdesetih vidjeli kao samrtni hropac tadašnjeg političkog sustava, nekima je tada parola, izgleda, bila: “I nakon samoupravnog socijalizma — samoupravni socijalizam!“

Bešker se tada usprotivio sve jačem i glasnijem zalaganju hrvatskih, srpskih i slovenskih intelektualaca za dekriminaliziranje delikta mišljenja i širenje slobode izražavanja. On je taj pokret ironično i neduhovito nazvao “beogradsko-zagrebačko-ljubljanskom Udruženom Čaršijom“, optuživši ga da želi osporiti “tri međaša komunističke orijentacije u Jugoslaviji“: samoupravni socijalizam, federaciju i nesvrstanost. Čini se da mu nije padalo na pamet da bi mu moglo biti uzvraćeno pitanjima: “A zašto se ne bi osporavalo i te ideje koje ti i neki drugi smatrate svetima? Nije li bilo dosta četrdeset godina ideoloških tabua?“

Valja napomenuti da je Bešker u tom kasnom periodu “hrvatske šutnje“ imao potrebu demonizirati ugušeni pokret Hrvatskog proljeća tvrdeći da je on mnogo čime budio asocijacije na uspon nacizma u dvadesetima i tridesetima prošlog stoljeća. Time je zapravo pred sam krvavi raspad Jugoslavije još uvijek nudio moguće opravdanje za duge zatvorske kazne brojnim hrvatskim proljećarima iz 1971., među kojima je bilo i njegovih nekadašnjih kolega studenata. Upozoravao je i na opasnost od fašizma, pridružujući se tako svim onim domaćim dogmaticima koji su tom riječju-toljagom navikli udarati po svakome imalo liberalnijih nazora.

Međutim, i nakon propasti komunizma kod njega je u konfliktu između ideologije i logike ova druga teško mogla doći do izražaja. Najbolji je primjer njegov članak o iznimno važnoj temi koji je Jutarnji list objavio 7. svibnja 2011. Bilo je to neposredno nakon što je Haški sud u prvostupanjskom postupku zbog etničkog čišćenja osudio generala Gotovinu na 24 godine zatvora, a generala Markača na 18 godina. Premda je tu riječ samo o jednom članku, taj tekst dobro ilustrira koliko je točno da “svaka njegova rečenica bijaše osviještena i armirana logikom“ i koliko bi ljudi trebali “učiti“ od tog novinara.

Matematički dokaz da je Oluja bila zločin?

Naslov teksta je “Hrvati protiv matematike“, a poruka je da matematika kristalno jasno pokazuje da je Hrvatska bila odgovorna za etničko čišćenje za vrijeme i nakon akcije Oluja, ali da Hrvati, kakvi već jesu, nisu u stanju prihvatiti čak ni tako konkluzivan matematički dokaz. On na početku kaže:

“…Savršeno je jednostavno provjeriti [jesu li hrvatski generali snosili odgovornost za etničko čišćenje], ako se samo uzme u jednu ruku pravna definicija etničkog ‘čišćenja’, kako ju je definiralo Sigurnosno vijeće Ujedinjenih naroda, a u drugu ruku glavni podaci nekih uzastopnih popisa stanovništva.”

Ono što Bešker vidi kao “savršeno jednostavno“ u stvari je eklatantna logička pogreška. Naime, UN-ova definicija etničkog čišćenja na koju se on poziva uključuje kao nužni element nasilje ili zastrašivanje kao sredstvo pritiska nad stanovništvom da napusti određeni teritorij, a eventualna prisutnost tog elementa u situaciji u Hrvatskoj sigurno se ne može iščitati samo iz podataka o uzastopnim popisima stanovništva. Dakle, nasuprot onome što Bešker tvrdi, samo na temelju UN-ove definicije etničkog čišćenja i demografskih promjena u Hrvatskoj nemoguće je zaključiti je li se u Hrvatskoj dogodilo etničko čišćenje.

