Slobodu ja volim i razumijem
Slobode se odreći ne umijem
To su prvi stihovi koje gitarist i vokalist poljskog rock benda Lao Che Hubert Dobaczewski pjeva na konceptualnom albumu Varšavski ustanak, objavljenom 2005. godine.
Kao i puno drugih stihova na Varšavskom ustanku, niti ovi nisu originalno njegovi. Pripadaju bendu Chłopcy z Placu Bronii iz njihove su pjesme Volim slobodu, objavljene 1990. godine. To je godinu dana nakon prvih djelomično slobodnih parlamentarnih izbora u Poljskoj i godinu prije onih istinski slobodnih na kojima više neće, barem formalno, biti komunista među kandidatima.
Lao Che, naime, na svom je albumu o Varšavskom ustanku odlučio iskoristiti niz stihova iz poljske literarne i rock poezije – od onih u ustanku poginulih pjesnika Krzysztofa Bacińskog i Józefa Szczepańskog do bendova poput već spomenutih Chłopcy z Placu Broni, Siekire ili Izraela – i inkorporirati ih u pjesme. Album sadrži i jasnu dokumentarističku crtu. Na njemu se mogu čuti snimke apela Stanisława Mikołajczyka, šefa poljske Vlade u izbjeglištvu, koji poziva Poljake na borbu protiv Nijemaca. Ili snimke govora Hansa Franka, nacističkog guvernera okupirane Poljske.
Ima u tome postupku vjerojatno nešto od naslađivanja simbolima u stilu postmodernističke citatnosti, ali puno je više riječ o tome da su Lao Che, vjerojatno, osjetili kako im će im biti potrebno pronaći oslonac u poljskoj umjetničkoj tradiciji dok se hvataju ukoštac s tako zahtjevnom temom. A tema Varšavskog ustanka, dakle ustanka poljskog podzemnog pokreta otpora protiv Nijemaca, koji je izbio u kolovozu 1944. godine, a potom krvavo ugušen, svakako je zahtjevna. Artistički, emocionalno, povjesničarski, pa i politički.
Svakako je bilo hrabro da se bend koji je bio tek na početku karijere (Varšavski ustanak bio je drugi njihov album) i imao reputaciju tek u okvirima alternativne scene, odvaži na takav projekt.
Ono što je nastalo kao rezultat njihove umjetničke hrabrosti jest konceptualni album koji danas uživa status jednog od najboljih općenito u povijesti poljske rock glazbe. Ujedno je to i album koji je zauvijek promijenio, ili, možda je bolje reći, učvrstio percepciju Varšavskog ustanka u kolektivnom sjećanju poljskog naroda i ujedno dao svojevrsne smjernice onome što Poljaci zovu „politika povijesti“.
A ta je percepcija Varšavskog ustanka u poljskom povijesnom sjećanju bila desetljećima nestalna. Očajnički, neki bi i danas rekli samoubilački, ustanak kojim je poljska Armia Krajowa pokušala inicirati oslobođenje Varšave od Nijemaca prije ulaska Crvene armije u nju, u komunističkoj je poljskoj historiografiji bila potpuno zanemarivana. Ako se o njoj i govorilo, onda je to bilo na način koji ju je prikazivao kao promašenu, neodgovornu i glupu vojnu operaciju u kojoj je nepotrebno stradalo gotovo 200.000 ljudi, od kojih su većina bili civili.
Ovakav je tretman u povijesnom sjećanju Varšavski ustanak imao, prije svega, zbog svoga jasnoga antisovjetskoga naboja. Iako je u njemu sudjelovao i manji broj pripadnika komunističkih postrojbi, uvjerljiva većina boraca bili su oni pod nadzorom poljske Vlade u izbjeglištvu.
