Written by 16:00 Hereze, Kritike

Ivan Prskalo: Samrtno raspeće Leonarda Cohena

Koliko god to banalno i besmisleno zvučalo, suvremeni mainstream i popularna kultura razvode poznatoga Leonarda od njegova prezimena.

Prezime Cohen za sobom vuče prizvuke karizmatičnog pjesnika koji je znao snaći se s damama, i u sjenu pada težina svećeničkog naslova kojeg je ovaj pjesnik i pjevač nosio. Leonard Cohen bio je potomak i baštinik Arona i levita koji su u ime naroda prinosili žrtve Gospodinu i u ime Njegovo taj isti narod blagoslivljali i svijest te činjenice oblikovala je njegovo djelo. Život mu je u mnogočemu sličio životu kralja Davida, a to je bio život ispunjen velikom strašću, brojnim posrtajima, ali stalnim traganjem za Gospodinom, iz kojeg je nicala intenzivna i jezgrovita poezija.

U Cohenovom pjevu čuju se velikani Staroga zavjeta, od kralja Davida pa sve do proroka; čak i osoba Isusa Krista nalazi svoje mjesto u Cohenovom opusu kao nedostižno ostvarenje onoga o čemu su starozavjetni prethodnici zdušno pjevali. No ne može se reći da se radi o pobožnjaku, o duhovnjaku nepokolebljivih uvjerenja. Cohenov život (njegovo pjesništvo pogotovo) odraz su duge jobovske borbe s Gospodinom, ispunjene brojnim sumnjama i posrtajima, brojnim nemirnim pitanjima koja u nebo vape za odgovorom. Koliko je god Cohen uspijevao s najvećim strahopoštovanjem pjevati svoje božanske himne, on istovremeno nije skrivao svoj bijes pred Gospodinom koji se činio dalek i nepravedan. Jedan od dominantnih motiva Cohenove poezije je grijeh, i to grijeh shvaćen kao remećenje odnosa, čin koji rezultira automatskim samoprogonom i samoizolacijom. Cohenu grijeh predstavlja konačni čin odbijanja sebe i Onoga po kome sve postiji, nakon čega slijedi otuđenje i osamljenje uslijed kojih duša traži utjehu i otkupljenje. U svezi s grijehom, Cohena je tištao problem zla u svijetu, problem patnje koji svojom čestom nenadanošću te izrazitom žestinom proizvodi bol koju je teško opravdati.

Cohen se u svojoj čežnji za sjedinjenjem s božanskim zgraža nad činjenicom što je grijeh uopće moguć i što proizvodi tolike lomove, ali pravo izvorište njegovih bjesova i sumnja izvire iz činjenice što svijet djeluje kao da je neotkupljiv, trajno slomljen i da je čovjek u njemu nepravedna žrtva. U stradanjima nevinih koji nadmašuju stradanje zlikovaca, u boli koja nezasluženo uništava nedužne, u razaranju lijepog i propadanju dobrog Leonard Cohen naslućuje Gospodinov neuspjeh s kojim se ne može pomiriti. Njegov cijeli pjev raspet je između borbe sa samim sobom (zbog grešne naravi) i borbe s Bogom koji kao da se nije mogao opravdati. U tom trajnom jakovljevskom hrvanju s Bogom i problemom patnje, Cohenova poezija postajala sve napetija i raspetija. Forma je postajala (naizgled) sve  jednostavnija, a ono što je sadržavala postajalo je sve žešće i smjelije.

Tek u tom ključu možemo razumjeti Cohenov posljednji za života objavljeni album You Want It Darker, obilježen paradoksalnim stanjem nade i rezignacije u kojem se Cohen priprema za konačni susret sa svojm Stvoriteljem. Cohen u toj pripremi umire kao borac, nemiran u iščekivanju odgovora, a titularna pjesma najeksplicitniji je prikaz te borbe. Već sam obradio na svom Substacku pjesmu Steer Your Way, koja donosi raspeće jedne cijele civilizacije u nekoliko strofa. You Want It Darker predstavlja Cohenov osobni susret s kaležom iz kojeg će uskoro piti.

