Od uvođenja demokratskog ustava 1289. godine pa do propasti Firentinske republike 1512. godine, Firentinska je republika bila jednim od najprosperitetnijih gradova-država u Italiji. U tako prosperitetnom gradu-Republici, oblici demokratske participacije često su se mijenjali.
U takvoj demokratsko-republikanskoj atmosferi, Niccolò Machiavelli (1469.-1527.), sin jednog od gradskih notara, javnih bilježnika, izabran je na dužnost tajnika druge firentinske kancelarije, što bi danas odgovaralo otprilike poslovima glavnog tajnika u ministarstvu vanjskih poslova i obrane (tajnik prve kancelarije bavio se provođenjem unutarnje politike). Četrnaest godina, od 1489. do 1512., proveo je kao državnik i političar na djelu u službi Republike pod vladom pučana.
Godine 1512. u Firencu su ušle francuske trupe, a s njima i bivši gospodari Firence, Mediciji. Padom pučke vlade 1512. godine, pristaše Medicija trijumfiraju i dijele građane na „podobne“ i „nepodobne“: pristaše republike progone, zatvaraju i tjeraju u progonstvo.
Za vrijeme tih sudbonosnih dana, republikanski tajnik Niccolò Machiavelli ustrajno se obmanjivao da će ostati čvrsto na svome mjestu. Pitao je sebe zašto i ne bi? Vjerno i valjano služio je prethodnu vladu. Dokazao je nebrojeno puta svoje nesebično majstorstvo u političkoj igri, pokazavši često starijima kako se spašava i potonuli brod. Zar će novi gospodari dopustiti da ostanu neiskorištena tolika iskustva? Zar će posumnjati da onaj, koji je bio vjeran i pouzdan jednom gospodaru, može odjednom postati nevjeran drugomu? Pa njemu je uvijek bilo samo do njegovog zvanja, do političkog reda i umijeća, kojim se vode državni poslovi. Svaki zanat, u svako doba i pod svakom upravom, traži svog majstora – eto prilike da se iskaže dobrim i iskrenim savjetnikom novih vladara.
No, odlike Machiavellijeva rada u prošlosti, kao državnika, bile su republikanske. Njegova vjernost republici postala je njegov veliki grijeh. Posebno prirodno je da je nova vlast uzvratila tajnikovom smjenom. Machiavelliju je zabranjen pristup u Palaču državne uprave. Rečeno mu je da mora otići iz Firence na ladanje. Machiavelli, koji je uživao ugled izuzetno vrijednog i sposobnog visokog državnog činovnika, gubi svoje mjesto u državnoj upravi, biva zatočen pod lažnom optužbom da snuje urotu, a nakon mučenja i tamnice prognan je na svoje imanje.
Time je započelo treće i posljednje razdoblje Machiavellijeva života. Posljednjih 15 godina (od 1512. do 1527.) proveo je u zatočeništvu na selu uz trajna i gotovo uzaludna nastojanja da se vrati u politički život.
Živeći u svojoj seoskoj vili kod San Casciana, tridesetak kilometara od Firence, usred svojih nimalo velikih posjeda, u blizini gradića beznačajnijeg od sela, Machiavelli je provodio zatočeničke dane baveći se književno-znanstvenim radom. Do danas nije jasno je li se Machiavelli htio tim radovima dodvoriti novim moćnicima kako bi ušao u njihovu službu, što mu imputiraju njegovi kritičari i otvoreni protivnici? To bi bilo točno da je Machiavelli pristao podrediti svoju ekspertizu pragmatičnim potrebama opravdanja monarhističke vlasti Medicija. No, on to nije učinio i ostao je u svojoj političkoj teoriji dosljedan, ne prilagođavajući svoju političku misao pragmi iz karijerističkih razloga.
Machiavellijeve moralne zasade u teoriji politike
U egzilu Machiavelli nije zaboravio svoju najveću strast, analizu politike. Za njega politika nije bila puko obavljanje jedne profesije već više od toga – prava životna vokacija. U prvoj godini Machiavellijeva života u zabitom selu, nastaju dva njegova najuglednija politička djela: opće poznati Il principe (Vladar) i drugo, važnije, ali ne tako poznato – Discorsi sopra la prima Deca di Tito Livio (Razmatranja o prvoj dekadi Tita Levija). U njima se ipak ne iscrpljuju do kraja sve njegove fragmentarno i prigodno izražene misli i naziranje o politici, o javnom i državnom životu, o moralu i o državnim ustanovama.
