Nepodnošljiva lakoća iščeznuća korone zaslužuje ipak nešto više od lucidnih međumrežnih šala i pošalica o Putinu kao spasitelju svijeta od COVID-a ili o virusu kao tipičnoj seriji čija produkcija ostaje financijski kratka, što rezultira naprasnim krajem bez ikakvog suvislog objašnjenja. Georg Simmel prije više je od stotinu godina progovorio o fenomenu velegrada u kojem se “intenzivira živčani život zbog brzih i neprekidnih izmjena vanjskih i unutarnjih dojmova”. Uočio je i pojavu blaziranosti, objasnivši je posljedicom “živčanih podražaja koji se brzo izmjenjuju i u svojim su suprotnostima nagomilani na malom prostoru” te “živcima tako dugo pobuđenim na najsnažnije reakcije da naposljetku više uopće ne reagiraju”. Konstantni dvogodišnji stimuli – isprva šokantni – s ljudima u svemirskim odijelima, kamionima mrtvačkih sanduka, masovnim grobnicama, novonormalnim novogovorom, neprestanim zastrašivanjem i zaprašivanjem (dezinficijensom) te distopijskim zatvaranjem društva rezultirali su osjetilnom prilagodbom. Bolje rečeno, umrtvljenjem sustava na podražaje takve vrste. Prepoznali su to i mediji koji su do maksimuma pojačavali priču, a onda spas pronašli u ruskoj vojni. Od korone “ostadoše samo dugmići” – COVID potvrde te do jučer sveprisutne maske koje danas nestaju, a s vremenskim odmakom će biti toliko “prožete umom da će njihovo bezumno podrijetlo biti nevjerojatno”.
U zadnje dvije godine postali smo homines unius libri. Naša knjiga (bila?) je korona. Riječima poznatog shizmatika i jednog od najpriznatijih znanstvenika svijeta prije ožujka 2020. godine, Johna Ioannidisa: “Do kolovoza 2021. godine oko milijun autora objavilo je 330 tisuća znanstvenih radova o COVID-u 19. Znanstvenici sa 174 područja koja čine ono što danas podrazumijevamo pod pojmom znanost objavljivali su radove o COVID-u 19. Do kraja 2020. godine tek automobilsko inženjerstvo nije imalo znanstvenike koji su objavljivali o COVID-u-19. Početkom 2021. i to se promijenilo”.
Fenomen pandemije COVID-a 19 iznimno je dobro, obilno i vjerodostojno dokumentiran. Internet sve pamti jedna je od važnijih krilatica doba u kojem živimo – u kojemu je sve zapamćeno, snimljeno i zabilježeno. Nalazimo se u vremenu u kojem funkciju individualnog, ali i kolektivnog društvenog pamćenja više ne vrše ljudi, predaja, knjige i arhivi, već internet. Utopisti i idealisti svih boja internet su vidjeli kao sredstvo oslobođenja i prosvjećenja. Beskrajno more informacija nadohvat ruke u svakom trenutku, na gotovo bilo kojoj geografskoj duljini i širini bio je zalog svijetle budućnosti ljudskog roda. Pao je i Berlinski zid, kraj povijesti bio je tu, a jedino preostalo čovjeku bilo je uživati u novonastalom edenskom vrtu.
Međutim, možete se smatrati pobjednikom za neko vrijeme, ali Fukuyamin kraj povijesti ne postoji. Jedna je to od stupidnijih teza koju su liberali diljem svijeta, opijeni svojim trijumfom, nekritički progutali te nije trebalo dugo vremena da se pokaže netočnom. Kotač povijesti i vremena se vrti, civilizacije i carstva uzdižu se i propadaju. A odjeci takvog lakoumnog mišljenja vidjeli su se, primjerice, u ratu u Afganistanu. Postoje dvije scene iz poznatog dokumentarca Adama Curtisa Bitter Lake. Jedna je često spominjana scena u kojoj ženska osoba zapadnjačkog habitusa (konkretnije, Britanka) mladim afganistanskim ženama odraslim pod talibanskom svevlašću bistri konceptualnu umjetnost i objašnjava veliku revoluciju Marcela Duchampa, to jest stavljanje pisoara u izložbeni postav. Sukob je to, kuhnovski rečeno, dviju nesumjerljivih paradigmi.
