Hrvati!
Tako se u svojim govorima jedan od najvećih sinova hrvatskoga sela, Stjepan Radić, obraćao svojim sunarodnjacima. Riječju kojoj nisu potrebna ni uvijanja niti kićenja, ni epiteti niti ograđivanja. Uzimam si pravo tom se riječju obratiti i Vama, Hrvati.
Znadem dobro da su naš narod, jezik, kultura i, u konačnici, naša domovina tijekom više od trinaest stoljeća stotine puta bili u izazovnijim i neizglednijim situacijama. Isto tako, ne uzimam si za pravo znati niti tumačiti, a kamoli staviti se u kožu naših predaka u IX., XIV., XIX. Ili bilo kojemu drugom stoljeću naše povjestice. Živim i s Vama dijelim svoj zemaljski život ovdje i sada, u XXI. vijeku i iz toga Vam motrišta i mentaliteta jedino i mogu pisati.
Na pamet mi dolazi prvi stih poljske himne, „Jeszcze Polska nie zginęła“ (Nije još Poljska izgubljena), i ne mogu se ne sjeititi naše budnice „Još Hrvatska ni propala“. Doista, unatoč osobnim pobudama, odbijam ovu svoju poslanicu pretvoriti u pamfletično-defetistički requiem našemu identitetu i našoj samosvojnosti. Dopustite mi ukratko izložiti kako vidim našu budućnost i predložiti Vam kako živjeti reliquiae reliquiarum u kojima živimo, da bismo bili dobar boj i završili svoju zemaljsku utrku.
Bez patetike, ali i bez samozavaravanja, naš identitet, kultura, jezik, narodnost i državnost dolaze svojemu naravnu kraju. Ne osjećam poriv prorokovati konačno skončanje našega mala četovanja, nas Hrvata. No, biološki, kulturni i duhovni signali pokazuju kako se od našega identitetskoga klimaksa, utjelovljena u ostvarenju suverene i samostalne hrvatske države 1991.-1995., zadnjih ljeta, a možda i desetljeća strmoglavo udaljavamo u silaznoj putanji. Oni koji su trebali graditi nakon svih grozota ratnih pustošenja do danas su si u velikomu broju ili sami presudili ili su se izgubili u Bijelome svijetu i u domovinu se vraćaju samo radi zubara, ljetovanja i Božića. Od onih koji su ostali većina su već prestari i već predugo „situirani“ da bi se u njima ikada više probudila ikakva iskra onoga žara kakav je postojao onih ranih devedesetih (kako pjeva i jedna budnica toga doba) – točnije, sve čvršće se drže za sve manje slamki koje im o(p)staju za puko preživljavanje.
Od preostatka, nekojih jedva pola milijunčića mladih, teško da bi se našlo i tri posto koji već odavno nisu umrli prema onoj Kranjčevićevoj formuli: „Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sumnjati“. Nije niti oholo niti pogrešno ustvrditi kako nema velike vajde od mladosti koja čas maše hrvatskim zastavama radi pobjede loptača, a već se idući trenutak „razvaljuje“ na ritmove i melodije bliskije janjičarima i četnicima negoli Bajamontiju, Zajcu ili Lukačiću. Ne može se identitet temeljiti na ispijanju pive ispred ekrana u iščekivanju pogotka, paljenju lampaša na prozorima jedan dan u godini (znate već koji) i eventualno jednome „izljevu hrvatstva“ na maturalnoj večeri, najčešće kao posljedice pijanstva.
Uza naše potpuno nutarnje identitetsko i kulturno pustošenje, našu apatičnost i samodopadnu apolitičnost (a zapravo populističko povođenje za trenutnom modom), našu posramljenost vlastitom poviješću, jezikom („Ma, bitno da se razumijemo!“) ili identitetom i nisu nam potrebni tzv. „vanjski“ neprijatelji. Sami smo mi sebi najveći petokolonaši i prikriveni spavači, bilo onih idelogija iz našega sokaka (pr. neojugoslavenstva) bilo onih iz „uređenoga svijeta“ (ekokatastrofizma, sanitarizma, genderizma itd.) Ipak, naši uvijek prijateljski raspoloženi susjedi sastavni su dio ove jednadžbe, kao i inženjeri, znanstvenici i liječnici oda svih prostranstava Azije i Afrike koje će svakako obogatiti naše društvo, uključivo i gostoljubivo prema svima. Tako kao reaktante imamo Minken bojnu, velikosrpstvo, mađarone, bošnjački unitarizam, pomirbu temeljenu na Šoškoćaninovu mauzoleju, slovensko schengenovanje, sve veće godišnje kvote za strance, europske uhidbene naloge, prestanak moratorija o prodaji zemlje i nekretnina strancima i otvoreni medijski, institucijski i politički rat protiv bilo kakve oporbe vladajućim garniturama (neovisno o kojemu se krilu partije radi). Žaba se trenutno kuha, a produkte bismo mogli saznati u bliskoj budućnosti. Štono bi rekla studentska himna, nos habebit humus!
„Ali, sad smo u Schengenu“, „mi smo članica Europske unije“, „mi smo članica NATO-a“ naša su inačica već ismijavane angloameričke urečice „Ali, barem ne govorimo njemački!“, dok njihova društva prolaze etnoreligijske i kulturno-identitetske transformacije iz temelja i dok im „starosjedioce“ zamjenjuju neki novi klinci iz vitalnijih dijelova svijeta u razvoju (kako ih nazivaju UN-ovi birokrati).
Ne, gospodo, ne će naša Hrvatska oživjeti kao ona Vitezovićeva, niti će biti vječna kao ona Bonifačićeva. Ne s ovakvim narodom, ne s ovakvim duhom, ne s ovolikom apatijom i nezanimanjem.
