Written by 08:00 Hereze, Koronavirus, Ogledi

Jakob Filić: ‘Budimo odgovorni’ ili o pandemiji odgovornosti

John Henry Fuseli - The Nightmare

Kad je većina svijeta u ožujku prošle godine zatvorila svoje granice, mnogo se toga promijenilo. Kao simbol snažnog utjecaja epidemije i protuepidemijskih mjera na okoliš, medijima su tada kružile fotografije riba koje su ponovno plivale prozirnim i plavim venecijanskim kanalima, kao i NASA-ine satelitske snimke smanjenja zagađenja vezanog za obustavljanje zračnog prometa i privremeno gašenje industrijskih pogona. Možda manje dramatične, ali jednako ozbiljne promjene dogodile su se i na razini svakodnevice i potrošačkih navika globalnog stanovništva – spomenimo u tom svjetlu samo propast kina i kafića te procvat streaming servisa i servisa za dostavu. Neke od ovih promjena, kao, na primjer, prijelaz iz stvarnosti u virtualnost, dogodile bi se svejedno – pojava nove bolesti takve je procese samo ubrzala. U svakom slučaju, snažan utjecaj epidemije na sve razine društvenog tkiva jasno je vidljiv na području internetskih navika. Očekivano, Googleovi izvještaji za 2020. godinu pokazuju da je koronavirus najčešće pretraživan pojam na svjetskoj razini, dok je u domaćem kontekstu strah od nestašice namirnica tijekom prvog lockdowna rezultirao time da je najpretraživaniji recept na hrvatskom Googleu bio onaj za kruh, a među pretraživanjima koja započinju riječju kako prvo je mjesto osvojio upit kako napraviti kvasac.

Budući da jezik istodobno odražava i oblikuje stvarnost, ne iznenađuje nas činjenica da su u odabiru riječi godine 2020. kod većine rječničkih uredništva prevladali termini vezani uz koronavirus – američki Merriam-Webster odlučio se za riječ pandemija, a britanski Collins za lockdown. Uistinu, brojne su slične riječi i razne novotvorenice uvelike obilježile ljudsku komunikaciju na gotovo svim razinama. Bez nabrajanja svih sterilnih birokratskih termina i neobičnih pleonastičnih rečeničnih konstrukcija, spomenimo samo značaj koji je u svakodnevnoj komunikaciji u hrvatskom jeziku zadobila jednostavna sintagma ova situacija, korištena naizmjence kao eufemizam ili kao hiperbola. Nesvjesno preslikavajući diskurs medija, stručnih komentatora i redovnih konferencija različitih stožera kojima su već mjesecima svakodnevno izloženi, u razgovorima s prijateljima i poznanicima često čujemo kako se i oni, pričajući o vlastitim obiteljskim i osobnim odnosima, poslovnim uvjetima, psihičkom i fizičkom zdravlju – ukratko, o vlastitim životima, strahovima i nadanjima – sve češće referiraju na cijelu ovu situaciju. Iako sasvim uobičajena, takva je metonimijska zamjena kategorije vremena kategorijom mjesta vrlo znakovita – naime, internacionalizam situacija vuče podrijetlo iz latinske riječi situs koja označava položaj, mjesto na kojem se nešto nalazi. I uistinu, čini se da 2020. i početak 2021. ustvari ni nisu godine, već prije jedna beskrajna situacija, mjesto iz kojeg želimo pobjeći kao iz kućnih ureda, karantena i pritvora na terase kafića i restorana otvorenih u proljeće, neka vrst limba u kojem kao duše pravednika iščekujemo došašće dugotrajnog rješenja za zdravstvenu i društvenu krizu.

No, zaboravimo načas cijelu ovu situaciju. Ovdje može biti zgodno pozabaviti se jednom drugom sintagmom koja mjesecima uporno odjekuje svim medijskim kanalima i udobno se ugnijezdila u kutcima svih televizijskih ekrana – budimo odgovorni, odnosno ostanimo odgovorni. Iskorišten u kontekstu odgovora na pojavu nove bolesti, pojam odgovornosti ovdje sudjeluje u dvostrukoj, moralnoj i pravnoj kampanji. S jedne strane, pozivajući građane na odgovornost, pokušava se preventivno utjecati na ponašanje pojedinaca. S druge strane, budući da općenito, a posebice u društvu u kojem prevladava nepovjerenje prema vladajućim strukturama, nije lako utjecati na savjest stanovništva, ističući odgovornost u prvi plan, društvena vlast u javnim obraćanjima pokušava opravdati nove propise, restrikcije i kazne kojima se do pronalaska nekog deus ex machina rješenja pokušava spriječiti širenje bolesti.

