Written by 14:00 Hereze, Ogledi

Branimir Pervan: Pobačaj i medijska kakofonija

Sve i da niste skloni redovitom praćenju medija te listanju dnevnih tiskovina, velika je vjerojatnost da niste propustili ono što se u javnosti počelo, pomalo dehumanizirajuće, nazivati “slučaj Čavajda”. Slučaj je to u kojem je majka de facto izravno od javnosti zatražila potporu pri ostvarivanju svoga prava na slobodno odlučivanje o rađanju djeteta, kojemu je in utero dijagnosticiran tumor na mozgu. Sukladno trenutno važećim pravnim propisima, majka je prekid trudnoće morala zatražiti dozvolu etičkog povjerenstva bolnice, jer je u Hrvatskoj pobačaj na zahtjev, prema zakonu naslijeđenom iz bivše države, moguć do 10. tjedna starosti djeteta. Nakon 10. tjedna, pobačaj se odobrava isključivo u posebnim slučajevima, primjerice kada je ugrožen život majke, dijete je plod rodoskvrnuća, ili kada je zdravstveno stanje djeteta nespojivo sa životom.

Napominjem da bi u općem slučaju bilo iznimno nemoralno, a i krajnje neukusno, paušalno i promatrački komentirati ovu prije svega tužnu i bolnu ljudsku priču. Međutim, promjena je nastala u trenutku kada je obitelj svojevoljno izašla u javni prostor. U medijskoj kakofoniji nastaloj izlaskom majke u taj javni prostor, a posljedično i uključivanju čitave plejade udruga za zaštitu ljudskih, ženskih i ostalih prava, postalo je teško čuti, a kamoli zaključiti bilo što smisleno. Struka na koju smo se do sada često pozivali načelno je bila marginalizirana. Za početak, ostalo je nejasno postoji li opasnost za zdravlje majke, o čemu su postojali oprečni stavovi, uz opasku da je inicijalno iznesena tvrdnja kako takva opasnost ne postoji, dok je ona suprotna iznesena naknadno.

Ugroženost života majke čini prvi mogući postav za pravnu, ali i moralnu raščlambu ovakve situacije. S obzirom na to da načelno svaki život vrijedi jednako, spašavanje života majke može dovesti do smrti djeteta, ali isključivo kao nepoželjna posljedica. Ovdje valja primijetiti suptilnu ali značajnu razliku, a to je da nije izvršen pobačaj da bi se spasio život majke, nego je smrt djeteta posljedica spašavanja života majke. Iz bioetičkog kuta gledanja, radi se o dvije fundamentalno različite stvari. Ukratko, ako opasnost za život majke ne postoji, uz ogradu da kao javnost to nedvosmisleno ne znamo, ne možemo govoriti o (bio)etički prihvatljivom prekidu trudnoće. U ovom slučaju, šum koji je nastao u komunikacijskom kanalu, a koji se tiče benignosti ili malignosti tumora, a za koji stručnjaci kažu da je nemoguće utvrditi bez biopsije, nije pretjerano značajan.

Općenito, u raspravi o pobačaju može se primijetiti stanoviti pomak u paradigmi razmišljanja. Relativno nova znanstvena dostignuća omogućila su nam da promatramo stvarnost ljudskog života iz različitih perspektiva, pa i iz one koja se bavi njegovim početkom. U zajednici danas prevladava stav da život započinje začećem, s čime se u našem domaćem kontekstu službeno slažu i četiri medicinska fakulteta koja su na to pitanje odgovorila na zahtjev Ustavnog suda prije nekoliko godina. Također, može se primijetiti da se u javnoj raspravi sve manje i manje koristi argument kako fetus nije živ, nije nova ljudska jedinka, kako se radi o nakupini stanica itd. Ukratko, malo tko danas osporava, ono što bismo trebali nazvati znanstvenom činjenicom, da život započinje začećem. Društvene skupine koje zahtijevaju pravo na izbor, argumentaciju grade na pravu žene na integritet i autonomiju vlastitog tijela. Paradigma rasprave prebačena je dakle s postojanja ljudskog života na hijerarhiju ljudskih prava, što je kudikamo legitimniji argument.

Međutim, ako detaljnije razmotrimo pravo na izbor, vidjet ćemo da različite države ženama daju za pravo odlučivati do određenog tjedna trudnoće. U Hrvatskoj se pobačaj na zahtjev može izvršiti do 10. tjedna, u Francuskoj do 14. tjedna, a u Ujedinjenom Kraljevstvu do 24. tjedna trudnoće. Pitanje koje se nameće samo po sebi jest koja točno karakteristika djeteta, majke, oca ili nečega četvrtoga čini dijete abortibilnim u Ujedinjenom Kraljevstvu u 20. tjednu trudnoće, a u Hrvatskoj i Francuskoj ne? Ili iz kojeg razloga je pobačaj na zahtjev moguće izvršiti u Francuskoj u 13. tjednu, a u Hrvatskoj ne? Je li to detekcija kucanja fetalnog srca? Je li to trenutak u kojem fetus može osjetiti bol? Je li to trenutak od kojeg dijete može samostalno preživjeti bez majke?

