Stipe Kljaić: Ukrajinsko proljeće – povodom teksta Nevena Sesardića

Tekst poštovanog i cijenjenog prof. Nevena Sesardića objavljen nedavno na portalu Heretica naveo me je na pisanje ove rasprave. Osnovna razlika u našim pogledima jest što mislim da ne gledamo scenarij „Strava Ukrajini“, kako je prof. Sesardić naslovio dotični tekst, nego da svjedočimo „Ukrajinskom proljeću“, po čemu sam dosta optimističniji u pogledu ukrajinske sutrašnjice.

Ukrajinci su u 20. stoljeću dva puta neuspješno pokušali uspostaviti vlastitu nacionalnu državu, no oba puta je te pokrete za nezavisnost ugušila sovjetska Crvena Armija. Između tih dvaju neuspjeha u izgradnji države umetnuo se i monstruozni Gladomor protiv ukrajinskog seljaštva kojeg je proveo Staljinov režim. Tada je od planirano izazvane gladi stradalo više milijuna ljudi. Staljinov režim Ukrajince je doživljavao elementom nelojalnim podjednako prema partijskoj vlasti i samoj komunističkoj ideologiji. Hitlerov napad na Sovjetski Savez donio je Ukrajini nova milijunska stradanja i gotovo potpuno uništenje njezina gospodarstva u Drugom svjetskom ratu. Ukrajinski otpor sovjetskom režimu, posebice u zapadnim područjima, nastavio se i nakon rata do duboko u 1950-e godine.

Zato želim vjerovati da je nakon dramatičnog prošlog stoljeća za Ukrajinu, sada nadošlo „ukrajinsko proljeće“, suvereni izlazak Ukrajine na povijesnu pozornicu, u kojoj više neće biti objekt nego važan subjekt europske i svjetske politike. Čvrsto se nadam da Ukrajinci neće po treći put podleći udarima današnje „Crvene Armije“. Igranje simbolima nikada nije irelevantno – kada se u današnjem ratu ruska vojska masovno služi simbolima i zastavama Crvene armije i Sovjetskog Saveza, to sigurno nije slučajno. Rat je u Putinovoj Rusiji razmahao ionako nikad prevladanu (neo)komunističku ideologiju, koja se ne osjeća samo u igri oko simbola, nego i u diskursu kojim se rat želi moralizirati tvrdnjama da se vodi protiv „nasljednika fašista“.

Nema sumnje da rat označava i razdjelnicu ukrajinske povijesti, donoseći definitivno trganje spona i spaljivanje mostova prema „ruskom svetu“, ali i raščišćavanje sa sovjetskom prošlosti. U ovom strašnom ratu kakvog svijet ne pamti od zadnjeg svjetskog rata odvija se i temeljita desovjetizacija Ukrajine, što se vidjelo primjerice kroz uklanjanje Lenjinovih spomenika po ukrajinskim gradovima. Simbolično govoreći, tek u ovom ratu tri desetljeća kasnije Ukrajinci buše i ruše Berlinski zid. Iz tih bi razloga za bilo koga tko se smatra antikomunistom i konzervativcem ukrajinska pobjeda trebala biti moralni i politički imperativ.

Politički interesi Kijeva i Washingtona u ovom ratu se preklapaju te je iluzija misliti da Ukrajina krvari samo za američke i zapadne interese, kako ruska politika to nastoji predstaviti ostatku svijeta. Ukrajina prinosi žrtvu prije svega za svoju nacionalnu slobodu, ali u isti mah brani i zapadni svijet. Pravo je pitanje koja bi se zapadna vojska trenutno mogla suprotstaviti Rusiji, koja u ovom ratu zapravo tek konsolidira svoju vojsku. Vidimo da se ruska obrana ovog ljeta nije raspala kao što je bio slučaj oko Hersona i Harkova prošle jeseni u prvoj ukrajinskoj protuofenzivi.    

Slažem se s profesorom da ništa ne može opravdati barbarsku rusku agresiju na Ukrajinu. Slike gradova i sela pretvorenih u prah i pepeo, kao i bezobzirno raketiranje civilnih ciljeva ne mogu nas, nakon Vukovara i Domovinskog rata, ostaviti neempatičnima prema Ukrajini. Također se slažem i s promašenim psihoanalizama Putina u pokušajima njegove demonizacije. Putin je racionalni akter, on je izraz prevladavajućeg raspoloženja ruskih elita, njihova vidljiva refleksija na površini zbivanja, a nipošto pomahnitali luđak, dok je njegov sporazum s Kinom oko invazije na Ukrajinu pokazuje da ima razrađen plan kako Rusija može dobiti rat.

