Written by 10:18 Hereze, Ogledi

Lovr P trić: O znanosti o opstanku i prostoru za nju u urbanističkim prognozama

1971. godina. Opravdani otac, možda sada i praotac, skupa naučnih disciplina, koliko-toliko afirmiranih struka, ali i onih što su još u nastajanju, pa i stajališta na propitljivim osnovama — svih njih sustavno okupljanih pod dvočlanim nazivom grčkog postanka, odnosno znanosti promatranja moralnih implikacija i komplikacija unutar ukupnosti života kao i svih stratificiranih oblika istoga u prirodnom sustavu koga smo svi (ili bi bar bilo pravično da smo) ravnopravni sudionici — istoj toj (ovom članku prvofusnotnoj) pojavi doznačava idući atribut: znanost opstanka[1]. Ovaj članak tako nastoji komparativnim uvidom u srodna naučna polja (sklonosti, nagađanja ili suglasnost njihovih dominantnih vizija) doći do opravdanja takvoga naziva i rasuditi optimizam ili pak zloslutnost doba koja nastupaju ili koja su — s obzirom na, hah, pozamašan historijski odmak od gotovo 50 godina — nastupila. Autoritarna figura ovoga područja u svom magnum opusu iz 1971. tako kroz 13 poglavlja ocrtava disciplinski sklop u koji su uvrštani i:

  • analiza i kritika znanosti (u širokom smislu toga pojma);
  • podrobniji uvid u onu o životu, odnosno biologiju;
  • katkad dobrohotan, katkad pakostan suodnos nas (ljudskih individualaca kao i skupina) i ukupnog ili parcijalnog okoliša;
  • doslovniji pokušaji ograničavanja područja znanosti;
  • razjašnjavanja pojmova poput probitka, opstanka i drugih na mikro- i makro-razinama života u njihovim najprostijim smislima, pa do najkompliciranijih

i slično.

U prvom poglavlju svoga rada autor prati razvod razmišljanja o biologiji kao najvažnijoj od svih znanosti zahvaljujući sastojku “živoga” (bio-), supostavljajući biološka i biologiji bliska koncipiranja poput holizma (promatranja pojava u njihovoj ukupnosti, nasuprot praksi oduzimanja i promatranja pukih sastavnica; npr. čitava biološka stanica nasuprot staničnoj srži, citoplazmi, vakuoli, ribosomima, mitohondriju, lizosomima i slično), vitalizma (promatranja pojava kroz prizmu živosti kontra strojčanog promatranja funkcija — tu autor prianja opoziciji toplo-hladno i niski drugih antonimskih parova) i drugih. Ipak, uzimajući priču o opstanku kao najbitniju, primat pridobivaju autorova razlaganja adaptacija: fiziološka adaptacija, adaptacija na razini hormona, razvojna adaptacija (kako populacijska tako i mutacijska) i kulturna adaptacija (kako individualna tako i skupna), koja u biti stoji za fiziološku adaptaciju na psihološkom planu.

Od važnosti za ovaj članak biram istaknuti autorova razmišljanja o pojmu ljudskoga razvoja u budućnosti, koja su unutar znanosti svakako dobro znana i autoritarna. Supostavit ću ih prognozama i vizijama iz drugih stajališta — bilo ovlaš bilo ozbiljno zagrizam u $$$ociologiju (potrošačku, da, bravo!), urbanizam, okolišnu znanost, kozmopolitanističku i kapitalističku sociologiju. Pojam razvoj autor promatra iz par različitih stajališta: razvoj kao pratnja nauma zadanih od Boga ili bogova; razvoj potvrđivan u parolama o količini i boljitku, punom parom promoviran kroz 20. st. A onda, filozofski koncipiran pojam razvoja koji tvrdi da on zbog polovičnosti bilo kakvog oblika znanja mora ostati raskliman i ni u kom slučaju sasvim pojmljiv, razaznatljiv, kamoli proricljiv. Ono valja razgraničiti i valja mu pronaći jasan cilj. Kao put do sigurnog, dokazivog znanja, autor u konačnici bira mudrost (koju sinonimično svodi do znanja o uporabi znanja)— a nakon dostizanja mudrosti koristiti ga kao obranu od opasnog znanja i kao alat za rasprostraniti zalihu znanja koja dotada postoji.

Glavna pitanja koja u ovom slučaju moramo konfrontirati su (svi izvorno zgodno počinjući slovom p): populacija, mir, polucija, siromaštvo, politika i razvoj. U nastavku članka potraživat ću prostor, makar marginalan, za pokoji od ovih 6 ključnih pojmova unutar područja srodnih ovom; 6 postojanih sidrišta za koja držim da imaju vitalno bitnu funkciju i u okvirima pripadajućih prikaza o budućnosti (ma i da su samo slobodna nagađanja), taman toliko da svojom pojavnošću načnu buduća promišljanja o (proporcionalno promatrano) davno ukucanim pojmovima, koji su tu u novom ruhu.

