Nakon godinu i pol dana izravnog rusko-ukrajinskog rata punog intenziteta koji je Rusija pokrenula s prvotnim ciljem svrgavanja izabrane ukrajinske vlasti i instaliranja marionetske – što je Kremlj eufemistički nazivao „denacifikacijom i demilitarizacijom“ – jasno je da je Rusija na strateškoj razini tog sukoba gubitnik. Druga najsnažnija vojna sila na svijetu nije uspjela baciti na koljena više nego trostruko malobrojniju zemlju s deseterostruko manjim bruto domaćim proizvodom.
Ukrajina svoj otpor duguje vlastitom ljudstvu i hrabrosti, ali i ogromnoj financijskoj, obavještajnoj i vojnoj pomoći Europske unije i – primarno – Sjedinjenih Američkih Država. Washington je s nešto manje od 6 posto svojega gigantskog vojnog budžeta uspio zaustaviti rusku ekspanziju, a ruski su planovi, prisjetimo se, isprva bili kudikamo ambiciozniji od zauzimanja Ukrajine. Prije pokretanja invazije na Ukrajinu, naime, Moskva je tražila povlačenje naoružanja i vojnih postrojbi iz svih istočnih članica NATO-a, odnosno de facto povlačenje NATO-a na hladnoratovske linije. Sada je pak jasno kako Moskva ne samo da nema snage za provedbu takvih planova, već ne može poraziti ni Ukrajinu, dok granica Rusije s NATO-om proširenjem tog vojnog saveza na Švedsku i Finsku višestruko raste.
No, strateški poraz Rusije u Ukrajini i konsolidaciju odnosa američkog imperija sa svojim europskim saveznicima – koji su gotovo unisono stali na stranu Ukrajine – prati i kopnjenje američke moći u drugim dijelovima svijeta. Ovaj razvoj događaja često se nedovoljno ističe usprkos, u pojedinim slučajevima, njegovu povijesnom značaju.
Počnimo sa sferom „meke moći“. Začuđujuće iz europske perspektive, simpatije zemalja u razvoju prema Rusiji i Kini porasle su nakon ruske invazije na Ukrajinu. Od 1,2 milijarde stanovnika zemalja koje se smatra liberalno-demokratskima 75 posto ima negativan stav prema Kini, a čak 87 posto prema Rusiji, proizlazi iz istraživanja Centra za budućnost demokracije pri Sveučilištu Cambridge. No, u ostatku svijeta, odnosno u 136 zemalja u kojima živi 6,3 milijarde ljudi, situacija je potpuno drukčija. Čak 70 posto stanovnika tih zemalja pozitivno gleda na Kinu, a 66 posto na Rusiju. Dok je 2012. u liberalno-demokratskim zemljama gotovo 50 posto stanovnika imalo pozitivno mišljenje prema Kini i Rusiji, sada na Rusiju pozitivno gleda samo 12 posto, a na Kinu tek 23 posto stanovnika tih zemalja. Nedavno istraživanje think tanka Europsko vijeće za međunarodne odnose pokazuje da su Turci, Indijci i Kinezi skloni tomu da Ukrajina treba pristati na mir, čak i ako to uključuje odricanje od teritorija. „Ujedinjeni Zapad, odijeljen od ostatka“, sumiraju autori rezultate istraživanja.
Treba podsjetiti i da je dobar dio zemalja UN-a u ožujku 2022. bio suzdržan prilikom glasanja o rezoluciji kojom se osuđuje ruska agresija na Ukrajinu i zahtijeva povlačenje ruskih snaga. Suzdržan je bio dobar dio subsaharske Afrike, kao i Indija. Indija je dobar primjer globalnog aktera u usponu, uskoro i najmnogoljudnije zemlje na svijetu, koja je zauzela ambivalentan stav prema sukobu. Demokratska Indija odbacuje zapadno uokviravanje sukoba kao borbe između autoritarizma i demokracije. New Delhi eksplicitno poručuje da to nije „njihov rat“.
