U odličnom tekstu Aleksandra Holiga o tome Kako je propao nogomet tvrdi se da je osnivanje nogometne superlige posljedica dugotrajnih procesa te da zapravo odražava želje suvremenih potrošača sportskog sadržaja. Da budem iskren, ne pratim niti pretjerano volim nogomet. No, Holigina interpretacija tektonskih promjena u nogometnoj industriji pomaže mi da sam sebi objasnim razloge moje nesklonosti. S druge strane, unazad par godina navukao sam se na praćenje borilačkih sportova (prvenstveno jer sam i sam počeo trenirati boks) i čini mi se da današnji UFC u određenim segmentima predstavlja suprotnost negativnim tendencijama koje su danas jasno vidljive kod najvažnije sporedne stvari na svijetu. Budući da ovdje polazim od vlastitog iskustva, ovaj će ogled biti nešto između analize mehanizama sportske industrije i autobiografske ispovijesti.
Ne sjećam se da sam kao dijete na TV-u ciljano pogledao ijednu nogometnu utakmicu. Doma je utakmice povremeno gledao samo dida. Ono čega se ipak sjećam je da sam kao klinac volio s prijateljima s kvarta u vrtu igrati nogomet, kao i kasnije, kad bi nas u proljeće učiteljica umjesto tjelesnog odvela u parkić pa smo onu prelaganu loptu za graničara napucavali između preniskih klupica. Iako nikad nisam pratio nogomet, kad bismo za igru birali strane, i ja sam znao da treba biti Real i Barcelona, a ne Dinamo ili Hajduk. Sigurno sam neke stvari naučio od vršnjaka, ali poprilično sam siguran da su na moje nogometne preferencije najviše utjecale TV reklame. Tko se ne sjeća reklama za Pepsi, Nike i Adidas iz ranih dvijetisućitih u kojima Figo, Ronaldinho, Beckham, Zidane i drugi izvode majstorije s loptom na aerodromima i pustim otocima, u ilegalnim kavezima ili, odjeveni u kauboje, na Divljem zapadu. Vrlo je mudro i perfidno reklamna industrija balansirala između dva suprotna pola, dva značenja nogometa. S jedne strane, protagonisti u reklamama redom su bili ikone nogometne industrije, najvrjedniji i najpoznatiji igrači klubova koji su i sami po sebi bili brendovi – čak bih i ja znao nabrojati Realove galácticose tog doba. S druge strane, u svim je tim reklamama bio prisutan i joga bonito imaginarij, duh nogometa kao lijepe umjetnosti, neiskvarenog prostora igre, često upotpunjen kadrovima nasmiješenih siromašnih dječaka koji jure za loptom.
Kao ogledni primjer takvog reklamiranja može nam poslužiti Adidasova reklama iz 2005. godine – dva klinca u pohabanoj odjeći usred favele igraju par-nepar da odluče tko će prvi birati igrače za svoju ekipu. Potom naizmjence izgovaraju imena najboljih svjetskih igrača koji jedan za drugim, odjeveni u Adidasove dresove svojih reprezentacija, nasmiješeni istrčavaju na improvizirani prašnjavi teren sa zahrđalim vratnicama usred siromašnih i trošnih betonskih zgrada. Kao kapetani svojih momčadi, dječaci tijekom igre daju upute nogometnim zvijezdama te ih šalju i dozivaju s klupe. Utakmica naglo završava kad jednog od dvojice dječaka ljutita majka s balkona zove kući. Nogometne zvijezde odjednom nestaju, a dječak uz osmijeh odlazi s terena noseći u ruci novu Adidasovu loptu koja očito odudara od siromašnog eksterijera. Na samom kraju stoji Adidasova poruka Impossible is nothing, kojom se sugerira da nogomet posjeduje moć preobražavanja mučne stvarnosti, pritom svjesno zaboravljajući da bi se i Adidasova lopta u takvom kontekstu na kraju najvjerojatnije pokazala kao neka stara, izlizana i jajasta lopta, ako već ne kao okrugli predmet napravljen od starih čarapa, kako su nam pričali djedovi i očevi, odrasli u nekim siromašnijim vremenima i krajevima.