Crveni car Staljin nije mogao dopustiti da Varšavu oslobode Poljaci, a ne on. Zato je Crvena armija gledala s desne obale rijeke Visle, dokle su došli već u to ljeto 1944. godine, kako Nijemci uništavaju poljski glavni grad i njegovo stanovništvo. Staljin je također sabotirao pomoć u oružju koje su zapadni saveznici pokušali dostaviti skoro pa golorukim postrojbama Armije Krajowe, zbog čega nije bilo više nikakve ozbiljne prepreke Hitleru da sravni Varšavu sa zemljom, a stanovništvo pobije ili pošalje u radne logore. Što se i dogodilo.
Ova sovjetska nečista savjest ograničavala je istinsko povijesno i političko istraživanje tijekom režima Narodne Republike Poljske o tome što se u Varšavi doista dogodilo i što to može značiti za nove naraštaje.
U kulturi je, kako to obično i biva, čelični stisak komunističke cenzure bio manje djelotvoran. Još 1956. godine Andrzej Wajda, jedno od najvažnijih imena u povijesti poljske kinematografije, snima Kanal, film o zbivanjima iz Varšavskog ustanka. Radnja filma, kako mu i ime kaže, dobrim svojim dijelom događa se u cijevima varšavske kanalizacije, jedinom putu kojim su Poljaci u jednome trenutku mogli bježati iz grada koji su hitlerovci uništavali. Prizor fekalija i raspadajućih tijela kojim se kreću varšavski ustanici bio je doživljen kao ambijent koji je imao za cilj ako ne obezvrijediti, a onda banalizirati njihovo herojstvo i hrabrost, prikazati ih poput očajnika koji su na rubu upadanja u potpuno ludilo.
I dan danas se vode rasprave o tome je li Wajda, čovjek koji je uvijek kao umjetnik vješto balansirao na crti između konformizma i disidenstva, svojim filmom doprinio oštrici cenzure protiv istine o ustanicima ili pak stvorio okvir za buduće povijesne ili kulturne narative koji će o njima tu istinu govoriti. Neovisno od takvih rasprava, sudionici pozicionirani na obje njihove strane slažu se kako je u ovome slučaju riječ o filmu koji je u artističkom smislu kreirao dobar dio onoga što se danas zove „poljska filmska škola“.
Uspostava Treće poljske republike moćno je u mainstream znanstvenoga i javnoga diskursa pozicionirala priču o Varšavskom ustanku. S prolaskom vremena, i samim Poljacima biva sve jasnije kako je riječ o događaju koji svojim mogućim povijesnim, ali i širim kulturološkim konotacijama biva jednim od najintrigantnijih iz razdoblja Drugoga svjetskog rata.
Intenziviranje u javnosti dostupnih rasprava o njemu, posebice u zadnja dva desetljeća, pokazalo je, s jedne strane, što u praksi može značiti zaokret u politici povijesti i kolika je mjera njegova utjecaja na aktualna politička zbivanja, a s druge, da i unutar poljskog domoljubnog korpusa postoji dobar dio onih koji smatraju kako je odluka o podizanju ustanka bila iracionalna. Pri čemu su neki od njih, poput povjesničara Jana Ciechanowskog, nekadašnjeg vojnika Armie Krajowe koji je izbjegao u Veliku Britaniju nakon uspostave komunističke Poljske, u ustanku i sudjelovali.
Međutim, puno je više onih, koji u herojskoj priči o Varšavskom ustanku pronalaze izvor nadahnuća. Početkom 2000-ih proces rehabilitacije varšavskih ustanika i njihova spašavanja iz bezdana komunističke historiografije sve je jači. Lech Kaczyński, koji je s bratem blizancem Jarosławom utemeljio konzervativnu stranku Pravo i pravda, a otac im se borio u Ustanku, postaje gradonačelnikom Varšave 2002. godine. Jedan od njegovih prvih projekata u glavnom gradu jest ponovno pokretanje gradnje Muzeja Varšavskog ustanka, poduhvata koji su komunisti desetljećima držali na ledu nakon što su ga nevoljko započeli.