Osjećaj paradoksa i raspetosti nameće se čim čujemo prve tonove. Sakralni pjev zbora Shaar Hashomayim u jukstapoziciji je s mehaničkim bubnjem i basom koji služe kao podloga cijeloj kompoziciji. Kada se na to dodaju crkvene orgulje, dobivamo napetu atmosferu u kojoj ne znamo radi li se o molitvi ili podsmijehu. Ako želimo otkriti o čemu se radi, morat ćemo promotriti strofe. Krenimo s prvom:

If you are the dealer, I’m out of the game
If you are the healer, it means I’m broken and lame
If Thine is the glory, then mine must be the shame
You want it darker
We kill the flame

Cohen kao starozavjetni nasljednik jasno postavlja odnos između Boga i čovjeka. Chesterton je svojevremeno ocrtao taj odnos u svom pogovoru Knjizi o Jobu, bitno naglašavajući činjenicu da junaci Staroga zavjeta nisu sveci poput onih u Novom zavjetu, nego robovi i alati koji bespogovorno služe Gospodinu. Odnos je u tom smislu prilično jasan – Bog je svemoćan te čast i slava koje idu s tim isključivo njemu pripadaju. Pred tim svemoćnim savršenstvom ono što je nesavršeno dolazi isključivo od čovjeka. Sve što bi dobro Gospodinovo je. Sve što bi loše, tome je izvorište ljudska manjkavost. Čovjek je sitan, bespomoćan, nesposoban i grešan pred Božjom prisutnošću. Ne možemo zapaliti vatru, jedino je možemo ugasiti. Taj odnos valja naglasiti, jer cijela borba se vrti oko tvrdnje da Bog stvara plamen, a čovjek je taj koji ga gasne, tvrdnje s kojom se Cohen grčevito bori i s kojom teško izlazi na kraj. Pjesma ide dalje:

Magnified, sanctified, be Thy holy name
Vilified, crucified, in the human frame
A million candles burning for the help that never came
You want it darker

We kill the flame

Prvi stih uzet je iz kadiša koji se moli na sprovodima s ciljem afirmacije Božje svemoći i veličine. To odavanje počasti naglašeno je priznanjem da veličina Gospodnja nadilazi ljudske okvire i shvaćanja. Dapače, u ljudskom okviru veličina Imena Gospodnjeg raspeta je i omražena, jer su putevi Gospodnji za ljudski um nepojmljivi. Cinizam stihova ne može biti neprimijećen, i on dobiva još mračnije konotacije kada se u taj okvir doda slika milijuna svijeća što gore za one koji nisu dočekali svoje izbavljenje. Jezivost prizora daje na zajedljivosti Cohenovom cinizmu, koji sada poput Joba izaziva Boga i traži odgovor na pitanje patnje i boli. Nepojmljivost Božjih puteva i nedokučivost njegovih nauma više nisu dovoljni da zadovolje stvarnost patnje koja je postala nepodnošljiva. Slično kao u pjesmi Steer Your Way, Cohen govori kako su stari odgovori izgubili na snazi i valjanosti pred konkretnom stvarnošću suvremenog doba, obilježenog sivilom, dezorijentiranošću i osjećajem tjeskobe. Cohen upravo o tim ponuđenim odgovorima porogovara u idućoj strofi:

There’s a lover in the story
But the story’s still the same
There’s a lullaby for suffering
And a paradox to blame
But it’s written in the Scriptures
And it’s not some idle claim
You want it darker
We kill the flame

