Riječi Predsjednika Zorana Milanovića „Roma victor! Croatia victor!“ u govoru koji je „šokirao naciju“ (napokon tu izlizanu frazu možemo punopravno i punoznačno upotrijebiti) zazivaju klasičan Plutarhov tekst: „Ustvari, došavši do rijeke Rubikona koja omeđuje njemu dane pokrajine, zastade šuteći i stade oklijevati sam u sebi razmatrajući ozbiljnost (pitanje je koliko je Predsjednik išta razmotrio, op. I. K.) svoga postupka. Zatim, kao onaj koji se na strmeni strmoglavljuje u dubinu bezdana, zatvorivši oči razuma i povukavši zavjesu između njih i opasnosti i samo uzviknuvši nazočnima na helenskome: »Neka kocka bude bačena!«, prevede vojsku preko rijeke.“
Zoran Milanović se od najranijih pojavljivanja u politici nametao kao čovjek koji „ima karakter.“ Bilo je lutanja – sjetimo se samo onog debakla 2007. kada je usred pregovora za mandatara odlučeno da će ipak Milanović biti SDP-ov kandidat za premijera, a ne Ljubo Jurčić. Razdoblje je to kada nije bio glavni kauboj u državi. S vremenom je njegova drčnost rasla sa svakim okršajem u Saboru kako na čelu opozicije, tako i pozicije. Niti niz izbornih poraza nije bio dovoljan da mu mediji dodijele trajnu etiketu luzera (istu onu koju je dobio Miroslav Škoro istovremeno postižući povijesne rezultate s desnicom). Povukao se nakon niske poraza, ali i period njegova izostanka iz političkog života Republike Hrvatske protekao je u iščekivanju eventualne reaktivacije i kandidature. Dočekano je i to. Predsjednički mandat više je konzumirao Kolindu Grabar-Kitarović negoli ona njega. Za njezin reizbor nedostajalo je političke energije i vitalnosti. Milanovićeva pobjeda nije bila premoćna, ali i dalje relativno čista sa stotinjak tisuća glasova više od dotadašnje Predsjednice. A ono što se moglo naslutiti na parlamentarnim izborima 2016. nabujalo je do neočekivanih razmjera 2024.
Započelo je mamom vojnom lekarkom, a kulminiralo je nezapamćenim nizom u visokoj politici: primitivci, banda, glodavci, bagra, bulumenta, kabala, seljačine, klika, nepismena gangsterska družina, šačica nametnutih mutikaša, lopovi, ološ, korumpirani zloduh, glupani, propalice, nasilnici, pijani urinirani tipovi, pijavice, paraziti na zdravom tkivu, fufljavac, špijunčić, polupismeni fiškal, bivši propali mutni špijun, prostitutke, mucavi nekoherentni čovjek, politička priležnica, obični prodani bezveznjaci, stajske muhe… Ovo je tek dio u eter izgovorenog u nepunih tjedan dana. Za ranije izraze i figure (a i one buduće) valjalo bi pokrenuti posebni nakladni niz Paskvile koji bi sačinjavala djela samo jednog autora.
Posljednja epizoda započela je (nedopuštenom) kandidaturom na parlamentarnim izborima odnosno najavom iste. Oko njezine (ne)dopuštenosti slažu se u ovom trenutku i HDZ i SDP koji je formalno, a istovremeno iznimno farsično i susramno reterirao. Međutim, vrag je u detaljima. HDZ će reći da se radi o ustavnoj nedopuštenosti te da je Zoran Milanović sa svojom skupinom pučista (jakobince je evocirao sam Predsjednik u jednom od obraćanja) izveo (protu)ustavni puč. Vrhovnik i SDP-ovci s druge strane govore o zarobljenim institucijama, izvanrednom stanju te spašavanju demokracije od klike, bagre, bande… tumačeći svoj potez izvanrednim stanjem koje traži – izvanredne mjere.
Pozivanje na narod i njegovu volju, učestala praksa lidera karizmatskog tipa, ne izostaje ni ovdje, uz dimenziju herojskog etosa. Tako će se Predsjednik obratiti narodu: „Zapamtite, samo vi odlučujete tko će pobijediti na izborima, ni ustavni suci, ni HDZ-ova kabala, samo vi!“. Moderni populisti poput Trumpa, Bukelea, Orbana, Fica, Dutertea… mogu se sakriti pred našim Predsjednikom koji najavljuje svojevrsni džihad (ili križarsku vojnu?) na schopenhauerovski način – „Sveti rat za opstanak volje.“ A što kada osvoji vlast? Slijedi defenestracija u mediteranskom stilu: „Ovu kliku ćemo bacit u more.“ U svemu tome asistiraju mu i SDP-ovci na sebi svojstven neduhovit način (odlikuje ih ih to još od Bernardićevog mandata), izbjegavajući mu spomenuti ime u namjeru izvrgavanja ruglu upozorenja Ustavnog suda. U mesijanskom izričaju najdalje je otišao notorno dosadni bivši mostovac Marko Vučetić, sada lokalni političar u Zadru koji je rekao da bi Milanović trebao raditi sve što mu padne na um(!): „Na takav način će okupiti građane. Njemu ne trebaju racionalni savjeti nego on treba ovladati iracionalnim elementom kod hrvatskih građana. U tom se iracionalnom elementu nalazi ponos“.