Međutim, ne slažem se oko za nas osjetljivog pitanja da nema dosta sličnosti između hrvatsko-srpskog i ukrajinskog-ruskog rata. Sličnosti je jako puno: teritorijalni ekspanzionizam kao politička filozofija ruske i srpske države, strateška važnost Ukrajine i Hrvatske za oživljavanje Sovjetskog saveza i Jugoslavije, brutalizam vojne agresije, nepriznavanje realnosti u smislu negiranja Ukrajinaca i Hrvata kao formiranih naroda, pobuna manjinskog stanovništva i formiranje „krajina“, te zajedničke rusko-srpske aspiracije oko očuvanja (neo)komunističkog naslijeđa sovjetizma i titoizma.

Preostale teze prof. Sesardića iznesene o ratu u Ukrajini, kolikogod da su autonomne njegove, neodoljivo me podsjećaju na argumente pod zajedničkim nazivnikom we don’t want war with Russia koje nude kritičari vladajuće američke politike u današnjoj unutarnjoj politici te zemlje koja se nalazi u predizbornim kampanjama za naredne predsjedničke izbore dogodine. Mi možemo razumjeti konsternaciju konzervativne Amerike dok im Biden otvara južnu granicu za meksičku migraciju, a u isto vrijeme brani granicu jedne daleke zemlje stotinama milijardi dolara pomoći, ali to neće biti od pomoći u racionalnoj analizi uzroka rata. Međutim, bez obzira na podrijetlo polazišta prof. Sesardića, činjenično ona ne odgovaraju autentičnoj kronologiji krize zbog čega se onda kasnije miješaju uzroci i posljedice rata u Ukrajini.

Prva faktografska pogreška koja se provlači kroz čitav tekst je ona da je rat izbio zbog ukrajinskog približavanja NATO savezu, a drugi propust profesorove analize koja proistječe iz ove netočne činjenice jest što ukrajinsku krizu počinje pratiti tek od 2008. godine, odnosno od deklarativne izjave o mogućnostima priključenja Ukrajine NATO-u na summitu u Bukureštu. Suprotno prof. Sesardiću, smatram da je ruska invazija na Ukrajinu stvar jedne vrste determinizma ruske političke tradicije i posebnog mjesta Ukrajine u ruskom nacionalnom mitosu, koja je onda uvjetovala da je Rusija morala napasti i da tu nije bilo nikakvih drugih mogućih izbora, kako se pokušava obrazlagati.

Ruska politika se za ovo pripremala još od raspada Sovjetskog Saveza, svih ovih tri desetljeća, tako da možemo govoriti o jednom zakašnjelom ratu koji se zapravo trebao odigrati tijekom 1990-ih godina, ali zbog hladnog šoka raspada komunizma i Sovjetskog Saveza te unutarnjeg glođanja između Gorbačova i Jeljcina u poljuljanim ruskim redovima za takvo što nije bilo dovoljno snage. Treba spomenuti da se već tada u odjecima hrvatskog-srpskog rata 1990-ih godina također govorilo o ratu Ukrajine i Rusije kao mogućoj točki još jedne eskalacije.

Sasvim suprotno od teze prof. Sesardića da je tobože približavanje Ukrajine NATO savezu isprovociralo rusku invaziju jer da je to bio njezin „ključni cilj“, rat je stvarno izbio zbog približavanja Ukrajine Europskoj uniji, tako da sasvim otpada i teza da se to moglo „ostvariti i bez rata“. Naime, vratimo se kronologiji zbivanja od prije deset godina, ukrajinska kriza kao uvod u rat počinje time što na pritisak Moskve tadašnji predsjednik Janukovič odbija potpisati sporazum o pridruživanju na summitu EU-a u Vilniusu u jesen 2013. godine. Iza toga izbija Majdan-revolucija po ukrajinskim gradovima, Janukovič biva svrgnut s vlasti, a Rusija onda anektira Krim i pod njezinim patronatom otpočinje pobuna u regiji Donbas protiv kijevskih vlasti.