„Europa treba prerasti način razmišljanja po kojemu su europski problemi svjetski problemi, ali svjetski problemi nisu europski“, poručio je u lipnju u Bratislavi indijski šef diplomacije Subrahmanyam Jaishankar. Usprkos strateškom suparništvu s Kinom i situaciji na rubu rata u Himalajama te sudjelovanju u antikineskom formatu QUAD, Indija se odbija svrstati na stranu Ukrajine, SAD-a i Europske unije, koristeći zapadne sankcije kako bi po jeftinijoj cijeni kupovala rusku naftu.
Najmnogoljudniji i rapidno rastući kontinent Afrika, točnije njezin subsaharski dio, sve se više okreće Kini i Rusiji. Kineske su tvrtke u 2020. u Africi provodile više od 30 posto svih infrastrukturnih projekata. Trideset godina ranije, europske i američke tvrtke provodile su čak 90 posto infrastrukturnih projekata u Africi. Šef ukrajinske diplomacije Dmitro Kuleba je u listopadu 2022. proveo 10 dana na turneji u Africi, pokušavajući senzibilizirati tamošnje lidere za ukrajinsko pitanje, ali bez uspjeha. Brojne afričke zemlje ovise o uvozu ukrajinskog i ruskog žita, što je sada uvelike poremećeno, a za tu nezavidnu situaciju ne krive primarno Rusiju. Onkraj ekonomskog, postoji i ideološki razlog za simpatije brojnih afričkih zemalja prema Rusiji. Na vlasti su u afričkim zemljama mahom bivši marksistički anti-imperijalistički revolucionari koji su ustali protiv europskih kolonijalnih gospodara uz materijalnu, vojnu i ideološku podršku Sovjetskog Saveza. Rusija koristi taj stari sentiment projicirajući u Africi sliku sebe kao sljednika Sovjetskog Saveza, dok kod europskih desničara igra na tradicionalističku kartu. „Jednostavno je. Ja sam imao kalašnjikov, a Portugalci su imali američko oružje“, rekao je jedan bivši gerilac u Gvineji Bisau prošle godine za New York Times.
Osim toga, Rusija prilično vješto koristi previranja u frankofonim zemljama Sahela i srednje Afrike kako bi pojačala svoj utjecaj nauštrb Francuske. Nakon državnog udara u Burkini Faso u listopadu 2022., okupljeni pristaše puča mahali su ruskim zastavama, a pučisti su po svemu sudeći imali podršku notorne ruske grupe Wagner. Ta plaćenička skupina, nekoć pod patronatom likvidiranog pobunjenika protiv Kremlja Dmitrija Prigožina, igra veliku ulogu i u Srednjoafričkoj Republici. Da tradicionalno jedan od omiljenijih bivših kolonijalnih gospodara Francuska gubi i meku i tvrdu moć nauštrb Rusije priznala je u predavanju prije nekoliko mjeseci i izaslanica Europske unije za Sahel Emanuela Claudia Del Re. Kopnjenje francuskog utjecaja i kontrole nad područjem s najvećim natalitetom na svijetu iz kojega dolazi dobar broj migranata prema Europi predstavlja ozbiljan sigurnosni izazov za dobar dio Europe, dok se za SAD, imperij s globalnim ambicijama i interesima, otvara pitanje ispunjavanja vakuuma u tom prostoru. Ako ga ne može kontrolirati Francuska, vjerojatno ne može niti SAD koji ima znatno manje znanja o tom području – obavještajnog, povijesnog, lingvističkog, kulturološkog i sl. – od Pariza. Najrecentniji, ali vjerojatno ne i posljednji udarac američkim interesima na crnom kontinentu došao je s krajnjeg juga. Ekonomski i vojno najsnažnija subsaharska zemlja Južnoafrička Republika sudjelovala je u desetodnevnim pomorskim vojnim vježbama s Rusijom i Kinom, usprkos američkom izražavanju „zabrinutosti“ prije održavanja samih vježbi. Paradoksalno, usprkos neuspjehu u Ukrajini, koja im je očigledno bila najbitnija, Rusija je zadala udarac poretku pod vodstvom SAD-a na drugim mjestima.
