Written by 11:04 Godinu dana pandemije, Ogledi

Davor Dijanović: Zapad se zatvara, Kina ide prema tronu

Nešto više od godinu dana prošlo je od uvođenja prvoga „društvostaja“ (tzv. lockdowna) u Republici Hrvatskoj. Uzrok je svima poznat: koronavirus. Teško da se može pronaći ijedna riječ koja se u posljednjih nekoliko desetljeća toliko frekventno na globalnoj sceni koristila u javnome diskursu kao ona koja u različitim inačicama ima veze s riječju „korona“. Korona kriza predstavlja klasičan primjer „crnoga labuda“ Nassima Nicholasa Taleba ili „nepoznate nepoznanice“ Franka Furedija. Riječ je o globalnoj pojavi koja empirijski potvrđuje poznatu teoriju efekta leptira prema kojoj mahanje krilima leptira u jednom dijelu svijeta može proizvesti uragan na drugoj geografskoj točci.

Pojava iz Wuhana u Kini, koronavirus, u tren je oka izazvala globalnu pandemiju s promjenama koje će dovesti do tektonskih lomova u svim područjima ljudskoga života i djelovanja. Naime, koronakriza nije samo zdravstvena, nego je i ekonomska, geopolitička i sigurnosna kriza, ali i kriza koja nagriza temelje dosadašnjega prevladavajućeg liberalno-demokratsko modela ekonomskih i društvenih odnosa na Zapadu.

Koronavirus u ožujku je prošle godine doveo do globalnoga zaključavanja svjetske ekonomije. Iako je u međuvremenu došlo do ekonomskoga „otvaranja“ mnoge ekonomske aktivnosti do danas ne funkcioniraju u punome spektru, a uglavnom se odnose područje ugostiteljstva, turizma, kulturno-umjetničkih događanja i transporta. Sve države ubrizgale su velike količine novca u svoje ekonomije što je, unatoč porastu nezaposlenosti, spriječilo gospodarsku kataklizmu, no tek će budućnost pokazati koje će biti posljedice koronakrize, ali i masovnog tiskanja novca. Visoku inflaciju vjerojatno će biti teško izbjeći.

Prvi dani globalnog lockdowna pokazali su da čitav svijet, pa tako i države zapadne civilizacije enormno ovise o Kini koja se proteklih desetljeća pretvorila u tvornicu svijeta. Većina lanaca opskrbe, čak i za strateške proizvode kao što su lijekovi, danas započinje u Kini ili, alternativno, Indiji. A u vrijeme zdravstvenih ugroza pitanje nabave lijekova predstavlja strateško pitanje nacionalne sigurnosti.

Mogle su se pred godinu dana, u prvim danima krize, čuti ozbiljne najave o povratku (barem dijela) proizvodnje u Europu i Sjedinjene Američke Države, posebno u određenim područjima kao što je farmaceutska industrija. U njemačkome Bundestagu govorilo se o tome da će Kinu biti potrebno tretirati kao „strateškog rivala“. Njemačka kancelarica Angela Merkel tada je izjavila kako je pandemija otkrila potrebu za „određenim suverenitetom ovdje“, a francuski predsjednik Emmanuel Macron također je govorio o nužnosti ekonomskog suvereniteta.

Jesu li najave o povratku proizvodnje u Europu i SAD realne? Mišljenja sam da će se tek proizvodnja trenutno strateški najvažnijih proizvoda, a to su u razdoblju sadašnje krize maske i lijekovi, dijelom vratiti u zapadne zemlje. Proizvodnja u ostalim granama ili će ostati u Kini ili će potražiti druge države s jeftinom radnom snagu. Logika kapitalizma govori u prilog ovoga zaključka.

S druge strane, izgledno je da će i Kina dio svoje proizvodnje izmjestiti u druge države. Pretvaranje Kine u tvornicu svijeta, nastalo kao posljedica seljenja proizvodnje iz zapadnih zemalja, dovelo je do ekonomskog preporoda Kine. Posljednjih, međutim, godina i kineska je radna snaga poskupjela, a kineski proizvodi (Huawei je ponajbolji primjer) bitno su povećali kvalitetu. Do početka 19. stoljeća, kad su Kinu počeli uništavati tzv. opijumski ratovi, ova je država proizvodila gotovo 40 posto svjetskog BDP-a.