Osmišljavanje koncepta Muzeja Kaczyński je povjerio skupini mladih povjesničara koju predvodi Jan Ołdakowski. Oni su osmislili moderan multimedijski postav koji je zablistao u srpnju 2004. godine, na 60. obljetnicu ustanka. Muzej su u nekoliko prvih godina posjetili milijuni ljudi, a i danas je jedna od glavnih turističkih atrakcija glavnoga grada.
S projektom muzeja poklopilo se i objavljivanje knjige Ustanak 44 britanskog povjesničara Normana Daviesa koja je odjeknula i u Poljskoj i na Zapadu.
Otprilike u takvoj atmosferi mali bend iz grada Płocka, nedaleko od Varšave, krenuo je u projekt snimanja albuma koji je trebao prenijeti svu fascinaciju Varšavskim ustankom i izraziti je jezikom popularne kulture.
Prema svjedočanstvima članova benda, Lao Che nije bio previše opterećen uklapanjem u trend ponovnog otkrivanja Ustanka niti njegovim političkim konotacijama, nego su kao umjetnici i glazbenici bili zainteresirani temom koju su, kako je pjevač Dobaczewski kasnije objasnio, vidjeli kao „ultimativnu vitešku priču“.
Možda je upravo ova nezainteresiranost poltikantskim konotacijama, ta čistoća umjetničkog pristupa pomogla da se Lao Che svojim pjesmama približi srcu te viteške priče koja je koliko poljska, toliko i univerzalna i zbog toga tako važna.
Album sadrži deset pjesama koje kronološki prenose zbivanja Varšavskog ustanka. Od početka vojne operacija Oluja koja je na razini cijele okupirane Poljske krenula u siječnju 1944. i koje je ustanak bio dijelom, preko izbijanja samoga ustanka 1. kolovoza, euforije početnih uspjeha, razočaranja zapadnim saveznicima, zazivanja pomoći Crvene armije koja je slovima pjesnika Szczepańskog opisana kao crvena zaraza, borbi u starome gradu i pokušaja proboja do centra Varšave, bijega kroz kanale i konačne kapitulacije u listopadu.
Pjesme nabijene emocijama zahvaljujući rafiniranosti pristupa ipak niti na jedan tren ne prelaze u patetiku. Uspjelo im je na vjerodostojan, romantičan i istodobno uvjerljiv način prenijeti teške i ozbiljne teme slobode, patnje, solidarnosti, ljubavi prema bližnjemu i zajednici. U tim pjesmama povijesna drama varšavskog ustanka postaje metaforom za univerzalnu egzistencijalnu dramu svakog pojedinca. Priča o odgovornosti životnog poslanja koje se prima ustaničkom spremnošću za žrtvu.
Autorska ambicioznost, hvatanje ukoštac s velikim pričama, ali i glazbeni eklekticizam te analogna tehnika snimanja čine da Varšavski ustanak pomalo podsjeća na još jedno remek-djelo suvremenog rocka – album Funeral kanadskog benda Arcade Fire, objavljen godinu dana ranije.
Rock glazba kao umjetnički izričaj, tvrde mnogi, već je odavno mrtva, dok drugi pak tvrde kako svoja, nekad davno dana obećanja nikada nije niti počela istinski živjeti. Zadnja velika, kako se to kaže, revolucija u rocku bio je izlazak alternativne glazbe u mainstream koji se dogodio početkom 1990-ih, pri čemu je grunge bio samo dio svega toga. Ta eksplozija bila je vrhunac zdravih gibanja na američkoj neovisnoj sceni 1980-ih, gibanja duboko ukorijenjenih u nenihilističkom punk rocku i antikorporativnoj etici.
Kako piše američki rock publicist Michael Azzerad, pojava benda Nirvana na prvim mjestima top listi bila je, u isto vrijeme, velika pobjeda za tu alternativnu scenu, koju je, međutim, odmah pratio i nedefinirani osjećaj tjeskobe. Tjeskobu su potvrdili kasniji događaji koje je lijeva aktivistkinja Naomi Klein opisala kao moment „kada su velike korporacije ukrale identitet mladim alternativcima“. Naravno, ništa nije moglo zaustaviti taj proces. Kamere su bile okrenute prema njima, nastavlja Klein, a sve što je svijet dobio bilo je par antiestablishment psovki, nekoliko predoziranja i samoubojstvo Kurta Cobaina.
