Knjigama se, kao i pjesnicima, ponekad dogode nepravde. Neka djela tako, neprepoznata, ostaju bdjeti u tami dugo vremena, ponekad, čineći se, i zauvijek, sve dok ih ne zapadne neki providan duh, otrgnuvši ih od zaborava. Poneke vrijedne knjige i dospiju na pozornicu, ali svjetla javnosti tada su uperena u neke druge kutove. Određen broj djela i ugleda svjetlo dana, a da svijetu možda i nema kazati čega novoga. Često djela i ne postanu knjigama, a da za književnost to i nije škoda, jer teško bi nas nečemu novome mogle podučiti.
Ipak, svako toliko, na svijetu se pojavi jedna velika, vrsna knjiga, ona koja će ostati stajati u vremenu i na koju će se mnogi budući autori, htjeli oni to ili ne, osvrtati. Takve knjige obično nazivamo dijelom književna kanona. E sad, slučaj s tim kanonom jest što ga netko izabire i propisuje. Na taj se način, naročito u vremenu nastanka djela, mogu dogoditi stanoviti propusti. Bez obzira na to, trudimo se vjerovati kretanju stvari i ideja, nadajući se da će ono uistinu vrijedno spomena moći preživjeti eventualno sljepilo svoga vremena, opstati, zapaliti umnu i duhovnu iskru budućih naraštaja.
Mavro Vetranović Čavčić zasigurno je jedan od podcjenjenijih pisaca starije hrvatske književnosti, onaj čije djelo interpretator nikada dokraja nije uzdigao do šire čitateljske publike. Pisac je to izimno velika opusa, što ni ne čudi s obzirom na dugi životni vijek od devedeset i tri godine koji je taj Dubrovčanin proživio. Svjetovnoga imena Nikola – dok Čavčić bijaše nadimak njegove obitelji – Mavro postade benediktincem. Osam godina svoga života proveo je pustinjački, živeći sâm na osamljenom otočiću Sv. Andriji. Iako mu aktivni životni vijek padaše u vrijeme dubrovačke renesanse, a Mavro življaše od 1482. do 1576. godine, u pisanome mu se djelu nailazi na mnogo srednjovjekovnih tragova.
Iako Vetranović nikada nije prodro u mainstream kao kolege mu Marulić, Zoranić, Držić, Gundulić, onome tko se posvetio studiju starije hrvatske književnosti poneke će zanimljivosti ipak zadržati pažnju. Vetranović – a neki smatraju da mu je prezime bilo Vetranić – stoji na počecima hrvatske drame. On piše mahom religioznu, dijelom svjetovnu, a smatra se, u mladosti i (nažalost nesačuvanu) ljubavnu liriku. Piše i refleksivne, satirične, naročito i politične pjesme, maskerate, poslanice. Pisao je i pastirsko-mitološke igre, mitološku dramu, pastoralu, crkvena prikazanja. Poznata je njegova kristijanizirana dramatizacija mita, Orfeo, u kojoj se, suprotno antičkome originalu, ne okreće Orfeo, nego Euridika. Kao vrsni ostvaraj treba istaknuti i biblijska dramu Suzana čista. Raznolika je i bogata žanrovska opusa (između 30 i 40 tisuća stihova), a smatra se da je tek polovica opusa sačuvana.
Vetranović je bio veoma cijenjena osoba svojega vremena. U svojim djelima nije se libio iznositi političke stavove, kao i kritizirati nedostatke Crkve. Obilato sudjeluje u komunikaciji s mnogim istaknutijim intelektualcima svoga vremena, a oni se prema njemu odnose s poštovanjem, kao prema osobi od autoriteta. Marina Držića branio je od optužbi da je plagijator, a jedno se vrijeme sporilo i oko pitanja autorstva nekih djela ove dvojice autora. U svojim djelima Vetranović združuje biblijske i antičke teme i utjecaje, isprepliće srednjovjekovlje i renesansu. U njima se također može razaznati autorov osobni pečat, često bavljenje odnosom života i smrti, naročito u nabožno-refleksivnoj lirici. Za života djela nije objavio, sačuvana su rukopisno, a objavljivanje počinje tek u 19. stoljeću.
U njegovu opusu, pak, jedno djelo stoji neuobičajeno sámo, ovlaš motreno, rekli bismo čak i (nepravedno) zaboravljeno. Riječ je o najdužem i najzahtjevnijem spisu ovoga dubrovačkog pisca, djelu koje piše u poznim godinama, možda ga i pred smrt dovršavajući, djelu o kojega kraju u hrvatskoj književnoj kritici postoje različite interpretacije.
Riječ je o Piligrinu, epskome spjevu spjevanome u 4374 dvostruko rimovanih dvanaesteraca koji u stihu pripovijeda priču putovanja, pelegrinacije, sebepronalaska, odnosa čovjeka spram Boga, svijeta, vlastite sudbine, smrti.