Da se razumijemo, reklama je odlična, čak sam se i ja naježio kad sam je prvi puta ponovno pogledao. Ali upravo je to cilj pametnog reklamiranja – okupirati svijest potrošača sadržajem koji utječe na emocije kako bi zaboravio da mu se nešto pokušava prodati. Ako svega toga kao dijete nisam bio svjestan, svejedno sam osjećao da se u mojoj okolini nije igralo i pratilo nogomet samo iz ljubavi. Nogomet se jednostavno moralo pratiti i igrati – u našoj su se generaciji preslikavale vrijednosti generacije naših očeva u kojoj je razgovarati o rezultatima, ždrijebovima i transferima, kao i istrčati na teren na velikim obiteljskim rođendanskim druženjima, značilo nedvosmisleno dokazati posjedovanje zdravog para testisa. Ili sam barem ja uvijek imao takav dojam pa bih na školskom strepio od fulavanja zicera. Vršnjaci koji su ga trenirali većinom su bili popularniji, često i iz imućnijih obitelji, kao da je stupanj interesa za nogomet bio proporcionalan stupnju društvenog uspjeha.
Naravno, nogomet su iskreno voljeli i prijatelji iz drugačijih pozadina, i jasno mi je da je nogometna supkultura općenito često bila upravo na strani nižih slojeva, ali činjenica je da smo se jedinom dečku koji nije s nama igrao nogomet u nižim razredima svi rugali. U svakom slučaju, uvijek sam imao osjećaj da s tim sportom nešto ne valja, da se zbog prevlasti forme naprosto ispraznio od sadržaja, od samog duha igre. Podvrgavanje interesima kapitala koje se jučer perfidno manifestiralo u nadrealnim reklamama za gazirane napitke, a danas, puno izravnije, kao želja za osnivanjem ekskluzivne europske superlige, vidim u tom smislu na sličan način kao i društveni imperativ zbog kojeg nogomet nisam volio – kao dokaz o gubitku larpurlartizma, prevlasti ekstrinzičnog nad intrinzičnim.
Slične su tendencije nažalost danas vidljive i u boksu. Tehnički i strateški zahtjevan sport u kojem borci dokazuju nadmoć uma nad tijelom, profesionalni se boks sve češće pretvara u svoju suprotnost. Prvaci u svim divizijama izbjegavaju borbe protiv drugih prvaka kako ne bi ugrozili status neporaženih, pa radije ulaze u ring protiv slabo plaćenih i tehnički slabo potkovanih boraca koji danju voze UBER ili rade na baušteli. Naposljetku, svi ti efektni nokauti protiv nedorasle konkurencije dobro izgledaju na YouTube kompilacijama. Velik problem u organiziranju mečeva između najboljih od najboljih predstavljaju i menadžeri koji svoje borce drže kao krave muzare, kao i prevelik broj sankcijskih tijela. U svakom slučaju, sva sila aktivnih neporaženih prvaka i pretendenata manje govori o kvaliteti današnjeg boksa, a više o nevoljkosti za preuzimanjem rizika.
S druge strane, otkad je borba McGregora i Mayweathera srušila sve rekorde gledanosti, svjedočimo procvatu svakakvih hibridnih nastranosti i besmislenih egzibicijskih mečeva koje naposljetku svejedno pogledamo, kao kada neprestano jezikom dodirujemo bolan zub. Boksački mečevi s youtuberom AnEsonGibom, bivšim NBA košarkašom Nateom Robinsonom i umirovljenim MMA borcem Benom Askrenom kontroverznom youtuberu i trolu Jakeu Paulu donijeli su milijune u PPV-ovima i dolarima. Suočeni s takvim pojavama, publika i javnost se, slično kao i danas u nogometu, dijele na dvije skupine – oni koji ističu zaradu kao glavni kriterij vrijednosti i oni koji smatraju da ovakvi mečevi uništavaju samo tkivo sporta. Nisam antikapitalist, generalno se slažem s idejom da potražnja opravdava ponudu. No, istodobno smatram da je potrebno u sportu općenito zadržati balans između utilitarnosti i idealizma, budući da na sport gledam kao na jedan oblik umjetnosti. Ako sam nesklon pretjeranim kompromisima u pisanju, jednako tako mislim i o boksu. Iako, kad sam već spomenuo profesionalne borbe youtubera, moram priznati da bi bilo zanimljivo organizirati par mečeva da se u ringu razriješe poetske nesuglasice s određenim autorima, čak i bez PPV-ova i publike općenito…
Nasuprot nogometu i boksu, kao pozitivan primjer u ovom bih kontekstu na kraju istaknuo UFC, najpoznatiju promociju mješovitih borilačkih vještina. Nakon više prigovora boraca nezadovoljnih honorarima koje dobivaju za ulazak u ring, Dana White, kontroverzni predsjednik promocije (nije ipak riječ o mafijašu, samo se u Hrvatskoj kriminalce u medijima naziva kontroverznim poduzetnicima i tako kalja cijelo zanimanje), u javnim je istupima naglasio da UFC nije karijera, već prilika. I kako god to zvučalo, ideja o tome da se za novac treba izboriti važan je element zbog kojeg cijeli sport napreduje. Čak ni među posljednjim suparnicima Conora McGregora, najveće i najviše plaćene MMA zvijezde, nećemo pronaći borce bez rezimea – UFC-u se najbolji puno češće bore protiv najboljih negoli u boksu.
Kao organizacija čiji predsjednik u prvi plan stavlja meritokratska načela i pred javnošću brani pravo poslodavca da svojim novcem upravlja po volji, UFC je tipičan američki proizvod. U tom svjetlu, spomenuo bih još da organizacija pod vodstvom Dane Whitea valorizira i druge temeljne vrijednosti na kojima počiva SAD. Suočen s pitanjima novinara o politički nekorektnim ili samo nepoželjnim stavovima svojih boraca, Dana u javnim istupima zastupa slobodu govora i mišljenja te ih odvaja od poslovne sfere. Vodstvo UFC-a šalje poruku da su ljudi koji su za njih potpisali prvenstveno borci, a takav je odmak od ideologije posebno važan u vremenima sveopće kulture otkazivanja. Osim toga, UFC je sportska organizacija koja možda i najviše pridonosi spolnoj jednakosti. Večeri borbe redovito su mješovite pa se tako na najvećim priredbama organizacije često nalaze i ženske borbe. Moram priznati da ne bih znao navesti niti jednu poznatu nogometašicu, pa čak niti boksačicu, iako redovito pratim boks. S druge strane, mogao bih lako prepoznati i nabrojati najmanje desetak UFC borkinja, a čini mi se da je i općenito MMA publika po tom pitanju neuobičajeno otvorena.
Možda je upravo zbog svog ekstremnog gladijatorskog karaktera UFC prisiljen nuditi najbolje moguće. U svakom slučaju, čini se da zasad predstavlja sportski model u kojem kapitalističke vrijednosti dobro funkcioniraju, a u kojem pohlepa još nije uzela maha, u kojem forma još uvijek nema prednost nad sadržajem. Ipak, što se sporta općenito tiče, nisam previše optimističan. Ako ideja superkupa pod pritiscima navijača naposljetku i propadne, ništa se bitno neće promijeniti u modelima funkcioniranja nogometne industrije, kao ni u načinima konzumacije nogometnog sadržaja. U članku koji sam spomenuo na početku ovog ogleda, Aleksandar Holiga spominje ideju Juventusovog predsjednika da naplaćuje gledanje samo posljednjih 15 minuta nogometnih utakmica budući da je “raspon pozornosti kod današnjih klinaca, sutrašnjih potrošača” potpuno drugačiji od njegova u toj dobi. U tom smislu, svjestan opasnosti koju mi ubrzani životni tempo i navike predstavljaju, moram i sam priznati da UFC najčešće pratim oko 7 ujutro, dok još skupljam energiju da ustanem iz kreveta i ovisničkim se impulsom hvatam za mobitel pa, nakon scrollanja Facebookom, na YouTubeu pregledam ilegalno objavljene highlightse sinoćnjih borbi. Koliko god čudno zvučalo, ako želimo da se zadrže izvorne vrijednosti sportova koje pratimo, bio to nogomet ili MMA, mislim da je bitno voditi računa i o vlastitim potrošačkim navikama.