Situacija u neposrednom američkom susjedstvu isto nije najbolja za Washington. Imperijalni uspon SAD-a simbolički počinje proglašenjem Monroeove doktrine 1823., nazvane po tadašnjem američkom predsjedniku Jamesu Monroeu. Po njoj niti jedna sila izvan američkog kontinenta (tada nije bilo Panamskog kanala) nema pravo projicirati svoju silu i ovladavati američkim zemljama. U prijevodu – Sjeverna i Južna Amerika područje su isključivo američkog utjecaja. Kako to izgleda u praksi? Primjerice, 1902. Velika Britanija i Njemačka su zbog neplaćanja dugova pomorski blokirale Venezuelu, na što je američki predsjednik Theodore Roosevelt zaprijetio slanjem američke flote. Naposljetku su Berlin i London pristali na međunarodnu arbitražu. Dovoljno je prisjetiti se koliko je SAD ulagao energije i novca da suzbije sovjetsku penetraciju u Latinsku Ameriku – od podrške desnim diktatorima i pučistima poput Augusta Pinocheta ili kontraša u Nikaragvi protiv komunističkih i kriptokomunističkih prosovjetskih vlada, pa do pokušaja svrgavanja Fidela Castra invazijom u Zaljevu svinja. Naposljetku, svijet je bio najbliže nuklearnom armagedonu upravo u trenutku kada je Sovjetski Savez odlučio postaviti nuklearne bojne glave u „američko dvorište“. Ta se politika nastavila i nakon Hladnog rata, primjerice putem sankcija Venezueli Huga Chaveza i Nicholasa Madura. 2019. je savjetnik za nacionalnu sigurnost Donalda Trumpa, „jastreb“ John Bolton, tijekom kampanje pritiska na Venezuelu, izravno rekao da je Monroeova doktrina i dalje na snazi.
Što se sada događa u Latinskoj Americi? Novi vođa najmnogoljudnije latinoameričke zemlje, Brazila, Luiz Inácio Lula da Silva i predsjednik druge najvažnije južnoameričke zemlje, Argentine, peronist Alberto Fernández razgovaraju o uspostavi zajedničke valute. Prvoga je State Department, iz ideološkog sljepila, a što je iz perspektive američkih interesa posve promašeno, podržao nasuprot tzv. „krajnjem desničaru“ Bolsonaru, a on se sredinom travnja sastao s kineskim vođom Xijem Jinpingom. U pozadini svega kinesko je nastojanje da s Argentinom i Brazilom trguje u yuanima. Argentinsko-kineski sporazum o razmjeni valuta početkom 2023. treba promatrati upravo u tom kontekstu. Dodajmo tome i američkog velikog susjeda na jugu, Meksiko, pod ljevičarsko-populističkim predsjednikom Andrésom Manuelom Lópezom Obradorom koji je znao davati antiameričke izjave, a u zadnje se vrijeme posebno intenzivirala rasprava između Washingtona i Ciudad de Mexica oko kartela u toj zemlji. Lopez Obrador odbacuje američke tvrdnje da karteli kontroliraju dobar dio zemlje, strahujući da bi SAD to mogao iskoristiti kao povod za intervenciju u njegovoj zemlji, a na tom je tragu i izjava američkog šefa diplomacije Antonyja Blinkena da bi Washington mogao meksičke kartele označiti kao terorističku organizaciju.
Simptomatično, u jeku tih napetosti Lopez Obrador izravno izjavljuje da Meksiko neće zabraniti kinesku društvenu mrežu TikTok, dok SAD provodi globalnu kampanju za zabranu te aplikacije, argumentirajući da ju kontroliraju kineske službe i koriste za akumulaciju osobnih podataka. Pritom je nezanemariv aspekt i širenje kineske meke moći putem te sve popularnije društvene mreže.