Otkucaji fetalnog srca mogu se detektirati od 16 dana života djeteta, a neka istraživanja govore da fetus osjeti bol već od 8. tjedna života. Mogućnost samostalnog života djeteta, što se trenutno, terminološki gledano, uzima i kao granica za razlikovanje pobačaja od prijevremenog poroda, trenutno je od 22. tjedna života, ali je ujedno i granica određena empirijski slučajevima prijevremenih poroda u kojima je intervencija medicine spasila život djeteta. Zaključak je nedvosmislen, a on glasi da je svaka granica za mogućnost prekida trudnoće na zahtjev potpuno arbitrarna. Ako dakle život postoji od začeća, te ako je očito da je postavljena zakonska granica potpuno arbitrarna i ako je pravo na integritet tijela više od prava na život, iz kojeg razloga se onda pobačaj na zahtjev dozvoljava samo do određenog tjedna trudnoće? Uzevši u obzir sve navedeno, pobornici prava na izbor trebali bi to pravo braniti do samog trenutka poroda djeteta, što je iduća granica koju čovjek prolazi u svom razvoju, a prema zadobivanju pravne osobnosti koja mu tek tada očito jamči ljudska prava. Ista arbitrarno postavljena granica čini se vrijedi i za pravo oca da odlučuje o sudbini svoga djeteta, barem u onim slučajevima u kojima je otac ravnopravan sukreator novoga života, te uz dužno poštovanje prema slučajevima gdje to nije. Danas otac nema pravo glasa, da bi ga se u nekom trenutku zadobio, i to prema trenutnoj logici u onom trenutku u kojem majka tako odluči.

U konkretnom slučaju, nevoljkost hrvatskih liječnika da gospođi Čavajda izvrše prijevremeni porod kojemu bi prethodio feticid bila je očita. S obzirom na to da je gospođa na kraju uslugu na koju ima pravo morala potražiti u Sloveniji, očito je da niti oni liječnici ginekolozi koji nisu uložili priziv savjesti na obavljanje pobačaja do 10. tjedna nisu bili voljni provesti taj pokušaj, što dokazuje i činjenica da će trošak pokriti HZZO koji takvo što čini uglavnom samo kada usluga nije dostupna u Hrvatskoj. Činjenica da niti jedan liječnik u Hrvatskoj nije bio spreman izvesti navedeni postupak, baca zanimljivo svijetlo na liječnike koji su istupali u javnosti braneći pravo na izbor. Uzevši u obzir činjenicu da postoji odluka drugostupanjske komisije prema kojoj gospođa ima pravo na uslugu pobačaja, ponovno se postavlja pitanje iz kojeg razloga neki od tih liječnika nije primio gospođu te izvršio zahtijevanu uslugu? Ako smatraš da je pravo na integritet tijela majke iznad prava na život djeteta, onda to valjda smatraš u svakom trenutku razvoja djeteta. Čini se ipak da situacija nije tako plastična kao što pobornici prava na izbor prikazuju, tj. da nije isto izvršiti pobačaj nad djetetom u 10. tjednu ili u 25. tjednu trudnoće, što samo dodatno potvrđuje činjenicu o arbitrarnosti granice za zakonom dozvoljen pobačaj na zahtjev. Degutantno je pak s druge strane bilo promatrati atak na liječnike koji ulažu, i koriste svoje pravo na priziv savjesti, inače jamčeno zakonom te brojnim međunarodnim konvencijama, svodeći specijalizaciju ginekologije na abortuse, što je vjerojatno tek jedna od više stotina procedura i zahvata koje liječnik ginekolog obavlja. Koristi se i analogija mesara koji je ujedno vegan, pa se postavlja pitanje da, ako si vegan i protiviš se ubijanju životinja, zašto si odabrao zvanje mesara? Besmisao takve analogije, pobijene u ovom pasusu, izlišno je dalje komentirati.