Kuriozitet jest da SDP i HDZ, odnosno njihovi političari mogu biti takvima baš zbog svojih suprotnih percepcija. Ljevica je u nas doživljena kao građanska, pristojna, racionalna, obrazovana, legalistička, ne baš sklona Hrvatskoj i Hrvatima. Stoga im je dopušteno ovladati „iracionalnim elementom“ te imati verbalne eskapade zbog kojih bi lica Steve Culeja ili generala Glasnovića bila razvučena preko tiskanih i digitalnih naslovnica. SDP će tako donijeti i Deklaraciju o Domovinskom ratu, ali i dopustiti prosvjed, odnosno trajno prosvjedno stanje branitelja koje bi HDZ daleko manje tolerirao. Provest će i neke, na ljevici nepopularne, tzv. antiradničke politike uz puno manje sindikalne galame negoli bi je bilo u suprotnom slučaju.
HDZ, odnosno desna opcija zbirno je u našem dominantno liberalnom medijskom imaginariju i dalje zadrigla, krezuba, ognjištarska, neobrazovana, ruralna, filoustaška, zaostala, agresivna… (koga zanima, ostatak epiteta nalazi se u se kolumnama Ante Tomića i srodnomislećih mu kolega). Oni mogu koalirati sa Srbima, častiti ih obilato proračunskim novcem, prepustiti kulturu ljevici, relativno nesmetano omogućiti penetraciju transagende, provesti zamjenu stanovništva… Samo dok su „pristojni“ i nikog ne vrijeđaju, odnosno smiju biti HDZ ako su ljevičari (odjek poznate maksime Mladena Schwartza „mogu biti Srbi, ako su Hrvati“). Ili riječima premijera Plenkovića u Laubi: „Ovdje smo se okupili da pokažemo da smo urbana stranka obrazovanih ljudi.“
Možda Predsjedniku jest draga istina, ali draža mu je demagogija. Ustavni sud će opetovano zvati HDZ-ovim kako bi ga u potpunosti delegitimirao, ali ostaje neizrečeno da je šestero sudaca predloženo od strane SDP-a, a da su svi do jednog izabrani parlamentarnom voljom i HDZ-a i SDP-a. Kao premijerski kandidat ne može se ne osvrnuti na razdoblje svojeg mandata. I tu je upotrijebio majstorski spin ocijenivši taj period (2011.-2015.) kao „poluratno stanje“ i „nemoguće uvjete“. Ne bježi ni od gotovo direktnog poziva na fizički obračun protiv Andreja Plenkovića (priznajem, nisam nesklon tom predmodernom časnom rješenju sukoba naše dvojice vodećih političara) uz isticanje premijerove fizičke nemoći, nazivajući ga pritom platfusašem, i svoje tjelesne spremnosti mjerene tradicionalnom metodom – brojem sklekova. Dosta zanimljiv retorički smjer za čovjeka koji je ostao upamćen po nespretnom doskoku s oklopnog vozila. Valja istaknuti još jednu parolu koju su spomenuli Predsjednici, Republike i SDP-a: „Povijest će nas odriješiti.“ Time su svojem pothvatu dali i revolucionarni štih. Završna je to rečenica dvosatne usmene obrane Fidela Castra u kaznenom postupku radi napada na vojarne u Santiagu koja je kasnije postala i njegov manifest. Indikativno je to što je kao glavna legitimacija kandidature uzeta baš parola jednog od najpoznatijih marksista i revolucionara. Još interesantniji njezin sadržaj jer svoj potez Grbin i Milanović guraju onkraj svakodnevnih političko-pravnih efemeralija i ispraznosti uzdižući ga u rang povijesnog događaja koji ako i ne bude shvaćen iz perspektive sadašnjeg trenutka, svakako hoće posredstvom Klio (na zaboravimo da je ona i zaštitnica junačkog pjesništva, književnog žanra srodnog Predsjednikovom izričaju).