Među Machiavellijevim proučavateljima, uz najoduševljenije obožavatelje, nalazimo i najogorčenije kritičare i protivnike – kardinala Pola, koji je rekao da je Il principe napisan prstom Sotone, Prusa Fridriha (kasnije nazvanog Fridrih II.), koji je po uzoru na Machiavellijevu političku diplomaciju sastavio Antimachiavellija i Engleza Cowpera, koji je Machiavelliju dao podići spomenik u Božjem hramu.
Proturječnosti njegovih komentatora najočitijim su dokazom da se Machiavellijeva naučavanja nisu uvijek ispravno shvaćala ni objektivno tumačila, poglavito u nedostatku prethodnih studija, ne samo o piscu i njegovim idejama, nego i o njegovu životu i eri kojoj je pripadao. Tek u najnovije vrijeme, u SAD-u i drugdje, svestranim i temeljitijim proučavanjima, popunjena je ta praznina pa nije čudo da je onaj do krajnosti kuđeni i do krajnosti hvaljeni Machiavelli u svojoj uspostavljenoj povijesnoj cjelini poprimio drugačije, istinitije pa stoga i ljudskije lice.
Prije nego pristupimo ocjenjivanju političke teorije Niccola Machiavellija potrebno je najprije odgovoriti na pitanje: koje su to moralne zasade u Machiavellijevoj političkoj nauci i kakva je njezina etička strana te koji opseg i sadržaj nosi u sebi, s obzirom na tu moralnu stranu, naziv makijavelizam u čisto nepatvorenom tumačenju novije političke kritike?
Usavršavajući humanističku misao, Machiavelli se u shvaćanju čovjekove slobodne volje najprije odvaja od srednjovjekovnog poimanja da se ta sloboda sastoji u izboru zla ili dobra koje naš razum unaprijed raspoznaje i razlikuje te potiče našu volju na odabir jednog ili drugog; da se ta slobodna volja unutar nas iscrpljuje neovisno od utjecaja vanjskog svijeta i da je ona veća, što je ta nezavisnost veća. Također, da naša krepost caruje u unutrašnjosti našoj, dok izvan nas, u svijetu, vladaju slučaj, nesreća, hirovi sreće; da je potpuna nebriga za ovaj, a isključiva briga za drugi svijet, spasonosna nauka i tome slično.
Takva naziranja Machiavelli proglašava maštanjima, istrgnutim iz tla životne zbilje. Za njega postoji samo istina činjeničnog stanja (la verità effettuale delle cose) u svakom trenutku našeg življenja i djelovanja. Mi smo to stanje od našeg iskona našli i nalazimo ga prethodno u svakom našem činu pa i onda kada smo sami doprinijeli da se to stanje ostvari. To stanje, tu zbilju donosi nam, s nama i bez nas, naša sudbina, naša sreća. Ona nam, po njegovom, daje prigodu (occasione) za svako naše djelovanje. Iz spoznaje toga činjeničnog stanja u izvjesnom trenutku rađa se naša volja, a iz volje nastaje čin kao produkt one spoznaje i ove volje uz preduvjet da su obje zajedno našle u nama potrebnu djelotvornost (snagu i talent), što Machiavelli naziva virtù. Sva naša htijenja ovisna su o tom činjeničnom stanju kao polaznoj točki. Kada bi netko tu zbiljnu stvarnost zamišljao po miloj volji, ne bi to bila slobodna volja, nego samovolja (arbitrio), odnosno zabluda koja ne vodi cilju.
Drugim riječima, naši su čini i uvjetovani i slobodni. Uvjetovani u tome što potječu iz nužde, od onoga početnog činjeničnog stanja, a slobodni u tome što stvaraju drugo stanje u odgovarajućoj suglasnosti s onim početnim činom i s jakošću naše djelotvornosti. Između te nužde i te omeđenosti njezine slobode kreće se naša slobodna volja, koja je istodobno i društvena jakost i energija upravljanja. Duševna moć osnovana na talentu (tj. na oštrovidnosti u spoznaji stvarnosti), na jakosti volje i na ustrajnoj energiji, jest Machiavellijeva virtù (djelotvornost), a imalac te njegove djelotvornosti, to je onaj njegov djelotvorni čovjek (uomo virtuoso).