Djelo započinje obraćanjem glavnoga lika, Piligrina, svima onima koji žele čuti njegove patnje, jade koje je, hodeći put tmasta zapada, iskusio. Piligrin nariče nad hladnoćom svijeta koji ga okružuje. Naime, on poslao je svoju svijest u svijetu naći topla doma, a ona mu se sada vraća, govoreći kako nigdje ne nalazi spokoja. Piligrin potom zacvili, zaplače – a taj će ga plač pratiti i duž njegovih budućih putešestvija – i uputi se, u to božićno doba, iz svojega doma.
Na ramenu on pritom nosi svojih misli šupalj mijeh. Na vrhu gore sjeda pod suhi javor. Piligrin pogleda u mijeh, hoće upitati svoje misli što mu je činiti, ali njih u mijehu više nema, misli mu se izgubiše, a oko njih magla. Suhi mu se javor stade smijati, a vjetar nato dunu i prospe mu misli u prašinu. Odjednom, njegove misli pretvore se u proso, a prašina u mrave, koji pojedu proso. Neka se drvena klada uto pretvori u medvjeda i pozoba mrave. Naiđe satir i zatuče medvjeda, a mravi medvjedu progrizu trbuh i pobjegnu. Jedna vila mravima dade krila pa oni poletješe, ali pojede ih svraka, koju zadavi sova. Mravi ponovno pobjegnu van, ovoga puta postavši zlatni. Piligrinova pustolovina kreće: misli mu se izgubiše – a kako će njegova svijest postojati bez misli? – te ih sada mora pokušati natrag vratiti.
Već se u tih početnih, dvjestotinjak stihovnih redaka daje naslutiti narav svijeta u kojemu se Piligrin zatekao: to je za čovjeka nesiguran svijet kojime vlada neki njemu neshvatljiv zakon, svijet nastanjen brojnim zvijerima, opasnim bićima, mnogim mitološkim, a karakteriziraju ga stalne metamorfoze, fantastične promjene, koje nastupaju naglo i neočekivano. Piligrinu je tipična njegova plačljiva priroda, čime on predstavlja neodlučna i plaha čovjeka kojega događaji zatiču, namjesto da je on taj koji zbivanja svojim djelovanjem pokreće.
Suhi se javor, i sâm djelo prethodne metamorfoze, Piligrinu potom obrati i najavi mu dolazak majmunice (mojemuče), koja je pronašla njegove misli pretvorene u proso i čijim će se željama on morati pokoravati ukoliko želi do njih natrag doći. Majmunica ubrzo dolazi i obznanjuje Piligrinu da će joj morati nabaviti par postola.
Kako bi željene misli dobio natrag, Piligrin će morati savladati brojne zapreke. Na tome putu susrest će satire, gavrana, poluzmaja, pastire, brojne vile, Dijanu, Tirenu, Junonu, Paladu, Minervu, Veneru, Merkurija i mnoge druge. Doživjet će i brojne fizičke deformacije: od Dijane dobi grbu, a vile učine da mu narastu dva magareća uha (jer pio je zabranjenu vodu sa studenca), a zatim i sovine oči. U novome susretu s Dijanom dobit će i veprove zube.
Piligrin će kroz sve te kušnje prolaziti plačući i bojeći se. Često će sumnjati i ne znati što činiti, molit će za pomoć i dobivati je, a svaki put kada ne posluša zakonitosti i naredbe svijeta u kojemu se nalazi (primjerice, kada pije vodu na izvoru – a često je žedan – ili kada uzme Dijanin zlatni pehar) stići će ga neka kazna. Nakon što prebrodi prepreke, Piligrin će mojemuči predati tražene postole, a ona mu dati njegove misli u prosu, koje će on odmah pozobati.
Ponekoga čitatelja mogao bi odbiti jezik, dubrovačka (a to danas znači hrvatska) renesansna ijekavica, jezik piščeva djela koji, možda ipak, nije bogat i kićen kao, već barokni, primjerice Gundulićev, ili Bunić Vučićev, jezik koji je uslijedio, a zamijetit ćemo i stanovitu repetitivnost, koja nas, s obzirom na duljinu djela i strogoću forme (dvostruko rimovani dvanaesterac s cezurom nakon šestoga sloga) ipak ne treba čuditi, što ne znači da spjev ne obiluje jezično lijepim i bogatim recima. Vetranovićevoj vještini pisanja možemo posvjedočiti u sljedećim stihovnim recima, koje mojemuča kazuje Piligrinu kada mu vraća misli, opisujući ih:
gorke su i slatke, plitke su i duboke
i duge i kratke, uske i široke,
teške su i lake, neznane i znane,
debele i tanke, i velmi šarane,
male su i velike, još im se ne zna broj,
nit im nać prilike ne more život moj;
česte su i rijetke, hitre su i prave,
slabe su i krepke, svijetle su i rđave.