Ono što zapravo pratimo jest sukob dva weberijanska tipa vlasti: plenkovićevskog racionalno legalnog (birokratskog) nasuprot milanovićevskom karizmatskom odnosno populističkom. Nema tu više lijevo-desno, karte su odavno izmiješane. Protiv vladajućih se nije okupila „lijeva oporba“ već je to „seljačka buna u odijelima”. Ne više Zoran, već Zorban Milanović, sada se pojavljuje kao zaštitnik vojske, Hrvata u BiH, novinara (lex AP). Zalaže se za „svetost granice za koju se u ratu u Hrvatskoj ginulo“ te oštro postupanje prema „ljudima koji su protupravno ovdje“. Čas citira Fidela Castra, e da bi u sljedeći trenutak dobacio: „Naš identitet bez kršćanstva ne postoji jer smo kršćanska i katolička nacija i kultura“. Čistač Augijevih staja koji obećava katarzu i treću republiku. Pod njegovom su paskom obični ljudi, tzv. radni narod. Bez njega imamo tek HDZ-ovu zločinačku satrapiju. Time i objašnjava svoje grčevito držanje za predsjedničku fotelju („ni pedlja vlasti tim sumnjivim tipovima“). U skladu sa svim napisanim ne čudi efektan slogan o izlijevanju rijeka pravde jer „pokle dobri kralj Matijaš spi, nikakve pravice ni“. Zoran Milanović je mrtav, živio dobri kralj Zorban Milanović.
Nakon izbora Turudića, ovo što je predsjednik napravio jedino je što je mogao
Andrej Plenković je u ovoj situaciji očajan
Sloboda svih nas dovedena u pitanje izborom Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika.
Da se dogodi promjena političke situacije u Hrvatskoj moguća je jedino da predsjednik izađe na parlamentarne izbore.
To se nije dogodilo na prošlim izborima. Predsjednik Republike treba izaći na izbore, odnosno treba postati premijer i građani Hrvatske se u ovakvoj situaciji trebaju poistovjetiti s projekcijom vlastite budućnosti.
Mi ove izbore trebamo shvatiti doslovno i osobno, mi ne glasamo o tome kakva će biti RH nego kakvu budućnost želimo u ovoj kaotičnoj državi. Ovi izbori su isključivo osobni izbori i na takav način ih trebamo promatrati, a kad je riječ o Zoranu Milanoviću i je li on vodio računa o Ustavu, ja sam siguran – da se nije kandidira na ovim izborima i da nije najavio premijerske ambicije, da bi prekršio, kao predsjednik, Ustav. Tada ne bi vodio računa o tome da institucije djeluju sukladno zakonima.
Izborom Ivana Turudića ustavni poredak je narušen i ovo što je predsjednik napravio je jedino što je mogao.
Ovi izbori su osobni izbori jer biramo između bijesa Zorana Milanovića i koruptivne volje sadašnjeg premijera, a premijer bira između vlastite slobode i sudbine Ive Sanadera. S obzirom da je Milanović sustavno ponižavan mjesecima od strane Andreja Plenkovića, a poniženje je nešto što niti jedan čovjek ne može oprostiti, njegov put je put bijesa i nadam se da će taj bijes trajati dovoljno dugo da unese aritmiju u sadašnje institucije i da tu nastane nešto novo.
Trebamo ga zadržati u ovom danu izbora, danu gnjeva i bijesa i promatrati ga kao prijelazni oblik između sadašnjeg koruptivnog stanja i oruđa i kakva bi država trebala biti nakon njega. Ne kakva bi država trebala biti s njim, nego nakon njega i njegovog bijesa koji je potreban da bi se raščistila ova situacija u Hrvatskoj.
Na takav način će okupiti građane Hrvatske. Njemu ne trebaju racionalni savjeti nego on treba ovladati iracionalnim elementom kod hrvatskih građana. U tom se iracionalnom elementu nalazi ponos.
Ustavni sud je 2020. odlučio da je ‘Za dom spremni’ protuustavan, onda je Andrej Plenković formirao nekakvo povjerenstvo u kojem je bio i stručnjak za gušavost pa su pod vidom gušavosti odlučili da je ‘Za dom spremni’ nekad dopušten, a nekad nije.
Dakle, Ustavni sud je 2020. sveden na savjetodavno tijelo Vladi i tada nitko nije reagirao. Ustavni sud neka nastavi s hibernacijom i neka bude i dalje savjetodavno tijelo koje ćemo poslušati ovisno o okolnostima.
Da li bi Ustavni sud trebao presjeći ovu situaciju?
Sjetimo se da se Ustavni sud povukao i kod davanja prisege Ivana Turudića. Oni su navikli biti savjetodavno tijelo, navikli su osluškivati potrebe vladajućih kako bi bili izabrani na toj funkciji, ali su navikli i prepustiti se u mističnim stanjima i ne doći tamo gdje je prekršen Ustav.
Time što nitko nije došao na davanje prisege Ivanu Turudiću, dali su do znanja da je to protuustavni čin. Ne očekujem od njih suvislu odluku nego od hrvatskih građana da se podignu u ovoj situaciji i da je iskoriste pa da Milanovića vide, ne kao cilj, nego kao sredstvo, oruđe kojim ćemo našom voljom prekinuti sadašnju korupciju jer Milanović upravo tako sada najbolje djeluje.