Kada bi čovjek, u svakom trenutku, do kraja upoznao istinu te stvarnosti, ne bi nikada zgriješio, ali je on ne vidi ili je ne želi vidjeti jer njegov pogled zastiru nebrojene predrasude. Stoji često skrštenih ruku, vjerujući da njegovim životom upravlja nesreća, sudbina, Bog i da je uzaludno opirati se onomu što mu je već unaprijed suđeno. Takav čovjek nije djelotvoran čovjek, nema potrebne djelotvornosti. Sreća (fortuna) postoji, ali sreća našem djelovanju daje samo prigode, a prigode beru jagode. Machiavelli, s obzirom na to, kaže u Vladaru (poglavlje 25.) da polovicom naših čina upravlja sreća, dok mi upravljamo drugom polovicom: „ Nije mi nepoznato mišljenje mnogih otprije i sada, da sudba i Bog upravljaju ovim svijetom na način da ljudi svojim razumom ne mogu to popraviti, što više da toj opstojnosti nema nikakvog lijeka; i zato bi se moglo doći do zaključka, kako se ne bi trebalo nikomu mnogo znojiti oko toga, nego se radije prepustiti sudbini, da ona sama time upravlja … Razmišljajući o tome, koji put, naginjao sam djelomično i sam tomu njihovu predmnijevanju. Uz sve to, da naša slobodna volja potpuno ne ugasne, sudim da može biti istina u tome da sreća gospodari nad polovicom naših čina, ali da i ona prepušta na određivanje nama drugu polovicu, ili gotovo tako.“
Sreća daje prigodu da svatko učini ono i onoliko, kolika je njegova sposobnost. Gdje sposobnosti nema, uzalud je sreća. Drugim riječima, Machiavelli kaže – uzalud je nakovanj i željezo gdje čekića nema ni umješne ruke, da to željezo kuje. „Ispitujući djela i život kralja Kira i drugih kraljeva, koji su stekli kraljevska prijestolja i utemeljili kraljevine, ne nalaziš da su oni imali od sreće drugo do same prigode: i bez one prigode sposobnost (virtù) njihova duha bila bi se po sebi ugasila, kako bi ona prigoda bez njihove sposobnosti bila uzalud došla.“ (Vladar, poglavlje 6.)
Ne posjeduje djelotvornost (virtù) ni onaj, koji se želi koristiti „blagodatima vremena“, odnosno onaj koji čeka da kruške sazru same i da mu gotove padnu u krilo, jer „vrijeme tjera pred sobom sve i sva, i može da donese sa sobom dobro kao i zlo, zlo kao i dobro“. (Vladar, poglavlje 3.) Macchiaveli smatra da su najgori srednji putevi, putevi polutanstva: „Tko ne će da udari putem dobra, ne preostaje mu nego da udari putem zla“. Između jednoga i drugoga nema izmirenja ili kompromisa.
Iz dosadašnjih navoda razabire se posve jasno da Machiavellijeva valjanost, djelotvornost (virtù), nužno ne uključuju i samu moralnost. S moralnog stajališta ona može biti i amoralna pa i nemoralna. Stvar je u tome da Machiavelli kod ocjenjivanja ljudske djelatnosti po njezinoj dosljednosti i u skladu s činjeničnim stanjem ili sa stvarnošću, koja je pokreće, ne uzima nužno u obzir i moralnu vrijednost. Ona je valjana, djelotvorna kada čovjek pojedinac djeluje dosljedno i u suglasnosti s realnim prilikama u kojima se nalazi u trenutku djelovanja i kada prima sve one svojstvenosti uma i volje, koji su tijekom izlaganja istaknute. Virtù može posjedovati i zločinac isto kao i čestit čovjek; djelujući po njoj, obojica se očituju djelotvorno, valjano (virtuosi). No, s razlikom da je ona prva ekonomična (virtù – virtù economica), a ova druga moralno valjana (virtù morale). I jedna i druga su virtù i to tako da je pojam one prve sadržan u pojmu ove druge, tj. moralna valjanost istovremeno je i ekonomična valjanost, ali svaka ekonomična nije i moralna valjanost. Djelotvorno valjani zločinac sa svoga gledišta i s obzirom na realne prilike radio je dobro, ali s gledišta morala nije radio moralno, dok je djelotvorno valjani poštenjak sa svoga gledišta i u skladu s realnošću, radio je i dobro i moralno.