Što je uopće odgovornost? Američki filozof Richard McKeon tvrdi kako je riječ o neočekivano modernom pojmu. Iako su se još i Aristotel i Platon bavili pitanjem odnosa pojedinca i posljedica individualne akcije danas obuhvaćene pojmom odgovornosti, koncept se kao takav pojavljuje u središtu filozofskih rasprava krajem 18. i u 19. stoljeću kada se prvi put pojavljuje i engleska riječ responsibility, a potom i francuska rensponsabilité, od latinskog glagola respondere što označava odgovoriti. Veza odgovornosti i odgovaranja očita je i u hrvatskom, a i njemačka složenica Verantwortlichkeit sadrži u sebi riječ Antwort, odnosno odgovor. Prve rasprave o odgovornosti vodile su se u političkom kontekstu, vezane za pitanje osnovnih načela vladanja, odnosno za odgovornu vlast, vlast koja odgovara narodu. U 20. stoljeću, termin odgovornost pojavljuje se u raspravama o slobodnoj volji i determinizmu – filozofi pokušavaju odgovoriti na pitanje je li pojedinac odgovoran za vlastita djela i vlastitu narav.

Naglašavajući polisemiju glagola odgovarati, francuski filozof Paul Ricœur primjećuje da je pojam odgovornosti vrlo jasno definiran u klasičnoj pravnoj upotrebi te, istodobno, neobično širok i nejasno određen na drugim područjima. Polisemija odgovornosti, kao i pripadajućeg glagola i pridjeva, i u hrvatskom jeziku pravi zbrku. Kao prvo, moguće je kazneno odgovarati, odnosno biti odgovoran za neko u prošlosti počinjeno djelo. Moguće je također biti odgovoran za izvršavanje određenih radnji u budućnosti, odnosno biti na odgovornoj poziciji, kao, na primjer, glavni i odgovorni urednik. Nadalje, može se preuzeti odgovornost, odnosno prihvatiti neku poslovnu ili osobnu dužnost sa sviješću da se u slučaju neuspjeha snose određene pravne ili moralne posljedice. Moguće je i odgovarati za nekog drugog, kao roditelji koji bi trebali biti odgovorni za svoju djecu. Naposljetku, pojedinac može jednostavno biti odgovoran, odgovorno izvršavati vlastite obaveze ili se ponašati vodeći računa o vlastitoj i tuđoj dobrobiti, kao u sintagmi spolno odgovorno ponašanje. Iz ovih i drugih primjera razvidno je da pojam odgovornosti pokriva uistinu veliko područje. Odgovornost tako može biti pravna ili moralna, jasno kodificirana ili samo predložena kao skup željenih društvenih normi; individualna ili kolektivna; negativna, u smislu krivnje, ili pozitivna, u smislu vrline.

Nadalje, kao društvo razlikujemo različite stupnjeve odgovornosti. Pojedinac za nešto može odgovarati ako je djelovao svjesno, voljno i slobodno – ako se ustanovi da je osoba djelovala u stanju neuračunljivosti ili prisile, odgovornost joj se smanjuje. Nadalje, ako je svaki pojedinac općenito odgovoran za vlastite postupke, dijete nije u jednakoj mjeri odgovorno kao odrastao čovjek, ni u zakonskom, ni u karakternom smislu. Pa ipak, ako je i očekivano da će dijete koje je nešto razbilo početi smišljati izlike, ljutiti se i vikati nisam ja, i odrasli pojedinci suočeni s optužbama često niječu ili pokušavaju prebaciti vlastitu odgovornost na nekog drugog.

