Povodom francuskog Fête nationale, vrijedilo bi, makar i prigodno, izvući ispod naslaga povijesne prašine one zanemarene, ali u mnogočemu nacionalno konstitutivne, aspekte utjecaja francuskog republikanizma na hrvatskom etničkom prostoru. Rijetko bi koji narativ među hrvatskim nacionalistima, suverenistima, desničarima ili pod kakvim god ih nazivom simplificirano pospremili u kutije političkog spektra, mogao biti ekspresno odbačen s indignacijom kao što bi se dogodilo s afirmativnim napisima o društveno-političkom djelovanju masonerije u kontekstu povijesnog razvoja „hrvatske stvari“ – predočenima u formi epitafa s „desnih“ pozicija. Sa sadašnjim korpusom „pučkog“ znanja o genezi „državotvornog hrvatstva“ nespojive su bilo kakve pohvalne riječi o pojedinim pripadnicima tog misterioznog miljea iz starije prošlosti, kada je „svima jasno“ i „svi znaju“ da je taj vrhunaravni gremij svim silama i na sve načine, pakosno i izdajnički, stoljećima sputavao napredak hrvatskog bića. Prošlogodišnji slučaj ucjenjivačkog razotkrivanja pseudo-masonske lože oftalmologa Gabrića zagolicao je maštu javnosti oko pitanja što su masoni i čime se momci u pregačama uistinu bave. Kad je otkriveno da se oko elitističkog bratstva muvao i glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić, toj je ionako predimenzioniranoj aferi, karikaturalnom festivalu ega, pridodana i sigurnosna dimenzija te je jedna u biti diletantska stvar u javnosti dodatno premazana ozbiljnim tonovima. Nažalost, porast interesa javnosti i pozicioniranje skandala na naslovnicama nije otvorilo prostor edukativnom pristupu i demistificirajućim učincima koji bi iz toga nastali. Osobito ne na desnici. Naprotiv, uz znatan doprinos medijskog senzacionalizma, svjedočili smo reprodukciji maglovitih novovjekovnih predodžbi o anti-teističkoj zavjereničkoj organizaciji koja i dalje radi na prevratima, revolucijama, svrgavanju vladara, potkopavanju Crkve i tradicije, te ju treba držati na oku. Upravo zato ne postoji pogrešan trenutak za prionuti „herezi“ – ukazati na to drugo lice masonerije u Hrvata, originalnije i starije, naglasiti njezin izvorišni značaj za od desnice priželjkivanu „Europu nacija“ i promovirati ostavštinu onih povijesnih likova koji su se poistovjećivali s vrijednosnim sustavom bratstva, a koje s punim pravom možemo smatrati idejnim praocima moderne hrvatske nacije. Dakle, nije riječ o našim suvremenicima iz Gabrićeva egotriperskog društva, partnerima poznatog beogradskog prevaranta Čede Zareza, niti o onim viđenijim nam suvremenicima koji su svoju „braću“ našli prateći preostale ideološke tragove međuratne „Velike lože Jugoslavije“, već o zanemarenim, zaboravljenim ili čak ostraciranim pojedincima (poput stanovitog Ivana Albinonija Kreljanovića) koji su kao sekundanti interesa napoleonske Francuske, vođeni načelima prosvjetiteljstva, liberalizma i romantizma, na ovim prostorima (točnije u ondašnjoj Dalmaciji, Ilirskim provincijama) prije više od 200 godina udahnuli duh demokratske i građanske „nacionalne Hrvatske“ i čija će ostavština uvelike utjecati na oblikovanje starčevićanske nacionalne ideologije u razdoblju koje je uslijedilo. Pritom, nije naodmet uzeti u obzir aktualno unaprjeđenje hrvatsko-francuskih strateških odnosa kroz kupovinu borbenih zrakoplova Rafale kao poticaj za revalorizaciju tih prvotnih bilateralnih odnosa iz davne prošlosti.