Nešto manje poznata scena jest ona kada britanski zapovjednik održava sastanak s lokalnim starješinama grada Sangina o problemu s Talibanima. I dok je britanski zapovjednik držao politički govor, starješine su pokušale objasniti kako glavni problem nije u Talibanima, već u lošoj i korumpiranoj lokalnoj vlasti. Međutim, tamo nije bilo ušiju koje bi ih čule jer su se britanski vojnici usredotočili na postavljanje DVD-a i projektora kako bi starješinama pustile Blue Planet Davida Attenborougha, kao u kakvome bizarnom klišeju o kolonizatorima koji Indijance impresioniraju perlama. Kroz te dvije crtice vidjela se ta uvjerenost zapadnjaka u vlastitu superiornost – koja može biti opravdana, ali nikako ne smije biti opravdanje za takvo neinteligentno podcjenjivanje.
I onda se Zapadu dogodila COVID priča. Ne može se ne spomenuti knjigu Michaela P. Sengera Snake Oil: How Xi Jinping Shut Down the World, u kojoj američki autor iznosi obilno potkrijepljenu faktografiju razotkrivajući kinesku propagandu, ponajprije u vezi lockdowna. Nažalost, Senger je djelomično pao kao žrtva naivne zapadnjačke perspektive. Za propagandu, osim propagandista, potreban vam je i recipijent propagande, zaveden i lakomislen, kako biste mu što lakše uvalili svoj proizvod. Stavljati SAD, Kanadu, Europu, Australiju i Novi Zeland u kontekst jadnih, nemoćnih i naivnih državno-političkih subjekata koji su lakoćom pali pod kinesku propagandu iznimno je neuvjerljivo. Od Xija Jinpinga ne treba stvarati Ernesta Stavra Blofelda, niti od odgovornosti ekskulpirati zapadnjačke elite, ali i medije. Sve ideje kojima je propaganda rezultirala trebali su, naposljetku, u svim tim državama provesti domaći ljudi, nad kojima teško da je Kina imala presudan utjecaj. Pandemijsko ponašanje rezultat je “kratkog spoja”.
Moderni čovjek, “pripitomljena životinja”, nakon nekoliko desetljeća rasta, onog ekonomskog, jedinog priznatog u današnjem osiromašenom materijalističko-kapitalističkom poimanju stvarnosti, izgubio je vitalnost. Čovječanstvo je došlo u fazu u kojoj su svi biološki problemi naoko riješeni. Nezapamćeno obilje svuda je oko nas. Razvoj tehnologije nije donio kolonizaciju ostalih planeta Sunčevog sustava, već se fokusirao na što veći užitak i praktičnost u svakodnevnom životu. Što je onda postalo samo sebi svrhom. Vladimiru i Estragonu smrtno je dosadno. Ništa se ne događa, oni čekaju. Tako je i čovječanstvo, po mnogima duhovno umrlo u 19. stoljeću, čekalo dolazak Spasitelja. Metafizike više nema, tako da je taj spasitelj morao biti uobličen u religiji novoga doba – znanosti.