I ne, vrijeme ne radi za nas. Vrijeme nezaustavljivo radi protiv nas, i ne samo biološki. Ali ni ono nam ne može toliko klizati iz ruke koliko se mi sami možemo uporno, iz godine u godinu, iz izbora u izbore, iz obljetnicu u obljetnicu izbacivati iz tračnica.
Ne preostaje nam drugoga doli se pomiriti s ovom stvarnošću. Vjerujte, nemam nikakvih sadomazohističkih užitaka u promatranju našega svakodnevna strmoglavljenja i tonjenja u našu oholost. Našu oholost pred milijunima mrtvih pod našim nogama koje pokušavamo zaboraviti, potisnuti sve dublje u zemlju i izbrisati s naših ulica, trgova i udžbenika. Našu oholost pred našim protivnicima (najblaže rečeno), bilo unutarnjim bilo vanjskim, koji se više i ne libe otvoreno i javno podastirati nam svoje naume. Našu oholost prema svojoj povijesti, kulturi i cjelokupnu naslijeđu, kao da nas se ništa od naših očeva, djedova i njihovih pređa nimalo ne tiče niti obvezuje i na što. O oholosti prema samome Bogu ne bih ni riječi trošio.
Izgubili smo gotovo svaki osjećaj (poštovanja) za ono svoje, za ono što nazivamo našim, hrvatskim ili zavičajnim. Gotovo, jer ne odustajemo od onih tradicija koje nam pomažu uzdržavati svoje to više rastuće hedonističke i oportunističke, pometovske apetite. Zato i imamo Martinje bez sv. Martina, Božić s drobilom za orahe namjesto Krista, 5. kolovoza bez zastava na našim prozorima, dok nam je Tijelovo, naprimjer, samo jedan neradni dan u vremeniku. Svete i pokojne trgovali smo za vještice i kosture (iz ormara), Uskrsnuće za potrošačku reinkarnaciju, oprost i milosrđe za karmu. Samo praznik rada imamo s grahom i kobasicama, no pitanje je kad ćemo ih žrtvovati za soju i skakavce.
Ne trebam biti Gregor Samsa da bih doživio jedinu preobrazbu potrebnu ljudskoj duši. Ako ćemo svoje živote (pro)živjeti kao Stipančići, Latinovići, Tresići, kao pijano plemstvo u propadanju, onda su nam podrijetlo, materinski jezik i identitet ionako suvišni – u tomu slučaju ih i nemamo.
Ne pozivam Vas na eskapizam, samoubojstvo, izolacionizam, odustajanje od naših neizbježnih svakodnevnih borbi. Ne pozivam Vas na predaju. No, složit će te se kako i samo kratak pogled u povijest pokazuje kako je jedina neprolazna zemaljska stvarnost – prolaznost.
Ne uzdajte se, dragi moji Hrvati, niti u granice, niti u zastave, niti u demokraciju (pogotovo ne s narodom koji ne želi ni sobom vladati), niti u sudove, a kamoli u fiskalnu politiku ili svoje dementne pameti i krhki (sad brusselski, sad sljedeći pomodarski) identitetluk, a osobito ne u naše „hrvatstvo“ – toliko preoblikovanja ne bi preživjela ni najotpornija glina.
Ponavljam, ne odustajte od svojih brakova i obitelji, ne odustajte od svojih života, ne odustajte od svojih zajednica, ali ponad svega – ne odustanite od svojih duša!
Spasite dušu, i spasili ste sve! Ima li se, zaista, više od toga vrijednog što reći!?
Podignite barjake časti, pobjede i slobode – Kraljeve neka idu zastave!
Srdačno,
Vaš sunarodnjak
Naslovna slika: kupola Etnografskog muzeja u Zagrebu (Oton Iveković)
Last modified: 7. 1. 2024.
Potpisujem skoro svaki redak, no iako spasenje vlastite duše smatram vrlo važnom identiteskom odrednicom, poistovjetiti isto s konkluzijom ovog teksta mi ipak ostavlja okus nedorečenosti cijelog ovog presjeka stanja u kojem se nalazi naš narod. Kao da sve drugo postaje antitezom stanovitog infugiuma u kojem bih gajio spas vlastite duše i dobrobit svoje obitelji. Spas vlastite duše, a i dobrobit obitelji ne može se događati izvan svih potrebitosti i rastočenosti mojeg hrvatskog naroda, istih ljudi koji sve brže i u sve većem broju postaje nešto drugo, nekakva drugačija skupina, neki kojima Trojedni Bog, Blažena Djevica Marija i hrvatski Dom ne bude osjećaj strahopoštovanja.
Na hrvatskoj nam je akropoli transcendentno sve nejasnije, a imanentno na agori sve neprepoznatljivije… no, hvala autoru jer sam čitanjem rezonirao osjećaj pripadnosti, nešto što je vrlo rijetko u zadnje vrijeme.
Salus animarum suprema lex je dobar i bitan lex specialis za nas katolike, no kršćanstvo je poznato po tome da je modus operandi Boga često bio i jest izabrati gubitnike i slabiće za konačne pobjednike! Bitno je istaknuti da ideja nacionalnog i katoličkog nije međusobno isključiva, čak štoviše primjer djevice Ivane Orleanske pokazuje suprotno. Sve dok je hrabre ekipe koja se uzda u Boga i hrabro iskazuje vjeru poput “klečavaca”, kako ih pogrdno nazivaju “naši” mediji, ima nade. Naposljetku oni mole krunicu, a igrom providnosti zaštitnik hrvatskog kraljevstva je sv. Josip zaštitnik radnika i obitelji. Dragi gospodine Vid treba umrijeti hrabro kao Hektor pred navalom (post)modernog Ahileja jer nakon Hektora dolazi Eneja!