Ovdje nam Cohen na najgrublji način ocrtava narav odnosa Boga i čovjeka. Prva dva stiha ironiziraju sliku lijepog zaručnika. Njegova prisutnost ne pridonosi nikakvom boljitku priče jer priča ne postaje nikakva romansa, nego ostaje patnjom ispunjena tužaljka. Uz to ne prolazi više ni bilo kakva (u Cohenovom zadatom kontekstu) jeftina utjeha, kamo li afirmacija nedokučivosti neke složenije stvarnosti koja je uvjetovala ljudsko patničko stanje. Prva četiri stiha ironiziraju bilo koji pokušaj uljepšavanja i dotjerivanja pogleda na stvarnost. Ove izlike nemaju snage pred zapaljenim svijećama onih koji su nestali ne dočekavši spas iz nedaća koje su ih zatekle, i jedino što Cohen može učiniti protiv takve argumentacije je pozvati se na Sveto pismo, što i čini u sljedeća dva stiha. Na prvi pogled to djeluje kao najslabiji mogući argument, još slabiji od prethodno iznesenih, ali ovdje se moramo sjetiti Leonarda Kohena, službenika u Domu Gospodnjem. Sveto pismo za njega nije tek neki blagoslovljeni tekst, nego Riječ Gospodnja koja izvire iz satkanih tekstova, riječ udahnuta u brojne svjedoke koji nisu olako sve i svašta stavljali na papir. Za Cohena te su riječi proživljeno iskustvo, iskustvo koje se akumuliralo stoljećima i koje nikad ne zastarijeva. Pisma su za Cohena nešto što živi i što nosi težinu autoriteta, i to je ono što ga je gonilo u njegovoj životnoj borbi. A borba se nastavljala i optužbe su postale još surovije:

They’re lining up the prisoners
And the guards are taking aim
I struggled with some demons
They were middle class and tame
I didn’t know I had permission to murder and to maim
You want it darker

Pred nama stoji red za odstrijel i nadobudni vragovi koji pokušavaju zavesti čovjeka, a sve je to ništa u odnosu na saznanje koje Cohen otkriva – čovjeku je dopušteno ubiti i osakatiti. Božji je plamen, a ljudski je gasiti ga. Ako Bog želi tamu on je samo po čovjeku može izvesti. Želi li Bog zlo kada želi tamu? Želi li patnju kada nam je dopušteno gasiti plamen? To je najintenzivnije pitanje s kojim se Cohen hrva. Nema druge moći osim Božje, nema drugog boga osim Gospodina. Možemo li uistinu gasiti plamen ako Bog ne traži tamu? Koja je tu naša uloga? Zašto nam je uopće dopušteno proizvoditi tamu? Je li grijeh Božja volja za nas i kazna proizvoljno postavljena? Cohen ipak nastavlja žestoku borbu s ovim pitanjima. Jakovljevski se hrva s Gospodinom i odbija ga puštati dok ne dobije odgovor koji traži. Cohen se hrva i bori do kraja, jer nije olako ustvrđeno da je Gospodin Zaručnik koji donosi utjehu putem i naumom neznanim. Cohenova borba je naporna i grčevita, ali on je i dalje svesrdno vodio, svjestan da je ta borba najrazumniji put, i da se bez nje ništa neće posložiti. Refren čitave pjesme to najbolje ukazuje:

Hineni, hineni
I’m ready, my Lord

Evo me, evo me! Suvišno je govoriti da su hebrejske riječi obremenjene i plodne značenjem, ali ovdje valja tu činjenicu posebno naglasiti, jer u ovom odazivu leži cijela povijest Objave. Najjasniji svjedok ovog odaziva, ovog povjerenja, bio je Abraham, onaj koji stoji kao utjelovljenje povjerenja i vjernosti  kojemu je u konačnici sve to bilo uzvraćeno. Abrahamov glas odjekuje pri izgovoru hinenija, a pred nama se odmah utjelovljuje slika Morije na čijem se vrhu Abraham sprema zadrijeti nož u svog sina Izaka, odazvavši se bez pogovora na Božji poziv. Abraham je dobio svoje ime nakon tog događaja, i Bog zaustavi njegovu ruku vidjevši da je našao vjernoga slugu. Ovaj prizor stoji rame uz rame s prizorom Joba patnika koji je kao konačni odgovor dobio pitanje: Gdje si bio kada sam stvarao svemir?! Job se ponizio pred pogledom cijelog svemira i svega u skladu, a Abraham se u vjernosti pokorio i dobio nagradu za svoju žrtvu nad žrtvama. To su prizori koji se ne mogu olako odbaciti niti se olako prihvatiti – oni zahtijevaju uporno i posvećeno hrvanje. Cohen je ušao u taj boj i u takvom boju želio je umrijeti. Ako mi je dopušteno parafrazirati evanđelje po Ivanu, Cohen je znao da nije imao nigdje jer samo u Gospodina leže riječi spasenja. Cohen je zapisao sljedeće u svojoj Knjizi Milosrđa:

