Written by 07:00 Hereze, Ogledi 18 komentara

Ivan Budimir: Kako je Tuđman u Hrvatsku presadio partijski etatizam i birokraciju

Stranačka birokracija, koja je iz SKH prešla u HDZ, nema društvene snage, ne zna niti je ikada znala izgraditi demokratsko društvo čiju bit čine demokratski odnosi među ljudima i demokratske ustanove društva. Ona radi smo ono što zna i ono što je naučila od 1945. do 1990. godine pod vodstvom svog učitelja Josipa Broza Tita. Naučili su izgrađivati režim stranačke države u kojoj monopol ima stranka na vlasti koja ignorira slobodu mišljenja svih ostalih građana. Naučili su tehniku i mogućnosti učvršćivanja osobne vlasti. Stranačka birokracija ostvarila je privilegije i monopol nad gospodarstvom i političkim životom države. Stavila je sebe iznad i izvan društva. Omogućila je da se struktura “nove stranke” izgradi na modelu stare stranke. Ukazala je da je humana rodoljubna svijest utopijska svijest. Dovršila je spoznaju nužnosti materijalističkih “povijesnih zakona” koji ostaju iza radnoga čovjeka. Dokazala je da je “imalo smisla biti hrvatski nacionalist do 1989., a u nacionalnoj državi time se bave samo hulje i budale”.

Ono što nisu načuli je to da ne postoji ključ povijesti za sva vremena jer povijest čovječanstva, a time i povijest Hrvata unutar nje, zagonetna je brava. Bravu povijesti, kao i svaku drugu bravu, treba uvijek otvarati na novi način, novim spoznajama i novim tehnologijama razvoja. Nemoguće je svijet i suvremeno društvo, pa time i hrvatsko društvo, stvarati isključivo pomoću jedne nacionalne teleologije, a da društvo ne zapadne u opasnosti najprljavije demagogije vlastodržaca i sofistike plaćenih piskarala, profesionalnih kriminalaca i uličnih džeparoša.

Nesuđeni Titov najmlađi general, Tuđman će ironijom povijesti, nacionalnu slavu steći kao kritičar komunizma kojeg je sam gradio. Na taj se način pridružio onom nizu intelektualaca nemirnih svjedoka i tumača 20. stoljeća (Radica, Ciliga, Đilas, Saharov, Solženjicin). Da bolje i lakše razumijemo naš društveni problem, trebamo uvijek imati na umu da je i general Franjo Tuđman, kanonska figura događanja iz 1990. godine, bio učenik Josipa Broza Tita. Povijest nas uči da su vođe neodvojivi od pokreta i ideologija. General Tuđman, da bi ukazao na sebe i ojačao svoju nezavisnu poziciju, već od šezdesetih godina prošloga stoljeća razmatra i gradi “Bespuća povijesne zbiljnosti”, no nikada ne kritizira jugoslavenski etatizam i partijsku birokraciju. I jedno i drugo će presaditi i uzgojiti u hrvatskom društvu u obliku klijentizma i stranačke lojalnosti.

Grozno je slušati izjave članove HDZ-a kada kažu kako su lojalni svojoj stranci. To govore kako bi opravdali svoje neznanje, nerad i nesposobnost. Oni ne trebaju misliti, raditi i stvarati zato što za njih misli, stvara i radi njihova stranka. Oni samo trebaju biti podobni i odani. Oni samo trebaju biti “dobri dečki”, kao što je rekao jedan od njih. Samo bivši komunisti imaju unutarnje iskustvo kako društvo izgraditi kao stranačko društvo. Stranačka birokracija zna kako se gradi snobizam i zatvorenost visokog stranačkog društva, a ne uočavaju nužnost demokratskih reformi i poštivanje ljudskih prava.

Titova partijska birokracija, koja je u međuvremenu postala stranačka birokracija HDZ-a, politiku svodi na borbu za vlast i vršenje vlasti. Zbog zatucane dogmatske svijesti u kojoj su rođeni i odgojeni, oni nemaju sposobnost uzdignuti se iznad osobnih ili stranačkih shvaćanja društvene moći. Ne negiranje, nego afirmacija ljudskih potencijala. Ne monopol nad idejama i pameti, nego jednaka prava i zakoni za sve građane društva! Bez socijalnog kapitala i vještina, vođenje države su sveli na težnju za materijalnom moći, povlasticama i društvenim utjecajem te donošenjem obvezujućih odluka za sve građane.

Od 1990. godine Hrvatska je postala slobodnija, ali ne i stabilnija. Postala je okoštalo nepomično i ustaljeno učmalo društvo, jer stranačka birokracija ne zna ponuditi promjene niti ima duhovne snage provesti ih. Njima je nepoznato i neshvatljivo da su sva velika djela u povijesti čovječanstva nošena velikim egzistencijskim strastima.

Neshvatljivo mi je da su vođe domovinskog oslobodilačkog rata i njihovi dragovoljci kapitulirali pred stranačkom birokracijom HDZ-a. To ne mogu drugačije objasniti nego nezasitnom željom za vlašću i udobnim životom koji donosi sudjelovanje u birokraciji HDZ-a. Ako u sljedećim godinama iz samog sustava, odnosno iz vladajućih stranaka HDZ i SDP, ne dođe do nedvosmislenih korjenitih reformi i reformatorskog preporoda društvenog poretka, cijeli hrvatski društveni sustav će nezaustavljivo kliziti u kataklizmu socijalnih i nacionalnih nemira. Svoj opstanak može jedino ostvariti kao beznačajni privjesak zapadnoeuropskih zemalja.