Iz tih primjera najbolje vidimo kako je kopnjenje američkog utjecaja povezano s globalnim rastom kineskog utjecaja. Dobar simbol toga je činjenica da Kina ima veću diplomatsku mrežu od SAD-a, dok je i najveći trgovinski partner većine zemalja budući da je njezino gospodarstvo znatno orijentiranije na izvoz od američkog koje izvozi samo neznatno više od Njemačke. Rast trgovinskih veza uobičajeno prati i rast političkih veza, a zemljama trećeg svijeta vjerojatno i odgovara to što Peking za sada vodi ideološki agnostičnu vanjsku politiku, odnosno ne inzistira na širenju svojih političkih, kulturnih i drugih obrazaca, za razliku od SAD-a.
Tektonske su se promjene dogodile u posljednjih nekoliko mjeseci na Bliskom istoku Tradicionalno, Amerika je na tom prostoru glavni arbitar, a njezini su saveznici bili glavni regionalni akteri poput Izraela, Turske, Saudijske Arabije i Egipta, uz izuzetak arhi-neprijatelja Irana. SAD je pritom uglavnom bio podržavatelj jedne od strana u sukobima dugog trajanja između šijita i sunita te Muslimanskog bratstva i sekularnih autoritarnih poredaka. Ni za vrijeme klimaksa američke moći u 1990-ima i početkom 21. stoljeća SAD nije uspio razriješiti ta pitanja, a sada se kao medijator na tom polju iz „vedra neba“ pojavila Kina. Prvi puta nakon 1990. – s izuzetkom postsovjetskog prostora, poput Kavkaza i Tadžikistana, gdje je Rusija ostala glavni arbitar – ozbiljniji se diplomatski sporovi rješavaju bez ikakve umiješanosti SAD-a. Početkom ožujka Rijad i Teheran sklopili su sporazum o ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa uz posredovanje Kine. Odnos Saudijske Arabije i Irana reflektira se na više zemalja. Dvije zemlje vode posrednički rat u Jemenu, dok su u Libanonu glavni sponzori sunitskih, odnosno šijitskih stranaka. Budući da je Iran u sklopu sporazuma obećao kako više neće naoružavati hutističke pobunjenike u Jemenu koji su ispaljivali projektile na teritorij Saudijske Arabije, čini se da se dugogodišnji građanski rat u Jemenu bliži kraju. Tom je sporazumu prethodilo postupno udaljavanje Saudijske Arabije od svog višedesetljetnog saveznika SAD-a, koji je zaljevsku monarhiju naoružavao protiv Irana i ranije Iraka Saadama Huseina. Maria Fantappie i Vali Nasr u Foreign Affairsu navode kako bi iransko-saudijski dogovor mogao „transformirati regiju“ te da bi na pomolu mogao biti „novi poredak“ na Bliskom istoku.
Također, Rijad nije uveo sankcije Rusiji, već je s Moskvom intenzivirao suradnju te je odbio opetovane zahtjeve Washingtona za puštanjem više nafte na svjetska tržišta. Dapače, početkom travnja je kartel OPEC, kojega čine najveći proizvođači Saudijska Arabija, Rusija, Irak i Ujedinjeni Arapski Emirati (također važan regionalni akter preko kojega Rusija zaobilazi zapadne sankcije) dogovorili smanjenje proizvodnje nafte, što izravno šteti američkim interesima. Izravna posljedica spomenutih gibanja je i obnova diplomatskih odnosa između Sirije pod Bašarom al-Asadom i Saudijske Arabije, koja je bila jedan od glavnih financijera i podržavatelja islamističkih pobunjenika protiv sirijskog diktatora. Asadovo sudjelovanje na samitu Arapske lige simbolično je okončalo njegovu izolaciju u arapskom svijetu koja je započela izbijanjem građanskog rata u toj zemlji 2011. Tomu treba dodati i posjet sirijskog ministra vanjskih poslova Kairu, prvi puta nakon 2011., te posjet turskog ministra vanjskih poslova Mevlüta Çavuşoğlua Egiptu, čiji je predsjednik Abdel Fatah al-Sisi došao na vlast 2013. pučem protiv Muhameda Morsija iz Muslimanskog bratstva. Upravo zbog veza Recepa Tayyipa Erdoğana s Muslimanskim bratstvom, Kairo i Ankara de facto nisu imali diplomatske odnose u proteklih deset godina.