Bešker također piše:

“Etničko ‘čišćenje’ međutim nije politička kategorija. Ono je pravna, odnosno demografska kategorija. Demografija se bazira na statistici, statistika na matematici, popisi stanovništva na aritmetici — a aritmetika je odviše egzaktna da bi dopuštala borbu mišljenja… Prema tome, da bi se ustanovilo je li negdje bilo ‘etničkog čišćenja’ ili ga nije bilo, dovoljno je pogledati broj odnosno postotak pripadnika etničke ili vjerske skupine u popisu stanovništva prije i poslije ključnog događaja, pa ustanoviti što se zaista zbilo. Jednostavno, zar ne?”

Ne, uopće nije jednostavno! I ne, da bi se ustanovilo što se zaista zbilo, nije “dovoljno“ pogledati postotke pripadnika neke etničke skupine u popisu stanovništva prije i poslije ključnog događaja. Ništa se ne može reći dok se ne ustanovi zašto se taj postotak promijenio.

Bešker pojam etničkog čišćenja svodi na aritmetičko pitanje tako da ga najprije proglašava “pravnom, odnosno demografskom kategorijom“. Riječ “odnosno“ ovdje ima funkciju omogućiti gotovo neprimjetni prijelaz od pravne (normativne) kategorije “etničkog čišćenja“ koja uključuje utvrđivanje namjere i krivnje na konceptualno posve različitu demografsku (deskriptivnu) kategoriju koja jednostavno opisuje zabilježene promjene stanovništva u određenom razdoblju. Ali taj početni skok od normativnog na puko deskriptivno omogućuje Beškeru da nastavi dalje kaskadu od demografije preko statistike pa onda preko matematike do egzaktnosti aritmetike — gdje više nema prostora za borbu mišljenja! Do te navodne “egzaktnosti“ nije se, međutim, došlo korektnom analizom nego, kao što vidimo, verbalnom manipulacijom.

Da ponovimo, elementarni je non sequitur na temelju razlike u postotku pripadnika neke etničke grupe u dvama trenutcima zaključiti da je ta demografska promjena bila posljedica zločina. Ne može tu biti nikakve spoznaje bez pažljivog i detaljnog ispitivanja konkretnog slučaja. Upravo to pitanje o uzroku je u biti vrlo složeno i u vezi s njime je itekako potrebna borba mišljenja. Da bi se pokazalo, recimo, da je Oluja bila etničko čišćenje trebalo bi dokazati tri stvari: (a) da je hrvatska vlast planirala akciju koja je imala za cilj protjerati veliki broj Srba iz Hrvatske; (b) da je ta akcija bila provedena u djelo, i (c) da je odlazak Srba doista bio posljedica te akcije. Ne samo da te tri stvari nije bilo nimalo lako dokazati, nego je i sam Haški sud u drugostupanjskom postupku zaključio da prvostupanjska presuda nije bila utemeljena na uvjerljivim dokazima. I ta se drugostupanjska sudska odluka nije oslanjala na neku “jednostavnu matematiku“ nego je bila zasnovana na iscrpnoj analizi relevantnih dokumenata iznesenoj na gotovo 1 400 stranica!

Lažna dilema

Nakon par odlomaka Bešker ipak napušta svoju raniju ideju da se pitanje etničkog čišćenja egzaktno rješava jednostavnom aritmetikom te da tu “nije dopuštena borba mišljenja“. On sada uključuje i analiziranje uzroka, ali opet zbrzanim i očigledno nevaljanim rezoniranjem završava s tvrdnjom da je oslobođenje okupiranih krajeva Hrvatske uključivalo etničko čišćenje:

“Naravno, pitanje je: je li taj rezultat [odlazak Srba] postignut nasiljem odnosno zastrašivanjem? Volio bih kad bi nas Jadranka Kosor obavijestila što ona misli o tome: jesu li svi naglo pohrlili trbuhom za kruhom, ili su se prepali?”