To je kronologija događaja koji su doveli do izbijanja rata u Donbasu od 2014. i konačno do druge faze rata, koji se dogodio konačnom invazijom Rusije na Ukrajinu u veljači 2022. godine. Do ruske aneksije Krima 2014. pitanje članstva Ukrajine u NATO-u nije bila središnja tema u ukrajinskom političkom životu i nije imala niti trećinu podrške ukrajinskih glasača, međutim tek nakon ovih događaja to se pitanje aktualizira i dobiva veliku podršku i u samom ukrajinskom stanovništvu, s tezom da neutralna vojna politika više nema nikakvog smisla nakon ruske aneksije ukrajinskog teritorija.

Na temelju ovih činjenica vidimo da je ruska politika bila protiv svake integracije Ukrajine, bila ona ekonomske ili vojne naravi, sa zapadnim zemljama. Kasnija Putinova izjava o tome da Ukrajina može u Europsku uniju, ali ne i u NATO ne odgovara istini, već je političko sufliranje. Upravo je Putin ucjenjivao Kijev da će blokirati ukrajinski uvoz u Rusiju ako Kijev potpiše takav sporazum s Europskom unijom. Time je Rusija prva otpočela voditi ekonomski rat protiv Ukrajine 2013. godine, uvodeći privremeni embargo na ukrajinski uvoz roba u Rusiju.

Kada je riječ o cjelovitom sagledavanju analize ukrajinske krize, ozbiljan je propust da u razmatranje nije uzeto čitavo razdoblje od raspada Sovjetskog saveza kada je stvorena politička i sigurnosna konstelacija koja je prethodila ratu. Kremlj nikada nije istinski prihvatio nezavisnost Ukrajine, i od samih početaka njezina osamostaljenja Ukrajina je izložena stalnim pritiscima da se ponovno reintegrira u bliži politički i ekonomski savez s Rusijom, bilo to kroz Zajednicu neovisnih država ili preko Euroazijaske ekonomske zajednice. Stoga je priznanje ukrajinske države postojalo samo na papiru, a moskovska službena politika nikada nije gledala na Ukrajinu kao ravnopravnog partnera, stalno nastojeći relativizirati njezinu samostalnost. Dolaskom Lukašenka 1994. na vlast takav subordinacijski odnos uspjelo je Rusiji uspostaviti s Bjelorusijom, ali ne i s Ukrajinom koja se, za razliku od susjeda sa sjevera, uspjela othrvati tim reintegracijskim pritiscima.

Ni američka ni zapadna politika nije bila blagonaklona prema Ukrajini prije invazije 2022. i uspješne obrane ukrajinske prijestolnice, kakva danas vlada percepcija. Zato se, pogledamo li povijest odnosa zapadne politike prema Ukrajini od sloma Berlinskog zida, može govoriti o stanovitom zadovoljavanju ruskih apetita na štetu Ukrajine i ukrajinskih nacionalnih interesa. SAD je 1990. godine bio izričito protiv ukrajinske samostalnosti, u istom kontekstu i istom duhu kao što se protivio i hrvatskoj te slovenskoj samostalnosti, tjerajući Ukrajinu u novi savez s Moskvom na ruševinama Sovjetskog saveza.

Boris Jeljcin upozoravao je Amerikance da Rusi ne mogu ostati živjeti s nepravoslavnim i neslavenskim populacijama u Ruskoj federaciji, radeći pritisak da Bjelorusija i Ukrajina ne izlaze iz zajedničke federacije. Zato je Zapad i podupirao trilateralni dogovor Moskve, Kijeva i Minska koji je kasnije propao. Iz klasičnih razloga držim da se neprijatelj ne smije do kraja izvrgnuti poniženju, što i jest bila američka politika na povijesnoj prekretnici prije tridesetak godina. George Bush stariji imao je obzira prema Rusiji, u svojem govoru u Kijevu u ljeto 1991. godine zahtijevao je od Ukrajine da ne pomišlja na nezavisni put, nego da se mora nagoditi o novoj federaciji s Rusijom. Neuspjeli vojni puč sovjetskih generala u Moskvi mjesec dana kasnije, u kolovozu 1991., konačno je raščistio puteve za ukrajinsku nezavisnost na kraju iste godine.

Međutim, nakon što je Ukrajina izborila na Zapadu neželjenu samostalnost, već 1994. godine učinjen je novi zapadni ustupak Kremlju na štetu Ukrajine. Tada su Amerika, Britanija i Francuska Budimpeštanskim sporazumom o sigurnosnim jamstvima prisilile Ukrajinu na ustupanje svojeg nuklearnog naoružanja Jeljcinovoj Rusiji, koja se zauzvrat obvezala da će poštovati njezin teritorijalni integritet. Velika zagonetka koja ostaje jest – bi li se Putin odlučio na invaziju da je Ukrajina kojim slučajem ostala nuklearnom silom?