Za Washington nepovoljni razvitak odnosa između Rijada i Teherana, nastojao se anulirati planom formalne normalizacije saudijsko-izraelskih odnosa. Riječ je o nastavku Trumpove strategije normalizacije odnosa između ključinih arapskih zemalja i Izraela. Do Trumpa su Izrael priznali od arapskih zemalja susjedni Jordan i Egipat, a u Trumpovom mandatu Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Maroko. Pridruživanjem Saudijske Arabije tom nizu sve najvažnije arapske zemlje priznale bi Izrael, čime bi položaj Palestinaca bio znatno bio oslabljen. No, rat izazvan Hamasovim napadom na Izrael doveo je do zastoja u tom razvoju događaja. Za sada ne možemo reći je li riječ samo o privremenoj stanci, koja definitivno ide na ruku Iranu, ali je jasno da vladari arapskih zemalja, iako mahom nisu demokratski izabrani, moraju paziti na javno mnijenje iznimno nesklono Izraelu, pogotovo u eri društvenih mreža koje su svoju potentnost u arapskom svijetu pokazale još za Arapskog proljeća.
Uzimajući sve navedeno u obzir dobivamo obrise potpuno novog poretka na Bliskom istoku, dogovorenom bez učešća Washingtona i nasuprot njegovim interesima. Sve to će vjerojatno dovesti do konačnog mirovnog rješenja za Siriju nakon 12 godina rata u kojemu posredno i neposredno sudjeluju i Turska i Iran i Rusija i Saudijska Arabija.
Usprkos svemu navedenom, pogrešno bi bilo skrenuti u krajnost i tvrditi da se uspostavlja globalni poredak pod dominacijom Kine. Sama Kina ima svoje probleme – od demografskog propadanja, etničkih problema na rubovima zemlje u Tibetu i Xinjiangu, preko pitanja Tajvana, do neprijateljstva snažnih država u bliskom susjedstvu poput Južne Koreje i Japana koji su jedni od važnijih američkih saveznika.
No, činjenica je da se odnosi moći mijenjaju, odnosno da je američka prednost i dominacija sve slabija. Simbol toga je i izravna odbijenica Xija Jinpinga Bidenu na zahtjev za telefonskim razgovorom, što je u ranijim okolnostima bilo potpuno nezamislivo. Da to shvaćaju i u Washingtonu pokazuje analiza jednog od najznačajnijih think tankova američkog vanjskopolitičkog establišmenta RAND, koji uvelike dobiva sredstva od američke savezne vlade, u kojoj stoji: „Rusija i Kina predstavljaju različite izazove nacionalnoj sigurnosti SAD-a. Rusija nije jednak ili gotovo jednak konkurent, već dobro naoružana odmetnička država koja nastoji potkopati međunarodni poredak bez nade da će njime dominirati. Nasuprot tome, Kina je ravnopravni konkurent koji želi oblikovati međunarodni poredak, a može težiti dominacijom nad njime. Obje zemlje nastoje promijeniti status quo, ali samo je Rusija napala susjedne države, pripojila osvojeni teritorij i podržala pobunjeničke snage koje žele odvojiti još više teritorija. Rusija ubija svoje protivnike u zemlji i inozemstvu, miješa se u strane izbore, potkopava strane demokracije i radi na potkopavanju europskih i atlantskih institucija. Nasuprot tome, rastući utjecaj Kine uglavnom se temelji na pozitivnijim mjerama: trgovini, ulaganjima i razvojnoj pomoći. Ovi atributi čine Kinu manje neposrednom prijetnjom, ali mnogo većim dugoročnim izazovom“, zaključuje RAND.