Socijalna odgovornost

Malo po ustanovljivanju, a blago samo zašavši u doba kakvo valja zvati popularizacijom znanosti o opstanku (radnja pozicionirana u 1977. godinu[2]), izbijaju vitalna pitanja o škakljivom joj području: socijalnoj odgovornosti koju praksa joj sa sobom nosi. S tim rizikom na umu, a u nastojanju da ga učinkovito anulira, S. Gorovitz ulazi u pomna razlaganja onoga što bi na tom polju moralo biti primarna okupacija. Popis bolnih točaka glasi:

  • alokacija limitiranih dobara u okvirima zdravstva;
  • propisi na planu zdravstva;
  • uporaba ljudskih bića u pokusnim situacijama;
  • širina područja povlastica i isključivih prava u području zdravstva;
  • ograničavanja istraživačkih poduhvata;
  • odgovornost spram onih koji su zavisni od drugih;
  • smrt i umirući (proklamacija smrtnog stanja, fiksirana granica života i smrti);
  • odanost radu unutar doktorskog zanimanja;
  • odnos doktora i korisnika bolničkih usluga i
  • kontrola ponašanja.

A osim propitivanja dotičnih, nužna bi bila i ponovna uspostava pojmova kao što su:

  • samoupravnost;
  • prisila;
  • normalnost;
  • prirodnost;
  • prava;
  • ovisnost;
  • pravda;
  • nužnosti i iziskivanja;
  • odgovornost i
  • osobnost (bivati osobom);

obuhvatnog li pojmovnika mahom skliskih natuknica! Pa, u slučaju da ovoj granično uputnoj listi (prilikom čitanja ovog popisa pojmova njihova izvorna struka poprilično odbija biti prokazana) manjka disciplinskog fokusa, Gorovitz stvar do mrvu tanašnijih tančina dovodi tako što tvrdi kako su zglobna moralna pitanja uočljiva u idućim područjima:

  • mogućnosti razdvajanja spolnih od razmnožavalačkih aktivnosti;
  • novi načini dobivanja i obrađivanja informacija, uključujući izvanstandardna ispitivanja;
  • novi načini čitanja statističkih podataka u stanovitim područjima;
  • razvoj psihofarmaka i drugih sumnjivih ili slabo ispitanih alata koji mogu narušavati kakvoću ponašanja (kontrola, manipulacija ponašanja i srodno) i napokon
  • nužnost porasta pronicanja u sklop fizioloških i psiholoških vidova svih individua.

Do tančina, ali sa zrnom soli! Ako ništa, zasad bar isplivava njihova dominantno biološka priroda. Tako udarana bî osnova u davnini, 1977.; mi pak tu udarismo (možda klimavu) osnovu krovnim pojmuljkom: socijalna odgovornost. Priđimo joj sada u drugom smislu i uzmimo promatrati izbliza. Ostaju li istaknuti pojmovi u opticaju i dandanas? A u budućnosti? Kalibrirajmo priču kroz iduća očišta i kritički promućkajmo pročitanim. Počnimo od gradoslovlja.

Gradovi u raljama razvoja

Na urbanističku stoga točku promatranja! Što bi R. D. Atkinsonu značio most ka budućnosti, kuda prolazi i koliko prognoza nudi optimizma, a koliko nas zavija u apokaliptično industrijsko kašlj-kašlj sivilo[3]? Iz urbanističkog motrišta prognoza nastupajućih 20 godina (na umu imati 1998.!) liči na mišung plus i minus sastojaka, a odvagnuti ih donosi nam slabo zadovoljiv nalaz. Počnimo optimistično dok smo još u mogućnosti:

Do okvirno 2018. gradovima populacija i broj poslova imaju opasti, ali nikada apsolutno, odnosno do kriznih točaka. Poboljšanja u socijalnoj skrbi uzrokuju porast broja radnika u urbanim područjima, stimulirajući zavidan broj tržišnih aktivnosti drugoga stupnja i automatski smanjujući stopu kriminala i socijalnih protuzakonitosti. Opći urbanistički razvoj (uzmimo minimalizirajući automobilni transport) učinkovito potiču pritisci okolišnog tipa (uzmimo potražnju za čistim zrakom), što stoji pozitivnom točkom. Potom, urbanistički razvoj pojačano privlači novu populaciju zahvaljujući svojim pozitivnim stranama, što iznova stoji validnom točkom i iz ovog očišta danas smo zbilja u moći potvrditi. Napokon, do 2018. nastupa divizija poslova na globalnoj razini i razlika u porastu produktivnosti — urbana područja nasuprot onih koja to nisu — a urbanistička područja postaju poprišta kompliciranijih poslova, ostavljajući ostatak rutinskih aktivnosti drugima, drugamo.