U politici postoji kontinuitet u želji da mediji ne pišu o AP-u i “onome što je klika radila”, ali i onome što je sad učinio Zoran Milanović. Ivan Turudić je sijamski blizanac sa svima iz afera i projekcija njihove budućnosti i hoće li oni ostati na slobodi ili neće, a mi ulazimo u opasnu situaciju, a to je da s Turudićem dolazimo u bezvlašće u kojem će nam država postati stratište.
Andrej Plenković je u ovoj situaciji očajan. On se bori za vlastitu slobodu i da ne doživi sudbinu Ive Sanadera. Počeo je nastupati kao otac domovine koji narodu nešto daje. Zanimljivo je da je donio i Zakon o hrvatskom jeziku, svaka fašizacija stremi tome da se uspostavi čistoća govora. A tu je i militarizacija, borbeni zrakoplovi i najava vojnog roka za hrvatske mladiće kojima vodi računa o budućnosti Hrvatske nad kojom on bdije.
O tome što će ostali politički akteri napraviti ne postoji način dovoljne vidljivosti. Možemo im preporučiti da grade politiku u otklonu i pojačavajući razliku u odnosu na SDP jer je to zalog njihova rasta u budućnosti. Desnica bi napravila mudar korak kad bi se ujedinila, inače ona neće postojati. Osobno se nadam da do toga neće doći i da će desnica potpuno nestati i pretvoriti se u politički lišaj u Milanovićevoj sceni.
M.V.
ŠTO SE KRIJE IZA MILANOVIĆEVOG ULASKA
U PARMENTARNU UTRKU
Zašto se ovo upravo danas dogodilo?
15. 03. 2024. M. LJ.
Kad posložimo sve što se događa još tamo od 2010./2011., pa čak i od odlaska Sanadera s čela Vlade, ništa u Hrvatskoj nije slučajno. Tada i od tada teku procesi preuzimanja strateških resursa Hrvatske, niotkuda se na prvi pogled pojavljuju Rusi preko zaklada koje financiraju HDZ-eove programe, potpuno nebitni trgovac s istoka Hrvatske Pavo Vujnovac sklapa energetske sporazume sa Zagrebom, najvećim potrošačem plina u Hrvatskoj, nastaje priča o PPD-u, koji se promovira i kao sponzor rukometnog kluba, kojim godinama upravlja iz sjene kao savjetnik Zoran Gobac, krajnje tajanstvena i po svim signalima sveprisutna osoba u zagrebačkim i hrvatskim političkim, a mnogi upozoravaju i obavještajnim krugovima, bliskim nizu poslovnih ljudi i interesa u rasponu od tzv. „krajnje desnice“ , do „liberala i ljevice“. Slijedi preuzimanje Luke Ploče, Vukovarske luke, zatim nikada do detalja razjašnjeno posrtanje Peveca i eliminacija prvotnih vlasnika, ulazak Vujnovca i Radića u tu kompaniju, pa akvizicije u medijima i kupnja Z1 od Ljubičića „Kikaša“ i Petra Pripuza. Procesi u državnim politikama koje na energetskom području vodi Ivan Vrdoljak, s nizom kadrova na najvažnijim točkama koje je on doveo, primjerice Ivo Milatić, uz stalno prisutnog Gorana Granića u sjeni, koje je prihvatio i štitio riskirajući teške optužbe i Plenković, jasan su znak da su ti procesi imali snažna uporišta i činili organsku vezu svih politička i nositelja državnih vlasti u cijelome tome razdoblju do danas. Sve je to pratio isforsirani rat s Mađarima oko INA-e, liberalizacija plinskog biznisa, snažan pad hrvatske proizvodnje, arbitraža s Mađarima i teške štete Hrvatskoj, uz koje je u pozadini silovito rastao Vujnovac sa cijelom skupinom ljudi uključenih u baš sve pore hrvatske države, od najviših funkcija u Vladi do obavještajnih službi, medija, DORH-a, sudstva, baš svega. Ti procesi su se razvijali u infrastrukturnim politikama, silovito se razvijaju tzv. civilne, ali i političke platforme, a u pozadini se vodi žestoka bitka za utjecaje u sigurnosnim službama i na prostoru medija. Ispod javno dostupnih i predstavljenih političkih bitaka, tekli su procesi, s danas poznatim protagonistima u biznisu, u medijima, u sigurnosnim službama i u politici, koji na prvi pogled nisu ukazivali na sustavno osmišljen i organiziran pothvat, a javnost se zabavljala produkcijom novih zbivanja, otkrića fašista, izdajnika, udbaša, srbofila, rusofila. Ljudima je u tim bitkama koje su im ponuđene, poticana strast, svrstavanje, preusmjeravanje pozornosti, a takmaci su se trudili da zabave te da razloga za bitke i igre bude što više.
