Hrvatska konzervativna tradicija gradila se na dvjema povijesnim konstantama formiranima još u doba srednjovjekovlja. Osvijetljena je u izrazima povijesne svijesti što se uspjela sačuvati u hodu dugih stoljeća, o osebujnosti državnog i narodnoga individualiteta i posebnosti hrvatskog naroda, u kontinuitetu hrvatske državnopravne tradicije. Hrvatski ban i pravni povjesničar Nikola Tomašić – pozivajući se na sentencu nulla vis nos Hungaris addixit, da Hrvate nijedna sila nije spojila u državno zajedništvo s Ugarskom – izražava srž te državnopravne tradicije, da je „pravo naše po tom originarno, ono je vlastito naše: nitko nam ga nije podijelio, pa nam ga i nitko uzeti ne može.“ Ista se tradicija povijesno izražavala i u jednoj drugoj svijesti, nimalo manje značajnoj, koja je svjedočila o pripadnosti jednom širem univerzumu onkraj posebnosti državne i narodne individualnosti. Zadana ograničenja hrvatskog narodnog i državnog okvira nisu time predstavljala barijeru za neometani suživot u zajedničkom domu srednjovjekovne Christianitatis, kako u civilizacijskom i kulturnom, tako i vjerskom i svakom drugom smislu. Ravnopravno ga se dijelilo s drugim narodima zapadnjačkog kršćanstva, čija je realizacija mira, harmonije i sklada ozbiljno narušena nakon protestantske reformacije počevši od XVI. st. Bez obzira na sve turbulencije uzrokovane najprije prodorom orijentalnih Osmanlija na hrvatski prostor, ista svijest nije izblijedjela u povijesnom zaboravu, nego se u kontinuitetu tijekom stoljeća očuvala u shvaćanju da hrvatske zemlje dijele zajedničku sudbinu s ostatkom zapadne civilizacije. Slična su obilježja primjetna i u razvoju drugih europskih naroda, kada kršćansko nasljeđe postaje predmetom apologije u moderno doba, u času kada su nahrupile moderne i revolucionarne ideje. Pokazivale su ove novopečene ideje i pritajene i otvorene namjere da pošto-poto ponište njihovu vjekovnu privrženost kršćanskoj civilizaciji.
Ukratko, obrana te tradicionalne državnosti i kršćanske pripadnosti predstavljala je zajedničku nit koja prolazi kroz svih dvanaest rasprava knjige. Naravno, tomu treba pridodati da je rasvijetljena, uza sve ove glavne ideje vodilje, i njihova politička filozofija protkana protumodernizmom, s kritičnim postavkama prema revolucionarnim teorijama koje za modernog čovjeka nisu bila nimalo neprivlačna. Hrvatski konzervativizam osobito se izložio snažnim udarcima u XX. st., kada se zbivaju u relativno kratkom vremenu i jugoslavenska, a malo zatim i komunistička revolucija. Pošto je epilog jugoslavenskoga prevrata 1918. propast vremešne crno-žute Monarhije, odjednom je nestalo svih starih ustanova državnosti (ban, sabor). Nekadašnji je starčevićanac i legitimist Vinko Krišković prozborio o raspletu drame na razmeđu epoha sudbonosne 1918. Zasmetale su mu, nakon pobjede jugoslavenske revolucije, neumjerene i netočne ocjene prema kojima su „historijske javnopravne ustanove“ hrvatskog kraljevstva proglašene za „biljege našeg robovanja i sramote“:
„Tad bude ta sila (tisak, op. a.) što imade istini da pomogne do pobjede, sredstvo straha i trepeta taj čas najsnažnije oružje, što svaku kritiku i oporbu mimo svakoga zakona nemilice obara i gazi kao onaj čuveni Robespierreov ‘despotizam slobode protiv tiranije’. Nemala je njezina zasluga na priliku u nas Hrvata, što smo kao zamazano rublje lakomisleno odbacili svoje rođene historijske javnopravne ustanove, koje smo izgradili djelom i umom najboljih svojih sinova, tolikom krvi i mukama iskupili pa na i maču odnijeli, koje su nas vjekovima štitile i branile u našoj narodnoj i političkoj samosvojnosti, a sve za volju njezine lude vike na tuđe, kojom nam je i svoje omrazila, pa njezine od protivničke stranke namještene i dobro proračunane bajke, da su to biljege našega robovanja i sramote.“
Stalni napori uloženi oko toga da se razriješi hrvatsko pitanje, poduzimani kroz Banovinu Hrvatsku, Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali i Socijalističku Republiku Hrvatsku smjerali su ponovnoj obnovi državnosti koja je izgubljena 1918. godine. Kada se socijalna revolucija 1945. sprovela nešto više od četvrt desetljeća kasnije pod zastavama sada jugoslavenskih komunista, radikalno preslagivanje jedne za drugom svih društvenih ustanova postao je neodgodivi imperativ pobjednika. Simptomatično je da su se obje jugoslavenske države, versajska i avnojska, podizale na nadahnućima proisteklima iz revolucionarnih iskustava Francuske i Rusije. Takvu sliku upotpunjuju i posebne prijateljske veze s liberalističkom Francuskom i marksističkim Sovjetskim Savezom. Pri tomu se nije dao zatomiti osjećaj francuskog i sovjetskog paternalizma, posebno u njihovim utemeljiteljskim fazama, ni kod jedne od tih jugoslavenskih država različitoga sadržaja. Jugoslavensko-francuski odnosi imali su svoju pretpovijest. Započeti pod okriljem srpske suradnje s Francuzima tijekom Prvog svjetskog rata, pronašli su vrhunac u versajskim mirovnim ugovorima. Tada je francuski republikanizam postao međunarodni jamac za sudbinu prve državne zajednice oko koje su se okupljali Južni Slaveni. Nadolaskom godine 1927. isti su se odnosi međudržavne prisnosti okrunili ugovorom o prijateljstvu između jugoslavenske Kraljevine i Republike Francuske.
Ispočetka je ustaški pokret zagovarao političku revoluciju da se putem sile obori vlast beogradskog režima, ali je poslije počeo preuzimati ideološke elemente iz Italije i Njemačke za širu društvenu preobrazbu. Ustaška revolucija iz 1941. nije dovela samo do zbacivanja vlasti Kraljevine Jugoslavije, nego je unijela i određene konzervativne značajke u državni i društveni poredak, pa su mnoge konzervativne snage u tadašnjoj Hrvatskoj prišle ustaškom režimu. Privukla ih je ponajprije državotvornost i snažni protukomunistički refleks Ustaškog pokreta. Međutim, osobna i stranačka diktatura, totalitarno shvaćanje uloge države, ograničena nacionalizacija imovine, ideja o narodnom socijalizmu, doktrina o stvaranju ‘novog čovjeka’, te stari korijeni liberalnog pravaštva o hrvatskoj naciji s muslimanskom komponentom, otvorili su vrata radikalizmu i očitim protutradicionalnim programima.
