Kao što David kralj u osmomu psalmu spjeva „pa što je čovjek da ga se spominješ, / sin čovječji te ga pohodiš’“, i sam sam gotovo pao u napast odustanka od bilo kakva pokušaja pisanja. Jedna je samo rečenica presudila u korist ovoga nadahnuća, onaj glasoviti opažaj Chestertonov u Pravovjerju da „anđeli mogu letjeti jer sami sebe doživljavaju lagano“[1]. Doživljavam ovo svoje natipkavanje dovoljno laganim (u svakomu smislu) da bih ga se usudio objelodaniti na iščitavanje.
Mi, ljudi i naše dovječne zablude.
Mogao bih svoj pamfletak započeti nekojom odvažnom rečenicom iz svoje radinosti, no nema li odvažnijih rečenica, bile one tužaljke ili pohvalnice, proroštva ili izljevi sumnje, doli Knjige Psalama, najljepšega i najcjelovitijega od sviju kanconijera, lišena slatkorječivih i jeftinih ljubopojki zaodjenutih metrikom i srokom (za razliku od ove rečenice!), zagrnuta u kostrijet i obasuta pepelom, ali s defom, harfom i lirom u rukama? „Sinovi čovječji, dokle će vam srca ostati tvrda? / Zašto ispraznost ljubite, opsjenu slijedite?“ (Ps 4,3) Ne može li biti, kako to ovodobnim rječnikom volimo reći, aktualniji ovaj dvostih danas negoli ikada zadnjih desetljeća? Danas, kada muškarci (pred)umišljaju da su žene, kada se pseudoznalački pokušava „dekonstruirati“ zdravorazumske istine ili „velike stare narative“, kako su to već samoprozvani postmodernisti ushićeno naglašavali u drugoj polovini prošloga stoljeća, ne uviđajući kako svojim „dekonstrukcijama“ to više konstruirali jednu bahato visoku Kulu Svetoga Općega Relativizma. Ona je neka vrsta schrödingerovske pojavnosti, jer je s jedne strane bez prozora, apsolutno dogmatična u svojoj sverelativnosti, a s druge pak „izbušena“ prozorima svih tih silnih naizgled jednakovrjednih, a zapravo jednako bezvrjednih osobnih pogleda na ili osobnih istina o svijetu, životu, smislu, Bogu itd. Fizikalno gledajući, statika te Neobabilonke ne će potrajati ništa duže doli su potrajale sve prethodne nadogradnje (štono bismo rekli updateovi) razvratne Protobabilonke. Crash je nužan jer su bugovi posvuda!
Ipak, mnogi su se „prikopčali“ i „prispojili“ na takve servere, premda su im vatrozide i antiviruse odavno „razbucali“ mali, ali stameni proslojci istine. Uvjerava nas se da je najbolji „omjer cijene i kvalitete“ ponudio materijalizam. On u svojoj luđačkoj jednostavnosti, kako primjećuje Chesterton, omogućuje uvjerenu materijalistu (točnije, korisniku servera) da „njegov kozmos može biti poptun u svakomu detalju, sve do najsitnije zakovice ili zupčanika, ali on je ipak manji od našega svijeta“, istodobno dajući „objašnjenje svega i osjećaj izostavljenosti svega“, a to je, složit ćemo se s njim, „luđakov argument“.[2] Psalmist je prokužio tu istinu kojih tritisućak godina prije, pitajući se(be) (retorički?) već navođeni stih: „Zašto ispraznost ljubite, opsjenu slijedite?“, ili: „Zašto se bune narodi, / zašto puci ludosti snuju?“ (Ps 2,1) Odgovori su, dakako, razočaravajuće jednostavni, dapače, vulgarni, primitivni – vulgarni, jer su „udomaćeni“ (vulgarus) i svakomu čovjeku poznati (baština istočnoga grijeha), i primitivni, jer su primalni, prvotni, od istočna grijeha, ali ne i praiskonski („doista, od početka ne bijaše tako“). Pred borbom s užitkom nije ekonomičnije, a bome ni fiziološki povoljnije, odabrati raspojasanost pred umjerenošću, lumpovanje pred trijeznošću, nasladu pred uzdržljivošću. No, jest ugodnije, a to je „rezon“ našega new agea. Kako mi nije namjera prijeći iz esejističkoga u homilijski stil, niti se odvažiti u filozofsko rastrojavanje naših vrlih suvremenih makinacija, složio bih se s gorespomenutim Englezom (a ne praveći se Englezom, nego uživajući u blagodatima prijevoda) kako „čovjek traga za istinom, ali instinktivno teži neobičnijim istinama“[3]. Ili onima za koje drži da su istine. Jer za „istine“ se danas stvari više ne drže, nego se prosvijećeno i bezuvjetno takvima od „struke“ i „nadležnih“ prihvaćaju, uvijek sa stvaralčki ograničenim clickbaitovima i i-Bogu-i-narodu dojadilim keywords („jačanje kapaciteta“, „participativno odlučivanje“, „osvješćivanje javnosti“, „odgovorno upravljanje“, „dva ključna tjedna“ itsl.). Svako vrijeme ima svoje semantičke vratolomije, i uvjerenost u svoju nadmoć i konačnost („nastupa naše doba“, „kucnuo je čas“), a za to sve vrijeme „smije se onaj što na nebu stoluje“ (Ps 2,4). Ali, doslovno, sve vrijeme, a i prije.