U satiričnom Đavoljem rječniku američki pisac Ambrose Bierce definira odgovornost kao„teret kojeg se pojedinac može lako riješiti i natovariti ga na leđa Bogu, Sudbini, Kobi, Sreći ili vlastitom susjedu“. Dok je prebacivanje odgovornosti na susjede postalo aktualno u vremenu kad se od građana očekuje da svoje sustanare prijavljuju za nepoštivanje protuepidemijskih mjera, zanimljivo je spomenuti pokušaje prebacivanja odgovornosti na metafizičke entitete ne samo u simboličnom, već i u stvarnom, kazneno-pravnom smislu. Godine 1981., u jednom američkom gradiću, devetnaestogodišnji Arne Cheyenne Johnson do smrti je izbo svog stanodavca nakon niza navodnih paranormalnih događaja i neuspjelih pokušaja egzorcizma kojima je prisustvovao i poznati samoprozvani par demonologa Ed i Lorraine Warren. Suočen s optužbom za ubojstvo, Johnsonov odvjetnik na sudu je namjeravao tvrditi kako njegov klijent „nije kriv zbog opsjednutosti“. Iako je sudac odmah odbio mogućnost takve pravne strategije ističući da nije znanstveno utemeljena, cijeli je slučaj ostao poznat pod nazivom „vrag me natjerao“ te postao dijelom američkog folklora o opsjednućima i nadahnuo brojne tekstualne i filmske adaptacije. Drugi pak niječu sam koncept odgovornosti za drugoga, kao biblijski bratoubojica Kain koji na Jahvin upit o tome gdje je Abel odgovara poznatim retoričkim pitanjem – zar sam ja čuvar brata svoga? Obrnuto, moguće je i preuzimati odgovornost za tuđa djela u neočekivanoj mjeri, odnosno voljno pristajati biti žrtveni jarac.

Proučimo li općenito javni diskurs, vidjet ćemo da se odgovornost, kako u hrvatskom, tako i u svjetskom kontekstu, pojavljuje kao jedan od ključnih pojmova u većini gorućih aktualnih pitanja i problema, često unutar kompleksnih igara u kojima različiti agenti preuzimaju, niječu, odbacuju, ili si međusobno dijele i prebacuju odgovornost. U javnim raspravama o slobodi govora često se nameće pitanje o tome tko bi u pravnom smislu trebao odgovarati za objave i komentare koji sadrže govor mržnje ili šire lažne informacije – njihovi autori ili pružatelji usluga. Jednako se tako nameće i pitanje tko bi, kako bi i bi li uopće trebao biti odgovoran za uklanjanje takvih objava – država, djelatnici društvenih mreža i novinskih portala ili pak računalni algoritmi i umjetna inteligencija. Puno je prašine u tom smislu podigla vijest da je Donaldu Trumpu trajno uklonjen račun na Twitteru. Nakon marša na Američki Kongres, u medijima se postavlja pitanje je li i u kojoj mjeri bivši predsjednik odgovoran za nerede u kojima je poginulo više osoba. S jedne strane, Trump niječe bilo kakvu vlastitu odgovornost, a njegovi lojalni pristaše kao odgovorne za nasilje optužuju pripadnike pokreta Black Lives Matter i lijeve radikale. No, čini se da među pobunjenicima koji su sudjelovali u prosvjedima protiv rezultata izbora, suočenima s mogućnošću zatvorske kazne, ipak ima i dezertera pa njihovi odvjetnici najavljuju da će na sudu pokušati dokazati da je za prekršaje njihovih klijenata odgovoran upravo Trump, naglašavajući pritom činjenicu da su se pobunjenici odazvali na predsjednikov poziv. Takva je obrana u teoriji moguća jer američki pravni sustav prepoznaje koncept po kojem pojedinac može biti oslobođen krivnje ako je bio uvjeren da mu je državni službenik dopustio da počini zločin. Ipak, stručnjaci tvrde da će pravnicima u praksi biti gotovo nemoguće dokazati da su njihovi klijenti uistinu vjerovali kako smiju provaliti u zgradu Kongresa i nasilno se sukobiti sa snagama reda. U svakom slučaju, takav sudski postupak neobično sliči na pokušaj dokazivanja „izostanka krivice zbog opsjednutosti“ i moglo bi ga se stoga nazvati „predsjednik me natjerao“, pogotovo uzevši u obzir činjenicu da su u cijelu priču upleteni i šamani.