A prognoza njima uskos glasi:

Do okvirno 2018. ljudska požuda za ruralnim područjima narasta do povratka na njih i do zapostavljanja urbanih i suburbanih zona gradova. Industrija ima postupno zaokupirati područja niskih troškova i visokih pogodnosti, što vodi masovnim gubicima poslova u urbanim područjima visokih troškova i do niskog životnog standarda. Industrijski razvoj pojačava mogućnost daljinskih komunikacija i poslovanja u zamaknutijim područjima, odnosno izvan samih gradova, tako da izaziva izvankontrolna urbanistička bujanja, a — s tim ruku pod ruku — omogućava i daljinska spajanja mnogih tržišnih aktivnosti. Po ovoj prognozi socijalna pitanja poput kriminala i siromašnog obrazovanja u gradovima ostaju kao dotada ili čak postaju brojnija, a uz još štošta nu i kumulativnih uzrokovanja — pravilno ovim nizom — nižih prihoda, nižih usluga, viših taksi, i u konačnici napuštanja buržuja. Kao šlag na tortu, industrijski razvoj anticipirano izaziva i pad sukladnosti viših poslova u gradovima i radnika nižih kvalifikacija koji u njima stanuju.

Pritaknimo još koji urbanistički glas, a kalibar suzimo zub-dva: kakvu nam budućnost prognozira kozmopolitanizam? Koordinata nariktana na 2004.

Kozmopolitanistička maštarija

Ka multi-kulti urbanalijama i po-mo kozmopolištinama! Uzmimo za polaznu točku kozmos u kom bi oba atributa postojala mimo pukih praznodiskusijskih i ljagobacačkih nakana. Baština kozmopolisa, stručan glasić[4] tvrdi, stoji u uskom suodnosu s političkim strukturama što ih pronalazimo u današnjici, odnosno, kako i sam pojam izvorno govori: kombinacija prirodnoga, kozmičkoga (cosmo) i socijalnih oblikotvorina (polis). Primarni cilj kozmopolisa pronalazimo u konstruiranju kulturno unificiranog društva nužno zasnovanog na stabilnom sustavu socijalnih odnosa, odnosno uzajamnih stajališta i modusa komuniciranja koji ih unutar stanovništva razvija.

Kozmopolis: grad koliko svačiji a ničiji toliko ničiji a svačiji.

Multikulturalna urbanizacija u svojoj srži obuhvaća skup pojmova kao što su kultura, društvo i prostor. U takvom postupku kulturnog pripajanja dominantna kulturna grupa prihvaća pridošličku, njima imigrantsku kulturnu grupu, i potonja u ogromnom postotku slučaja biva smatrana kvalitativno nižom, siromašnijom kulturom. Migrantima stoga na izravan ili implicitan način nalažu adaptaciju kao izlaz iz situacija toga tipa. Migranti tim postupkom bivaju ogoljivani vlastitih kultura pod krinkom miroljubivog pojma “multikulturalna urbanizacija” i pod-mu-pojma “asimilacija”. Unutar takvog sustava nužno dolazi do strukturalnog disbalansa, s obzirom da “kultura” i “narodnost” zatomljuju svoj psihološki, kulturni i socijalni prizvuk i postaju manipulirani političkom moću — strukturalni disbalans tu označava nasilnu strukturiranu različitost od narodnosti do narodnosti. Kulturom u konačnici ostaju nazivani samo standardizirani normativi ponašanja.

Pokušaj konstruiranja pojma supkultura nastoji zadržati zamisao distinktivnih kultura usto im priznavajući drugačiji odnos spram kulturnog standarda (dominantna kultura, dakako). Sama uporaba pojma “supkultura” dokida mu pluralizam mogućnosti promatrajući ga kao puki dio dominantnog kulturnog strujanja, za razliku od samostalnog i samoupravnog strujanja, što ga dakako omalovažava.

A onda još i javni prostor.

Javni prostor

Javni prostor. Makac sad na 2006., dz nam valjda pamtljiviju. Boštjan Bugarič i Ivan Stanič[5] naglašavaju pojavu pluralizma prostora u (tadašnjim i slobodno kažimo) današnjim gradovima, u kojima javni prostor poglavito oblikuju kapitalizacija i privatizacija. Tako ga faktički dokidaju i otpisuju mu komunalni atribut — kako u socijalnoj, tako i u fizičkoj formi grada. Istim postupkom javna osoba kao figura biva izbrisana, a javni prostor podvrgnut postupcima kao što su turistifikacija (touristification) i gradizacija (citisation), što mu značajno oživljava sadržaj, ali u novom obliku. Ta ga dva postupka obogaćuju dvama tipovima organiziranog kapitala koji otuda ograničavaju razvoj raznolikih socijalnih sadržaja i podržavaju samo mali broj socijalnih aktivnosti — jasno na čiju korist a na čiji uštrb. Toliki razvoj u području turizma implicira obrnut razvoj odnosno svakojaka nazadovanja sadržaja za populaciju takvih prostora.