Političke utjecaje koje je donio Napoleonov prodor u Dalmaciju 1806. godine, a u korak s njime i infiltraciju ideološke kralježnice revolucionarne vlasti – masonskog Velikog Orijenta Francuske – u dalmatinske gradove, s punim se pravom može smatrati energetskim impulsom koji je upalio iskru „ilirskog“ tj. hrvatskog građanskog nacionalizma i pokrenuo kotač prosvjećivanja i osuvremenjenja, uz dužno poštovanje preporodnom radu Ljudevita Gaja i njegovog južno-slavističkog društva koje će na scenu stupiti nešto kasnije u banskoj Hrvatskoj, pod habsburškim „ancien regime“ patronatom. No zavirimo nakratko u prednapoleonske godine mletačke Dalmacije, gdje je sjeme novih, humanijih i antropocentričnih pogleda na čovjeka, društvo i svijet, posijano u zadnjemu kvartalu 18. stoljeća, posredstvom integriranosti tog područja u mediteranski civilizacijski krug. Inkubatori pred-nacionalnog prosvjetiteljskog gibanja u tamošnjim gradovima bile su tzv. agrarne akademije, mali intelektualni kružoci u kojima su se okupljali pristaše fiziokratizma. Slijedom uvjerenja kako samo agrar stvara novu vrijednost, daje plod ni iz čega, fiziokrati su izvor bogatstva naroda locirali u proizvodnom potencijalu ruralnog pučanstva, zemlji i selu, iskazujući žarku želju za uspostavom demokratičnijih socijalnih odnosa i težeći ostvarenju veće kvalitete života za sve društvene slojeve. Kolonijalna stvarnost siromašne i zapostavljene Dalmacije dodatno ih je poticala u njihovom znanstvenom, preporodnom i humanističkom zanosu. Idealistička orijentacija k malom čovjeku s periferije kao temeljnoj stanici društva, Rousseauovom „plemenitom divljaku“ kojega je u zamišljenoj nepatvorenosti i prirodnosti literarno ovjekovječio a zatim diljem Europe proslavio putopisac Alberto Fortis, vodila ih je prema brizi za očuvanjem narodne baštine, skupljanju narodnih pjesama, dokumentiranju običaja i načina života, studioznoj potrazi za razlozima opće zaostalosti regije, te je fiziokratizam na određeni način pripremao teren za ulazak romantičkih pogleda na svijet, kakvi su u drugoj polovici 18. stoljeća već počeli davati prve rezultate u oblikovanju „duše“ europskih nacija. Prema tezama povjesničara Francea Kidriča i Ivana Pederina, spomenute akademije su ujedno bile jezgra frankofilskih gibanja u Dalmaciji, karakteristične po tomu što su u temeljnim načelima Francuske revolucije, među ostalim, vidjeli put k ontološkom oslobođenju „ilirskog“ čovjeka i realizaciji njegovih proizvodnih, stvaralačkih i duhovnih potencijala. Oni utjecajniji među njima gotovo nesumnjivo su u trenutku gašenja mletačke uprave već bili članovi stranih masonskih loža, u Veneciji i Milanu, u Poljskoj ili Francuskoj. Pored trogirske obitelji Garanjin, prvaka fiziokratske misli u nas, Ivana Luke, Petra i Dominika, možemo izdvojiti Mihovila Spalatina i Andriju Borellija Vranskog iz Zadra, Mojslava Canovića iz Budve, Ratka Androvića i Antona Sorga iz Dubrovnika.
Dolaskom Francuza, Dalmacija je pripojena Kraljevini Italiji, i postala je integralni dio Napoleonovog imperija. Nova vlast je naišla na volju za suradnjom među spomenutim grupacijama frankofila. Oni su pak u njoj vidjeli osloboditelja, ostvarenje svojih političkih ciljeva te su u vrlo kratkom vremenu postali glavni oslonac u izgradnji upravnog sustava i provedbi reformskih politika, bez obzira na to što okupacija popraćena represalijama i nije baš najbolje sjela domicilnom stanovništvu. I dok je rat Austrije s Francuskom okončao masonske pokušaje u središnjoj Hrvatskoj, dolazak Francuza u Dalmaciju omogućio je nesmetanu izgradnju pozadinske arhitekture koja je trebala predstavljati kostur „duboke države“ na kojoj će počivati cjelokupna uprava, policija, sudstvo, zdravstvo, školstvo i vjerska politika. Temeljita preobrazba političkog krajolika Dalmacije, u skladu s novim europskim građanskim poretkom, zahtijevala je i visok nivo ideološke motiviranosti onih u prvim redovima tog sustava, a masonski „kišobran“ osiguravao je parainstitucionalnu povezanost s francuskim patronom. Prva „francusko-dalmatinska loža“ osnovana je u ožujku 1806. u Zadru, upravnom sjedištu Dalmacije, netom po ulasku francuskih trupa u grad, i kao takva ona je glavni predmet interesa ovog teksta. Moglo bi se reći da je riječ o najvažnijem subjektu čitavog franko-kolaboracionističkog političkog pokreta. Pored francuskih časnika, najistaknutiji članovi bili su spomenuti plemić Andrija Borelli Vranski i Mihovil Spalatin, profesor prava i sudac novoosnovanog Prizivnog sudišta u Zadru. Iste godine Andrija Borelli Vranski je kao jedan od najuglednijih lokalnih „francuskih ljudi“ imenovan predsjednikom Državnog vijeća. Konstitucija zadarske „francusko-dalmatinske lože Eugen Napoleon“ odobrena je u listopadu 1806., pod izravnom ingerencijom Velikog Orijenta Francuske. Sljedbenik Montesquieua, Borelli je i prije dolaska Francuza bio poprilično angažiran na promicanju ideja republikanske države, zagovarajući demokratizaciju društva, diobu vlasti i reorganizaciju zdravstvenog i školskog sustava, a nacionalno-integracijska nastojanja iskazivao je u zalaganju za ekonomsko i trgovinsko povezivanje Dalmacije sa njezinim zaleđem, Bosnom i Hrvatskom. Nakon reorganizacije francuske uprave i uspostave Ilirskih pokrajina, 1811. je postavljen za gradonačelnika Zadra, tada već u svojstvu viteza Legije časti (1810). Osim u Zadru, Francuzi su uz pomoć lokalnih povjerenika osnovali lože u Splitu 1806., zatim u Kotoru 1807., te u Dubrovniku 1810. Sudeći prema austrijskim policijskim izvorima, svaka je od njih brojala nekoliko desetaka članova. Važno je naglasiti da se za razliku od masonerije u Francuskoj domaći članovi dalmatinskih loža nisu rukovodili izraženim jakobinskim revolucionarnim idejama i bili su skloni dijalogu s pripadnicima Crkve, ostvarujući vrlo blisku suradnju s liberalnijim dijelom klera. Poznato je da su neki svećenici bili članovi društva, poglavito u Kotoru, a za dio njih se tek pretpostavljalo.
Ono što bismo mogli nazvati „prvim hrvatskim preporodnim valom“ imalo je svoje izvorište upravo u Zadru, pokrajinskom sjedištu, između 1807. i 1812., a odnosi se na uzlet u izdavaštvu, osnivanje prve čitaonice, prvog civilnog visokog učilišta u Hrvata, i pokretanje prvih novina na hrvatskom jeziku! Pored toga, pristupilo se znanstvenom podizanju poljoprivrede, otvaranju škola diljem periferije i izradi ambicioznih planova u vezi cestogradnje i melioracije. Intelektualnu podlogu čitavoj viziji preporođene, opismenjene, obrazovane i produktivne Dalmacije dala je gradska Gospodarsko-literarna agrarna akademija, predvođena Borellijem Vranskim i Spalatinom. Iz nje je dolazila i velika većina od 31 kooptiranog člana zadarske masonske lože. Gradska čitaonica, „Družba od štenja“ iliti „Gabinetto di lettura“ osnovana je 1807., u sklopu samostana sv. Krševana (sukladno politici laicizacije crkvene imovine). Dostupna literatura uglavnom je bila na stranim jezicima, zbog nepostojanja značajnijeg izdavaštva na hrvatskome, ali i kulturološke osobitosti onovremene Dalmacije u kojoj je talijanski bio jezikom naobraženog svijeta, jezikom knjige, neovisno o nacionalno-političkom identitetu onoga koji se tim jezikom služio. Čitaonica se prometnula u važno čvorište u kojemu su se bistrile društveno-političke teme, rađale neke nove ideje i zamisli, a nešto kasnije postat će i „matična kuća“ prvih novina na hrvatskome jeziku. Važnu ulogu pri upravljanju čitaonicom imali su prvi upravitelj Bartolo Benincasa, književnik i pročelnik javne nastave u dalmatinskoj vladi, i Antonio Luigi Battara, začetnik uglednog tiskarsko-nakladničkog obrta koji će iznjedriti najvažnije trenutke hrvatskog novinstva u Dalmaciji prve polovice XIX. stoljeća. Battarina naklonjenost francuskoj upravi i članstvo u loži rezultirali su „kolaboracionističkim“ poslovnim odnosom čiji najpoznatiji plod predstavlja izdavanje prvih novina na hrvatskome jeziku – „Kraglskog Dalmatina“, službenog glasila francuske uprave. Glavnog urednika Benincasu smatra se autorom važne bilješke iz prvog broja lista u kojoj kaže kako će tiskovina izlaziti na talijanskom i „slavnom arvatskom jeziku“, ne ostavljajući dvojbe o hrvatstvu politike koju je zastupao i ne definirajući je „širom“ ilirskom/iliričkom ili slovinskom odrednicom. Istaknutu ulogu u publiciranju „Kraglskog Dalmatina“ imao je i Hvaranin Nikola Dominik Budrović, svećenik ,teolog i pravnik, profesor prava na zadarskom sjemeništu, sakupljač narodnih predaja i promotor uporabe slavenskog jezika u propovijedanju. Iako svećenik, Budrović je obnašao niz dužnosti u lokalnoj upravi, pa čak, neočekivano za svećenika, preveo Građanski zakonik na hrvatski. „Dalmatin“ je bez dvojbe predstavljao prvi krupan korak u afirmaciji narodnog jezika kao ravnopravnoga i jednako vrijednoga, nastojeći ga istrgnuti iz položaja zapuštenog pučkog vernakulara. Danas gotovo da nema razmimoilaženja u ocjenama kako je riječ o mediju koji je pionirski pridonio „demokratizaciji“ hrvatskog jezika i unio ga u svijet svakodnevne tiskane riječi te, kako kaže Tihomil Maštović, pomogao stvaranju nacionalne samosvijesti koja će buknuti nekoliko desetljeća kasnije, u povoljnim uvjetima, kroz njegove „nasljednike“ – Zoru Dalmatinsku i Danicu Ilirsku.