Epidemija korone donijela je baš to. Toj gomili radilica, kojima je egzistencijalno dosadno, dogodio se Događaj. Dolazak spasitelja – Isus, Xenu, avatar Višnua, nevažno je. “Prestanak vjere u Boga, neće dovesti do vjerovanja ni u što, već do vjerovanja u bilo što”. Gomila srednje i srednje više klase jedva je dočekala životno opasnu situaciju u vidu smrtonosnog virusa pristiglog s dalekog Orijenta, koji ne poznaje granice, rase, etnicitete, osvjedočenja, već nemilice kosi. Navukli su na sebe zaštitnu (ratnu) opremu i krenuli u boj s ljutim neprijateljem. Prabake i pradjedovi imali su Drugi svjetski rat. U Hrvatskoj i na području nekadašnje Jugoslavije još je jedna generacija doživjela rat – tog “oca i kralja svega”, to “područje u kojem se rješava biti ili ne biti”. Thanatos u kojem se osvješćuje vlastita smrtnost, ali i životnost. I najveći mirotvorac ne ostaje imun na – pitamo li fiziologiju – navalu adrenalina ili pak onostrano iskustvo vlastite smrtnosti. A iz ove perspektive, ova boza upogonjena od farmaceutsko-medijsko-političkog kompleksa djeluje kao tek jedan opori cinizam sudbine…
I onda rez! Sve se ugasilo preko noći. Ili bolje rečeno po noći 24. veljače kada je ruska vojska započela invaziju. Nestalo je te religije 21. stoljeća prvom (priznatom) čizmom ruskog vojnika na ukrajinskom tlu. Samo tako isparila je ta novonormalna kuga s kojom smo živjeli oko dvije godine i pod čijim su se plaštom uvele prakse koje su nam prije veljače 2020. godina bile teško zamislive. Nestadoše tako brojači s internetskih portala i PR-poruke koje su krasile naslovnice novina. Ostali smo i bez bedževa zataknutih za revere televizijskih voditelja. Prestali smo misliti na druge – natpisi u kutovima televizijskih ekrana također su isparili. Stožer i njegovi članovi (superjunaci) prestali su biti tražena medijska roba. Nema više euharistijskih slavlja, odnosno konferencija za medija u kojima nas opominju zbog grijeha – nepridržavanja epidemioloških mjera. Oni svoju dionicu odradili, rekao bi naš bivši premijer. Nestalo je i struke. Mi je doduše možda nismo htjeli prestati slušati, ali ona se prestala oglašavati. Ili samo više nema prisutnih medijskih megafona koji bi pastvi prenijeli strukovne poslanice. Zanimljiva koincidencija, nema medija ni da nam prenesu sočne detalje koji sada izlaze zakriljeni invazijom. Poput izjave Moderninog predsjednika uprave da bi virus mogao biti laboratorijski, jer – ljudski je griješiti.
Četvrti stalež/peti stalež/sedma sila odrađuje svoj posao bojeći svijet crno-bijelo, srozavajući usput razinu diskursa u bezdan. Što drugo očekivati od redakcijskih košnica koje uglavnom kolektivno zuje u vazda ispravnom smjeru. Riječi Propovjednika (“Ima li išta o čemu bi se moglo reći: »Gle, ovo je novo!«? Sve je već davno prije nas postojalo.“) odjekuju dva milenija kasnije kod Eliota (“Sadašnje vrijeme i prošlo vrijeme / možda su oba u vremenu budućem, / a buduće je vrijeme u prošlom sadržano“). Može to biti Nietzscheovo vječno vraćanje istog, hinduistički pojam Yuga, Ouroboros, može biti ona Marxova “tragedija pa farsa”. Uostalom mi ciklički, ali prema naprijed, živimo svoj život. Svake godine ista godišnja doba, isti mjeseci, dani, sati i “svakidašnja glupa perspektiva.” Kod korone se znao pravac. Zna se i sada. Dovođenjem u pitanje službenog narativa postajao bi društvenim marginalcem, nedodirljivim, pobornikom teorija zavjere, ekstremistom, anitvakserom… Majke bi rukama prekrivale dječja lica da im pogled slučajno ne padne na šudre modernoga doba.