Svrgnuti vođa Firentinske Republike, Pier Soderini, sa svojom dobrotom, strpljenjem i velikodušnošću upropastio je domovinu i izgubio svoj položaj gubeći vlast i dobar glas. Samodržac Medici, koji upotrebljava okrutne metode, ne samo u izvjesnom trenutku i iz nužde za svoju sigurnost, nego zbog samog krvološtva, radi zlo. Tiranin Medici pokazao je naprotiv tipičan primjer svoje djelotvornosti, nedobre (ekonomične) valjanosti, zalazeći u opasnosti i izvlačeći se iz njih, podnoseći i svladavajući sve teškoće, stječući i osiguravajući sebi vlast ubojstvima svojih sugrađana, izdajom prijatelja, ne vjerujući nikome, ne poznajući milosrđa, ne vjerujući u Boga. „Ovakvim se načinom dade steći vlast, ali ne slava“ – veli izričito Machiavelli. (Vladar, poglavlje 8.)
Dobrota (bontà), udružena s valjanošću (virtù), jest prava dobrota. U tom razlikovanju i izdvajanju jednog pojma od drugog, Machiavelli je očito pretjerivao i donekle zastranjivao, ali pretjerivao i zastranjivao od reakcije na onu formalnost morala srednjeg vijeka, koja je i odviše blagoglagoljivo naučavala što je to dobro, a što je ono što je moralno, ali nije jednako isticala potrebu jakosti volje za to dobro, niti je jednako uvjerljivo pokazivala put i način kako se to dobro pretvara u djelo. Dobrota bez djelotvornosti (virtù), dakle pasivna dobrota, jednaka je odricanju slobodne volje i podvrgavanju svog življenja slijepoj sreći ili nesreći. To je onaj šuplji moral dobrih nakana kojemu Machiavelli suprotstavlja valjanost opakih, naglašavajući time da samo djelotvorne energije pokreću svijet. Prema tome, ne tumači ispravno etičku stranu njegove nauke, tkogod ovu stvar predstavlja tako kao da bi on strogo lučio moral od politike, privatni moral od javnog morala. Nije prava politika koja svojim ciljevima odriče moralnost, nego je prava ona politika koja, predstavljajući sebi moralne ciljeve, uspijeva te ciljeve u potpunosti i živjeti.
Za Machiavellija moral i moralnost, koje on zove dobrota (bontà), postoje ne samo u životu pojedinca i društva, nego i u društveno-političkom životu. To je ono što Machiavelli zove općim dobrom, tj. dobrom zajednice (del vivere civile), društva, države. Sve drugo je dobro čovjeka pojedinca i ono je samo dopušteno. Moralno je ako se ne kosi s ovim zajedničkim dobrom. Od pojedinca se traži da podredi svoje interese interesima zajednice, da ih čak i žrtvuje za nju, da u tom smislu umjesto egoista bude altruist. To je dobrota, to je moral u socijalnom smislu i ne dopušta izuzetak, na kojem se god položaju pojedinac nalazio.
Osjeća li pojedinac glas savjesti, glas moralnosti? Ima li u njemu moralne savjesti? Machiavelli to poriče: „Mora se uvijek pretpostaviti, da su svi ljudi zli, i da ispoljavaju svoju zloću, kadgod im se pruži za to slobodna prigoda; a ako se u koga ta zloća i pritaji za neko vrijeme, to biva s razloga, koji nam se također krije i koji nam ostaje nepoznat, dok se nismo o protivnom uvjerili“.
