Written by 10:48 Hereze, Ogledi

Ivo Mišur: Anticiganizam naš autohtoni

Rasizam je ideologija i politička konstrukcija o postojanju viših i nižih rasa, po kojoj rasna svojstva predodređuju kulturnu i povijesnu misiju pojedinih naroda. Tako kaže jedan online rječnik. Ova monstruozna ideja ima svoju kompleksnu povijest razvoja. U današnjem globaliziranom svijetu masovni susreti različitih rasa su neizbježni, kako u stvarnosti, uzrokovane migracijama, tako i u virtualnom svijetu, putem medija, dok društvene mreže omogućuju i personalne kontakte. U prošlosti je velika većina Europljana prve, a često i jedine dojmove o drugim rasama formirala na temelju tekstova (beletristika i stručna literatura) koji su, golicajući maštu dokonih čitatelja, stereotipno i površno prikazivali egzotične krajeve i ljude koji tamo žive. Na kolonije i njihovo stanovništvo eurocentrični su Zapadnjaci gledali kao na nešto osvojeno i pokoreno čemu će prosvjetiteljska Europa donijeti napredak u svakom pogledu. Korijeni rasizma su dakle u kolonijalizmu i ekonomskoj podređenosti potlačenih naroda koja je, uslijed nedostatka razumijevanja za druge i drugačije kulture, tumačena intelektualnom inferiornošću njezinih pripadnika.

Austro-Ugarska za razliku od drugih Europskih zemalja nikada nije imala kolonije te, shodno tome, njeno stanovništvo nije imalo masovnijih kontakata s ”egzotičnim” populacijama na drugom kraju svijeta. Narodi Austro-Ugarske nisu razvili predrasude o superiornosti nad nerazvijenim krajevima daleko od Europe. Stanovnici žuto-crne monarhije maštarije o zemlji plemenitih divljaka imali su u blizini – u Dalmatinskoj zagori u kojoj su živjeli Morlaci. Nepoznati i egzotični krajevi bili su tako – naši krajevi. Kao narod bez kolonijalne prošlosti, Hrvati su prve mnogobrojnije susrete s afričkim stanovništvom stekli u vrijeme Pokreta nesvrstanih i Titovih ekonomskih savezništva s afričkim zemljama. Na domaća sveučilišta primljene su stotine nesvrstanih studenata. Velika većina se vratila u svoje domovine, a drugih masovnijih migracija izvan Jugoslavije nije bilo. Zato rasizam u hrvatskom društvu nema povijesno-društvenu podlogu već je neminovno uvozni proizvod zapadne kulture. Život pripadnika hrvatskih rasnih manjina porijeklom s drugih kontinenata nesumnjivo je obilježen incidentima, ali nema naznaka sistemske diskriminacije prema ijednoj doseljenoj grupi. Razlog nisu samo povijesne prilike, već i naprosto stoga što ih je premalo pa se takav sustavni rasizam realno nije ni imao priliku razviti.

SAD, kao zemlja iz koje potječe suvremeni rasizam, ne samo da je putem holivudskih filmova izvozila rasizam po svijetu, već je zadnjih desetljeća predvodila borbu protiv rasizma koju su naša civilna društva prihvatila bez ikakve kritike pa se tako u Hrvatskoj suzbija diskriminacija manjina koje se u Hrvatskoj broje, ne u promilima, već permirijadima (jedan dio od deset tisuća) dok se najbrojnija rasna manjina – Romi – zanemaruje. Da se razumijemo, svaka manjina je važna, ali ako zatvaramo oči pred brojčano najvećom i sustavno ukorijenjenom diskriminacijom, tada je borba protiv ovih permidijarnih naprosto nakaradna. Reagirati na nasilje u dalekoj zemlji i održavati Black Lives Matter prosvjede, a desetljećima zanemarivati autohtoni rasizam prema Romima u potpunosti je promašeno te se u tome očituje svo licemjerje i izgubljenost civilnih društava u Hrvatskoj. Kod nas postoje domaće kopije svih onih udruga i borbi koje se vode na zapadu počevši od feminističkih do LGQBT, a Romima se bave jedino romske organizacije. Razlog je naprosto taj što Romi nisu issue, trenutno nisu bitni u SAD-u i europskim zemljama što posljedično znači da nisu bitni ni hrvatskim civilnim društvima te se njihova borba efektivno ni ne vodi.