Sada, kada smo izloženi jednako stupidnoj medijskoj propagandi u vezi rata u Ukrajini, svaki suprotni glas vodi vas na stranu rusofilije, ljubitelja agresora, neprijatelja slobode i podržavatelja Putlera. I dok je medijska i javna unisonost razumljiva u Ukrajini koja je pod ruskom agresijom i u ratnom stanju, nevjerojatna je količina virtue signalinga (u nedostatku zadovoljavajućeg doslovnijeg prijevoda nazovimo to bivanjem papskijim od Pape) prosječnog, uglavnom liberalnog, građanina Europe i SAD-a. Ukrajinski patriotizam, za razliku od svakog drugog, dobar je i poželjan. Kao i patrijarhalni obrazac toksične muškosti, odnosno pripravnosti za borbu. Tek do završetka sukoba, kada na scenu nastupa detoksikacijski aktivistički sektor. Pljesak stožeru nekad, pljesak Ukrajincima sad. Marićev biceps nekad, onaj ukrajinskog predsjednika sad. Gomilanje toaletnog papira nekad, gomilanje jestivog ulja sad. Ravnozemljaš nekad, putinofil sad. Cijepni status na profilnoj slici nekad, ukrajinska zastava sad. Sva ta vojska košničara zalažući se za mir ispoljava nevjerojatnu razinu agresije, netolerancije i spremnosti na nasilje. Ne protiv ruskog agresora, već protiv svakog tko ne misli u potpunosti pravovjerno. Bukowski je to zvao “Genij mnoštva”.
Disney sa svojeg servisa miče crtani film Anastasia, uklanjaju se ruske votke, jelo poutine zbog sličnosti u nazivu mrskome diktatoru nestaje s restoranskih jelovnika. Prvi čovjek u svemiru? Do jučer je to bio Gagarin, danas tko zna. Manje-više sve zapadne kompanije povukle su se s ruskog tržišta – kultura otkazivanja dovedena je do savršenstva. Živimo globalni orvelijanski tjedan mržnje diktiran spregom medija i multikorporacija. Usluge i aplikacije mahom bivaju nedostupne. O ruskoj medijskoj propagandi više ne morate imati mišljenje, odradila je to za vas Ursula von der Leyen. Konzekvencijalistički gledano, opravdano itekako – udariti na agresora bez ispaljenog metka. Ali jednom kad je duh pušten iz boce, tko će ga vratiti?
Mješavina Putina i Hitlera donedavno su bili kanadski kamiondžije. Trudeau je stoga u američkoj Švicarskoj uveo izvanredno stanje koje je pokazalo dokle seže liberalno shvaćanje tog pojma. Prosvjednicima su se tako birokratskom odlukom, bez ikakvog formalnog postupka i uz blagoslov Vlade blokirali bankovni računi, ukidala su se osiguranja vozila, podržavatelje prosvjeda na kućnom je pragu posjećivala policija, mediji su se bacili na posao izrađivanja proskripcijskih listina onih koji su financijski podržali prosvjednike. Policijsko razbijanje prosvjeda osim u Kanadi, moglo se vidjeti i u razvijenim, demokratskim zemljama Europe – gaženje konjima, napadi pasa, palica preko lica.
Nažalost, koliko smo duboko zaglibili, shvatit ćemo tek kada nam zbog krivo napisane (možda i mišljene) riječi, Whirlpool ugasi hladnjak, AEG suđericu, Visa otkaže karticu, ili Netflix pretplatu. Premda nam se naš život može činiti već digitaliziranim, posvemašnja digitalizacija tek nam predstoji. Od bežične umreženosti našeg materijalnog i virtualnog životnog prostora do novca koji će u fizičkom obliku biti sve rjeđi. Popis korporacija posvećenih održavanju visokog ESG rejtinga koje su zbog ideologije spremne onemogućiti svoju uslugu neiscrpan je. Organe javnog reda zamijenili su organi javno-privatnog partnerstva.Nekoliko dana/tjedana/mjeseci poslije, sve te progresivne države prve su osudile Putinov obračun s prosvjednicima. Nekom lakovjernom Švejku kojeg još nisu obavijestili o “ispravnoj strani” postupanje autoritarnog s jedne i kriptoautoritarnog režima s druge strane može se činiti istovjetnim, ali što može znati dobroćudni poluinteligent?
