Written by 08:00 Godinu dana pandemije, Ogledi

Stjepan Bajić: Zašto sam rekao NE poeziji u doba pandemije?! (Dijalektički anticorpanus)

        I dalje se vrlo dobro sjećam proljeća 2020. godine! Naglo je sve zatvoreno, ljudi su se iskreno i bez kaznene prisile bojali virusa, a ja skupa s njima. Ne računajući dućan i šetnju s psom Albertom, tjednima se nisam maknuo iz kuće. Jadnoj svojoj usamljenoj baki, koja je inače u ovih godinu dana bila puna tri puta vani, špeceraj sam ostavljao pred vratima. Kolika sam bio naivčina svjedoči i činjenica da sam curi rođenoj zabranio da me posjećuje! Sram me je priznati, ali i ja sam među milijunima drugih ljudi osjećao veliku altruističku potrebu preko Facebooka pozvati svoje prijatelje da iduća dva tjedna ostanu doma. Bože moj dragi koliko sam patetičan bio, uz pjesmu Tomislava Ivčića “Stop the war in Croatia.”! Ako me sjećanje ne vara, mislim da sam shareao i neki mućak od teksta prvosvećenika COVID kulta Igora Rudana. Kao odgovorni građanin na čijim plećima opstaju sve totalitarne vlasti, čak sam i dječurliju na školskom igralištu pristojno upozorio da bi bilo pametnije kad bi se lijepo razišli. Srećom pa me nisu poslušali, a ja sam si samo frknuo u bradu kako mogu biti toliko neodgovorni! Onda je Zagreb udario potres.

Kao defibrilatorom streslo nas je i neke od nas probudilo iz emocionalnog aresta. Može biti da smo osjetili onaj pravi, iskonski strah, jezu, grozu, od koje je strašnije valjda jedino kad se probudiš živ u lijesu, usred groba. Ili još gore, ako si korona paničar (od milja KORpan) podlegao cjelogodišnjem medijskom zastrašivanju. Da mi bude lakše, da ne postanem korpan, pronašao sam zato nešto koncentracije, prestao se sumanuto opijati pivom, okanio se drkice i vratio se dragim, mračnim klasicima: Emil Cioran i ljepota bivanja mrtvorođenčetom, Bulgakov i njegova demonska družina, Orwell, relativnost pamćenja i novi jezik anglosoc (khm khm u lakat: izolacija, socijalna distanca, novo normalno, COVID putovnice…), potom predsjednik Svemira Bertolt Brecht, dakako i Camusova “Kuga”, ali i “Pobunjeni čovjek”, da bih do zametka prosvjetljenja došao ponovnim čitanjem znamenitog Aldousa Huxleya i “Divnog novog svijeta”, u kojem su svi tako krasno antiintelektualni, civilizirani, sretni, odgovorni i nadmoćni nad prljavim i ružnim Divljacima, koji čitaju Shakespearea. Nisam tada još znao, bio sam Divljak u nastajanju. Posramljen pred dječurlijom, zbog nekog razloga (da ne dramatiziram više: iz čiste dosade) vratio sam se s loptom na ono isto školsko igralište i skromno zapucao na koš. Ne vodeći računa o komunalnim redarima koji su nas redovno prekidali i policijskim dronovima nad nama, bili su mi to najljepši haklovi u životu!

Nije me ubio virus, ali da budem iskren ni neka prevelika pamet, pa sam izuzev tih dronova i redara tek počeo u skicama zamjećivati da nešto ozbiljno ne štima. Iskustvo divnog novonormalnog svijeta još se nalazilo izvan jezika – čekajući da ga se opiše. Tko zna što bih ja danas pisao da mi nije bilo pomoći jednog mog dragog prijatelja, koji mi je kao neki Sokrat ili Buda uporno iz dana u dan slao informativne materijale, inače neviđene na ekranima i stranicama fake medija!