Novo-staro, današnje, a prošlo
Novalis je navodno napisao kako je „više istine sadržano u ponekoj bajci negoli u učenim kronikama“. No, mi živimo u „naprednim“ i odveć „prosvijećenim“ vremenima da bismo u bajkama pronalazili pouke i iskustva svih silnih naraštaja koji su ih usrdno prenosili sve do naših (iščašenih) koljena. Pih! Vjerojatno zato i Hollywood (premda bi ga ispravnije bilo nazivati Hellywoodom, Hollowoodom ili nekom doličnom dosjetkom) svim silama manično pokušava preraditi Grimmove klasike za osjetljiviju „suvremenu publiku“ (tzv. modern audiences), kojoj nije toliko stalo do morala ili katarze koliko do puke melaninske za(s)tupljenosti ili šala na razini bolničkog katetera. Odbacujući metafizičku hijerarhiju dobivamo komercijaliziranu fizičku anarhiju, sa svim svojim psihološkim i socijalnim žanrovima i ljudskim životima raspršenim u tisuće komadića poput kakva pompejska mozaika. (Cave canem!)
Ona dosjetka o konačnoj nepromijenjenosti stvari i ljudi uslijed stalnih i beskonačnih promjena i nadogradnja autoironično se ostvaruje u glavama i srcima tj. mislima i riječima, a onda i djelima (i propustima) najrevnijih ideologa današnjice. Naime, upravo se oni rado nadahnjuju supernaturalističkom, animističkom i predkršćanskom antropologijom nemoćnosti pred razjarenom „Majkom Prirodom“ ili vlastitim „iskonskim nagonima“. Možda odbacuju tradicije i stupove na kojima je izgrađena njihova civilizacija, no rado se nadahnjuju tradicijima onih koji tu istu civilizaciju s ushitom razgrađuju. Oni su, dakako, ideolozi besmrtnosti i „vječne mladosti“, kulture trenutka i svetog konformizma pa se čini kao da su prepisivali od Tarafe, koji još u VI. st. ustvrđuje kako je „život blago koje se svakim danom sve to više umanjuje“. Do te mjere da ga nemali broj u „razvijenu svijetu“ skončava u kapsulama za „potmogonuto samoubojstvo“.[4] Doslovno, nos habebit humus!