Visok ekonomski rast posljednjih desetljeća Kinu vraća na svjetski ekonomski tron, ali s druge strane dovodi i do velikog zagađenja zemlje. Upravo zbog potonjeg razloga, ali spomenute više cijene radne snage, kao i američkih kaznenih carina, u Kini se u posljednje vrijeme razmišlja o tome da dio svojih kompanija preseli u inozemstvo. Dakle, ne razmišljaju samo zapadne kompanije o tome, nego i one u kineskom vlasništvu, što je potpuno kompatibilno s kineskim projektom „Pojas i put“ kao oblikom globalnog projiciranja kineske ekonomske i geopolitičke moći.

Jačanje kineskog utjecaja dovodi do konfrontacije sa Sjedinjenim Američkim Državama, a kod analitičara i stratega do preispitivanja teze o tzv. Tukididovoj zamci prema kojoj prijeti opasnost od sukoba sile u padu (SAD-a) i sile u usponu (Kine). Mi zapravo već podosta vremena živimo u vremenu novoga hladnog rata čija je specifičnost ta da, za razliku od staroga hladnog rata, ne uključuje dva, nego tri globalna aktera: SAD, Rusiju i Kinu.

Mnogi geopolitički analitičari predviđaju slabljenje globalne moći SAD-a, transfer svjetske moći prema azijsko-pacifičkoj regiji, a koronakrizu vide ako svojevrsni akcelerator prema sinocentričnoj viziji svijeta. Ovdje nije vrijeme i mjesto za podrobniju analizu geopolitičkih, geostrateških i geoekonomskih nadmetanja velikih sila, no treba istaknuti da su u pravu oni cinici, poput književnika Michela Houellebecqa, koji tvrde da će svijet nakon koronakrize biti isti, samo malo gori.

Nema nikakve dvojbe da dolazi do jačanja azijsko-pacifičke regije, i novi šef američke diplomacije Antony Blinken Kinu je nedavno označio kao najveći geopolitički izazov 21. stoljeća, no treba uzeti u obzir da Sjedinjene Američke Države posjeduje iznimne mogućnosti političke, ekonomske, vojne, intelektualne i ine mobilizacije i da bi prerano otpisivanje Amerike bilo pogrješno. Za Sjedinjene Američke Države najveći problem zapravo je sve veća unutarnja polarizacija i sve raširenija kultura poništavanja (cancel culture) koja stvara snažna društvena trvenja.

Američko geopolitičko pozicioniranje ovisit će i od vođenja strateški inteligentne vanjske politike u koju se svakako ne ubraja moguće zazivanje dvostrukog obuzdavanja Kine i Rusije istodobno. Za takvo što ni Amerika nema kapacitteta i svako otvaranje novih frontova prema Rusiji slabi Ameriku za adekvatno strateško pozicioniranje prema Kini. Američko približavanje Kini (koje je, paradoksalno, omogućilo da Kina postane ono što danas jest), kao strateški manevar osmišljen od strane Henryja Kissingera, omogućio je SAD-u ograničavanje sovjetskog utjecaja i pobjedu u hladnome ratu. Pritom treba imati na umu da je Kina već danas mnogo ozbiljniji rival nego što je SSSR ikada bio. Ono što ostaje glavni adut SAD-a njezina je meka moć (što znači i bolje mogućnosti stvaranja saveza i koalicija) koju će Kina teško ikada dostići jer jednostavno nema univerzalni narativ koji bi ponudila svijetu. Autoritarni režimi nisu, naime, većini ljudi osobito privlačni.

Još do kraja Drugoga svjetskog rata svaka rasprava o velikim silama nužno je uključivala i europske države. Danas, Europska unija ne predstavlja, ni skupno i pojedinačno, silu koja bi predstavljala relevantnoga međunarodnog aktera. EU nema stratešku autonomiju, njezin utjecaj u međunarodnim odnosima ne može se mjeriti s utjecajem SAD-a, Kine, pa ni Rusije, a i njezin ekonomski utjecaj (koji je trenutno relevantan), pod pretpostavkom nastavka dosadašnjih demografskih trendova, u budućnosti će biti sve manji. Sada već legendarna Kissingerova rečenica „Koga da nazovem kada hoću razgovarati s Europom?“, dobila je svoju potvrdu i na početku koronakrize, kad su se preko noći (slično kao i u vrijeme migrantske krize 2015.) srušile temeljne vrijednosti na kojima Unija počiva.