Komunistička revolucija u Hrvatskoj imala je jasno izraženu želju da iz temelja prekroji društvo. Diktatura proletarijata je trebala zamijeniti buržoasku hegemoniju, prema naučavanju učitelja komunizma i njihovih sljedbenika Tita i Staljina. Posjedovala je snažan pečat socijalnoga dinamizma koji je bio spreman iz korijena izmijeniti dotadašnji društveni red. Potaknula je dalekosežnu i korjenitu preobrazbu svih društvenih ustanova, odnosa i vrednota, koji su na hrvatskom prostoru vladali stoljećima prije prekretničke godine 1945. Tihomil Drezga, hrvatski politički emigrant i profesor prava, opisao je taj prevrat u skladu sa svojim konzervativnim ishodištima. Isti je prevrat udario svom silinom na vrhovne civilizacijske tekovine koje su se našle pod kotačima revolucije:
„Komunistički prevrat nije neka bezazlena promjena u smislu formalne promjene vlasti. To nije samo drastična revolucija u fizičkom svijetu (utoliko što ona donosi razaranje svih vanjskih manifestacija civiliziranog života, crkava, grobova, spomenika, tehničkih postignuća i samog ljudskog tijela), nego je to izravan udar na metafizičke temelje čovjeka: Boga, dušu, vjeru, etiku, umjetnost, povijest, pravo, društvo, državu – svih dragocjenih vrijednosti tradicionalne Zapadne kulture.“ Ne može biti sporna krupna uloga Sovjetskoga Saveza, zajedno sa svojom produženom rukom – Komunističkom internacionalom, u stasanju mladog komunističkoga pokreta u jugoslavenskim zemljama. Naročito su takve veze izašle na vidjelo u ritmu rata, kada su se i avnojski federalizam i jugoslavenska komunistička revolucija ugledali na unutarnje biće Sovjetskog Saveza želeći mu biti nalik. Pa čak i u situaciji kada je došlo do razdora s vrhovnim vođom međunarodnog komunističkog pokreta Staljinom godine 1948., Jugoslavija se i nadalje predstavljala u vanjskom i unutarnjem razvoju s čelnikom Titom kao nezavisni marksistički režim. Jugoslavenski put u socijalizam nastavio se bez krzmanja pozivati na lenjinizam i na vlastite revolucionarne tradicije dovodeći tako apoteozu „narodnooslobodilačkoga rata i revolucije“ do krajnjih vrhunaca.
Nije naodmet spomenuti i da su obje Jugoslavije njegovale u svojoj političkoj konstituciji ideološko polazište ‘nulte točke’ ili ‘ništa prije nas’. To je nedvosmisleno bacalo svjetlo na njihov početni revolucionarni kod koji će kontinuirano ostati prisutan u njihovim politikama razvijajući sustavnu odbojnost spram prošlosti. Bespoštedno hrvanje s njenom ostavštinom tjerao je iracionalni nagon kraljevskoga i komunističkoga režima da će se jednom napokon smiriti i stabilizirati iznutra, ako se državnom silom skrše ili prisilno zauzdavaju narodne tradicije pojedinih jugoslavenskih naroda. Jalovost takvog posla povezana s latentno gorućom krizom oko nacionalnoga pitanja, sudbinski je odredila permanentno nestabilno stanje u jugoslavenskim državama. Ona trgajuća i nepomirljiva antinomija razdirala ih je u bezizlaznim krizama podjela između partikularnih tradicionalizama i modernističkih projekata. Povijesni fijasko zadesio je u raskolu Partije i raspadu jugoslavenske države 1990./1991. i liberalnu i komunističku inačicu jugoslavenstva i donio slom modernizma i prelazak u novo povijesno stanje. Ništa bolje nije prošla ni programska ideja, doduše rubnog značaja u odnosu na tadašnji glavni tok političkog diskursa okrenuta konfederalizaciji i osamostaljenju republika, o transformaciji zemlje u zamišljenu liberalnu i demokratsku Jugoslaviju. Izvorno se profilirala i pristaše okupljala u projugoslavenski orijentiranoj političkoj emigraciji s protukomunističkim refleksima, da bi je kasnije prigrlili reformirani unitaristički krugovi u zemlji, okupljeni oko posljednjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića.