Iako se o tome gotovo nikada i ništa važnije od povremenih špekulacija ne govori, ali sve te događaje su uvijek obilježavale pozadinske igre oko sigurnosnih službi, a akteri su, ili organski sudionici kao u Vujnovčevom korporativnom biznisu, Josip Jurčević, preko ključne potpore Andreju Plenkoviću koju mu je uz generala Krstičevića dao pokojni prof. Miroslav Tuđman, otac sigurnosnog poretka u Hrvatskoj, do obavještajne “okupacije” ureda predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović, zatim epizode i obračuna za čelno mjesto SOA-e, eliminacija iz političkog i sigurnosnog sustava Josipa Buljevića, a sve je pratila eliminacija Karamarka s čela HDZ-a, ne kako se uporno plasira udruženom operacijom Mosta i Dalije Orešković, koji su u tome poslužili kao statisti, nego iz samoga HDZ-a preko Milijana Brkića i cijele skupine iza njega.
Danas je poznata bliska veza Josipa Jurčevića i Brkića, u javnost se probila dugo nakon svega informacija kako je Franjića, dokazivo bliskog Vujnovčevim najbližim suradnicima, inače šefa ureda Danijela Markića šefa SOA-e, snažno i presudno za to mjesto zagovarao Nikica Gabrić, pseudomason vrlo blizak srbijanskim “masonskim” krugovima. Gabrića se povezuje opet s Brkićem jer nikada nisu skrivali bliskost, Brkića sa Zoranom Gopcem, sivom eminencijom Bandiću, te skupini oko njega koju je predstavljao Jozo Brkić, Milijanov brat, sa snažnim uplivom službeno i obiteljski u život i rad predsjednice Grabar Kitarović preko njenog supruga. U cijelom tom lancu važnu ulogu je imao Ivan Vrdoljak, koji je vodio HNS, a u Milanovićevoj Vladi bio ključni čovjek za energetska i gospodarska pitanja, koji je usmjerio Hrvatsku i razvoj alternativnih energetskih politika odlukama sa štetama mjerenim milijardama kuna, odnosno eura, na samom kraju tehničkog mandata 2015. godine. Karamarkovo najavljeno “preslagivanje” nakon krize s Mostom, a koje su mu obećali Brkić i Bandić, već tada bliski s Vrdoljakom, upravo je pokopalo Karamarka, jer su ga izigrali sva trojica.
Dosta kasnije su mi izrazito upućeni ljudi tvrdili i razložno dokazivali da su pripreme za dolazak Plenkovića na čelo HDZ-a tekle sustavno i detaljno nekoliko mjeseci prije krize Oreškovićeve Vlade, a da su duboko u to bili involvirani i Brkić, Karamarkova desna ruka, i prof. Miroslav Tuđman. S kakvim motivima i kojom ulogom Miroslav Tuđman, ne znam i nakon svega nije nikada bilo jasno, ali ostaje činjenica da su Plenkovićevu dolasku na čelu uzdrmanog HDZ-a s krizom Vlade i predstojećim izborima iznimno bitno doprinijeli general Krstičević i Miroslav Tuđman, daleko više nego Ivana Maletić i Davor Ivo Stier, koji su po svemu kasnije viđenom, pogotovo Stier, trebali toj operaciji dati dimenziju kršćanske političke agende.
S planiranom krizom Plenkovićeve Vlade, u čemu je Most poslužio kao korisna budala, koja je omogućila Plenkoviću demonstraciju državničke odlučnosti toliko željene u javnosti, pogotovo u HDZ-u, stvari su se dovele do ciljanog ulaska Vrdoljaka i HNS-a u koaliciju, čime je razbijen tabu koalicije s ljevicom, ali i prethodne operacije dovedene do vrlo visoke faze realizacije. Sve nakon toga je viđeno, jasno kao dan.
Procesi koje sam djelomično naznačio u prvom dijelu teksta su silovito ubrzavani tijekom drugog mandata Andreja Plenkovića, a upravo na ovakav razvoj situacije i na kandidaturu Zorana Milanovića na čelo Vlade, ukazivalo je baš sve što su Milanović i Plenković radili tijekom zadnje tri godine.
Potpuno su paralizirali razvoj političkih procesa, stalno održavali personalni politički duopol i potiskivali u pozadinu baš svaku mogućnost pojave nekoga trećega kao relevantnog kandidata za čelne državne funkcije, držali javnu napetost i održavali svrstavanje za jednoga ili drugoga, a sve je pratila devastacija države na svim područjima, paraliza državnih institucija, otvorena nezakonitost, kompromitiranje zemlje i države u svijetu, ne toliko svađama i različitim porukama kako je to prvenstveno Plenković predstavljao, koliko recimo paralizom diplomatskih predstavništava. U javnosti se igrao ping-pong o tome tko je prvi počeo i tko je više kriv, iako je bit stvari da oba snose odgovornost za sve što se događalo s devastacijom institucija.
Zašto se ovo upravo danas dogodilo?