Ovo je Machiavellijevo naziranje suprotno onomu poimanju i tvrdnji da je čovjek po prirodi dobar i da se tek kasnije kvari, kako su smatrali Aristotel i skolastici. Nema, po Machiavelliju, u čovjeku od iskona moralne savjesti. On je egoistično biće, koje misli samo na sebe i radi za sebe. Dobar i moralan postaje tek u zadružnom življenju, u zajednici, u domu, u državi, u domovini. Državni zakoni uređuju te međusobne odnose svodeći prohtjeve pojedinaca u granice općeg dobra, određujući za prijestupnike kazne, omeđujući svakomu njegove dužnosti i njegova prava. Snagom zakona pojedinac stječe svijest o tome što smije, a što ne smije činiti.
Jasno je da državni zakoni i državne ustanove ne padaju s neba, već ih stvaraju veliki pojedinci, utemeljitelji država, osnivači religija, poput Mojsija, Kira, Romula. Ljudi su to prirodno nadareni onom dvojakom virtù: valjanošću i dobrotom. Djela su dobrih i valjanih pojedinaca zakoni, ustanove, odgoj i religija, ona blagotvorna sredstva kojima se stvara ili uspostavlja ćudoređe. Po njima se kalupi u formi moralnosti i pravde iskonska ili prirođena amoralnost gomile. Da je to tako, potvrđuju Machiavelliju pojave izazvane kod velike većine ljudi raspadanjem i kvarenjem država ili domovina.
Oni koji razgrađuju i ruše, zlikovci i nasilnici, s onom njihovom vanjštinom bez dobrote (virtuosi senza essere buoni), jesu junaci zloće, pobornici opakosti. Jedni su predstavnici Dobra, drugi predstavnici Zla, izuzetni pojedinci u bezličnoj gomili: zlo i dobro u neprestanoj borbi života s izmjeničnom prevagom djelotvorne sile, po kojima su „ljudske stvari u neprestanu gibanju“.
Po srijedi stoji regulator morala, svjetionik pravde i pravice – Domovina: „Gdje se isključivo odlučuje o spasu domovine, tu se ne smije uzimati nikako u razmatranje ni što je pravedno, ni što je nepravedno ni što je milosrdno, ni što je okrutno, ni je li što dično ili sramotno, nego što više, zapostavivši svaki drugi obzir, treba udariti onim putem, koji će joj spasiti život i uščuvati je slobodnom“. (Razgovori, III. Pogl. 41.).
Machiavellijeva originalnost u teoriji politike
Machiavellijev Vladar je novina u svakom pogledu. On nije klasični Speculum principis [ogledalo načela], a još manje idealna država Tome Akvinskog. Postavlja se pitanje; u čemu je Machiavellijeva originalnost u teoriji politike?
Politička filozofija je dotada maštala o ćudorednoj zajednici, o idealnoj državi koja se temelji na vječnim načelima razuma. Svejedno je je li to razum, kao u antici, ili Bog, kao u srednjem vijeku – metodološko stajalište je slično. Riječ je o deduktivnoj metodi koja, polazeći od općih načela, zaključuje da je ovaj svijet pa tako i konkretna politička zajednica, ispod razine načela. Rezultat je toga fiksiranja idealna država kao paradigma političke akcije. Machiavelli izvodi ovdje prvi kopernikanski obrat, prihvaćajući osnovni moto renesanse kao širokog kulturnog pokreta koji reafirmira pučku, masovnu kulturu, nasuprot elitnoj humanističkoj kulturi koja je ujedno i dvostruka: vita philosophum fecit, non doctrina [on je napravio život filozofa, a ne nauk]. Machiavelli ne želi „da zamišlja republike i monarhije za koje se nije nikada ni vidjelo ni čulo da su odista postojale“, on polazi od neposrednog, čulnog iskustva i time se uklapa u duh svoga vremena i krči put naučnoj revoluciji koju donosi renesansa. Njegovo znanje proistječe iz „dugog iskustva u novim (tj. suvremenim) događanjima i neumornog proučavanja starih“, kako to ističe u svojoj posveti Lorenzu II. Mediciju. Izvor Machiavellijeva znanja jest neposredno iskustvo proživljenih situacija i posredno iskustvo svjedoka koji su o prošlim zbivanjima pisali, a ne skolastička spekulacija. Politička znanost se tako rađa u neposrednoj konfrontaciji s političkom filozofijom koja u sebi sadrži ćudorednu ocjenu ljudske zajednice. I odatle na Machiavellijev račun kritike zbog „amoralnosti“, izrečene sa stajališta političke filozofije kao spekulativne discipline, za razliku od novog stajališta politike u novovjekovnom značenju.