Predmoderni slavizam skupa sa sinonimnim ilirizmom, kojega su zastupali stari pisci, od Pribojevića do Orbinija, preko Križanića do Kačić-Miošića, dobio je u romantičarskom periodu XIX. st. svoj nastavak u kulturnom jugoslavizmu. Ovaj odvjetak se razgranao s debla austroslavističkih kombinacija hrvatske devetnaestoljetne politike, koji je osobito promovirao đakovački biskup Strossmayer. Sve koncepcije kulturnih ideja slavizma, ilirizma i jugoslavizma ne bi trebalo neoprezno miješati s revolucionarnim jugoslavenstvom Karađorđevića i Tita. Dok su prethodni tradicionalni koncepti htjeli ojačati snagu katoličanstva i hrvatstva na jugoistoku Europe, potonji su ih nastojali oslabiti i zatim poništiti. Karađorđevićev režim je djelovao sav u znaku stvaranja unitarističkog projekta koji bi posredstvom državne intervencije iskovao jedan i jedinstveni jugoslavenski narod. Tito je, dogmatski slijedeći marksističke šablone, predviđao postupno ukidanje svih naroda i religija u budućem besklasnom društvu. Između ove dvije tipologije tradicionalističkog slavizma i revolucionarnog jugoslavizma, koje su dosad vrlo slabo istražene u hrvatskoj povijesnoj znanosti, postojao je neprijeporan diskontinuitet. Valjda razlog tomu leži u prisutnosti intencija u objema Jugoslavijama, kao u građanskoj, tako i u partijskoj historiografiji, da se pod svaku cijenu priskrbi što dulji povijesni kontinuitet jugoslavenskoj ideji, bez uvažavanja njezina autentičnog sadržaja prije osvita XX. stoljeća.
Tada su se zbile važne promjene u hrvatskoj politici i kulturi s usponom politike „novog kursa“ i pokretom Moderne u kulturnoj sferi. Duh vremena naginjao je jugoslavenskom nacionalizmu koji se sada prestrukturirao od kulturnog mita o jezičnom jedinstvu južnoslavenskog prostora u političku ideologiju. Njezina konačna svrha je išla za stvaranjem države Južnih Slavena koja će doživjeti svoju aktualizaciju na pragu Prvog svjetskog rata. Jugoslavenska ideja uspjela je zaživjeti nasuprot mnogim kulturnim idejama koje nisu nikada politički oživotvorene. Tako se privela kraju dubinska preobrazba tradicionalnog (jugo)slavizma sa svojom crkvenom i vjerskom pozadinom, koji je hrvatska naprednjačka i liberalna inteligencija prisvojila i pretvorila u svojevrsnu sekularnu ideologiju „laičkog ekumenizma” u vremenu Prvog svjetskoga rata. Predmoderni (jugo)slavizam prožimala je istančana kršćanska misao o uniji zapadne i istočne crkve, da bi onda ustupio mjesto građanskoj, liberalnoj utopiji. Na nespojivost tradicionalnog i revolucionarnog jugoslavizma, i na njihovu bitnu sadržajnu suprotnost već je u međuraću ukazao povjesničar i geograf Filip Lukas. U vrijeme kad je jugoslavenstvo poprimilo oblike otvorene protuhrvatske ideologije u rukama velikosrpskoga režima i hrvatskih inteligenata promonarhističke i projugoslavenske agende, Lukas je odlučio progovoriti o krivotvorenju Strossmayerova lika i djela baš u jeku najsnažnije krize hrvatsko-srpskih odnosa u državi Srba, Hrvata i Slovenaca sredinom 1920-ih godina. Objašnjavao je ondašnjoj javnosti da je njegovo „jugoslavenstvo, kako će se vidjeti iz samih izjava Strossmayerovih imalo biti kulturan pojam, a ne državno-politički i narodno-socijalni, i ono nije imalo svrhu, da uklanja historijska imena jugoslavenskih naroda, koja su i dalje postojala i u kontinuitetu svome se nastavljala, već ih je imalo duhovno povezati na veći zadatak na jugu, i na suzbijanje tuđih najezdi, uperenih protiv njihova zajedničkog opstanka”.