Stereotipi o susjednim narodima uzrokovani su interpretacijama prošlosti koji se prenose na sadašnjost. Upravo zato što su Oni nešto počinili u prošlosti, neupitno je da u sadašnjosti Oni hoće nešto slično. Biti pripadnik One nacije nije nimalo problematično, ali nacionalno djelovanje u prošlosti i sadašnjosti, kao i same ambicije ili želje koje i u najmanjoj mjeri idu na štetu Većinskog naroda, često su uzrok negativnih percepcija spram određenih nacija. Romi za svoje stereotipe ne moraju ni činiti, ni misliti ni željeti apsolutno ništa. Njihovo je samo bivanje dostatno da budu ovakvi i onakvi. Romi nikad nisu predstavljali imaginarnu prijetnja za državno ili nacionalno, pa čak ni za opće dobro, već isključivo za privatno vlasništvo. Za razliku od Onih, Romi nemaju svoje države, pa zapravo ni nacionalne domovine u užoj definiciji te riječi. Njihovom bi se pradomovinom mogla smatrati Indija odakle su preci današnjih Roma prije više stoljeća (neki tvrde i prije jednog tisućljeća) krenuli po svijetu. Razlika između ovih dvaju pojmova je prefiks pra koji definira zemlju dalekih predaka za koju današnji potomci individualno ne mogu dokazati pripadnost, a samim tim ostvariti građanska prava kao što su npr. državljanstvo ili putovnica. Jedina domovina je ona u kojoj žive i u kojoj su živjeli u umirali njihovi preci – u našem je slučaju to Hrvatska.

Dok se izražena negostoljubivost prema strancima zove ksenofobija, Romi nisu stranci, žive tu stoljećima i diskriminacija prema njima ima svoje posebno ime – anticiganizam. Sam pojam je slabo raširen i poznat što svjedoči o razini zanemarivanja te problematike. Državni anticiganizam kroz povijest je prisutan u raznim propisima u Banskoj Hrvatskoj.  Svoj vrhunac, odnosno, točnije rečeno – dno, ostvario je za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su Romi slani u konclogore. Rasni, anti-romski zakoni za vrijeme NDH bili su posljedica prepisivanja zakona Trećeg Reicha, u potpunom neskladu s hrvatskom anticiganskom tradicijom. Naime, hrvatski pučki anticiganizam nikad nije bio agresivan te se manifestirao prvenstveno kao marginalizacija Roma. Ovaj važan faktor romskog identiteta ogledao se ne samo u društvenoj već i prostornoj, medijskoj i svakoj drugoj izolaciji. Romi naime postoje jedino ako prose, kradu, sviraju, siromašni su ili slave Dan romskog jezika. Inače su posve nevidljivi, jednostavno ne postoje.

Bitna odrednica romstva oduvijek su bile i obitelji s brojem djece značajno iznad prosjeka većinskog naroda, što je omogućavalo plemensku vezanost. Vlada Republike Hrvatske donijela je ove jeseni Nacionalni plan za uključivanje Roma, za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Vizija je da RH do 2027. godine bude zemlja u kojoj se romska djeca obrazuju u integriranim odgojno-obrazovnim ustanovama, radno sposobni Romi kvalitetno zapošljavaju, a većina romskog stanovništva ne živi u siromaštvu. U Vladinom planu nalazi se mjera kojom se planira do 2030. godine udio Romkinja koje su prvo dijete rodile u dobi između 16 i 20 godina sniziti sa sadašnjih 50% na 20%. Mjera će olakšati zapošljavanje Romkinja, ali posljedično će smanjiti romski fertilitet odnosno natalitet. Ovime će romsko stanovništvo u Hrvatskoj preći u centralnu podetapu demografske tranzicije. Iako su sastavljači plana imali dobre namjere, sastavili su diskriminatornu strategiju borbe protiv nezapošljavanja Romkinja. Umjesto poticanja zapošljavanja žena rotkinja, mjera potiče da Romkinje rode prvo dijete u kasnijoj životnoj dobi. Na ovaj se način problem zapošljavanja romskih majki ne rješava, već samo odgađa za desetak godina. Vlada RH ovom mjerom indirektno potiče diskriminaciju rotkinja koja postaje državno sponzorirana kod romske manjine.