Kako je poslije oslobodilačkog rata došlo do re-birokratiziranja HDZ-a, ispražnjeni su kapaciteti zanosa i stvaranja iz 1990. godine. Od tada je HDZ ostao bez kritičnog i sposobnog članstva, sposobnog da racionalno odgovori na izazove poslije Tuđmanove smrti.

U ovom hrvatskom sustavu nema ničeg zdravoga. Ništa nije uredu. Škole nisu kao što bi trebale biti, sveučilišta ne vrijede. Uprava ne odgovara svojim dužnostima. Nikada u povijesti Hrvatske nije bilo toliko osoba bez talenta u javnom životu kao danas. Zašto je tako? Tako je jer je naše društvo zapalo u stagnaciju zbog nasljednog parazitskog monopola vladajućeg sloja. Vladajuća koalicija, koja je na različitim pozicijama političke moći, motive vlastitog djelovanja vidi u osobnom bogaćenju u kratkom roku iskorištavajući naše zajedničke resurse. Pri tome zaboravljaju da nisu imenovani ili izabrani na temelju vlastitih sposobnosti, nego kao podobni pojedinci u pozicijskom lancu sa svega 16% osvojenih glasova na zadnjim parlamentarnim izborima. Taj sloj može postojati i opstati samo u suparništvu s produktivnim i otvorenim inteligentnim ljudima.

Naš sustav, bilo društveni bilo politički, nikada nije bio gori, nikada kao danas nije bio u latentnoj krizi stoga našu budućnost možemo vidjeti samo kao privjesak Zapada s tri K (kurve, konobari, kamiondžije).

O svemu tome nove generacije znaju na osnovu interpretacija koje im nudi Andrej Plenković i svita oko njega. Ta svita objašnjava i tumači sve u društvu, a samo ne tumači da je ona ta jalova birokracija koja ne zna ništa promijeniti na bolje. Nikako ne mogu shvatiti da je hrvatski sustav zarobljen i zabetoniran od njih samih koji se grčevito bore za očuvanje takvoga stanja kaosa u kojem jedino traju oni, njihove pozicije i povlastice cirkulirajući na vlasti. Po njima je svaki nacionalni osjećaj neprijatelj današnje globalizacije i promjena u stranci.

Ako treba stvoriti neprijatelje u Hrvatskoj, to čine po uzoru na lenjinističke partije. Po njihovu shvaćanju geostrategije, neprijatelji Hrvatske postali su svi oni koji nisu glasovali za obuku ukrajinskih vojnika na tlu Hrvatske. Oni koji su u stvarnosti napredniji, sposobniji i od svih njih liberalniji, postali su izdajnici domovine samo zato što misle svojom glavom i samo zato što se nisu dali navući na Putinove “navlakuše” kako bi žarište rata proširio na Balkan.

Tako je kroz njihov geostrateški narativ inauguralna prošlost ta koja nikada nije postojala na našim prostorima. Budućnost se zamišljala kao preuređenje stranke i društva u cjelini po njihovim mjerilima. Time su potaknute emocije i na osnovu njih obavljena široka diferencijacija kod naroda. Nepoznavanje svijeta i njegovog tehnološkog razvoja ušlo je u sukob s realnošću. To je utrlo put nestanku hrvatskog naroda u 21. stoljeću.

Možda se svi ljudi varaju, a i ja među njima, kada mislimo da demokratizacija društva može riješiti sve probleme društva. U tome se s mnogima slažem, ali naglašavam da demokratizacija društva, ako ne može riješiti sve probleme društva, može ukazati na nove načine rješavanja problema. Moja tragedija i mnogih drugih građana u tome što smo bespomoćni svjedoci našeg besperspektivnog vremena, a tragedija našeg društva je stanje u kojem se nalazimo i u kojem ćemo se, bez obzira na izlaze, nalaziti još dugo vremena.

Duboko sam uvjeren da sve izloženo uočava i Andrej Plenković, mada ništa efikasno ne poduzima, a ne poduzima neizbježne zahtjeve za promjenama kako ne bi ugrozio svoju vlastitu moć. Nesposoban za procjenu i ocjenu međunarodnih političkih okolnosti i igrača, koji sudjeluju u političkim igrama, učinio je velike pogreške prema svom vlastitom narodu. Njegov najveći intelektualni domet u pregovorima sa svojim “saveznicima” su štipanja za stražnjicu u cilju osobnog političkog opstanka, dok ga dugoročni strateški potezi, bitni za razvoj hrvatske države, nisu zanimali ako u tome nije vidio sebe u Briselu.

Zbog vlastite moći svaki će reformator na našim prostorima doći u sukob s vlastitom strankom i vlastitom interesnom skupinom, s trulim sustavom koji smo naslijedili od komunista i od Tuđmana. Drugim riječima, svaka reforma bi morala organizirati reformatorsku struju iz vlastite podloge, a time potaknuti narodne mase u aktivnu politiku. Takve struje nema na vidiku u našem društvu, a niti ima vidljivog znaka da bi Andrej Plenković mogao biti takav reformator.

Fotografija: Franjo Tuđman 1945.

Oznake: Last modified: 17. 8. 2023.
Close