Written by 10:00 Hereze, Ogledi • One Comment

Petar Šarić: Apatija i krah trule realnosti modernizma

Apatija se ponekad čini kao jedini realan pristup u ovom svijetu. Oni koji si dozvole romantični entuzijazam i idealizam strasti oko bilo čega, riskiraju grubo suočavanje sa stvarnošću vlastite beznačajnosti. Kognitivna disonanca nakon koje svijest govori da nas za nešto nije briga, dok potiskuje to da nešto ne možemo jer za to nismo dovoljno dobri kod većine običnog naroda nastupa da bi se spriječio neželjeni kolaps samopouzdanja i kako bi se što prije utvrdila mantra nepodvojenosti identiteta. Umjesto aktualiziranja vlastite čežnje i borbe da se ona ostvari, prihvaća se prozirna floskula stvarnosti koju su utvrdile tuđinske okolnosti i intencije. Dolazi do postepene iluzorne pomirbe između onoga što se ima i onoga čemu se uvijek nadalo.

Takva forma uglavnom prati i političku apatiju. Demokracija nosi naizgled kristalno obećanje smislenosti političkog angažmana i brige oko društvenih pitanja. Dok u fantaziji autoritarnih režima odluke donosi jedan, u demokratskoj stvarnosti taj blagoslov ili prokletstvo odgovornosti pada na sve punoljetne građane. Ideja je da bi sustav demokracije trebao motivirati pojedince na brigu za političkom stvarnošću, s obzirom da im daje izbor čiji ishodi direktno utječu na njihov život. Pitanje je vrijedi li preuzeti ulogu demokratskog učesnika i naivno zastupati neki stav uz fragilnost bilo kakvog očekivanja (s obzirom da vaš glas vrijedi onoliko koliko i glas nekoga koga uopće nije briga) ili se prepustiti težnji kolektivne difuzije odgovornost i internalizirati apatiju.

Lakoumno očekivanje da se pojedinac ispuni kroz demokratsko djelovanje kontradiktorno je i elementarnom uređenju suvremenog sustava. Od jednodimenzionalne djece modernizma očekuje se da s dovoljnom širinom prate i građanski djeluju naspram cjelokupnog spektakla političke stvarnosti, dok žive po načelu specijalizirane podjele rada odnosno organske solidarnosti.[1] Danas se taj organski sustav posljedično očituje kroz otuđenu snalažljivost na uštrb samodostatnosti[2]romantiziranjem konzumacije “novog iskustva” uz paralelnu trivijalizaciju stvaranja života[3] te beskrajnu vjeru u usku, ali podobnu, znanost kroz ideal stručnjaštva, pod cijenu smrti intelektualizma.[4] Ako svaka tendencija podjele rada ide u smjeru specijalizacije, koja je logika demokracije pri iziskivanju općeg znanja naroda da bi prepoznao željene predstavnike? Situacija postaje dodatno apsurdnija ako se uzme u obzir da postoje specijalizirane profesije kojima je konkretni cilj psihopatska manipulacija biračkog tijela[5] na korist onih koji čeznu za statusom političkih izabranika. Ona osoba koja si dozvoli idealizam i brigu oko velikih tema, suočena s ovakvim spoznajama riskira pad u bezdan razočaranja ili lagani razvoj apatije dok se zastupanje ideala čini kao borba s vjetrenjačama. Možda se s vremenom i očekuje pad sustava čija se bolest jasno vidi, ali bolest nije metak koji ubija u trenutku, bolest traje i traje dok subjekti oronule civilizacija prate njen spor i tih pad.

Ali sada, ono što se potkrada u pozadini ove situacije jest činjenica da subjekt koji je došao u stanje apatije postaje objekt destruktivnog sustava koji ga je neutralizirao. Preuzimanjem patničkog identiteta temeljenog na razočaranosti čovjek dobiva sigurnost prividne nepodvojenosti subjekta, i ispire mu se svaka odgovornost koju si je prethodno zadao, dok istovremeno gubi priliku za nadilaženje sustava koji ga je razočarao. Možda u trenutku misli da si preuzimanjem apatije otvara prostor za osobni napredak jer se naizgled oslobodio okova i briga koje su ga snalazile, no izglednije je da se samo oslabio pretvorbom iz subjekta koji stvara svijet u subjekta koji konzumira svijet. Oni koji jedre na olakotnim valovima razočaranja jednako su potrošni kao i oni koji dogmatski prihvaćaju sve postavke nekog sustava, dok je snaga promjene na onima koji preuzimaju ulogu aktera dijalektike sustava koji im je konstituirao svijest.