Zašto su navedene samo te dvije mogućnosti? Odgovor: prva mogućnost je uvedena samo zato da bi odmah bila (s pravom) odbačena. Jer, naravno, bilo bi smiješno tvrditi da su pobunjeni Srbi početkom kolovoza 1995. svi odjednom “naglo pohrlili trbuhom za kruhom“! Ali onda, prihvati li se Beškerova lažna dilema, preostaje jedino ono drugo, tj. da su se oni prepali, a odatle (jasno se sugerira) slijedi da su otišli pod pritiskom. Eto, etničko čišćenje!

Ne može se drukčije nego sofističkom logikom nazvati Beškerovo razmatranje samo jednog, i to totalno apsurdnog, alternativnog objašnjenja koje nitko razuman ne bi uzeo ozbiljno, uz istovremeno ignoriranje drugih, puno plauzibilnijih scenarija — a sve u cilju da bi se lakše nametnuo unaprijed zacrtani odgovor. Uopće se ne spominje, na primjer, mogućnost (za koju postoji empirijska potpora) da su Srbi otišli zato što su dobili eksplicitno i izričito naređenje svojeg rukovodstva da napuste svoje domove. A čak i da su se Srbi 1995. “prepali“, odatle još nikako ne bi proizlazilo da je taj njihov strah bio opravdan i da je hrvatska vojska imala namjeru ili zapovijed da ih ubija, protjeruje ili zlostavlja.

Ukratko, Bešker je do svoje konkluzije došao vozeći svoj parni valjak sto na sat i uopće ne gledajući na cestu. Tu nije bilo ni minimalne želje da se dođe do istine. To zapravo nije ni čudno uzme li se u obzir činjenica da se on godinama, kad god je trebalo, rado uključivao u “borbu protiv hrvatskog nacionalizma“, čime je, naravno, zaslužio mnoge povlastice i sinekure u jugoslavenskom komunističkom režimu. Možda ga je i prvostupanjska presuda Haškog suda ohrabrila da, pod zaštitom pravorijeka “međunarodnog prava“, agresivnije iskaže svoje moralno zgražanje nad nespremnošću Hrvata da priznaju svoje “bjelodano dokazive“ teške zločine.

Kako je pak Bešker reagirao na oslobađajuću presudu dvojici hrvatskih generala iz studenog 2012.? Vrlo zanimljivo, u članku (ponovno u Jutarnjem listu) povodom tog sudskog preokreta on uopće više ne spominje svoju raniju rezolutnu tvrdnju iz prethodne godine o egzaktnom matematičkom dokazu da su Gotovina i Markač bili krivi. Nema, također, niti onog trijumfalnog “Jednostavno, zar ne?“ Naprotiv, na temelju toga što drugostupanjska presuda nije bila donesena jednoglasno on sada konstatira da “stvari ni sucima nisu bile tako bjelodane kako proizlazi iz dispozitiva [tj. iz oslobađajuće presude]”. Drugim riječima, on osuđujuću presudu vidi kao jednoznačni rezultat rigoroznog matematičkog izvoda, a oslobađajuću presudu bar djelomice kao posljedicu sudačkog neslaganja, kompleksnosti cijelog slučaja ili možda i konfuzije.

Bešker, naravno, ima pravo takav stav zastupati, ali problem je u tome što ga on nije ni izbliza zadovoljavajuće opravdao. Osim toga, nije uopće odgovorio na dva pitanja koja su se morala nametnuti čitateljima. Prvo, zašto u njegovom članku nakon oslobađajuće presude nije bilo niti jedne jedine riječi o njegovom prijašnjem kategoričkom uvjeravanju da Hrvatska jest bila kriva za udruženi zločinački pothvat etničkog čišćenja? I drugo, kako to da suci u drugostupanjskom postupku nisu uspjeli prepoznati taj konkluzivni dokaz krivnje ako je, kako je on tvrdio, za to bilo dovoljno samo znanje elementarne aritmetike?