Preturi on kočije narodne, prosu teret dragocjeni, svaku naciju opozva. Jer nadmeni ste od kratkoće vremena. Jer se drznete živjeti bez Boga. Jer kukavni povjerovaste da pobjednik hrom nije.

Cohen je svjestan da su rane zadobivene u ovakvoj borbi nužne i trajne, ali on ipak ide dalje, jer će tek tako pobijediti. Usprkos cinizmu i sumnjama koje su ga obuzimale u posljednjim godinama života (koji su možda najprimijetniji u njegovom posljednjem zaživotnom i postumnom albumu), vjera u pobjedu i dalje ostaje. Iz tog uvjerenja izvire Cohenov hineni, jer taj odgovor jedini ima smisla. Na Cohenovom postumnom albumu Thanks for the Dance, nalazi se pjesma Happens of the Heart koja završava stihovima I fought for something final, not the right to disagree. Cohen je bio neumorni tražitelj i takav je ostao do kraja života, svjestan težine pitanja patnje i smisla te još više svjestan činjenice da odgovor negdje mora postojati. Uz svu svoju nametljivost, Cohenove sumnje nisu oslabile uvjerenje o potrebi potrage za istinom i uopće borbe za njezinu spoznaju. Osvrnemo li se na prve dvije strofe, za Cohena su to i dalje istine usprkos ironičnosti koja isijava iz njih. Usprkos svakoj sumnji, Cohen hrabro izgovara hineni i priprema se za svoj posljednji počinak, uvjeren u skoru pobjedu, uvjeren da će uskoro zahromati kao pobjednik.

Cohenovo raspeće u ovoj pjesmi svjedoči o njegovoj osobnoj borbi, ali istovremeno kristalizira suvremeni trenutak u kojem se odvija jednako grčevita borba. U svijetu koji je otupio na težinu pitanja kojih Cohen osjeća, on osobno ulazi u koštac s njima i u njegovom iskustvu zrcali se iskustvo cijele jedne višemilenijske tradicije koja se na jednak način hrvala s istom problematikom – koja je uspjela izvojevati tražene odgovore. Ta tradicija nije nikla sama od sebe, nego se uvelike naslanjala na sveopće ljudsko iskustvo i na njemu gradila. Nije se radilo jednoznačnim šablonima ili receptima za uspjeh što je Cohen odmah na početku odbacio. Ne možemo reći da se radi o odgovorima uopće, jer pitanja se samo množe. Odgovor leži daleko iznad običnog ljudskog pojmovlja, ali da se naslutiti. Iako to Cohen ironizira, uvjerenje je i dalje prisutno jer se očituje u svijetu kao jedini način za pomiriti sve nesuvislosti postojanja. Taj odgovor nadilazi racionalno pojmovlje, ali ga jasno iščitavamo u iskustvu svijeta i života, ispreplitanju svetosti i grijeha, nade i beznađa, smisla i besmisla, pravednosti i zla. Osnovni principi i polazišta su jasni, ali borba je trajna i grčevita, i život tek u hineniju ima smisla. Cohen je rekao hineni, i to ga je izrekao usred društva i kulture koji ne samo da su se zaboravili odazvati, nego su toliko oglušili na mogućnost bilo kakvog poziva. Poziv je za Cohena bio sve, i njime nadahnut izrekao je svoj hineni.

Oznake: Last modified: 19. 2. 2024.
Close