Malokrat u skladu sobom se skladaju,
i često u jadu veselja strađaju;
veselje, plač i smijeh u sebi još plode
i mnošto bezumnijeh stranputno zavode.
Njeke su razumne i pune mudrosti,
a neke bezumne, ke goje ludosti,
biljuju i lažu, pravo t’ se sad pravi,
i druma dva kažu človječjoj naravi.
K tomuj se može rijet većekrat da zajdu
pod zemlju na on svijet, vječni trud gdi najdu;
leteći ali pak mnokrat se otprave
visoko nad oblak put rajske države,
k nebesom višnjijem tja, gdje sada i vazda
sunačce drugo sja bez tmasta zapada.
No, Piligrinove brige ovdje ne završavaju. Čim su se vratile, misli mu opet padoše u spor sa samima sobom. Piligrin sad moli majmunicu da ga oslobodi njegovih muka i nakaznosti. Ona će ga potom uputiti u špilju, čarobnici Čirče (Kirki). Prije no što dođe do špilje, susrest će još i krasnu zvijercu, za koju će se ispostaviti da je vila Tirena, kojoj će potom gospoja, majka vodenijeh svih vila, uz pomoć Junone vratiti njezin oblik i vodeno boravište.
Piligrinu sad još samo preostaje doći do špilje, na ulazu koje ga najprije dočeka ružna starica, a onda i djevica koja ga vodi gospoji. Hodeći kroz mrkli mrak špilje, ponovno bojeći se, vođen djevicom, Piligrin dolazi napokon do vrata (…) ka bjehu sva od zlata, i tu se rukopis završava.
Inspiraciju za Piligrina Vetranović je mogao crpiti iz srednjovjekovnih peregrinatia, u kojima hodočasnik, peregrinus, kreće na put protkan brojnim iskušenjima, a možda dijelom i iz Danteove Božanstvene komedije, koja mu je bila poznata. Budući da se smatra da je Vetranović Piligrina pisao u poznome dijelu svojega života, možda i tik pred smrt, sadržaj djela, Piligrinovo putovanje, može se tumačiti i kao zbir Vetranovićevih osobnih kušnji, piščev susret sa samim sobom. Piligrin može predstavljati samoga pjesnika, ali istovremeno označavati i čovjeka uopće, što je u skladu sa srednjovjekovnom tradicijom peregrinatia, a čovječje su traganje za odgovorima u svijetu koji ne razumije u potpunosti, obračun sa životom i smrću, svojim strahovljem, samim sobom opća mjesta kako književnosti, tako i filozofije i religije.
Ključna točka u interpretaciji ovoga djela jest njegov završetak. Tik pred trenutak spoznaje, dolaskom do zlatnih vrata, kada bi trebao natrag dobiti svoje čovječje obličje, riješiti se nakaznosti, ali isto tako, nada se, dobiti odgovor i na sva ostala pitanja koja su ga nagnala na putovanje i mučila njega i njegovu svijest, mîsli – rukopis se prekida. Unutar samoga djela najavljen je skori susret s gospojom. Imajući na umu Vetranovićevu kreposnu religioznost, možda je riječ i o susretu sa samim Stvoriteljem, koji bi Piligrinu pomogao riješiti se muka.
O završetku Piligrina već je napisan niz tumačenja, a većina tumačâ rukopis će vjerojatno željeti proglasiti nedovršenim. Ipak, znajući za – koliko nam je to moguće kroz poznavanje njegove biografije i opusa – osobne kušnje kroz koje je i sâm Mavro u vlastitu životu prolazio, nije nam nemoguće zamisliti i drugačiji slijed zbivanja. Možda je djelo namjerno „nedovršeno“, jer pisac je, uronjen u meditacije, zaključio da konačnoga odgovora za vrijeme trajanja tzv. ovozemaljskog života niti ne može biti? Uostalom, i Piligrinove se misli, pokušavajući pronaći „smisao“, neprestanu zapliću u dihotomije.
Možda je taj dio rukopisa zbilja izgubljen – ali zašto se onda prekida baš dolaskom pred zlatna vrata?
Možda je stari Vetranić posljednjim kretnjama svojega tijela išao završetku spjeva, istovremeno se susrećući i s koncem vlastita života i stvari. Ako je doista bilo tako, izdahnuo je i sâm došavši pred zlatna vrata, stavši gdje i Piligrin, konačnoga odgovora ne mogavši nam ostaviti.
Promišljajući ljudski život i postojanje, a onda i Vetranovića kao čovjeka koji je svoju duhovnost pretakao u umjetnost riječi, lijepo nam je o nečemu takvome misliti.
Čitajte Piligrina.