Plenković je u centrima koji su osmislili cijelu sveobuhvatnu operaciju, a koja je oduvijek povezivao s Rusijom i Srbijom kao ruskim obavještajnim satelitom i izvršiteljem operacija na Balkanu, prvenstveno u Crnoj Gori i Hrvatskoj, ocijenjen lošim i ozbiljno kompromitiranim za nastavak operacija, pa je Milanović morao reagirati. Vrijeme će pokazati da je vrlo vjerojatno presudno za ovakav postupak Milanovića bilo to što je razvidno da Plenković nema više nikakvih izgleda u administraciji EU, a svađe i sukobi s Njemačkom oko Allianza, kompromitacija u elitnoj javnosti preko Financial Timesa, te potpuni neuspjeh u približavanju SAD-u, koje Plenkovića nikada nisu prihvatile, a Macron na koga je igrao nema ni snage ni interesa biti njemu i zavjerenicima trajnije jamstvo.
Plenković je Vujnovcu i centrima koji su stvorili priču „Vujnovac“ bio potreban nekompromitiran i kao adut u Bruxellesu. U Hrvatskoj im je postao smetnja, a sve je eskaliralo sukobom s europskim tužiteljstvom te nizom posve neobranjivih skandala u zemlji, koji će morati rezultirati žrtvovanjem važnih figura.
Milanović je više puta snažno pomogao Plenkoviću u situacijama kad je bilo evidentno da je Plenković izgubio uzde iz ruku, koje su se javno predstavljale kao sukob, a bile su evidentna pomoć, kao u slučaju sazivanja Izvanredne sjednice Sabora.
Ovaj Milanovićev potez nije samo eliminacija Plenkovića, jer će to izbori pokazati. Kako se god stvari budu odvijale, ovaj potez treba tumačiti kao eliminaciju konkurencije Milanoviću i Plenkoviću, jer s najrelevantnijih stručnih polazišta, posve je realno da, i ljevica, i HDZ jako loše prođu na predstojećim izborima, što nikako ne odgovara zavjerenicima, koji su u poziciji – pukovnici ili pokojnici zbog visoke faze i golemih uloga u ostvarivanju ciljeva preuzimanja zemlje u potpunosti, pa moraju po cijenu života imati snažna uporišta i jamstvo da će nekažnjeno i s pozicije državnih politika moći dovršiti sve što su započeli unazad petnaestak i više godina.
Tako da ovo što je Milanović uradio u jednom smislu odgovara i Plenkoviću, iako bi ga Milanovićeva pobjeda posve sigurno stajala – glave. Postoje i mišljenja da pozadinski akteri s neraspoloženjem gledaju niz Plenkovićevih postupaka u zemlji, pogotovo beskrupulozne apetite i otimanje kontroli, pa mu se željelo poslati poruku da je politički mrtav, ili oslabljen do mjere da će vegetirati čak i u slučaju ostvarivanja većine na izborima, dok se ne razvije i potakne u samome HDZ-u koncentracija potrebna za njegovu eliminaciju.
Plenkovićeva reakcija iz Slavonije na ovaj Milanovićev postupak potpuno sigurno, retorički i govorom tijela govori da on nije iznenađen ovim što se događa i da je imao baš sve pripremljeno. Jer, tko pažljivije prati njegove reakcije tijekom godina, u daleko manje dramatičnim okolnostima iskazivao je golemu nervozu i vrlo često prilično besmisleno govorio, koristeći se banalnim floskulama i frazama. Iz Slavonije je večeras (15.3.2024.) reagirao kao potpuno pripremljen čovjek, slijedio je političke matrice kojima se koristi već mjesecima, pogotovo o „ruskoj opasnosti“, što jasno pokazuje da je sve što gledamo godinama i pogotovo tu eskalaciju u zadnjih nekoliko mjeseci, isti scenarij i priprema upravo ovoga čemu svjedočimo. Koristeći Milanovićev „udar“, Plenković desnicu, Hadezeovo članstvo koje ga je u nizu sredina spremno bojkotirati, o čemu najbolje svjedoče autobusi istih ljudi koje vozaju od grada do grada pokazujući „oduševljenje“ bez imalo povjerenja u lokalna rukovodstva na proslavama „godišnjica“ stranke, nastoji svrstati iza sebe, šaljući očajničku poruku da su svi koji ne stanu iza njega – rusofili.
Hrvatska ulazi u završnu fazu najveće zavjere protiv hrvatskog naroda ikada viđene, s krajnje opasnim posljedicama i krajnje beskrupuloznim akterima.
To je sigurna poruka ovoga što je Milanović uradio i jedino tako to treba čitati, a ne svrstavati se iza scenarista, redatelja i glumaca koji hrvatskom naro
Nobilo upozorava:
Ako dođe do bilo kakvih problema, mi ćemo u šestom mjesecu biti u pravoj ustavnoj krizi
VIJESTI, Autor: N1, Hrvatska 19. ožu 202410:34 2 komentara
Odvjetnik Anto Nobilo u Novom danu je s našim Tihomirom Ladišićem je analizirao odluku Ustavnog suda koji je eliminirao predsjednika RH Zorana Milanovića iz kampanje. Podsjetimo, SUD je u ponedjeljak odlučio da Milanović ne može biti na listi nijedne stranke niti kandidat na parlamentarnim izborima dok god je predsjednik države.
