Written by 09:00 Hereze, Ogledi

Tomislav Ražnjević: Slovenija, preko ‘Nesvrstanih’ i titoizma do Vijeća sigurnosti UN-a

„Danes je velik dan za Slovenijo. Izvoljeni smo za nestalno članico VS OZN. Ponosna sem na izjemen rezultat, ki je plod trdega dela“. Tim riječima se Tanja Fajon, ministrica vanjskih poslova Republike Slovenije, dana 6. lipnja obratila tviterskoj zajednici, povodom jednog od značajnijih vanjskopolitičkih uspjeha njezine zemlje. Izborivši se za mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, mala zemlja je velikim korakom zakoračila na globalnu scenu. Uspjeh će, bez dileme, osnažiti reputaciju lijeve vlade Roberta Goloba, koja se na identitetskom planu kao antipod politici Janeza Janše afirmira u pravcu progresivnih, zeleno-crvenih politika, a u politici sjećanja dosta polaže na regresivnu revitalizaciju jugosocijalističkog sentimenta.

Slučaj Slovenije, upravljane ideološkim derivatima jugoslavenskog socijalizma, uvelike podsjeća na hrvatsku verziju jednako uspješnog juriša na mjesto nestalne članice Vijeća sigurnosti UN iz 2007. godine. To je uostalom i jedini ekvivalent spomenutom slovenskom uspjehu koji je ostvarila neka zemlja iz tzv. postjugoslavenskog okvira, na sličnim ili istim političko-propagandnim osnovama. Tadašnji predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, doživio je to kao izraz izravne podrške međunarodne zajednice razvoju Hrvatske kojemu je on zadao kurs, a kojega je u javno-diplomatskoj dimenziji svoga posla zgodno garnirao sladunjavom senzibilnošću prema globalnim problemima i krizama s kojima se suočavao kolektiv UN-a.

Vanjskopolitički aspekt Mesićeva predsjednikovanja 2000.-2010. u cijelosti je bio obilježen razvojem odnosa s tzv. zemljama Trećeg svijeta, korpusom zemalja koje čine znatan udio UN-ove agore. Vrhunac te politike nastupio je upravo u spomenutom činu postavljanja Hrvatske za stol Vijeća sigurnosti. Ti procesi eufemistički su se interpretirali kao „otvaranje svijetu“. Često ih se uparivalo s eurointegracijskim narativom u kojemu se naglasak stavljao na izlazak iz Tuđmanova mračnog izolacionizma, mada je riječ o dvama raznorodnim fenomenima. Vrijedilo bi, s povijesne distance, priupitati promotore ondašnjeg Mesićevog „novog kursa“ kakvim je to europskim vrijednostima impregnirano usmjeravanje diplomatskih resursa ka egzotičnim diktaturama, rigidnim komunističkim logor-državama i ljudožderskim sultanatima. Imajući na umu da je dotični do listopada 1991. bio dužnosnik SFRJ, te uz to obnašao i funkcije u vodstvu Pokreta nesvrstanih, bilo bi sasvim nespretno taj oblik „otvaranja“ nazvati uspostavom novih odnosa, već bi ga se prije moglo proglasiti obnavljanjem, odnosno rekonstrukcijom starih veza.

Vanjskopolitička strategija prikapčanja globalizacijom pregaženih „Nesvrstanih“ na aparate za oživljavanje bila je na unutarnjem planu, u samoj Hrvatskoj, sinkronizirana s etabliranjem nove politike povijesti. Točnije, fokusirala se na promociju autoriteta i nasljeđa Josipa Broza Tita, odnosno Saveza komunista. U dosta navrata imali smo priliku čuti kako se s Pantovčaka tih godina ex cathedra obrušavalo na „revizionističke“ trendove u historiografskom zanatu, školstvu i medijima, pri čemu je Mesić, svjesno ili ne, zagazio u polje diskreditacije vlastite ličnosti kao nominalnog nositelja europskih vrijednosti, najavljujući već tada odlučno stupanje ka onomu što će rezultirati pozicioniranjem njegova lika i djela u pravcu počasnog predsjednika rafiniranog „republičkog“ SUBNOR-a Hrvatske.

U „afričko-azijsko-kubanskoj“ strategiji, kako se tumačilo ekonomističkim govorom, ležali su gospodarski interesi i potencijalni financijski probici za nejaku, upravo bijelom svijetu otvorenu Hrvatsku. No teško se oduprijeti pogledu iz drugog kuta i ne postaviti pitanje nije li taj modus gospodarske diplomacije bio tek prvenstveno alibi i zvučan izgovor za obnavljanje jugoslavenskog kulturno-političkog i propagandnog ozračja na valu Mesićevog unutarpolitičkog aduta – detuđmanizacije!? Je li u tom slučaju starija kokoš ili je starije jaje, teško je znati, s obzirom na ondašnju sveobuhvatnost i prožimajuću sveprisutnost „whitewashing“ narativa o jugosocijalističkom nasljeđu, kakvog se moglo naći u znatnom dijelu javnoga života Hrvatske od proklamacija s Pantovčaka do prosvjetnih politika i politološko-ekonomskih koncepcija „jugosfere“.

Redatelj spomenutog pothvata bio je iskusni diplomat Budimir Lončar, predsjednikov posebni savjetnik za vanjsku politiku. Impresivna diplomatska karijera i predanost jugosocijalističkim uvjerenjima jamčili su da oživljavanje duha bandunške i beogradske konferencije neće biti tek puko slovo na papiru čiji odjek se neće čuti izvan dosega Europapress Holdinga i HRT-a. Poduzetni je Lončar, samostalno ili preko Mesića, sredinom 2000-ih uistinu ostvario stanovite lobističke rezultate među članicama Pokreta nesvrstanih, na agendi kako zemlje u razvoju, okupljene oko foruma Nesvrstanih, i posvećene „temeljitom načelu mira i stabilnosti“, ostaju u fokusu vanjskopolitičkih interesa Hrvatske i kako će u Hrvatskoj imati svoga glasnika za europskim stolom.