Pomnijim čitanjem ostatka teksta, Nacionalni plan izgleda kao Eldorado za razne civilne udruge (romske i neromske) koje će jednokratnim edukacijama i radionicama izmusti novce, dok će stvarni efekt mjera biti minimalan. Valja pak pohvaliti konkretne mjere kao što su infrastrukturna ulaganja – jedan od takvih primjera je cilj da do 2030. godine 96% Roma naspram današnjih 60% ima vodovod.

Prema zadnjem popisu stanovnika u Hrvatskoj je živjelo skoro 17 tisuća deklariranih Roma. Romi su od 2018. godine prema podacima Državnog zavoda za statistiku postali druga nacionalnost po brojnosti živorođene djece premašivši Srbe te daleko iza sebe ostavivši većinske Hrvate. Udio Roma u novorođenim je 2009. iznosio samo 0,99%, a 2019. duplo više – 2,01%. Ukoliko se demografski trendovi nastave te ne dođe do masovnijih migracija, Romi bi već kroz nekoliko desetljeća mogli postati najbrojnija nacionalna manjina u Hrvatskoj. Romsko demografsko bujanje ovoj manjini daje sve više na važnosti, a posljedično se formira i sve izraženije opće mnijenje. Značajnijom demografskom prisutnošću, njihova će nevidljivost i marginaliziranost nestajati.

Ono što se mora postići je kompletna promjena paradigme o romstvu što se može ostvariti pozitivnim brendiranjem. Romi imaju što ponuditi, samo im treba dati medijskog prostora izvan reportaža o siromaštvu i manjinama jer se na taj način održavaju negativni stereotipi. Novi brendovi moraju biti dio masovne, popularne kulture kao što su glazba ili filmska industrija. Još jedan bitan faktor su reklame. Romska inkluzija u oglašavanju je najbolji pokazatelj diskriminacije i marginalizacije do nevidljivosti jer Roma u reklamama  uopće nema. Razlog je strah od gubitka klijenata radi povezivanja svojih proizvoda s romskom populacijom. Također, radi malobrojnosti i slabijeg financijskog statusa velike kompanije ne vide Rome kao ciljanu skupinu potrošača.

Romima se mora omogućiti da budu više od Cigana kakvima ih se percipira. Pozitivnu diskriminaciju u medijskom prostoru valja koristiti u promicanju ove manjine koja će prema svim pokazateljima imati značajnu ulogu u budućoj demografiji Republike Hrvatske. Hrvatska borba protiv diskriminacije mora se revalorizirati i udomaćiti kako bi se rješavali stvarni problemi hrvatskog društva, a ne oni fiktivni. Korisno bi bilo u natječajima za udruge civilnog društva razviti koncept borbe protiv rasne diskriminacije autohtonih manjina te shodno tome uvjetovati trošenje sredstava na borbu protiv anticiganizma. Jasnim razdvajanjem diskriminacije na nacionalnu, transkontinentalno rasnu i autohtono rasnu, nesumnjivo bi civilne udruge potaknulo na promicanje inkluzije Roma. Današnji oblici antidiskriminatorne politike u Hrvatskoj dopuštaju da se borba protiv diskriminacije Roma utopi u brojnim drugim borbama te da anticiganizam, baš kao i njegove žrtve, postane nevidljiv.

(Visited 160 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 3. 12. 2021.
Close