Naravno da je Putin okupacijom Krima prekršio ovaj sporazum, za kojeg je ciničnim tonom rekao kako ga nipošto ne obvezuje jer ga nije ni potpisivao. Postavlja se pitanje zašto već nakon okupacije Krima 2014. zapadne sile nisu željele pomoći Ukrajini u njezinu sukobu za ovladavanje nad pobunom u Donbasu i Krimu, ako su bile garant sporazuma o očuvanju ukrajinskog suvereniteta iz 1994. godine? Da nisu mlako reagirale i da su otvoreno stale na stranu Ukrajine tada možda ne bi niti došlo do kasnije invazije – možemo i ovako sagledavati stvari.

Ono što oporbenjaci na Zapadu i Hrvatskoj prema ovakvoj zapadnoj politici u Ukrajini traže jest zadovoljavanje Putinovih interesa ukrajinskim teritorijem, znači kupovanje mira nauštrb ukrajinskih interesa. Dakle, oni traže samo nastavak stare zapadne politike od 1990. do 2022. godine; politike popuštanja Putinovom ekspanzionizmu nad Ukrajinom. Taj popustljivi i labilni stav zauzimaju i određeni konzervativni i desni krugovi na Zapadu i Hrvatskoj, što je pomalo začuđujuće. Oni se toliko upinju u obranu vrednota zapadne civilizacije, a kad joj stiže fizička ugroza izvana, spremni su popuštati te širiti defetizam i pesizmizam da se Rusiju ne može pobijediti te da nema smisla braniti Ukrajinu. Ovo jednostavno ne može biti desna pozicija. Ili se ipak radi o tome da je zapravo današnja desnica preuzela lijevi način razmišljanja? Ako se misli na to da je Rusija braniteljica konzervativnih vrednota, ona to možda jest retorički, ali stanje ruskog društva je takvo da je ono u moralnom i vjerskom pogledu nažalost i gore nego na Zapadu, ako se pogledaju stope kriminala, ubojstava, ovisnosti, raspada obitelji i ateizma.

U posvemašnjoj dezorijentaciji pripadnici tih nominalno konzervativnih i desnih krugova ne razlikuju unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, ne želeći shvatiti da je svaki neprijatelj ipak na kraju neprijatelj, sudjelovao on u unutarnjem kulturnom ratu, ili s vojskama na vanjskoj granici. Ako se već povlače argumenti iz američke političke debate, onda treba biti načisto s tim da američki interesi nisu interesi svih drugih, pogotovo europskih država. Da je kojim slučajem došlo, ili dođe li do ruskog izbijanja kod Odese i, posredstvom srpskog saveznika, na Dunav, odmah bi se otvorio ogromni potencijal za sukob na granicama Hrvatske sa Srbijom i Republikom Srpskom. 

Tko može garantirati da bi ustupak Rusiji zadovoljio moskovski režim, tko kaže da se rat ne bi i dalje rasplamsao istom žestinom? Poučeni iskustvom iz prošlosti (Budimpeštanski sporazum), vidimo da se Rusija ne pridržava međunarodnih sporazuma. Mislim da se pripadnici desnih i konzervativnih krugova koji traže popuštanje Rusiji nalaze u takvoj iluziji da nisu svjesni kako bi Putin ovo što danas radi s Ukrajinom radio s bilo kojom europskom zemljom koja bi mu se našla na putu. Putinov rat u Ukrajini je, između ostalog, i rat protiv Zapada, jednako protiv lijevih i desnih, vjernika i nevjernika itd. U ruskom kolektivnom mentalitetu čitav Zapad predstavlja jedinstvo, bez obzira se što se u zapadnim zemljama to tako ne osjeća.

U pogledu širenja NATO-a od 1990-ih naovamo, ključno je pitanje zašto su istočnoeuropske zemlje krenule prema NATO-u? Jer NATO se nije širio toliko svojom željom koliko pritiskom bivših komunističkih država Srednje Europe. To je povijesna činjenica koju potvrđuju izjave američkih dužnosnika koje prof. Sesardić prenosi, gdje se jasno primijeti nevoljkost američkog establishmenta prema širenju vojnog saveza. Zašto su te zemlje željele brže-bolje priključiti se NATO savezu? U analizi širenja NATO-a ne smijemo zanemariti iskustva sovjetske okupacije i sovjetskih vojnih intervencija kakve su bile na primjer one u Mađarskoj i Čehoslovačkoj. Zar Putin, kada je zaprijetio Gruziji i Ukrajini prije invazije na te zemlje, što prof. Sesardić spominje, nije zapravo izvadio iz naftalina sovjetsku doktrinu iz Brežnjevljeve ere o „ograničenom nacionalnom suverenitetu zemalja socijalističkog lagera“, da bi je sada ovaj ruski vlastodržac u postkomunističkom razdoblju primjenio na države bivšeg Sovjetskog saveza?