Nobilo navodi da nikad dosad nismo imali ovakvu političku situaciju. “Ovo je jedna od najvećih političkih bombi koja se dogodila, ona je promijenila političku scenu u Hrvatskoj i dala je dodatnu dinamiku, donijela je i dobrih i loših stvari. Dobro je da je pojačala interes za izbore pa možemo pretpostaviti da će izlaznost biti veća.”
“SUD prijeti praznom puškom”
Komentirao je jučerašnju odluku Ustavnog suda i poruke predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića da može doći do poništenja izbornih rezultata ili kandidacijskih lista.
“Ovo je upozorenje vrlo tvrdo i snažno i Šeparović ga je interpretirao tvrdim izričajem i time je pojačao dramatičnost trenutka i odluke. Odluka je takva da je u nekim elementima prevodiva pa je SDP rekao da Milanović neće biti na listi i nećemo ga isticati kao kandidata. Međutim, u onom trećem dijelu da ne može sudjelovati ni na koji način u kampanji, to je problematično jer život ide i mimo kampanje i predsjednik djeluje kao predsjednik i mimo kampanje. Kad je to fokusirano baš na kampanju, kad nije, to je sada problem”, istaknuo je Nobilo.
“Mislim da Ustavni sud prijeti praznom puškom, a prazne puške se boji i onaj koji prijeti i onaj kome se prijeti. Prijetnja da će se poništiti izbore je velika prijetnja. Ne vjerujem da ovaj saziv Ustavnog suda ima petlju, čak i kad bi se stekli uvjeti za to, da se takvo nešto napravi, kako će se poništiti volja naroda jednom odlukom?! Mislim da ništa od toga”, rekao je odvjetnik pa nastavio:
“Međutim, ustavni zakon im daje tu mogućnost, ali kod donošenja odluka morate ići po načelu proporcionalnosti. Dakle, ta njihova dramatična odluka morala bi biti izazvana dramatičnim postupcima koje je sad teško zamisliti. Mislim da će se sve skupa svesti na neke uobičajene kanale.”
Osrnuo se i na upozorenje Ustavnog suda o mogućem poništenju odluke o datumu izbora, navodeći da se time ništa ne bi napravilo.
“Mislim da to nije realno jer se ne bi ništa napravilo, sve bi krenulo ispočetka, samo bi se pomaknuli par mjeseci. Puno bi bilo opasnije da ponište rezultate izbora, to bi bila politička i državna katastrofa i isto bi bilo opasnije da ponište pojedine liste SDP-a i tako promijene volju birača”, istaknuo je Nobilo.
“Imamo političku bombu”
Dodaje da se takvo što nikad nije dogodilo i tvrdi da nema suda u Hrvatskoj koji bi poništio volju naroda.
“Ipak se treba čuvati i moj savjet SDP-u je da ne krše odluku suda, a kod Milanovića je to fleksibilnije jer mu Ustavni sud ne može faktički ništa. Ali, SDP bi mogao biti oštećen, iako je to najveća opozicija i mislim da bi to onda izazvalo i državnu krizu. Mi sada nemamo pravu ustavnu krizu, mi imamo političku bombu koju je Ustavni sud riješio u skladu sa zakonskim ovlastima. Ali, ako bi se ovi procesi nastavili zaoštravati, onda bi cijela država mogla doći u krizu i svi bi mogli biti u velikom problemu”, upozorio je odvjetnik.
Nobilo navodi da je Ustavni sud koncipiran sporazumom velikih stranaka i ti suci su tamo političkom voljom dviju stranaka. Podsjeća da su dva suca jučer izašla prije glasanja, dva su bila protiv, a to su oni koji su došli u vrijeme Milanovića.
“Ništa se dramatično nije dogodilo, osim na političkom polju, ali u smislu funkcioniranja države, ništa se dramatično nije dogodilo, Ustavni sud je reagirao, stranka se povukla i izbori mogu krenuti”, navodi Nobilo.
Osvrnuo se i na izjavu premijera Andreja Plenkovića koji je kazao da Milanovićev potez pokušaj “mini državnog udara“.
“Preteška retorika. Nemamo državni udar, to je kad silom ili slično okupiraš institucije. Predsjednik nije okupirao institucije. Ustavni sud je donio odluku kontra njega. Sve je to preteška retorika”, kazao je Nobilo i dodao: “Ustavni sud može naštetiti stranci, ali ne i predsjedniku.”
Čeka li nas ustavna kriza?