Najveći reformski pomak koji se može pripisati zaslugama frankofilske masonerije definitivno su reforme u školstvu, uključujući i kampanju osnivanja pučkih i srednjih škola. Očajna situacija u Dalmaciji, drastičan manjak školskih kapaciteta i nedostatak učenih i stručnih profesionalaca, nagnala je lokalne vlasti da ishode privolu potkralja Kraljevine Italije i pokrenu prvo građansko učilište, licej. S pravom stoje tvrdnje koje ga imenuju prvim modernim sveučilištem u Hrvata, budući da se na toj instituciji tijekom 5-godišnjeg postojanja (1807-1811) moglo steći obrazovanje iz prava, teologije, medicine, kirurgije, geodezije, tehnike i farmacije, te je to prva škola kod nas u kojoj se moglo priskrbiti civilno akademsko zvanje bez odlaska u inozemstvo. Godine 1810. dolazi do sljedećeg velikog iskoraka – uvođenja „jezika zemlje“ u obrazovni program. Iako je privilegij u školama zadržao talijanski jezik uslijed nepostojanja obrazovnih materijala na hrvatskom, ta politička odluka o jezičnoj slavizaciji/kroatizaciji školstva predstavlja pomak dotad nezabilježen na hrvatskom tlu. Značaj tog čina napoleonskih vlasti tim je veći ukoliko se uzme u obzir da je trebalo čekati još četrdeset godina da se narodni jezik prvi put čuje u Saboru, a te 1810. je dobio „zeleno svjetlo“ za uporabu u visokom obrazovanju. No, silom prilika, bilo je kratkoga daha.
Pad Napoleona 1815. označio je i početak dezintegracije frankofilne strukture u Dalmaciji. U dobroj mjeri i silom. Svu tragiku tog procesa oslikava sudbina književnika i povjesničara Ivana Kreljanovića Albinonija. Rođeni Kaštelanin, zagriženi frankofil i ravnatelj prve zadarske gimnazije (osnovane 1803.), pacifist i demokrat u svakom pogledu, obnašao je niz istaknutih dužnosti u školstvu i sudstvu napoleonske Dalmacije. Bio je prvi čelnik liceja 1806. i 1807, i predavač tijekom svih godina njegova postojanja. Od 1808. do 1810. uređivao je stranice Kralskog Dalmatina, a tijekom tih godina bila mu je povjerena i rukovodeća uloga u reformi sudstva. U suradnji s Nikolom Jakšićem, bio je pokretački duh čitaonice i isticao se zagovaranjem uporabe hrvatskog jezika i potrebe prosvjećivanja seljaštva, mada je uglavnom pisao na talijanskom jeziku i stvaralački bio okrenut talijanskoj čitalačkoj publici. Svoj bilingvizam, ističe Maštrović, svestrani Kreljanović je doživljavao kao prednost i obilježje sinergije kozmopolitskoga i nacionalnoga, alat kojim će u hrvatsko okružje unositi europske prekojadranske kulturne impulse i Europi predstavljati rodnu Dalmaciju, odnosno hrvatske/ilirske zemlje. Ta mediteranska tj. venecijanska jezična sastavnica hrvatskog (proto)nacionalnog identiteta kao specifično obilježje Dalmacije održat će se gotovo kroz cijelo nadolazeće stoljeće, a dalmatinske puntare, pobornike ujedinjenja s Hrvatskom, neće činiti ništa manje Hrvatima u trenucima kada su isticali interes za očuvanjem tog specifikuma. Ponajbolje o tomu svjedoči Kreljanovićeva sinteza „Memorie per la storia della Dalmazia“ (1809.) u kojoj je slavenski jezik, „ilirski“, proglasio autohtonim jezikom Dalmacije, a Veneciju portretirao u slici eksploatatora koji domovinu drži u neznanju i siromaštvu. Obnovu austrijske uprave je Kreljanović dočekao na mjestu glavnog pokrajinskog inspektora za školstvo, posvećen ambicioznim