Machiavelli je potpuno svjestan da se upušta na put kojim drugi nisu kročili. U Raspravama ističe da je takav pothvat potraga za „novim metodama i poretkom“ neistražen i riskantan, što je poslužilo za asocijaciju na Machiavellija kao Kolumba moderne politike. Te nove metode i poreci, za koje se Machiavelli zalaže i koje on istražuje, po svojim su implikacijama revolucionarni: nova građanska klasa, čiji je Machiavelli predstavnik i ideolog, izrasla je na konkretnoj društvenoj moći novca i kapitala te ima potrebu za demistifikacijom feudalnog svijeta. Machiavelli joj nudi novu metodu razumijevanja, ali ne samo razumijevanja, već i izgradnje svijeta po njezinoj mjeri. Zato Machiavelli, neopterećen formalnom logikom i akademskom retorikom, raščlanjuje svijet onakav kakav on jest, primjenjujući svoja neposredna opažanja, uspoređujući sadašnje događaje s prošlima, konstatirajući da jednaki uzroci rađaju jednake posljedice. Machiavellijev cilj je pronalaženje kauzaliteta zbivanja jer poznavanja kauzaliteta i prepoznavanje uzroka omogućuje i pronalaženje adekvatnih remedija te planiranje politike kao konstitutivne moći zajednice. Politika je za Machiavellija ljudska aktivnost par excellence i njegovo životno opredjeljenje, ali ne kao mistična strast i igra vlašću, nego kao poligon afirmacije pobjede ljudskog razuma koji se potvrđuje u okvirima vivere civile, tj. političke zajednice. Machiavellijev empirizam ima, logično, i svoje granice. Poslužit će mu da kritički, koristeći se metodičkom skepsom, prije drugih uoči neke proturječnosti suvremenoga svijeta. „Nijedna pozitivna pojava ne dolazi, istovremeno, bez svog načela“, a to je osnovna karakteristika politike. Zato u politici ne postoji kategorija apsolutnog dobra, jer ono što je dobro za jedan dio stanovništva nije dobro za drugi dio već postoji samo relativno manje zlo, kako to Machiavelli zaključuje u Raspravama.
Po svojoj gnoseološkoj metodi, Machiavelli je realist i utemeljitelj moderne teorije političkog realizma, koja kriterije politike verificira u društvenoj praksi. Machiavelli je istodobno i prvi „politolog“ u modernom smislu riječi, koji odbacuje apstraktnu spekulaciju o državi i općem dobru te, suprotno tome, istražuje u konkretnom društvenom tkivu kako funkcioniraju mehanizmi politike s koje skida veo iluzija i mistifikacija. „Ja ne znam što Aristotel kaže o republikama, ali dobro razmišljamo o onome što bi razumno moglo biti, ono što jest i ono što će biti“, piše Machiavelli u svojim pismima prijatelju Francescu Vettoriju, koji je tada obnašao dužnost firentinskog veleposlanika kod Pape u Rimu. Njegova se metoda sastoji u sustavnom promatranju, lišenom predrasuda, analizi uspjeha i neuspjeha pojedinačnih povijesnih protagonista, prikupljanju i sređivanju informacija o njima i usporedbi s vlastitim iskustvom i s iskustvima drugih, što ih temelji na tekstualnim analizama povijesnih dijela. Na taj način on gotovo uspijeva proniknuti u dijalektiku proturječnosti koja prožima političke procese i njezine protagoniste. Machiavellijeva je empirijsko-induktivna metoda, međutim, protkana psihologizacijama koje često prevladavaju i čine kontrapunkt njegovoj lucidnoj spoznaji o ulozi društvenih skupina – masa u povijesti.
Zaključak
Osnovni smisao Machiavellijeva najpoznatijeg djela, Vladara, jest stvaranje građanske vladavine, političkog oblika u kojem će se vladar oslanjati na narod, a ne na plemstvo. Osnovna socijalna snaga takvog kraljevstva jest građanstvo, tj. onaj društveni sloj koji je pravi politički subjekt u renesansnoj, republikanskoj Firenci i koji u restauraciji aristokratske vladavine vidi gaženje svojih stoljetnih, komunalnih sloboda te, najzad, negiranje svoje uloge subjekta ekonomskog procvata koji je doveo malu Firencu na svjetsku scenu ravnopravno uz bok europskih velesila toga vremena. On želi uspostaviti čvrstu građansku vladavinu koja se temelji na zakonu, na dobroj upravi, na prosperitetu obrta i industrije i slobodi trgovine.
Noviji proučavatelji Machiavellija i njegova vremena utvrđuju objektivnom analizom i ocjenom njegovih djela, u svezi s njegovim državno-političkim radom i ciljevima za koja se cijeli život zalagao, da pojam makijavelizma u sebi ne krije samo površne i krive, nego i nepravedne prosudbe. Poneka njegova nemoralna načela, naglašena poznatom izrekom : Il fine giustifica i mezzi (cilj opravdava sredstva) ne prikazuje se više kao osnovica njegovog političkog morala, nego prije sporednosti i slučajnosti, koje ne pripadaju toliko njemu, koliko društvenom moralu i shvaćanju XVI. stoljeća.
Tko će, na primjer, reći da čovjek, kako ga zamišlja Machiavelli, nije napredniji i bolji naprama čovjeku srednjeg vijeka? Po čemu bi bilo tko zazirao onaj njegov moral „djelotvorne valjanosti“ koji tog čovjeka prikazuje samosvjesnim bićem? Machiavelli drži da čovjek u samoj svojoj prirodi nalazi zakone i preduvjete za svoj bitak i razvitak, za svoju veličinu i za svoju propast. On je djelotvorni igrač na pozornici svijeta, neumorni kovač svoje sudbine jer ništa u povijesti čovječanstva ne biva samo pukim slučajem po slijepoj sreći. Njegova razumom prosvijetljena volja otkrivajući zakone koji vladaju čovječjom prirodom dostiže cilj i smisao života i odabire sredstva da ih oživotvori. Suglasnost između cilja i sredstva donosi uspjeh, nerazmjer i nesklad između njih – neuspjeh i propast. Čovjek radnik i ratnik – homo militans – a ne možda lijeni uživalac ili lokalni nametnik koji živi na leđima iskrenijeg, pokretač je svakog dobra i svakog napretka.
Machiavellijev čovjek je prije svega društveno biće, rezultat djelovanja sklopa društvenih okolnosti i konkretnih društvenih situacija, s kojima se čovjek hrva i svakodnevno hvata u koštac i osobnih kvaliteta, koje on naziva vrlinama. Njega najviše zanima čovjekovo ponašanje u društvu, u političkom životu. I tu on utvrđuje neke konstantne crte čovjeka kao društvenog bića: „O ljudima se općenito može reći ovo: nezahvalni su, nepouzdani, prijetvorni i himbeni, klone se opasnosti i pohlepni su za dobitkom; ako im dobro činiš, uz tebe su, nude ti krv svoju i imetak, život i djecu, kad je potreba daleko; no kad se nevolja primakne, oni izmiču.“
Ovakvi Machiavellijevi nazori bili su novo objavljivanje. Oni su značili konac srednjovjekovnom poimanju, smrt skolastici. Sa šesnaestim stoljećem rađao se novi svijet, a pretečom njegovim bijaše na polju svoje posebne nauke i na svom tlu, pored ostalih velikih prethodnika novovjekovnog europskog napretka, i Firentinac Niccolò Machiavelli. Taj novi svijet se teško rađao u kolijevci krvi: uz škripu inkvizicijskih mučila, do rasplamsalih lomača i uz vapaje Bartolomejske noći, a kumovahu mu mračna politička umorstva, vjerolomstva, laži i prevare. Njegove porođajne muke bile su upravo zato tolike, da uzmogne umrijeti modernoj uljudbi i prosvijećenosti svoje velike stečevine: prava države, nezavisnost svjetovne (laičke) vlasti, slobodu misli i vjeroispovijesti te slobodu savjesti.