Drugo važno pitanje koje dijelom proizlazi iz ovog je zašto Ukrajina toliko želi ući u vojni i politički savez sa Zapadom, a ne Rusijom? Je li to pritisak iz Washingtona i Bruxellesa ili je izraz dubokih raspoloženja same Ukrajine i, zapravo bojazni od primjene gornje dokrine? Faktor ove bojazni treba uzeti u razmatranje jednako kao i bojazan Rusije o širenju NATO-a na njezine granice kada se govori o razlozima izbijanja rata.

Nadalje, ukrajinska orijentacija prema Zapadu nije nastala danas ili jučer, kako se nekima pričinja, nego je postojala odmah od raspada Sovjetskog Saveza, polako se razvijajući da bi najranije od 2004. i Narančaste revolucije ona postala jasno izražena i prepoznatljiva u svjetskoj politici. Zapad je do Narančaste revolucije smještao Ukrajinu u zonu ruskog utjecaja, a približavanje Zapadu nakon te revolucije dolazilo je spontano i odozdo od ukrajinskog naroda, a ne pod pritiskom zapadnih administracija, što je vrlo bitno jer u suprotnom ispada da se sve odigrava u uredima i kabinetima Moskve i Washingtona, Bruxellesa i Pariza. Druga je stvar što rusko protivljenje ulasku Ukrajine u NATO za Ruse ima i veliko identitetsko, povijesno i kulturološko značenje, a ne samo vojno-političko kako se ovim prikazom želi reći, ali to je tema za jednu drugu raspravu.

Ruska politika je doživjela još jedan poraz u Ukrajini. Sadašnje borbe i linije fronta  su smještene na rusofonim i rusofilskim područjima predratne Ukrajine, pri čemu su Rusi uspjeli na svoju stranu pridobiti samo pola proruske Ukrajine, dok je drugi dio ostao lojalan Kijevu. Argument da Ukrajinci govore ruskim jezikom, kao da je to oduvijek tako, naravno nije povijesno točan – to je rezultat politika rusifikacije carske i sovjetske Rusije koje su dva stoljeća uzimale Ukrajina kao glavnu metu rusifikatorske politike. Pobjeda Zelenskog iz rusofone Ukrajine nad Porošenkom na zadnjim predsjedničkim izborima ojačala je legitimitet Kijeva na jugu i istoku. Ruski optimalni predratni ciljevi smjerali su na liniju Harkiv-Odesa, čime bi onda obuhvatili teritorije zamišljene „Nove Rusije“. No izbijanjem rata ciljevi su postali skromniji i ograničili su se tek na aneksiju Hersonske, Zaporiške, Donjecke i Luganske oblasti.

Rezimirajmo. Glavni uzrok sadašnjeg rata neuspjeh je ruske politike da mirnim i diplomatskim putem od 1990-ih godina do 2014. zaustavi ukrajinsko gibanje prema Zapadu. Ukrajina je odbila slijediti primjer Bjelorusije. Neuspjeh u pokušajima kontroliranja Ukrajine za kremaljske vladare je bio još jedan težak udarac nakon 1991. godine, nakon sovjetskog povlačenja iz Istočne Europe. Putinova Rusija nije mogla kontrolirati ukrajinske vanjske i unutarnje procese također i zato što u Ukrajini nikako nije uspijevao zaživjeti ruski autokratski model. Vladavina Janukoviča kao favorita Moskve (2010.-2014.) bila je preslaba, rezultiravši njegovim obaranjem s vlasti, što je bila posljedica ukrajinskih specifičnosti – političke, mentalitetske, regionalne i vjerske razlike Ukrajine su bile prevelika prepreka takvom modelu vladanja koji jednostavno traži homogenije cjeline nego što je takva Ukrajina.