Europska unija na početku krize pokazala je potpunu nesposobnost za strateško krizno djelovanje i komuniciranje, ali i izostanak elementarne solidarnosti među državama članica. Kao i u svakoj izvanrednoj situaciji pokazalo da se u krizi svaka ptica svome jatu leti, a legendarne floskule o europskom jedinstvu preko noći su postale materijal za dobru zezanciju.

Bečki Der Standard ovako je sumirao stanje u EU početkom koronakrize: „U borbi protiv koronavirusa egoizam njezinih članica paralizira Europsku uniju. Na primjeru zaštitnih maski jedinstvena Europa demaskira se na stravičan način. Nema ‘europske solidarnosti’, koja se neprestano troši u svečanim političkim govorima. Nema je među članicama EU. Svaka nacionalna vlada najprije gleda kako stoji u anketama. Kako bi se inače moglo objasniti da nema zajedničkoga europskog postupanja u borbi protiv korona virusa? Postoji 27 različitih strategija zatvaranja granica, ograničenja izlazaka, zaštitnih mjera, testiranja, obveze nošenja maski i zaštitnih razmaka. Svaka zemlja za sebe određuje koliko dugo će biti zatvorene škole, sveučilišta i državna tijela. Na granicama je čak bilo neveseloga revanširanja: ti si meni zatvorio granice, a ja tebi ne ću propuštati njegovateljice koje rade 24 sata i jako ti trebaju. I što god bili razlozi: zadržati zaštitne maske i respiratore namijenjene prijateljskoj zemlji u nevolji, to nikako ne ide“.

Korona-kriza potvrdila je da su države i dalje najvažniji akteri na međunarodnoj sceni i da su lažni bili oni marksistički ili anarholiberalni profeti koji su predviđali odumiranje države. Realizam se na velika vrata vraća na međunarodnu scenu, a sve bljeđe izgledaju liberalno-idealističke paradigme međunarodnih odnosa. Laktarenje, moć i sila ponovno postaju osnovni zakoni djelovanja u anarhičnome međunarodnom okruženju, a baš sve što se događaja oko nabave i distribucije cjepiva govori u prilog tome.

Korona-kriza izazvala je velike ekonomske poremećaje i dodatno intenzificirala i usložnila međunarodnu scenu, no ipak je najveće posljedice ostavila na zdravstvenome planu i području međuljudskih odnosa.

Ono što je primjetno u našoj državi, a slično imamo i drugdje, stvaranje je dva radikalno suprotstavljena tabora koji zauzimaju dva dijametralno suprotna stava o koronavirusu.

S jedne strane imamo one tvrdokoronaše koji bi zbog koronavirusa sve ljude – karikirano gledano – na pet godina zaključali u podrum da ne smiju nosom proviriti van. S druge strane imamo one koji negiraju samo postojanje virusa. Ratio je ipak negdje drugdje. Da, virus postoji i od njega se umire, no je li taj virus u svojim dosadašnjim oblicima i valovima (do kraja ožujka 2021.) bio baš toliko opasan da je opravdavao do sada poduzimane mjere? Mišljenja sam kako nije i kako mjere koje se poduzimaju jednostavno nisu proporcionalne težini ugroze.

U ime lažne sigurnosti ograničavaju se elementarna ljudska prava i slobode, a efekti koji se time postižu, empirija govori tome u prilog, pritom su vrlo upitni. Nedosljednosti i kontradiktornosti u stavovima koje znanstvenici iznose (nitko nije učinio toliko za pad povjerenja u znanost kao ponašanje znanstvenika u ovoj krizi), ali i upitnost legitimiteta dijela mjera kod mnogih ljudi izazivaju sumnje u provođenje socijalnih eksperimenata iza kojih stoje skrivene agende.

Pitanje modela obračuna s koronavirusom od početka izaziva velike prijepore i razmimoilaženja, pri čemu ni u Europi ne manjka onih koji su skloni kineskome modelu (u Kini imamo sustav tzv. socijalnog kredita, kao oblika mjerenja „moralno-političke podobnosti“, koji se provodi putem umjetne inteligencije), a koji se u zemljama liberalne demokracije teško može provesti, a da se ne odustane od temeljnih vrijednosti koje liberalna demokracija proklamira. Doduše, još pred osam godina i neki su zapadni znanstvenici, ekonomisti i novinari demokraciju nazivali vladavinom rulje i za Europu zazivali dorađeni kineski model.