Nama modernijima, i daleko naprednijima, danas se to čini nekako premalo. Ostajemo nekako osupnuti pred Machiavellijevim utuvljivanjem da nema sveopće, sveljudske pravde, da je toliko pravda i pravica, koliko je i država na svijetu; da nema međunarodnog prava ni međunarodne solidarnosti: da su narodi narodima vuci razdiraoci i da je čovječja narav potpuno ista, od Adama do Machiavellija i da će takva ostati do vijeka! Machiavelli kao da je ljudskom napredovanju postavio granice samo u nasljedovanju onoga što je nekoć bilo i što bijaše doseglo najveći uspon u napretku čovječanstva. Po njemu ljudski rod kao da uzlazi i silazi u zatvorenom krugu i kao da se ne da ni naslutiti, da bi se taj krug mogao i proširiti i rastvoriti u vrhu, odakle bi se čovječje stremljenje vinulo u vis i dosegnulo visine, do kojih nije prije nikada dopiralo.
Optimist, koji vjeruje u postupno moralno usavršavanje čovjeka i u njegovo neprekidno napredovanje i onda kad se čini da u dalekoj povijesti pokazuje prekinuća optimista, koji ne postavlja civilizacije u zatvorene krugove, mogao bi ovdje odgovoriti da je napredak čovječanstva i u ovom kratkom razmaku od 500 godina koje nas dijele od Machiavellija, naslagao nove skupocjenije stečevine na skupocjene prijašnje. Primjerice, Francuska je revolucija pravima države dodala prava čovjeka i prava naroda. Borba socijalnih i političkih ideja, borba duhovna, vodi se danas na neprispodobivo prostranijoj areni. Ne više samo narodi s narodima, nego i dijelovi svijeta međusobno po odnosima svoga idejnog i materijalnog života dodiruju se danas letom i brzinom svemirskih vozila, misli i savjesti svijeta opće danas kroz sve prostore i na sve daljine nevidljivim strujama Interneta i taj svijet je sada sva kugla zemaljska, potpuni i pravi – orbis terrarum.
Hoće li ikada na zemlji prestati zlo, a zavladati ljubav? Bit će zla, dok bude i dobra; bit će mržnje, dok bude i ljubavi: jednog bez drugoga nema! – odgovara Machiavelli. To je neumitni zakon, koji vlada ovim našim mukotrpnim životom! – Ali ljudi su bolji; moralniji su: napreduju polako, ali napreduju! Dokle! Možda bez granica, do savršenstva? Ili je sve to u širem i širem, ali uvijek ipak u onom zatvorenom krugu bez izlaza, u kružnoj vrtnji i sizifovskoj igri gore-dolje bez prestanka? Do posljednjeg Adama, kad se bude trnuo život na ovoj kugli zemaljskoj, u vječnom ledu bez sunčanoga žara?
Na kraju, ali ne zato manje važno, zaključujemo da Machiavelli tijekom cijelog svoga književno-znanstvenog opusa ostaje na pozicijama idealizma, ali oštro se suprotstavlja teološkom shvaćanju društva. Daleko je od toga da uoči ili barem nazre materijalističko shvaćanje da društveno biće određuje društvenu svijest, kod čega postoji i povratna sprega. Primjenom tog općeg principa historijskog materijalizma na društveno-ekonomski razvitak može se formulirati glavna zamjerka djelu Niccola Machiavellija: nije uočio da su promjene u procesu rada glavni činitelj koji određuje prirodu proizvodnih odnosa i socijalnu strukturu nekoga društva. Promjene u procesu rada i radnih uvjeta, koje su se dogodile i koje se događaju pod utjecajem nemirne tehnologije svoga vremena, glavna su poluga tijekom povijesti kojom tehnološka paradigma djeluje na transformaciju društvenih odnosa, odnosno na moralne norme jednoga društva. Ipak, nisu tehnološke promjene jedini faktor koji uzrokuje promjene u prirodi i obrascima ljudskoga rada i u strukturi zaposlenosti; važnu ulogu u tome imaju i specifične kulturne, institucijske i političke okolnosti danog društva. Ta naša teza objašnjava znatne razlike u obrascima i u uvjetima rada i zaposlenosti u društvima koja se nalaze na istom ili sličnom stupnju tehnološkog razvitka, ali se razlikuju u vladajućim kulturnim, institucionalnim i političkim sustavima, što posebno naglašava Machiavelli u svome vječnom Vladaru.
Slika: Giuseppe Lorenzo Gatteri – Cesare Borgia napušta Vatikan (1877.)