planovima u vezi daljnjeg popravljanja obrazovne slike regije. U novonastalim uvjetima razgradnje francuskih struktura, što se ponajprije odnosilo na policijsko i obavještajno iskorjenjivanje masonerije kojim je na prostoru čitave srednje Europe u sklopu restauracije monarhije rukovodio austrijski kancelar Metternich, Zadar se kao pokrajinsko političko središte, sa živim vezama s talijanskim nacional-liberalizmom, našao pod posebnom prismotrom. Osobito su na udaru bili licej i institucije u kojima je frankofilija imala najjače uporište. Dosta nam o tome govori činjenica da su nove vlasti na čelo liceja postavile – šefa kotarske policije! Za Kreljanovića i suradnike uslijedile su godine mučne atmosfere prokazivanja, ocrnjivanja, denuncijacije i klevetanja, često u funkciji karijerističkih probitaka nekih trećih osoba i pragmatičnog revanšizma nad onima kojima je nakon 1815. izmicalo tlo pod nogama. Pod rastućim pritiscima, Kreljanović je napustio sve funkcije u javnom sektoru i 1818. emigrirao u Veneciju, potpuno se posvetivši dramaturgiji i porušivši sve mostove za sobom, što je zapravo označilo konačan kraj desetljetnog procesa koji je začet 1807. godine. U institucionalnim pretresanjima je zadarski licej znanstveno osakaćen i kadrovski osiromašen, napustili su ga i bliski Kreljanovićevi suradnici poput Ivana Đurovića, profesora prava, nadbiskupskog vikara i člana Gospodarsko-literarne akademije, koji je 1806. bio Napoleonu predložen za novog zadarskog nadbiskupa. Doduše, licej je u formi gimnazije nastavio svoj rad, no u znatno suženim okvirima i potkresanih krila, u represivnoj atmosferi prema svemu što je odisalo republikanskim i nacionalnim duhom, postavši tek blijeda kopija originala.
Imajući sve ovo u vidu, vrijedilo bi postaviti pitanje koje se tiče suvremene „kulture pamćenja“: iz kakvih razloga je kroz minula dva stoljeća sjećanje na doprinos ove grupice ljudi prepušteno općem zaboravu? Dojma sam da je ponajbolji odgovor dao književni povjesničar Tihomil Maštrović kroz sljedeću misao: „Naime, u artikulacijama kulturne i političke povijesti početka devetnaestog stoljeća, navlastito razdoblja bliže priprave hrvatskog narodnog preporoda, dosadašnja hrvatska historiografija, hendikepirana anacionalnom provenijencijom sebi nadređenih ideologija, nije htjela prepoznati važnost sadržaja izvan okvira najbližeg idejama ilirskog pokreta, a u takvim strogo zadanim okvirima svaki bastardni anacionalni hibrid (ilirizam, panslavenstvo, jugoslavenstvo, slovinstvo, itd.) morao je biti protumačen najvišim uzletom nacionalnog preporoda u Hrvata (…) Stoga se i moglo dogoditi da se brojni vrijedni hrvatski kulturološki i politički nadnevci i događaji nađu u trećem, četvrtom ili petom planu ili pak da ih recentna historiografija u bivšim nehrvatskim državama naprosto zaboravi kao da nikada nisu postojali.“ Na koncu, ostaje nada da će lik i djelo te malobrojne, prodorne i proaktivne intelektualne elite biti honorirani smještanjem na svijetlo mjesto u nacionalnoj povjesnici, da će im „desnica“ odati priznanje kao „očevima utemeljiteljima“ svoje državotvorne ideološke pozicije, zapravo preispitujući korijene onoga u što se sama danas kune, a spomenuti zaslužnik Kreljanović možda jednog dana dobiti ulicu u gradu koji ga je ocrnio, otpisao i zaboravio.