Razni su autori otvarali raspravu o ovom, naglašavajući kako npr. turizam stoji za privlačan faktor, ili donosioca kapitala u grad u zavidno kratkom roku (ostavljajući svaku suparničku stranu dobrano iza), kao i naglašavajući kako turistička industrija danas sa sigurnošću zauzima vodstvo kao najbitniji izvor prihoda (pritom planski ignorirajući čitav niz škodljivih faktora uzrokovanih brojkom tih turističkih sadržaja naspram stalnog broja lokalnog stanovništa). Drugi postupak, gradizacija, znači i postupak poslovnog oživljavanja, koji uvodi mnoštvo uniformiziranih poslovnih aktivnosti i unakažava privlačnost tih prostora (koji su, usput, mogli biti dani u svrhu drugih raznolikih i zanimljivih aktivnosti) — zgradama opada pristupačnost zahvaljujući porastu najma, a javni prostori postaju napola privatni i prazni kako dan prolazi, odnosno po koncu radnoga dana. (Živa istina, priznati moramo.) Ovakvi prostori dobivaju značajku pukih monotonih s)t(r)uj(anja i dotadašnja stanovalačka svojstva takvih prostora postupno bivaju izbrisana na račun urbanizacijskih postignuća — domovi postaju poslovni i administracijski prostori. S javnim prostorom, logično, odlazi i javna osoba. Papá. Zahvaljujući izvrsnim sposobnostima adaptiranja, sadržaji kapitala lako ugađaju najrazličitijim urbanim situacijama i usprkos najrazličitijim socijalnim iziskivanjima stvaraju simulirana i artificijalna okružja u kojima komunikacija s onima koji su izvana tih urbanističkih žarišta biva minimalizirana.

Znanosti o opstanku, fališ

Što onda od znanosti o opstanku? Kroz koju ju pukotinu u taj sklop ugurati? Okupirani prognozom budućnosti, izvadimo ponovno onih 6 pojmova, pa kroz molitvu isuskristalizirajmo crnu i mutnu sliku razvoja sad iz svih rakursa ovog nakaradnog multidisciplinarnog aparata skupa. (Tu koristimo priliku da bar implicitno uputimo poziv na socijalnu odgovornost, kroz 6 stupaca suza otpisujući pojam polucija kao onkraj ama baš ičijih zanimanja…) Područja što ih dotaknusmo, tih par znanosti u nastajanju, prvi su, kažu, glasnici budućnosti.

Mir: kakav? Čiji? Koga, s kim? Na koliko? Ako i da, zasigurno utvrđivan na minimalnim kompromisima, dogovorno održavan obostranim trzavicama (krušnim mrvicama svakom punokrvnom novinaru), i takav da oni koji ga produciraju moraju nalikovati igračkama u rukama političkih moćnika — ma koliko to banalizlizano zvučalo. Iz prostora političkog zakulisja dizajnirana na istu foru biva i populacijska slika: manipulacija životnim prostorom, jaz imućni-siromašni sustavno naštimavan do pripadajućih točaka puknuća i puštan da u ovih oslobodi lažnu nadu, turistolatrija u trajnom usponu, multi-kulti u sigurnoj i slabo odgodivoj transformaciji u nulti-kulti… Ukratko: muka u raspoznavanju humano-bioloških crta u čitavoj priči plus mar za prirodu u potpunosti odsutan iz tuđih narativa. Smrdi li to na siguran kaos na laganom kuhanju?

P.S. Pristojan članak s obzirom na to da mi od starta fali tipka, hm? Sv s mož kad s hoć! njžs!


[1] Potter, Van Rensselaer. Bioethics: Bridge to the Future. Prentice-Hall, 1971.

[2] Gorovitz, Samuel. “BIOETHICS AND SOCIAL RESPONSIBILITY.” The Monist, vol. 60, no. 1, 1977, pp. 3–15.

[3] Atkinson, Robert D. “Technological Change and Cities.” Cityscape, vol. 3, no. 3, 1998, pp. 129–170.

[4] NASSER, NOHA. “From Multicultural Urbanities to the Postmodern Cosmopolis: A Praxis for Urban Democracy.” Built Environment (1978-), vol. 30, no. 1, 2004, pp. 4–16.

[5] BUGARIČ, Boštjan, and Ivan Stanič. “Transformation of Public Space, from Modernism to Consumerism.” Urbani Izziv, vol. 17, no. 1-2, 2006, pp. 173–176.

(Visited 102 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 28. 8. 2021.
Close