Imao sam bome što vidjeti… Neki pravnici usudili su se posegnuti za Ustavom i dignuti glas. Neki su psiholozi upozorili na povećan broj samoubojstava te na porast agresije u društvu i obitelji. Neki su pak doktori i znanstvenici govorili da respiratori nisu namijenjeni za liječenje korona bolesnika te da invazivnim djelovanjem zapravo mogu uzrokovati preuranjenu smrt. Nadalje, da PCR testovi uopće nisu pouzdani, da platnene maske ne štite, da su dezinficijensi opasne kemikalije za ljude i za prirodu, da ljudi umiru i od drugih kroničnih bolesti zanemarenih za vrijeme ove jednodimenzionalne krize… Neki su filozofi, neki su ekonomisti, neki su matematičari, neki su pjesnici pokušali koristiti argumente… Svi su oni demonizirani i ismijani, i uopće nije važno što bi pametnoga možda imali za reći. Naime, oni su u očima korpana tek odvratni Divljaci, koji čitaju Shakespearea!

Sjetio sam se onda tajnoga oružja s kojim bih možda mogao pobijediti trenutnu tupost svijeta – pa poezija je tu! Kao urednik stranice Društvo živih Pjesnika preusmjerio sam svu svoju pažnju na potragu za pjesmama koje tematiziraju smrt i patnju, ali i neslobodu, tiraniju, pobunu protiv vlasti i institucija lijeve i desne provenijencije… Nije bilo dana, a da nisam nešto objavio, iskreno vjerujući da je poezija nepobjediva, da sam barem nekoga na subliminalnoj, podsvjesnoj razini preobratio kao što je mene moj prijatelj Sokrat. „Once more unto the breach, dear friends, once more!“ (Shakespeare)

Možda i jesam kome pomogao, ali nakon stotina dana pobunjeničke poezije i kratkoga ljetnoga zatišja, došla je jesen, moje inače najdraže godišnje doba. I nju su nam brže bolje korpani uspjeli pokvariti! S proljećem se pojavio korona virus, a s jeseni jedan još puno opasniji društveni virus od kojeg se zasigurno nećemo oporaviti desetljećima. Uistinu je počeo nesretni, od Ivčića opjevani, ali sada hibridni građanski “war in Croatia”, svih protiv svih! Sloboda je postala jedna od najomraženijih riječi, potpuno je izostala demokratska procedura i pluralizam mišljenja, a krenula su dosadna, beskonačna prepucavanja, zastrašivanja, hajke, prijave susjeda, napadanje djece i mladih kao ubojica baka i djedova, neukusno hvaljenje vlasti, teroriziranje besmislenim brojkama, sve s jednim ciljem – da se strah ustoliči kao ultimativna vrlina!

        U daljnji proboj ja više nemam snage, barem što se poezije i riječi tiče. Na neodređeno vrijeme prestao sam s pisanjem i objavljivanjem poezije! Dakako, poezija može biti što god tko želi – možda je kod nekoga ona trenutno življa nego ikada – ali da sada ne ulazimo u razne dosadnjikave poetičke sukobe između metaforaša i stvarnosnika, rekao bih da je poezija ponajprije način i čin komunikacije, a ljudsko društvo njen neodvojivi dio. Zato, kada u svijetu nestane komunikacije, kada zavlada jednoumlje, totalitarizam ili u slučaju 20-ih godina 21. stoljeća: nova, presedanska znanstveničko-medijska religija smrti, poezija više nema nikakve šanse, barem ne iz moje perspektive i u mom životu!

Ipak, molim da ne bude zabune, moji razlozi zašto odbijam poeziju nemaju nikakve veze s onom poznatom Adornovom izjavom o nemogućnosti poezije nakon Auschwitza. Srećom pa do toga još nije došlo, ali je nažalost posrijedi možda još i gori, prepredeniji fenomen. Samo treba obratiti pozornost, na sve strane trenutno bjesni kulturni rat konstruiran da ne prestane desetljećima, u kojemu će sve kulturno izgubiti smisao, pa tako i poezija, ali i sve ono drugo vrijedno i važno kreativnim ljudima. Za poeziju ćemo se morati izboriti svojim tijelima, pisati krvlju, u borbi!

(Visited 694 times, 3 visits today)
Oznake: Last modified: 22. 3. 2021.
Close