Iako je spoznaja da ljudski život započinje začećem pozitivna za raspravu o pobačaju, ona sa sobom, uvjetno rečeno, nosi i određene opasnosti i pitanja na koja je potrebno odgovoriti. Može se reći, da ako pravo na integritet i autonomiju tijela majke nadjačava pravo djeteta na život, da u tom slučaju pravo na život kao takav nije apsolutno i nenadjačivo pravo, te ga se na taj način može u određenoj mjeri dodatno desanktificirati. Daljnja desanktifikacija ljudskog života vodi u daljnje eugeničke paradigme u kojima ljudski arbitar odlučuje tko ima veće ili manje pravo živjeti, za čovjeka u svakom trenutku razvoja. S obzirom na to da ljudski arbitar ovdje ne može objektivno dati svoj sud, a usput budi rečeno na to nema apsolutno nikakav mandat, jer čovjek ne može biti gospodar života, barem ako pođemo od premise da je dostojanstvo svake ljudske osobe jednakovrijedno, ljudsku jedinku treba poštivati u svakom trenutku od začeća do naravne smrti. Zaključio bih ipak da, u odgovoru na opasnost od daljnjeg derogiranja svetosti života, promatrajući razvoj čovječanstva kroz povijest te uzevši u obzir neke povijesne trenutke u kojima ponašanje prema određenim društvenim skupinama neodoljivo podsjeća na paradigmu pobačaja danas, pri kojima se objekt represije nije smatrao čovjekom, čovječanstvo ipak teži globalnom maksimumu, te je kroz vrijeme nadilazilo lokalne minimume u koje je bilo zapinjalo.

Ponegdje se javljaju i argumenti kako je Katolička crkva, kao jedan od neminovno važnih faktora u javnoj raspravi o pitanjima morala kroz povijest, drugačije gledala na početak ljudskog života, a time i na pobačaj, te se ponegdje navode i poznatiji sveci Katoličke crkve koji su vremenu svog zemnog djelovanja imali također stav različit od onoga koji danas prevladava u istim krugovima. Ovdje ne želim ulaziti u provjeru istinitosti takvih navoda jer su te činjenice kao takve nebitne. Crkva uvijek ide ukorak s vremenom te svojim učenjem odgovara na nove znanstvene i druge spoznaje. Znanstvena činjenica o početku ljudskoga života relativno je nova, te u tom kontekstu treba dozvoliti eventualnu izmjenu stava. Medvjeđu je uslugu ovdje napravio biskup Mate Uzinić izjavom kako on za predmetnu situaciju nema odgovora, iako ga njegova Crkva ima, zajedno s drugim biskupima i laicima, dodatno imputiravši bacanje kamenja od strane svoje pastve na obitelj, a u inače uljuđenoj javnoj raspravi uglavnom prožetoj izrazima blizine, suosjećanja i svjedočanstvima sličnih situacija.

S obzirom na to da je dijete ovisno o majci do određenog stupnja razvoja te bez nje ne može preživjeti, taj odnos, ali i pristup pobačaju, može se razmatrati iz perspektive slobodne volje majke da dozvoli djetetu takav odnos u kojem se majka može smatrati vezana ili osjećati da joj dijete pričinja štetu protiv integriteta vlastitog tijela. Ako izuzmemo rubne slučajeve koji, iako jednako vrijedni pažnje, čine manji udio začete djece, dijete se u maternici nije zateklo slučajno, nego je nastalo kao plod čina sa svojevrsnim predumišljajem i prije svega konsenzualnim stupanjem u odnose dvije zrele osobe. Seks kao čin može za posljedicu imati stvaranje nove ljudske jedinke, te u medijski nametnutom narativu ne može biti siguran, nego se vjerojatnost stvaranja nove ljudske jedinke može regulirati određenim sredstvima, ali nikada spustiti na apsolutnu ništicu. Dijete dakle u ovom slučaju nikako ne može biti parazit, već ga se može karakterizirati eventualno kao pozvanog gosta.

S druge strane, ako netko pričini štetu protiv imovine ili tjelesnog integriteta druge osobe, dužan je štetu nadoknaditi. Međutim, sve i da je dijete neželjeni gost u maternici majke koji parazitira i narušava njezin tjelesni integritet, civilizacija u ovom stupnju razvoja ne poznaje mehanizam obeštećenja koji bi narušavao tjelesni integritet osobe koja je štetu počinila. Primjerice, ako osoba zlonamjerno nastrijeli drugog čovjeka u predjelu bubrega, pri čemu oba hipotetski postanu nefunkcionalna, ne može se od onoga tko je učinio štetu tražiti da oštećeniku ustupi vlastiti bubreg. U ovom slučaju, ne može se kompenzirati štetu nastalu protiv tijela majke, nauštrb tjelesnog integriteta djeteta.

Gdje na kraju podvući crtu? S obzirom na sve navedeno, teško je naći racionalno uporište za afirmaciju medicinski induciranog pobačaja. Donekle validna argumentacija trenutno se u mnogomu zasniva na hijerarhiji prava pri čemu je pravo na tjelesni integritet majke značajnije od prava na život djeteta. S druge strane, povijest nas uči kako je hijerarhija prava fluidna, pogotovo ako uzmemo u obzir slične (de)humanizirajuće paradigme kojima smo do sada kao čovječanstvo imali priliku svjedočiti. Postoji stoga izvjesna vjerojatnost da ćemo se ovoga vremenskog i prostornog konteksta u kojem je pobačaj na zahtjev široko dostupan, kao civilizacija kroz nekoliko stotina godina početi sramiti.

(Visited 332 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 25. 5. 2022.
Close