U svojoj oproštajnoj poruci Cobain je iskreno bolno napisao kako na pozornici „jednostavno ne može biti radostan kao Freddie Mercury“, pjevač stadionske rock atrakcije Queen. U međuvremenu je Dave Grohl, bubnjar Nirvane, osnovao bend Foo Fighters i napravio od njega stadionsku rock instituciju za 21. stoljeće, redovito svirajući pjesme Queen na koncertima. Takav rock and roll, doista, nikada neće umrijeti.
U tom i takvome, dakle, rock and rollu, koji već tridesetak godina vegetira u prostoru između glazbene industrije i jeftine i predvidljive „progresivističke“ politike, albumi poput ovoga Lao Chea ili Arcade Firea svojom hrabrošću i ljudskošću ponovno raspiruju maštu onima koji potajno vjeruju u njegovu nikada do konca realiziranu snagu.
A govorimo li o toj snazi, Varšavski ustanak Lao Chea album je koji je, osim izravnog glazbenog utjecaja, imao i onaj opipljivi društveni. Pokrenuo je niz sličnih artističkih projekata u kojima su se poljski glazbenici iz različitih žanrova bavili tematikom poljskog pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu, kao i stradanjima nakon njega (riječ je o, kako ih zovu, „ukletim vojnicima“, poljskim domljubima koji su nakon rata nastavili gerilsku borbu protiv sovjetskog režima).
Muzej Varšavskog ustanka ovakve glazbene projekte redovito ili financira ili ih izravno organizira, potvrđujući tako već odavno poznatu tezu o važnosti uspješne povezanosti popularne kulture i povijesne politike.
Jedan dobar primjer te važnosti jest percepcija koju danas većina ljudi ima o Španjolskom građanskom ratu i koju su desetljećima stvarali i popularna i visoka lijevo-liberalna kultura. Narativ o pravedničkoj republikanskoj vojsci koji je uzrokovao da nastanu stihovi poput onoga o „rovovima prepunim pjesnika“, kako to pjeva The Clash u svojoj pjesmi Spanish Bombs, imaju za posljedicu, svjesno ili ne, zabranu postavljanja pitanja o monstruoznim zločinima koje su ti isti republikanci počinili nad svećenicima, redovnicima i redovnicama Katoličke Crkve. I taj mit o španjolskom građanskom ratu jasno dokazuje kako mitologizaciji nisu skloni tek, kako ih zovu, desničari, nego ih u svrhe svoje agende stvaraju i lijeve snage njihovi sustavi kulturne i političke moći.
Vratimo se na u poljskoj historiografiji često rabljeni termin politike povijesti ili politike sjećanja. Riječ je o terminu koji se u Hrvatskoj, nažalost, osim u akademskim raspravama, rijetko spominje. Mi ćemo ga ovdje, uz dužno poštovanje i još dužnije isprike, upotrijebiti u pojednostavljenom, publicističkom kontekstu, bez podrobnije analize njegove geneze, i opisati ga kao svjesne strategije koje državni, društveni i kulturni entiteti provode kako bi afirmirali jednu određenu viziju o prošlosti naroda u njegovu kolektivnu sjećanju.