Stvarna apatija je jasno uočljiva u dvije skupine. Očiti primjer sustavnih dogmatista su oni koji žive i djeluju bez pretjeranog razmišljanja i racionalnog propitivanja, sve uzimaju kao datost i biraju status quo, ako išta biraju. Ovdje se uglavnom radi o masi koja parazitira na privremenoj ugodi, dok izbjegava razmišljanje o dugoročnim posljedicama lakoumne bezbrižnosti sudjelovanja u sustavu banalnosti zla.[6] Za održavanje ignorantnosti dovoljno im je da vjeruju da svojim podobničkim djelovanjem osiguravaju egzistenciju svoje djece, dok istovremeno žive kao objekti sustava koji ritualno žrtvuje svijet koji toj djeci treba pripasti.  S druge strane stoje beznačajne horde romantičara razočaranja koji misle da su predobri za kanonski sustav, identitet im se konstituira oko patničkog mentaliteta u kojem djelovanje nema smisla i mrzilačke note kojom su vođeni. Ogledni primjer je osoba koja napusti zemlju pa joj se cijeli identitet odjednom temelji na kritici sustava kojeg ta zemlja prakticira, ne shvaćajući da su i sami djeca toga sustava. Realno je da materijala za kritiku ima, ali pitanje je preuzimate li ulogu aktera koji stvari mijenja, ili paćenika koji uživa stagnantni komfor identiteta temeljenog na plakanju oko toga kako stvari “nisu dobre”.

Razina koja je zajednička za ove dvije kategorije ljudi koji sačinjavaju veliku većinu populacije je upravo apatija. U pogledu bilo kakvog djelovanja i promjene ti ljudi ne postoje kao ništa više doli puki zupčanici sustava koji se kreću u jednom ili drugom smjeru.

Ako postoji jedna kardinalna greška koja vodi u apatiju, onda je to polaganje nade u kolektivnu energiju, odnosno demokratski poredak društva koji se često javlja uz liberalni pristup ili u ustanak masa koji je karakterističan za marksističke poeme. Demokracija kao takva je katarza za mase, zagovornici parlamentarne demokracije ne kriju da je glavni cilj takvog sustava stagnacija jer, kako kažu, obogaćeni blagodatima prosvjetiteljstva živimo u najboljem od mogućih svjetova. Ali sva ta prosvijetljenost nas može i oslijepiti, a vječna tama sljepoće je velika žrtva za svega nekoliko trenutaka prosvijetljene uzvišenosti.

Svaka nada u ustanak masa protiv slabosti kanonskog sustava je naivna marksistička mantra, rehabilitirana od strane pripadnika Frankfurtske škole, a kasnije i francuskih intelektualnih krugova. U svakodnevnom govoru poprima kafanski oblik dijaloga u kojem “ljudi ovo neće još dugo trpjeti” iako iskustvo pokazuje da će mase pretrpjeti bilo kakav pokušaj autoritarizma dok su site i zadojene dopaminskim ovisnostima suvremenog svakodnevlja (npr. šećer, društvene mreže i pornografija). Paradoksalno, kafanski romantičar razočarenja u sustav također na kraju ne poduzima ništa, jer da se stvari i promijene, on se ne bi više imao o čemu žaliti, a to je propust koji bi ga koštao žrtveničkog identiteta. Ova prividna pseudo-podjela između podobnih status quo građana i onih koji žive kao romantičari razočarenja je također samo katarzični mehanizam, kojim se ispuhuje energija koja je iskoristiva za realne društvene promjene. Jedni i drugi su samo objekt istog patološkog sustava.

Takva apatija je simptom suvremenog sustava, ali ne samo simptom nego i njegov konstitutivni element, jer trenutni sustav upravo i počiva na stagnaciji apatičnih masa, bilo da se radi o podobnim dogmaticima ili romantičarima razočarenja. Cirkulatorno, simptom apatije kreira bolest suvremenog sustava koja ga je uzrokovala. Jedini način za bijeg iz ciklusa je neproračunato odbacivanje apatije kao takve, bez obzira na šanse za trijumfom ideala. Aktualizacija idealističke čežnje usmjerene na istinu, jedini je put postojanja u fabriciranom svijetu. Pozicioniranje unutar ciklusa apatije nudi sigurnost nepodvojenosti identiteta, a sigurnost je primarni ideal transhumane distopije kontra snage života koji je prirodno dinamičan.

“Svi smo mi taoci, odvojeni od simbličke veze sa smrti i sudbinom, od strane infantilne potrebe za sigurnošću.”[7]

Elementarnim odbacivanjem apatije kao takve pojedinac gubi komfor iluzije nepodvojenog identiteta, ali postaje realni nositelj svjetske povijesti. Teret takvog ideala je velik i iziskuje snagu, ali prije svega i odgovornost da akter na svoja leđa preuzme taj teret ideala temeljenih na principima[8] u raščaranom svijetu čiji je jedini princip apatična glorifikacija sigurnosti.


[1] Koncept Émilea Durkheima. Organska solidarnost je društveno uređenje podjele rada koje podrazumijeva društvo u kojem svaki pojedinac čini jedan organ šireg društvenog organizma. Pojedinci s obzirom na podjelu rada proizvode jednu stvar ili nekoliko stvari, ali je produktivnost veća jer se u tome što rade specijaliziraju. Posljedično su međusobno povezaniji jer za razmjenu treba interakcija, ali postaju manje samoodrživi. Iako mnoga djeca modernizma vještinu snalaženja u organskim strukturama uzimaju kao sposobnost samoodrživosti, npr. urbanit koji misli da je sposoban i samostalan jer “se snalazi” u voznom redu javnog prijevoza u kozmopolitskim urbanim sredinama. Za više informacija vidi Durkheim, E. (1964). The Division of Labour in Society. New York: Free Press.

[2] Suvremeni čovjek je snalažljiv, nije samodostatan.

a) Kad zna izabrati industrijski zatrovan napoj na popustu u trgovačkom centru.

b) Zna strategije za agilno mijenjanje posla, dok na svakom novom poslu uživa minimalnu povišicu u neutemeljenoj valuti koju proždire inflacija.

c) Zna politiku odlaganja otpada u ispravnim vrećicama.

d) Zna kako iznajmiti stan, bez da ikad sazna kako izgraditi dom.

e) Znat će i za konzumaciju koje porezno obveznički financirane usluge ga čeka prisila nošenja maske, cijepljenja eksperimentalnim supstancama ili korištenje digitalne valute. Možda je i prigodno da kao fašnik sustava nosi FFP2 masku.

Često i romantizira svoju poziciju kvazi-snalažljivosti, pa nikad ne propušta priliku naglasiti u koliko je tuđinskih urbanih sredina živio kako bi istaknuo svoje poznavanje različitih operativnih obrazaca javnog prijevoza kao vještinu vrijednu divljenja. Vidio je kako je to služiti u drugim sredinama, pa i na lokalnoj razini jednog dana može biti bolji sluga sustava koji se ponosi svojom snalažljivošću kojom ga je pluralnost iskustva obdarila. Suvremeni čovjek nije samodostatan, postao je objekt društvenog organizma, pa mu samodostatnost i ne treba. Ne posjeduje ništa, i ne samo da je sretan, već je na to i ponosan.

[3] Suvremeni čovjek želi konzumirati nova iskustva, ne želi ih stvarati. Čak iako dođe do zaključka da želi djecu, to radi iz bojazni da će biti uskraćen za iskustvo imanja potomstva, ne iz ljubavi prema životu i želje za ostavljanjem traga u beskraju. Ovakvo biće rezultat je sustava koji je pogonjen konzumacijom kao sredstvom rasta BDP-a. Konzumacija već dugo ne počiva na ljudskim potrebama nego na umjetno kreiranim čežnjama kroz koje se čovjek izražava, i na bihevioralnim napadima na dopaminske sustave mozga u svrhu odgoja ovisnog, odnosno kontinuiranog (održivog) potrošača.

[4] Doba intelektualizma je gotovo, živimo u periodu stručnjaka. Stručnjak je ograničen na jedno područje znanstvenog djelovanja. Prakticira dominantne metode i u tim okvirima testira hipoteze. Jednodimenzionalan je i nema šire razumijevanje svijeta, već je isključivo ograničen na znanje sadržano unutar njegove discipline. Kad sustavu treba opravdanje za nametanje moći, taj sustav koristi podobne stručnjake kao potrošne objekte ideološke legitimacije, s obzirom da se njihovom jednodimenzionalnošću pristupa može pravdati bilo što (npr. stručnjaci koji su predviđanjem fatalnih posljedica COVID-a pravdali radikalne zabrane, a istodobno nisu bili sposobni predvidjeti još fatalnije posljedice autoritarne distopije). Intelektualci nisu ograničeni na jedno područje, i samopouzdanje im nije ovisno o ulozi pod kojom su okićeni akademskom titulom. Svrha im nije paradigmatski getoizam, već spoznaja i stvaranje u svijetu. Stručnjak može biti bilo tko dovoljno strpljiv da spuštene glave prođe kroz žrvanj akademske birokracije, a intelektualci su izuzetni pojedinci koji nose sudbinu čovječanstva.

[5] PR odnosno Public Relations je uljepšani naziv za propagandu, koji je razvio komunikolog oportunizma, Freudov nećak, Edward Bernays.

[6] Koncept Hanne Arendt koji označuje naizgled prosječne ljude koji djeluju u širim sustavima čije su implikacije nemoralne. Ogledni primjer su birokrati u koncentracijskim logorima, sami ne ubijaju, ali zbog njihovog održavanja sustava i slijeđenja naredbi se ubijanje provodi. Malo recentniji i izazovniji primjer je konzumacija proizvoda koje proizvode djeca u neljudskim uvjetima. Detaljnije u knjizi – Arendt, H. (1964). Eichmann in Jerusalem: a report on the banality of evil. Rev. and enl. ed. New York, Viking Press.

[7] Baudrillard, J. (2008). Fatal Strategies. Los Angeles, Semiotext(e), introduction by Dominic Pettman, p.15

[8] Ideali su najutvrđeniji kad se objektiviziraju jezičnim oblikom kontradikcije, jer ih onda sustav ne može apsorbirati i pretvoriti u katarzičnu podjelu. U vidu toga tri osnovna principa su individualistički kolektivizam, univerzalni partikularizam i konzervativna revolucija.

Slika: Francisco Goya – San razuma stvara čudovišta (oko 1799.)

Oznake: Last modified: 17. 12. 2023.
Close