Komentirao je i možemo li doći u situaciju da nemamo pravog mandatara i što će se dogoditi s istekom mandata sucima u lipnju.
“To bi bila ustavna kriza. Mislim da u šestom mjesecu ostaju samo tri suca Ustavnog suda u mandatu, nije zatraženo produženje. Može se zatražiti, ali Sabor se raspustio i nemaju od koga to dobiti. Ne znam zašto to nije ranije napravljeno jer ako dođe do bilo kakvih problema, mi ćemo u šestom mjesecu biti u pravoj ustavnoj krizi”, objasnio je.
Osvrnuo se i na izjavu šefa SDP-a Peđe Grbina koji nije eksplicitno spominjao Milanovića, no navodi da samo ime nije sporno te da u SDP-u trebaju biti oprezni.
“Ako koriste ono čije se ime ne smije spomenuti, a znamo na koga misle, onda svejedno krše ovu odredbu. Ali ne možete Milanovića izgnati iz javnog prostora, on je predsjednik, ima ustavno pravo da se okreće na sve nepravilnosti koje je uočio u sustavu. Bit će to neprovedivo u odnosu na Milanovića”, rekao je.
Nobilo je komentirao i što možemo očekivati od sučeljavanja kandidata za premijera, navodeći da je pozicija Grbina komplicirana.
“Grbin će vjerojatno u debatu s Plenkovićem, ali pitanje je hoće li Plenković to prihvatiti jer svi znamo da Grbin neće biti premijerski kandidat. Svi znamo da je Grbin fejk kandidat. Ne vjerujem da će Plenković htjeti ići s njim u neki fajt”, zaključio je Nobilo.
USTAVNI SUD MORA BRANITI REPUBLIKU HRVATSKU, A NE JEDNU STRANKU KOJA SE ZOVE HDZ
Atmosfera uoči parlamentarnih izbora, koja se dodatno zahuktala odlukom Ustavnog suda o ulozi predsjednika Zorana Milanovića
Ustavni sud je odlukom stvorio napetu atmosferu. Rekli su da se treba osnovati Etičko povjerenstvo. Predlažem da Ustavni sud utemelji Komisiju za komunikologiju, da razluči istupe, nastupe predsjednika Republike tijekom kampanje – kad govori u svojstvu predsjednika, a kad u svojstvu kampanje. To bi bio temeljeni zadatak.
Da je neki prekršaj, bila bi zabrana. Ali treba se vratiti u središte stvari. Postaviti političko pitanje što je Ustavni sud, kakvu legitimaciju ima. Naime ova odluka je očekivana. Kada vidite sastav, on je partijski, to je partijski sud. Sjede emeritusi ili rashodovani politički članovi dvije stranke i što su ljudi mislili da će donijeti drugačiju odluku? Ne može Šeparović ići kontra šefa stranke. Da je donio drugačiju odluku, možda bi ga šef stranke izbacio. Također, USUD se u svom ‘Upozorenju’ referirao samo na članak 96., u sažetku da predsjednik ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost. Pa koju on to obavlja? To što je objavio kandidaturu? Pa što?! Naravno da bi bilo primjereno da je dao ostavku, tenzije bi bile manje, ali smo u ovom slučaju u kojem jesmo. On je samo deklarirao da će biti kandidat. Evo, i ja kažem da ću biti kandidat, pa što?
Inicijativa Ustavnog suda je da se osnuje Etičko povjerenstvo, koje bi na čelu sa predsjednikom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti pratilo izbornu kampanju.
Kud baš na njega. Na čelu Etičkog povjerenstva bit će osoba koja je arhitekt, profesor arhitekture i, kako se kaže, ‘bespravno ziđa’. Takav se lik imenuje za predsjednika Etičke koalicije. Krleža bi rekao – ‘na rubu pameti’. Što će raditi? Hoće li Povjerenstvo brojati svaku Milanovićevu riječ? Je li govorio u funkciji predsjednika ili kandidata. Što će ekspert za bespravnu gradnju odlučivati o tome kako je govorio Milanović? On je zadnja osoba koja može biti predsjednik Etičkog povjerenstva. I opet, tko su članovi? Opet je to partijska struktura.
Neka Ustavni sud pokuša poništiti izbore, pa će izazvati tko zna kakav tip konflikta. Pogledajte anatomiju, strukturu te institucije, čista partija. Najmanje imaju korelacije s spravom, najviše s politikom. To je politička institucija. Tu smo na terenu politike, a ne Ustava, zakona. Ja pozivam na razum, na pamet, da se postupa racionalno i smire strasti. Da je prekršaj izdali bi zabranu, ne upozorenje.
A oni upozorenjem prijete – ‘ako naša opcija ne pobijedi, poništit ćemo izbore. Pa neka ponište, pa će vidjeti kakvu će situaciju imati. Ustavni sud mora braniti Republiku Hrvatsku, a ne jednu stranku koja se zove HDZ.