Lončarevo asistiranje u mobilizaciji starih kontakata jugoslavenske diplomacije bio je ključan čimbenik u utrci za mjesto nestalne članice VS UN. Poznato je naime, da je Lončar nastojao zadobiti podršku članica Afričke unije, Organizacije islamske konferencije i Lige arapskih država. Predsjednik Mesić se, u sinergiji sa savjetnikom, posebno angažirao na konferencijama Nesvrstanih, a gajenje osobito srdačnih odnosa s libijskim suverenom Gadafijem, jugoslavenskim đakom kojega on tada, preko srednjestrujaških medija, oslovljavao s džamahirijskom sintagmom „brate pukovniče“ imalo je posebnu razinu emocionalnog naboja. Rezultat je viđen 16. listopada 2007. kada je s 184 glasa nadmašena podrška Češkoj, i Hrvatska bila izabrana na mjesto nestalne članice.

Nastup na krilima Titovog kulta ličnosti se nastavio i nakon toga. Zapravo, od tog momenta taj prokušani recept doživljava vrhunac. U prigodnom govoru na novom summitu Nesvrstanih 2009. godine u Sharm-el Sheiku, Mesić je Titovu politiku oslikao nostalgičnim bojama, predstavljajući ju neumrlom vodiljom za pozicioniranje malih i slabih u uvjetima globalizma i pred izazovima koje globalizirani svijet donosi pred zemlje globalnog „siromašnog Juga“.

Afirmativna politika sjećanja prema ostavštini titoizma nastavljena je i za predsjedničkog mandata Ive Josipovića, gdje opet u neposrednoj blizini Pantovčaka zatičemo vitalnog Richelieua naših dana, Lončara. No, stjecajem okolnosti, nakon pada Gadafija u kasnu jesen 2011., nije bilo uputno obnavljati ju u mesićevskom sjaju bratstva i uzajamnosti. Da vlastodržac nije pao, gotovo sigurno bismo i kod Josipovića gledali i slušali europejske laude „bratu pukovniku“ iz Tripolija.

Iako ih dijeli jaz od šesnaest godina, komparativne sličnosti između hrvatskog i slovenskog slučaja su velike. Kao da im se radnje odvijaju u istom vremenskom okviru, u istom kulturološkom miljeu, s istim redateljem i istim ljudima za upravljačkim palicama. A svake samokritičnosti i katarze lišena neojugoslavenska paradigma ono je što posebno upada u oči promatrača koji s respektom vrednuju određivanje europske zajednice naroda prema komunizmu. Slovenija u protekle dvije godine svjedoči oživljavanju ostavštine SFRJ na najbanalnijoj razini. Štoviše, degradira se simbolika osamostaljenja od Jugoslavije. U naletu antifašističkog pravovjerja ukida se dan žrtava komunizma, koji je uspostavila Janšina vlada, a državni sustav generira ozračje potpune podrške svemu što je u komemorativnom smislu vezano uz slovensku komunističku povijest.

Moglo bi se ovdje, kad je već riječ o UN-u, usput natuknuti da je možda i kineski Veliki brat primijetio te „narodno-oslobodilačke“ aktivnosti dueta Golob & Fajon. Te je, pretpostavimo, slijedom toga nagradio slovenske pionire putem svoje dominantne pozicije unutar Ujedinjenih Nacija, zastarjele organizacije čije je poslanje delegitimirano i do krajnjih granica obezvrijeđeno agresijom i osvajačkim ratom kojeg je u Ukrajini poveo drugi najvažniji nositelj sustava kolektivne sigurnosti – Rusija.

A gdje je u toj slovenskoj priči Mesić? I gdje je pajdaš Lončar? Kakve to uopće veze ima s njima, i što ih veže sa suvremenom ljevicom u Sloveniji? Pa eno ih tamo! U Ljubljani. U think-tanku IFIMES (Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije) čija je misija određena, floskulaškim rječnikom Nesvrstanih sročeno, promicanjem „zajedničkih interesa“ i „potrebe da svijet pronađe zajednička rješenja“. Mesić je od strane vodstva Instituta imenovan počasnim predsjednikom upravo na vrhuncu snage njegove vanjskopolitičke „politike sjećanja“, 2009. godine. Budimir Lončar u to je vrijeme u tom komitetu obnašao funkciju predsjednika Savjetodavnog tijela. U svakom slučaju, iskusni su političari i eksperti koji su i 2022/2023. mogli došapnuti koji savjet i prenijeti „know how“ svojim ideološkim suputnicima u Sloveniji. A područje interesa u kojemu IFIMES, Mesić i slovenska aktualna vlast nalaze zajednički nazivnik jest upravo problematika međunacionalnih i međudržavnih odnosa na području bivše Jugoslavije, po pitanju čega svi navedeni zastupaju iste ili slične politike, naročito kad je riječ o unitarističkom uređenju Bosne i Hercegovine.

No kako je hrvatska neotitoistička epopeja prekinuta obaranjem uzvrpoljenog Moamera od strane međunarodne euroatlantske alijanse, tako bi se i slovenski ples s trećim svijetom u slučaju prekoračenja određenih pragova tolerancije – uz opasnost da se ponovno naleti na šamar kakav je primjerice zveknuo u slučaju Piranskog zaljeva i pojave famozne audio-snimke – mogao naći na tankom ledu.

Oznake: Last modified: 5. 7. 2023.
Close