Niti kontrola moćnih oligarha u Ukrajini nije mogla funkcionirati bez zadnje instance i čvrste ruke kako je to bilo u autokratskoj Rusiji. Kako uspostava takvog modela vladanja u Ukrajini prije 2014. nije uspjela, ruska politika se našla u slijepoj ulici, a vrhunac toga izbijanje je na površinu prave političke krize nastale ujesen 2013. oko pristupanja Europskoj uniji. Premda je htio Ukrajinu privezati uz Rusiju, Janukovič zbog prevelikog unutarnjeg otpora ipak nije mogao kontrolirati sve poluge vlasti i društva. Od izbijanje Narančaste revolucije Ukrajina se iznutra nalazila u neprestanom previranju između Zapada i Rusije, da bi na prijelazu iz 2013. u 2014. godinu prilike došle do točke usijanja. Rusiji u tome nije pomoglo ni prorusko raspoloženje gotovo polovine ukrajinskog stanovništva, među kojima je i 17 posto Rusa. Sadašnji rat je samo nastavak stare ruske politike od raspada Sovjetskog Saveza, s tom razlikom što se sada upotrebavljavaju druga sredstva, ne više sredstva političkih pritisaka nego otvorene sile kako bi se spriječilo ukrajinsko približavanje Zapadu.

Kremaljske elite ne mogu se osloboditi tereta iz prošlosti pa stoga na odnos Moskve i Kijeva gledaju kroz dijalektičku prizmu imperija i kolonije. Napomena iz prethodnih mojih tekstova o ovoj temi glasi da je ovaj rat iz kremaljske perspektive rat za obnovu Sovjetskog saveza, jer sav odiše nostalgijom za izgubljenim imperijem. Lomljenjem Ukrajine ostale postosvjetske zemlje ne bi mogle izdržati težinu moskovskog pritiska. Neprijeporno sovjetonostalgični Putin u svojim je govorima itekako toga svjestan kada ističe da je ratom u Ukrajini ugrožen opstanak same Rusije, čime između redaka želi reći ili će Rusija pobjedom u Ukrajini ponovno biti imperij, ili je neće ni biti. Hoće li Putin biti obnovitelj ili grobar imperija tek se ima vidjeti.

Ovaj apokaliptični govor prenosi nam važne vijesti iz unutarnjih ruskih protuslovlja, to jest da je Putin u aktualnom ratu uspio skupiti zadnje atome snage današnje Rusije koja se koprca u smrtnoj agoniji svoje duboke krize, pritom vjerujući da jedino ratna pobjeda može donijeti njezino uskrsnuće. Podcjenjivanje Putina i Rusije i ovog najopasnijeg, zadnjeg trzaja propadajućega imperija o kojem je Putin govorio bila bi fatalna po Ukrajinu i zapadni svijet. Putinov prethodnik Petar Veliki počeo je uspon teškim porazom od švedskih trupa u bitci na rijeci Narvi 1700. godine, da bi na kraju dobio Veliki sjeverni rat (1700.-1721.) i Rusiju pretvorio u europsku velesilu za naredna stoljeća.

Normalno je da je za Putina i kremaljske elite odlazak Ukrajine frustrirajuće pitanje, s obzirom na činjenicu da je Moskva prije 1990. preko svojih satelitskih režima kontrolirala pola Europe, a sada im je jedna toliko strateški važna bivša sovjetska republika izmakla kontroli. Ne trebam navoditi da je Ukrajina bila poljoprivredna i industrijska kralježnica, odakle su moć crpile i carska i sovjetska Rusija. Bez Ukrajine je jedva zamisliva provedba ruske dominacije u svjetskoj politici. Zapadna politika nije u ovoj ukrajinskoj stvari bila proaktivna, već više reaktivna budući da se ona praktički sve do početka invazije ponašala po ključu koju im je još ruski disident Aleksandar Solženjicin ponudio za boravka u američkoj emigraciji, prema kojem je „Ukrajina rusko pitanje”. Približavanje NATO-u ili Europskoj Uniji, svejedno, moglo je biti samo izvanjski povod za sadašnji rat, a ne njegov uzrok koji se zapravo nalazi, kako ova moja rasprava pokazuje, u specifičnim odnosima između Rusije i Ukrajine nastalim nakon raspada sovjetskog imperija. Ruska doktrina po kojoj Ukrajina može imati tek „ograničeni suverenitet“, a ne može odlučivati o svojoj vanjskoj politici u tome je ipak odlučujuća.

Naslovna slika: promidžbeni letak za ukrajinsku neovisnost (1917.)