Nadalje, odgovornost se često pojavljuje i u etičkim raspravama o razvoju znanosti i novih tehnologija, još od doba atomskih bombi i nuklearnih elektrana, preko genetski modificirane hrane pa do korištenja velikih podataka o navikama korisnika društvenih mreža. Koncept bjelačke krivnje pak možemo opisati kao osjećaj grizodušja, odnosno odgovornosti za djela prošlih generacija čije se posljedice osjećaju i danas. Čini se da je u tom slučaju riječ o kulminaciji postupnog pomaka od individualne prema kolektivnoj odgovornosti koja sve više dobiva na važnosti tijekom 20. stoljeća. U tom smislu, jedan od središnjih problema današnjice je pitanje održivog razvoja, odnosno odgovornog gospodarenja prirodnim resursima i odgovornog ponašanja spram budućih generacija, a koncept društveno odgovornog poslovanja, ispočetka nastao kao mehanizam samokontrole u privatnom sektoru, u zadnje je vrijeme sve češće i zakonski uređivan, što predstavlja pomak od moralne prema kaznenoj odgovornosti. Na razini globalne politike, koncept odgovornosti za zaštitu, donesen na sjednici UN-a 2005. godine, postao je kontroverzan jer u javnom prostoru vlada mišljenje da je više puta dosad iskorišten kao opravdavanje vojnih intervencija na stranim teritorijima, u teoriji radi sprečavanja humanitarnih kriza i rata protiv terorizma, u praksi radi interesa geopolitičkih velesila.

Još jedan međunarodni institut vezan za vođenje ratova je i koncept zapovjedne odgovornosti koji postaje značajan u procesima vođenim nakon Drugog svjetskog rata. Zapovjedna odgovornost može biti izravna ili neizravna (propuštanje činjenja nužnoga), a prema odredbama Rimskog statuta iz 1998. godine, nadređeni bi trebali odgovarati za zločine podređenih i u slučaju da „ne proslijede stvar nadležnim vlastima u cilju provođenja istrage i kaznenog progona”. Vojno nas područje stoga uči o nužnosti postavljanja odgovornih pojedinaca na odgovorne pozicije, kako zbog izrazito snažne hijerarhijske ustrojenosti vojnih struktura, tako i zbog zahtjevnosti u smislu brzog donošenja odluka u teškim situacijama. Umirovljeni američki časnik Jocko Wilink na jednoj TED konferenciji ispričao je kako je tijekom jedne vojne operacije u Iraku, slijedom niza pogrešaka, loših procjena i loše sreće, u ratnom kaosu došlo do prijateljske vatre u kojoj je više članova njegove postrojbe i savezničkih snaga bilo ranjeno ili ubijeno. Kao zapovjednik operacije, Wilink je ubrzo pozvan na odgovornost. Pripremajući izvještaj za svoje nadređene, detaljno je naveo pojedince odgovorne za svaku zasebnu pogrešku. Krivaca je bilo mnogo, no, u zadnji se čas predomislio te je na saslušanju, pred članovima svoje jedinice i savezničkim vojnicima koji su bili prisutni, na pitanje nadređenih odgovorio da je jedini krivac za nesreću – on sam. Kao zapovjednik, smatrao se odgovornim za sve što se na terenu dogodilo i za sve što će se dogoditi u budućim operacijama pa je svoj izvještaj završio iznoseći nova uputstva kako bi se slična tragedija idući put spriječila. Wilink u svom izlaganju svjedoči kako mu nije bilo lako pred drugima preuzeti krivnju, ali i da je osjećao potrebnim potisnuti vlastiti ponos kako bi zadržao vlastiti integritet, ne samo kao zapovjednika, već i kao čovjeka. Nakon preuzimanja odgovornosti za nesreću, povjerenje njegovih nadređenih dodatno se povećalo. Glavna poruka Wilinkova izlaganja je da svaki pojedinac treba sam preuzeti odgovornost za svoja djela, ne samo u ratu, već i u svakodnevnom životu te da je upravo to put prema rješavanju problema.

Dobar vođa, dakle, mora biti spreman preuzeti odgovornost ne samo za vlastite pogreške, već i za pogreške svojih podređenih te svojim primjerom pokazati što znači prava odgovornost. U tom smislu, iste osobine koje se traže od vojnih zapovjednika trebali bi posjedovati i pripadnici političke vlasti. Čini se da su i mnogi političari toga svjesni pa nije rijetkost da u prvim govorima još tijekom izbornih noći, ili na inauguracijskim svečanostima i sami kažu kako ih povjerenje građana obvezuje na odgovornost. No, ta se početna odgovornost najčešće ubrzo istopi.