Unatoč tomu što se povijesna literatura uglavnom rubno bavila hrvatskim nacionalnim konzervativizmom, čemu je kumovala dobrim dijelom njezina progresivistička tendencija, te je zbog toga odviše propuštala zamijetiti ovu opipljivu povijesnu građu, konzervativna misao je itekako postojala. Kako se nalazila razasuta po raznovrsnim povijesnim izvorima i prisutna kod brojnih autora i ustanova u nepreglednim povijesnim tekstovima i raščlambama, moja je težnja bila sakupljanje tih razbacanih fragmenata u jednu suvislu cjelinu, kako bi se ponudila jedna pregledna sinteza te rijetko istraživane i dosad nedovoljno vrednovane baštine. Plan je smjerao tomu da se na jednom mjestu povežu zagovornici iste tradicije mišljenja u široj povijesnoj perspektivi uzimajući kao referentne točke početak i kraj modernog i revolucionarnog vremena. Ako se uzme u obzir da je Latinska revolucija nepobitno početak, onda je dvjesta godina kasnije kolaps komunističkih sustava diljem istoka Europe, čega je simbol rušenje Berlinskoga zida, svršetak tog razdoblja.
Hrvatska se politika u modernim vremenima najviše zaokupljala hrvatskim nacionalnim pitanjem. I u svojim traganjima za spoznajama prošlosti time su se najčešće bavila i povijesna istraživanja. Međutim, kompleks nacionalnoga pitanja nije nipošto imao takav monopolistički status kao što bi na prvi pogled izgledalo. U sjeni su takvog pristupa tako izostale one teme koje su zadirale u domenu ispunjavanja pretpostavljenog nacionalnoga okvira sadržajem različitih moralnih i filozofskih načela, društvenih svjetonazora i idejnih vrednota. Više je razloga zašto se dosad ta tema nije istraživala, zašto nije dolazila u objektiv povjesničara, i zašto je ispadala iz žarišta interesa hrvatske povijesne znanosti. Među inima, metodološki i političko-povijesni razlozi najviše su prepriječili putove ovome predmetu zanimanja. Dok se metodološka strana općenito može tumačiti kao odsutnost zanimanja hrvatske povijesne znanosti za istraživanje misaone političke tradicije, s političko-povijesnim razlozima stvari su ponešto drugačije. Jednosmjerno modernističko tumačenje novije hrvatske prošlosti grubo je pojednostavljivalo složenu i reljefnu povijesnu stvarnost, od čega, što svjesno, što nesvjesno, još robuje dio naše povijesne literature. Kao da je i dalje naveliko prisutan primat ukalupljenog mišljenja u potrazi za znanjem o prošlosti, koje bi se oslobađalo okova takva pristupa. U iščašenom pogledu na hrvatsku povijest u zadnjim dvama stoljećima, koja se pisala i tumačila uglavnom s izraženim ideološkim ključem, sa stajališta progresivističkih pozicija, nije preostajalo odveć prostora za istraživanje biti hrvatskog konzervativizma.
Takav, konzervativni pristup, ako je i postojao, životario je na rubovima historiografskog spektra, s tim što su konzervativni autori nerijetko bili izloženi demonizaciji. Ne samo oni, nego i vrednote koje su javno iznosili. Prevladavajuća liberalna i progresivistička tumačenja prešutno su prelazila preko golemoga dijela konzervativnog nasljeđa u hrvatskoj nacionalnoj kulturi. Konzervativna je tradicija zbog takvih stremljenja naprosto izgurana iz klasičnih prikaza hrvatske povijesti, u skladu s gledištima tako podešenog paradigmatskoga pristupa. Danas, kada se iznova raspravlja o konzervativizmu u zavrzlamama postkomunističkog društva, ispada kao da se hvatamo izmišljanja nekakve sablasti. Takvom općem doživljaju – kao da hrvatske povijesti nema prije nego je nastupio Drugi svjetski rat, odnosno kao da u našoj povijesti nije postojala sastavnica kontrarevolucionarnosti i kao da se nisu kritički promatrale mnoge forme modernizma – takvom osjećaju damnatio memoriae u Hrvatskoj naših dana jednako pridonose, svaka na svoj način, i komunistička ostavština i postmoderna filozofija zaborava.
Ovaj tekst dio je uvodnog poglavlja knjige Stipe Kljaića “Povijest kontrarevolucije: “Hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989.”, koji ekskluzivno objavljujemo uz dopuštenje autora i izdavača.