Naravno, svim tim silnim nadogradnjama i sve to novijim inačicama (1.0, 2.0, 2.1 itd.) nekako ipak promiče činjenica o njihovu temelju koji je, naime, binaran, pun jedinica i ništica u sijasetu kombinacija. U tome su smislu najgori samoprozvani „centristi“ ili „neutralni promatrači“ (poput onih UN-ovih u devedesetima) koji nas uporno pokušavaju uvjeriti kako se oni ne drže ni nula ni jedinica, već negdje „na sredini“, „izvan tabora“, „izvan bojnog polja“, „izvan klasičnih podjela“, a zapravo na tragu one Mojsijeve: „Niti viču pobjednici, niti tuže pobijeđeni“ (Izl 32,18). Popularni filozofi i psiholozi, stand-upovci i start-upovci, life coachevi i motivatori, osokoljeni popularnom kulturom, populariziraju bijeg iz „ustaljenih podjela“ u obliku tzv. „trećeg puta“. On ne vodi zanosima Arkadije, Idile, Utopije ili Harmonije niti križnim putevima „lijepih želja“ o vječnosti, nadi ili uskrsnuću tijela, nego cinično, razumski i analitički hladno pronosi užarenu baklju svojega individualizma. Uz takav put, točnije žgarište, niknuti može tek pokoja anegdota, dovitljivi aforizam ili šala ciljano uvredljiva određenoj publici. Društvo je to bez časti, jer ono je „stari svetac kojega nitko ne svetkuje“[5], ali i bez ostalih tržišno neiskoristivih koncepata, poput kreposti.[6]
No, ima (li) lijek…!(?)
Sve to nam se događa jer smo društvo zaborava. Ne toliko radi kakva sadistička samouništenja („ako padam ja, padate i vi“), makar ono i nije isključeno, koliko do našeg zaborava prijenosa sjećanja. Uporno se oglušujemo na drevnu pouku (Pnz 4,9) koja nas opominje o starosti (i opasnosti) naših naizgled „novih ideja“. Novih, ali samo u vidu predmetka neo- pred kojom zaboravljenom -logijom ili -zofijom. U vladavini relativizma teško je ujednačiti i uteg i efu[7] da „svatko za svoj grijeh gine“ (Pnz 24,16), pa se namjesto (samo)svijesti o svojoj „tvrdoj šiji“ pronalazi kolektivna žrtvena janjad. Lako se dogodi da „sve usijane glave lako mogu izazvati požar“[8], a požari iza sebe ostavljaju „jednakost šansi“ (equity) ili, kako bi Ameri rekli, level-playing field, jednakost u nejednakosti ili tako nešto… Woke up, guyz!
Shakespeare je, na tragu Danteove krize srednjih godina, dobro ustvrdio kada je napisao: „Ima plime i oseke u ljudskim poslovima: tko dotok uhvati, taj plovi prema sreći; tko promaši, svi puti njegova života ograničeni su plićinama i bijedom. Na takvu pučinu isplovili smo sada.“[9] A mi nismo žrtve kairosa, nego samosvjesna i slobodoumna bića. Isplovili smo, možda i ne svojom voljom, ali tu smo. Da, „od jučer smo i ništa ne znamo“ (Job 8,9) i kratki su nam, i nesigurni dani[10]. Možda nam se „život… k’o trulo drvo raspada“ (Job 13,28). Bijedni smo i nevoljni[11], tonemo u blatu ili vodama dubokim[12] i tek smo dašak[13] pa opet, koje li nade u pozivu našemu? I, kojega li blaga u toj baštini svetih…
Stoga i kličem: „Ustanimo i gradimo!“ Ukrijepimo ruke na dobro djelo[14], na svoju životnu utrku!
Naslovna slika: Pieter Brueghel st. – Flamanske poslovice (1551.)
[1] Džeba, Ivo: „Popratna riječ novomu hrvatskom izdanju“, u: Chesterton, Gilbert Keith: Pravovjerje, Split: Verbum, 2019., str. 9.
[2] Chesterton, Gilbert Keith: Pravovjerje, Split: Verbum, 2019., str. 31.
[3] Chesterton, Pravovjerje, str. 16.
[4] https://www.exitinternational.net/sarco/ Sarco – Assisted Suicide Pod
[5] Mathurin Regnier, navodno.
[6] Na tragu Richarda Huga Maxa Zoozmanna: „Krepost je često samo strah pred ogovaranjima ili strah pred zakonom.“ Liberte!
[7] Pnz 25,15
[8] Kako primijećuje naš aforist Zdravko Žarković.
[9] Shakespeare, William: Julije Cezar, Nakladni zavod Matice hrvatske: Zagreb, 1981.
[10] Job 14,1
[11] Ps 70,6
[12] Ps 69,3.15
[13] Ps 62,10
[14] Neh 2,18