Vratimo se na ishodišnu točku ovog ogleda. Pitanje osobne odgovornosti nameće se u javnom prostoru kao ključno mjesto u cijeloj ovoj situaciji – u kontekstu borbe protiv epidemije. Osim na poštivanje epidemioloških propisa, građane se odnedavno poziva i na cijepljenje. Suočeni s njihovom zabrinutošću spram činjenice da je novo cjepivo odobreno u rekordno brzom vremenu, kao i s općenitim porastom skepse prema cijepljenju, pripadnici izvršne i zakonodavne vlasti diljem svijeta sudjeluju u inicijativama javnog cijepljenja kako bi svojim primjerom pokazali da je cijepljenje oblik društveno odgovornog ponašanja. Neki idu i korak dalje pa otvoreno na odgovornost pozivaju i medije, poučavajući ih kako i oni trebaju odraditi svoj dio posla u kampanji za cijepljenje. S druge strane, čini se ipak da isti političari često nisu jednako spremni preuzeti odgovornost u slučaju pojave korupcije unutar vlastitih redova. Osim što svojim primjerom ne pokazuju kako odgovorni građani nikako ne bi trebali pristajati na korupciju na bilo kojoj razini, ne samo da neće od medija tražiti da odrade svoj dio posla u prokazivanju neodgovornih političara i pojedinaca na vlasti, već će u slučaju otkrića novih afera često govoriti o tome da se protiv njih vodi medijska hajka, linč ili da je pak riječ o pokušajima destabilizacije državne vlasti. Ako bi htjeli da ih se shvati ozbiljno, pripadnici vlasti koji od građana očekuju da prijavljuju svoje susjede koji ne poštuju epidemiološke mjere trebali bi i sami biti jednako revni u prijavljivanju neželjenog i nedopustivog ponašanja svojih stranačkih i koalicijskih kolega.

Nadalje, često se događa da se vođe vlada i stranaka rješavaju korova iz vlastitih redova tek kad im određene afere postanu prevelik teret, kad slučaj već postane neobranjiv, propuštajući pritom preuzeti i vlastiti dio odgovornosti. Ističući da odgovorni uvijek moraju odgovarati i pozivajući pravne institucije da odrade svoj posao, ali istodobno eksplicitno odbijajući bilo kakvu mogućnost vlastite ili kolektivne krivnje, svi ti premijeri, predsjednici država i stranaka koji tvrde da korupcija mora imati ime i prezime zaboravljaju temeljnu činjenicu da su za stavljanje neodgovornih pojedinaca na odgovorne položaje, od izbornih listi i Sabora do ministarstava i rukovodećih pozicija u javnim poduzećima, odgovorni upravo oni, da je te pokvarene pojedince s imenom i prezimenom na položaj moći postavila neka odgovorna osoba s vlastitim imenom i prezimenom. Stoga ne bi smjelo biti moguće da se na istoj poziciji, na primjer u Saboru, ministarstvu ili u nekoj jedinici lokalne samouprave, jedan za drugim izmjenjuju pojedinci jednako opterećeni sličnim aferama. Vođa stranke ili države jednostavno mora znati koga stavlja na odgovornu poziciju.

Promišljajući o pojmu odgovornosti, zaključili smo da bi dobar vođa trebao uvijek odgovarati za ljude kojima se na vlasti okružio. Pojedinac koji se, suočen s korupcijom svojih podređenih, brani argumentima koji se funkcionalno svode na nisam ja, nisam znao, ti si kriv, ili krivi su drugi, možda bi mogao zadovoljiti stupanj odgovornosti potreban za položaj predsjednika neke vrtićke skupine ili nižeg razreda osnovne škole, ali takva osoba očito nije dovoljno odgovorna da upravlja državom, ministarstvom ili nekim javnim poduzećem. Na kraju, zaokružujući ovaj ogled svojevrsnom sintezom izvornog političkog značenja odgovornosti kao poziva upućenog vlasti i dvadesetostoljetnih stremljenja kolektivnoj odgovornosti, predlažemo ovdje novi slogan koji bi prije svakih izbora kao kampanju od općeg interesa trebalo staviti u kutove svih televizijskih programa – budimo odgovorni, birajmo odgovorne vođe!

Ogled je izvorno emitiran u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija.

O autoru:

Jakob Filić rođen je u svibnju 1994. godine u Zagrebu. Diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost. Piše poeziju, prevodi i bavi se glazbom.

Oznake: Last modified: 22. 6. 2021.
Close