S naslovnice jednog od nedavnih brojeva Economista „vrišti“ naslov: „Amerika protiv Kine: Gore je nego što mislite“. U samom tekstu zaključuje se da je „u tijeku nova i opasna faza sino-američkog nadmetanja“.
Trenutno se čini da nema jasnog odgovora na pitanje kako će se SAD postaviti prema promijenjenoj globalnoj konstelaciji. „Jastrebovi“ će tvrditi da SAD mora težiti uspostavi globalnog poretka jer, kako zaključuje britanski povjesničar Niall Ferguson u knjizi Kolos: Uspon i pad američkog imperija: „U povijesti svjetske politike netko je uvijek bio hegemon, ili je to želio postati“, a u slučaju nepostojanja hegemona nastupa „stanje odsutnosti moći“, čije je glavno obilježje anarhija. „Svi oni koji priželjkuju da se SAD odrekne položaja hegemona trebaju imati na umu da alternativa primatu SAD-a nipošto nije multipolarni svijet u kojemu će se velike sile natjecati za dominantan položaj, nego svijet bez hegemona. U tom slučaju, apolarnost bi se pretvorila u nešto što ne bi bila pacifistička utopija za kojom je u svojoj pjesmi čeznuo John Lennon, nego u novi srednji vijek u kojemu bi vladalo bezvlašće“, zaključuje Ferguson.
S druge strane, Andrew Bacevich, profesor emeritus međunarodnih odnosa i povijesti na Sveučilištu u Bostonu i direktor think tanka Quincyjeva Instituta za odgovorno državništvo, u tekstu u Foreign Affairsu pod naslovom „Zašto Amerika ostaje zarobljena lažnim snovima o hegemoniji“ zaključuje kako bi se SAD mogao naći u „sueskom trenutku“. Referira se pritom na Suesku krizu iz 1955. kada je Velika Britanija, uz pomoć Francuske i Izraela, pokušala zadržati kontrolu nad Sueskim kanalom i svrgnuti egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera, da bi naposljetku, pod zajedničkim pritiskom supersila Sovjetskog Saveza i SAD-a, London bio prisiljen na sramotno povlačenje koje je označilo simbolički krah Britanskog Imperija. Bacevich drži da je američka politika prema Ukrajini dosada bila pragmatična i suzdržana, ali da postoji opasnost da vlast podlegne, parafrazirajući Georgea Kennana, „romantičnim i univerzalističkim konceptima“ koji bi uvukli SAD izravno u sukobe koji će uništiti američki utjecaj.
Usprkos zakučastom izričaju, Bacevicheva poruka je jasna – SAD treba pristati na podjelu interesnih sfera kao što je to bio slučaj i u Hladnom ratu. Odnosno, treba sada reterirati i prvo izgraditi unutarnju koheziju i jedinstvo koji su, kako navodi Bacevich, narušeni ideološkim ratovima i ogromnom nejednakošću. Jedno je sigurno – Kina je u posljednje dvije godine ozbiljno načela američku hegemoniju, a u tome joj je pomogla i Rusija, iako je ona sama veliki gubitnik u posljednjih godinu dana. Ostaje za vidjeti na koji će način imperij uzvratiti udarac. Taj imperij ipak je još uvijek, usprkos znakovima kopnjenja moći, kako je bez uvijanja rekao Joe Biden u nedavnom intervjuu za CB, „najmoćnija zemlja na svijetu, ne samo u svijetu, već u povijesti svijeta“.
Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija
Oznake:Tomislav Kardum Last modified: 22. 10. 2023.