Prešućeno “tiho ali ustrajno“ protjerivanje?

I još nešto. Govoreći o stvarnom i masovnom etničkom čišćenju koje je nova jugoslavenska vlast provodila nad folksdojčerima pred kraj i nakon Drugog svjetskog rata, Bešker navodi kako je od 100 tisuća Nijemaca u Hrvatskoj (prema popisu stanovništva iz 1931.) nakon tih čistki ostalo njih samo 10 tisuća (prema popisu iz 1948.). Njegov komentar:

“Nijemci u Hrvatskoj … dobar su i strašan primjer, nad kojim bi Hrvati isto imali što razmišljati… Dakle, još jedno radikalno etničko ‘čišćenje’, na rubu genocida [kurziv: N. S.].”

Ali zašto bi Hrvati uopće “imali što razmišljati“ o zločinu koji nisu počinili oni nego komunisti, koji uostalom nisu niti došli na vlast voljom naroda? A ako je to zlodjelo doista bilo na rubu genocida, ne bi li ga ipak trebalo pripisati onome tko je jedini tada bio u poziciji snositi odgovornost, tj. KPJ-u i “drugu Titu“?

Nastavljajući o Nijemcima kasnije u Hrvatskoj Bešker dodaje:

“U Hrvatskoj ih je do posljednjeg popisa prije 10 godina [tj. 2001.] ostalo manje od 3 000 Nijemaca, što pokazuje da je ‘čišćenje’ potrajalo, tiho ali ustrajno [kurziv N. S.].”

Dakle, samo na osnovi tvrdnje da se od 1948. do 2001. broj deklariranih Nijemaca u Hrvatskoj smanjio od 10 tisuća na 3 tisuće Bešker zaključuje da je to bio rezultat “čišćenja“. Tako se on pred kraj svog članka ponovno vraća na svoje početno stajalište da je etničko čišćenje lako ustanovljiva činjenica na osnovi “egzaktne“ aritmetike. Ni u ovom slučaju nema uopće govora o raznim alternativnim objašnjenjima smanjenja broja Nijemaca u Hrvatskoj (kao npr. da su mnogi od njih svojevoljno otišli u Njemačku prvenstveno zbog njemačkog velikog ekonomskog napretka i boljih prilika koje su im se tamo pružale). Njemu je stvar potpuno jasna: u Hrvatskoj je u tom razdoblju “nestalo“ više od dvije trećine Nijemaca — ergo Hrvati su (opet) provodili etničko čišćenje.

Zaključak

Poznati se novinari ovih dana opraštaju od svog kolege Beškera rijetko viđenim i, rekao bih, prilično neodmjerenim hvalospjevima. Kažu nam da je on bio “erudit kakvih u našoj galaksiji više nikad neće biti“, da je njegova smrt (u 74. godini) “bez pretjerivanja, civilizacijska tragedija“, da ćemo mi svi sada bez njega neumitno biti “bar malo gluplji“, da je Republika Hrvatska bez njegove prisutnosti “na korak bliže barbarizmu“. Možda je onda, radi istine, ipak bilo potrebno kazati neke stvari o tom čovjeku: da je u Hrvatskoj znao vidjeti barbarizam i tamo gdje ga u stvarnosti uopće nije bilo, da je u Jugoslaviji iz pozicije partijski zaštićenog novinara branio prorežimske stavove koji nisu bili podložni kritici te da je o jednom od najsudbonosnijih pitanja suvremene Hrvatske bio spreman objaviti optužujući i ekstremno tendenciozan članak, potkrijepljen katastrofalno lošom argumentacijom.

Ne budi kao Bešker.

Naslovna fotografija: Jesenski i Turk, snimka zaslona

Oznake: Last modified: 12. 7. 2023.
Close