U prirodi je svih režima, od onih preddemokratskih, despotskih i apsolutističkih pa do autoritarnih i totalitarnih volja za moći i želja za kontrolom nad ljudima. A kontrola se uvijek može najlakše uvesti po krinkom brige za sigurnost. Klasičan je primjer sekuritizacija terorizma nakon 11. rujna 2001. Ove će se godini obilježiti dvadeset godina od toga terorističkog napada, a protuterorističke strategije koje su nakon toga donesene te su terorizam postavile kao ključno pitanje nacionalne i međunarodne sigurnosti, dovele su do bitnih ograničavanja temeljnih ljudskih prava i sloboda.

Jean Baudrillard smatrao je da je „rat protiv terorizma“ potkopao liberalnu demokraciju. Smanjene su individualne slobode i prava, a to je za francuskog filozofa, kako piše u knjizi Duh terorizma pobjeda terorizma koja se očituje u „recesiji sustava vrijednosti, svake ideologije slobode, svega što je ponos zapadnog svijeta, i na što se on oslanja u ostvarivanju utjecaja nad ostatkom svijeta. Do te mjere da se ideja slobode već briše iz običaja i svijesti, a liberalna globalizacija počinje ostvarivati kroz vlastitu suprotnost: policijska globalizacija posvemašnje kontrole i zaštitnog terora“.

Čini se da se u pogledu borbe protiv koronavirusa mogu povući donekle slični zaključci. Neki tu pojavu zovom novom normalnošću, no riječ je o duboko poremećenome stanju koje ni u kome slučaju ne bi trebalo prihvatiti kao bilo kakav oblik normalnosti osim ako se ne krećemo prema svijetu koji će predstavljati najgoru kombinaciju antiutopijske imaginacije Orwella i Huxleya.

Stav koji u javnome diskursu kronično nedostaje kad je u pitanju odnos prema koronakrizi onaj je utemeljen u zdravome razumu. Virus postoji, od njega se umire (posebno starije i rizične skupine), no i laicima koji razmišljaju svojom glavom jasno je kako je vrlo upitno jesu li sve mjere koje se poduzimaju proporcionalne ugrozi. Kako s tim virusom što normalnije živjeti i kako ne žrtvovati slobodu u ime sigurnosti?

Ovo bi pitanje trebalo predstavljati polaznicu svih racionalnih strategija borbe protiv virusa. Umjesto toga dio dične „struke“, ali i medija natječu se u proizvodnji medijske histerije ne mareći uopće za posljedice koje će takvo ponašanje ostaviti po psihu ljudi.

Nakon pandemije koronavirusa moglo bi doći ne samo do nagloga širenja broja umrlih od drugih bolesti (jer dijagnostika u krizi radi s bitno smanjenim kapacitetima), nego i do pandemije depresije i psihičkih oboljenja. Mnogi ljudi već danas osjećaju psihičke posljedice, a čini se kako se u odnosu prema ovome problemu vrlo malo uzima u obzir utjecaj mjera na psihičko zdravlje ljudi. Pritom treba reći kako su mjere u Hrvatskoj mnogo fleksibilnije i manjeg intenziteta nego u mnogim drugim državama Europske unije.

Nakon nešto više od godine dana od pojave Covid-19 jasno je kako će ova kriza imati vrlo ekstenzivne posljedice na nizu područja ljudske egzistencije. Sve posljedice teško je i danas predvidjeti, no dosadašnji modeli odnošenja s krizom nisu u svemu najsretniji i otvaraju brojna pitanja, posebno glede odnosa prema kategoriji ljudske slobode. Koronakriza nesumnjivo donosi tektonske promjene na društvenome planu. Ako je početak Prvoga svjetskog rata označio kraj dugoga 19. stoljeća i pravi ulazak u 20. stoljeće, onda bez ikakve dvojbe možemo reći da početak korona-krize 2020. godine znači kraj dugoga 20. stoljeća i pravi ulazak u 21. stoljeće.

(Visited 289 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 1. 4. 2021.
Close