Riječ „politika“ ovdje može imati negativno značenje, jer implicira upletanje ideoloških kriterija u znanstveni okvir koji se želi predstaviti kao strogo objektivan. Vratimo li, međutim, riječi politika njezino iskonsko značenje, shvatimo li je dakle kao brigu za opće dobro, onako kako to na tragu Aristotelovih teza o polisu definira katolički socijalni nauk, možemo spomenuti termin iznova razumjeti kao trud oko jačanja kohezije u zajednici. Taj je trud uvijek temeljen na univerzalnom dobru koje prevladava okvire nacionalne ili političke zajednice, ali je usmjeren na njezino konkretno povijesno iskustvo. Nadalje, riječ „sjećanje“ ovdje biva više od aluzije na sociološko-psihološke manipulacije masama i dobiva ono dublje značenje, koje mu daje sv. Ivan Pavao II. – sposobnost refleksije naroda nad vlastitom poviješću, refleksije koja je u funkciji jačanja pozitivnih aspekata njezina identiteta.
Poljska je država koja o politici sjećanja vodi burne rasprave. Priča o Varšavskom ustanku očit je primjer zašto je to tako. Povijesno iskustvo ustanka može, u skladu s politikom sjećanja koja reflektira nad njim, biti prikazan ili kao mazohistički, naivno romantičarski skok u provaliju ili kao hrabri čin predanja i žrtve koji je za plod imao kontinuitet otpora totalitarizmu i koji je, kroz Solidarnost, pokrenuo rušenje komunizma u Europi.
Na ovoj točki postaje jasno kako sve ovo može biti važno i za Hrvatsku. Percepcija Domovinskog rata i naših trideset godina neovisnosti zahtijeva jasnu i preciznu politiku povijesti. Onu koja će omogućiti da te percepcije zažive u kolektivnom sjećanju kao ono jesu u svom najdubljem značenju: trijumf slobode, pravednosti, i ideje državnosti na koju smo kao narod imali pravo, svakako i obvezu.
Koliko je hrvatska popularna kultura ovdje omanula, ne treba niti napominjati. Za objašnjenje o uzrocima potreban je neki zaseban tekst. Ali, jasno je već sada jedno. Nemoguće je, nažalost, zamisliti neki hrvatski Lao Che koji bi iz najčišćih umjetničkih motiva probao izraziti onu veliku i univerzalnu priču koja leži u konkretno hrvatskom povijesnom iskustvu. Recimo, navedimo samo jedan mogući primjer, u herojskom i patničkom iskustvu Vukovara.
Primjerice, koliko je u našem kolektivnom sjećanju jaka uspomena na Renea Matoušeka, hrvatskog pjesnika ubijenog u Vukovaru? Kada je već spomenuti Baczyński, najveći pjesnik svoje generacije čiji su uglazbljeni stihovi možda i najsnažniji moment albuma Varšavski ustanak, ušao u diverzantske postrojbe Armije Krajowe, poljski književni kritičar Stanisław Pigoń komentirao je s to riječima:
“Narod smo čija je sudbina u neprijatelja pucati s dijamantima”.
Mi, Hrvati, i u ovome smo slični Poljacima. Jedina razlika jest u tome da za razliku od njih mi svoje žrtvovane dijamante poput Matoušeka, zaboravljamo, puštamo da nam ih istisnu iz našeg sjećanja.
Problem je u tome što je kultura u Hrvatskoj uglavnom oslonjena na postkomunistički kulturološki i politički mainstream koji održava društvene podjele od kojih živi. U takvoj situaciji ono što od popularne kulture dobivamo jest nepodnošljiva spremnost služenja ideologiziranom pogledu na naše kolektivno sjećanje (pogledu koji, naravno, predstavlja sebe kao slobodarski univerzalan) i koji ide ruku pod ruku s THC buntovništvom koje se iscrpljuje u pozi zauzetoj, uglavnom, za nove marketinške projekte korporacija.
Ali, do neke bolje prigode, svakako je utješno znati kako je negdje, a možda i kod nas, moguće i drugačije. Zato bi bilo dobro za kraj ponoviti i riječi iz apela premijera poljske Vlade u izbjeglištvu Mikołajczyka, sempliranog na albumu Varšavski ustanak Lao Chea.
„Poljaci, gdje god da se nalazite….Neka vas vode Bog, čast i domovina“.
Ogled je izvorno emitiran u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija
