Written by 09:13 Hereze, Književnost, Kritike

Lovre Petrić: Ljubavno pismo “Nacističkoj književnosti u Americi”

Čileanski književnik Roberto Bolaño, valjda najveće suvremeno čudo posthumnog štancanja uspješnice za uspješnicom, rođen je 28. travnja 1953. godine u glavnom gradu, Santiagu. Idućih 50 godina proteže se tupokutnim hispanotrokutom domovine Čilea & Meksika & Španjolske, u posljednjoj se naposljetku skućiva te u tamošnjoj Barceloni – ili, ako mislite da je pravo, Barceloni neslobodne Katalonije, nositeljice zastave (tzv. senyera, jedna od najstarijih europskih uopće) koja prikazuje isto što i makedonska (ona od 1995., izborena pokraj čitavog arsenala šurikena i Sunca u svim fazama svemira) samo iz druge točke gledanja i koja za El Clàssica mjestimice presvlači polovicu sjedala Camp Noua ispod blaugranesa u žuto, a polovicu u crveno – 15. srpnja 2003. dočekuje svoj kraj, izlubljujući se iz jezgre te skromne četveročlane obitelji i prepuštajući ih vege-dijeti na bazi listova još neobjavljenih knjiga i knjižurina što preostalu trojku imaju prehraniti zanavijek.

Bavi se svakojakim poslovima. 1996. godine taj hiperproduktivac objavljuje Nacističku književnost u Americi (špa. La literatura nazi en América, eng. Nazi Literature in the Americas – Amerikā nepotrebno gramatički umnoženih, da se površno i uvijek u prvom redu politično SAD-ovstvo ne bi slučajno sámo našlo na meti) koju u nas gotovo 20 godina potom prevode Ariana Švigir i Dinko Telećan. Engleski prijevod nije znatno brži – pojavljuje se 2008. Bolaño u romanu na ciklopedičan način predstavlja izmišljenu galeriju krajnjedesničarskih zanimalaca za književnost i po svoj prilici vječitih promašaja u nastojanju ostvarenja svojih dalekosežnih snova. Svi od uključenih izviru iz neke točke američkog trikontinenta i duž i diljem istog tumaraju nižući nadasve zabavne epizode vrijedne ovakvog antologiziranja. A s druge strane, da ove antologije nije, spomenuti bi bez dvojbe bili osuđeni na posvemašnji zaborav. Odatle njena posebnost i prešutna poruka budućim pokušajima ove književno-faktografske forme – njen kriterij nije kvalitativan.

KuA okuplja 30 vinjeta, brojkom spremnih posjesti se duž mjeseca fikcionalne amero-naci-beletristike ako taj ikada proglase. Kad svoj dan može imati Mickey Mouse (18. studeni), tko da za to pravo uskrati Argentina Schiaffina tzv. Masnog, autora zbirke pripovijetki Pune lopate luđaka (1985.), zbirke od 3 pripovijetke gdje ni jedna ne premašuje 7 stranica imena Romančina o buenosaireskim restoranima (1987.), niza od 30 epigrama pod naslovom Antologija najboljih argentinskih viceva (1972.) ili manifesta protiv sudskog staleža imena Pun nam je kurac (1973.)? Ne upirimo prstom, u protivnom bismo baš od Disneyja i mogli početi. Nego: učesnike Bolañove antologije spaja simpatiziranje NS režima, svjetonazora i ćudorednog sustava. Ako ćemo govoriti načelno i iz osnove ljudski – svi se oni više ili manje mogu smatrati topovskim mesom. Gongorističnije kazano: svi ubrojeni neubrojivi su društveno. A opet ima tu i poljodjelnih sitnodušnika književnih ambicija donekle naklonjenih ikonografiji i obrisnim crtama pojmovnika NS-a, ali koji su ustvari od pravog NS svjetonazora i operativnog modusa udaljeni onih šest maksimalnih stupnjeva razdvojenosti, kako poznata teorija kaže. Znamenita je također i količina enciklopedijskih unosa unutar kojih se NS rječnika pronalazi u infinitezimalenim naznakama i nagovijestima, kao što npr. o Andrésu Cepedi Cepedi (zvanom Gospodičić) čujemo to da su ga oslovljavali paleonacistom, i više ni traga.

Da svaka pripovijest svijetom koji projicira ispred sebe otvara prostor obogaćivanju i preispisivanju, odnosno reorganiziranju svijeta u kojem se nalazi njezin recipijent, to već i ptice na grani kraj Ricoeurovog prozora znaju. Slično načinu na koji vas Paul Auster u Mr. Vertigu uvjeri da levitacija nije ništa posebno ni nesvakidašnje, i po zaklapanju knjige zaista vam nije na rubu pameti opovrgnuti ju, Bolaño se u KuA–i izlagačkim tonom i ustrojem romana pokorištava da bi dotjerao čitatelja do makar djelomičnog simpatiziranja simpatizerā nesimpatizirljivog. Ako vam ma i maštanje kako činite grijeh taj grijeh trajno ubilježava na dušu, postavlja se pitanje: što ako je čitavo predmetno područje, dakle pozornica, počinitelj, trpno tijelo i popratnosti tog grešnog čina – ako su svi navedeni u potpunosti fiktivni? Ricoeurova reorganiziranost svijeta u kojem se nalazi recipijent identificira NS ideološki set kao otprije poznati poklon-paket grijeha koji primate po zakoračenju u Bolañov roman, drugim riječima kao jedinu pronosnicu iz njegovog izvan- u njegov unutarfikcijski svijet, trećim riječima kao njegov etički antikompas. Posebno je umijeće književnosti – za manipulativnije izmišljavatore & retoričare i njena sveta dužnost – ne se samo oglušiti na ćudoredno pravosuđe, već kontekst izlaganog svijeta pored nesmiljene kiše moralnih minusa prikazati primamljivim, za umjetničku obradu gostoljubivim, a onda i pustolovnim, odnosno vrijednim priče koja se otvara čitateljskim sentimentalnim ulozima. Što je čovjek ako ne životinja koja pripovijeda i uživa u pričama? Posljednji se čimbenik ovdje postiže sniženo ljudskim: Bolañovi naci-literati za nas su prije svega sažalni književni nadobudnici šeprtljavih karijernih i životnih tokova pomračeni neukošću, manjkom vještine i opijenošću krivim idealima, pored svih opće-nam-&-vam-poznatih podataka o nadhororima i ultragrozotama NS-a, kao i njegovim još uvijek nezamrlim a možda i lagano ali postojano uznapredovalim tisućkilometarskim ispodoceanskim vriježama što se pružaju europskim i prekoatlantskim tlima. Navraćanja postojećih književnika poput Joséa Lezame Lime ili Allena Ginsberga te njihovi sporedni doprinosi pojedinačnim sudbinama dodatna su mudovitost na račun Bolaña, osobito prisjetimo li se ovakvih otkačenih slučajeva:

Sljedeće godine putuje autostopom u New York te se sastaje s Ginsbergom i nekim crnačkim pjesnikom u jednom hotelu u Villageu. Razgovaraju, piju, čitaju pjesme naglas. Potom mu Ginsberg i crnac predlažu da vode ljubav. O’Bannon isprva ne shvaća. Kad ga jedan od pjesnika počne razodijevati a drugi milovati, zgromi ga strašna istina. Nekoliko časaka ne zna što bi. Zatim obojicu zvizne šakom i ode. (…) Unatoč udarcima, Ginsberg će uvrstiti četiri O’Bannonova teksta u antologiju pjesnika bitnika koja izlazi godinu dana kasnije u New Yorku. (str. 145-6)

U romanu ima sudbina toliko bizarnih i pustolovina toliko sumanutih, inovativnih i neponovljivih, da je zbilja teško ostati suzdržan i ne otkriti zanimanje za Edelmiru Thompson de Mendiluce kad povedena E. A. Poeovom idejom iz Filozofije pokućstva od temelja uspostavlja savršenu prostoriju, mikrodetaljno nalik njegovoj zamisli; teško je ne pokazati želju za živim suočavanjem s tom vrtnom odajom koja 1944. ispoljava Edelmirino najbolje djelo, Poeova soba, djelo koje Bolaño zove pretečom nouveau romana i mnogih kasnijih avangardnih pokreta. Tko ne bi odozdola gledao umjetničke aeropoduhvate zadnjeuvrštenog, tko ne bi htio biti rame-uz-rame Masnom kad po pobjedi argentinske nogometne reprezentacije nad Meksikom na nebu uočava golemu svjetlost, nešto poput letećeg tanjura, kako lebdi iznad Aztečkog stadiona, i (…) prozirne prilike kako izlaze iz svjetlosti u pratnji psetanaca s ljudskim licima i krznom od vatre, koje prozirna bića drže na metalnim povocima, tko ne bi kraj istog zalogajio u stražnjem dvorištu u društvu bjelokutih pojava samo da vidi kako taj roštilj-majstor kukuljicom viška briše znoj s vrata, premda ne pripada ni desnici ni ljevici već ima prijatelje Crnce i prijatelje u Ku Klux Klanu te vjeruje u obitelj i vičan je posvajanju, no, bitnije od svega, stiče državljanstvo SAD-a? Koga to elementarna ljudska radoznalost ne promeće u interesnika za svjedočenje sljedećem vanzemaljskom prizoru:

Četrdeset kilometara od Temuca nalazi se Colonia Renacer. (…) Kružio je glas i da se, jer se vjenčaju jedino između sebe, žiteljima Renacera rađaju nakazna i maloumna djeca. Susjedi su šuškali o albino obiteljima koje noću voze traktore i neke su, vjerojatno namještene, fotografije iz ondašnjih časopisa začuđenom čileanskom čitaocu pokazivale blijede i ozbiljne ljude kako bez predaha obrađuju zemlju. (str. 100-1)

(Razlog za ne uzimati ideosferilije KuA-e k srcu Bolañovo je vlastito priznanje kako pišući o desnici ustvari piše o ljevici. No, ondje gdje je umjetničke kvalitete, alegorija nikad nije više od nadgradnje, stoga taj sloj tu u potpunosti zaobilazimo tumačiti.)

Godine 1934. objavljuje Paradoks oblaka, petnaest gongorističkih soneta, i Oličenje vulkana, intimne pjesme, svojevrsne preteče katoličkog feminizma i avant la lettre. Iznimno je plodna. Njezin je optimizam zarazan. Krasi je divna osobnost. Njezin lik odiše ljepotom i spokojem. (str. 83)

Sveukupno gledano, u romanu se radi o vremenskom rasponu od 1894. (riječ je o rođenju prvounesene Edelmire Thompson de Mendiluce, žilave Hitlerove suportrećanke koja okuplja rodbinu tek u 100. godini života, dakle 1993.) do dobrano preko 1996. KuA-in nagli istup u budućnost s obzirom na godinu njenog izdavanja znači prijelaz iz fiktivne dijagnostike u jednako vrijednu ali uzbudljiviju fiktivnu prognostiku, koja je prema konvenciji žanra – čak i u slučaju inače šašavog eksperimentalnog romana – stajala onkraj svih očekivanja. Francisco Goldman na poleđini jedne od inačica KuA-e primjećuje kako knjiga predstavlja ključnu kozmologiju Bolañovog književnog svemira. (Za ovaj rad nismo izmišljali vlastita imena koja u danom kontekstu izazivaju suzdržano hihotanje, ali da jesmo, svega nam na svijetu, ne bismo iznašli puno boljih imena od Francisco Goldman.) Ono što čovjek pod tim razumijeva neočekivane su i tajanstveno primamljive poveznice kojima se unutar Bolañovog stvaralaštva premošćuje iz jednog književnog komada u drugi, usput potvrđujući njihovu pripadnost istom narativnom podiju. Ta pripadnost, kako se pokazuje, kao da ni na jednom mjestu nije preispitana niti dovedena pod svjetlo sumnje, što tjera u pravcu zaključka kako su naslovi njegovih romana jedine demarkacijske instance unutar tog opusa. Začuđujuća je dvojnost diljem opusa udomaćenih likova, primjerice ovdašnjih “lutajućih junaka” Ignacia Zubiete i Jesúsa Fernándeza-Gómeza te Ulisesa Lime i Artura Belana iz romana Divlji detektivi, što usmjerava našu pozornost recimo i prema Danieli de Montecristo, prisutnoj kako u KuA–i tako i u romančugi 2666, djelu beskrajnom (sam Bolaño ga je htio nikad ne dovršiti) i tom svemiru sveobuhvatnom. 2666 (2004., eng. inačica 2008., hrv. inačica 2012. u prijevodu vlakića Delić-Tarbuk-Horvat Kanjera-Telećan[1]) je Robertu Bolañu što je nekad ranije 100 godina samoće (1967.) Gabrielu Garcíji Márquezu: gravitacijsko središte opusa kojem, doima se, svaki drugi autorov komad predstavlja uplovnu točku i pripremni poligončić, savršeno okruglo središte koje poništava svestrane potisne sile u nastojanju da se tijelo konzumenta od njega ikad više odvoji, te upravo onaj zamišljeni fizički entitet koji uzrokuje da se rječnici jezika svijeta u nastupajućim godinama – čak i, evo, posmrtno – debljaju za pridjeve kakav su bolañovski i márquezovski.

*

(ovako Bolañov opus dijagramizira njegov predani tumač Javier Moreno – dijagram uspostavlja pa časno od njega odustaje uvidjevši da sustav nikad ne miruje, da njegove točkice uporno bježe itd.)

*

Njegovo je “osporavanje” Hegela, kojega nerijetko brka s Kantom ili, još gore, s Jeanom Paulom, Hölderlinom i Ludwigom Tieckom, prema kritičarima, bijedno. (str. 58)

Bolañova je slapstičnost zamjetna, dosjetke su mu čile, provjerio je put do antiklimaksa i poznaje dio recepture smiješnog, posebice onaj što se tiče nesročnog miješanja visokog i niskog, ili onaj što se tiče činovnički pribranih popisa koje zanese moment sile a na začelju spremno dočeka maniristički obrat. Odlomimo malo od romana pa predočimo:

O njezinim prvim godinama u Europi (1938.-1947.) kruže često proturječne, ako ne i oprečne priče. Vele da je ljubovala s talijanskim i njemačkim generalima (…); da se zaljubila u Eugenija Entrescua, generala rumunjske vojske, kojega su 1944. raspeli vlastiti vojnici; da je pobjegla iz opsjedane Budimpešte prerušena u španjolsku redovnicu; da je izgubila kovčeg pun pjesama dok je, u društvu tri ratna zločinca, krišom prelazila austrijsko-švicarsku granicu; da ju je 1940. i 1941. primio Papa; da su se jedan urugvajski i jedan kolumbijski pjesnik ubili jer im nije uzvratila ljubav; da je na lijevom guzu imala istetoviranu crnu svastiku… (str. 92)

Ili:

Godine 1964., prošavši kroz više lječilišta, Luz opet iznenađuje malobrojne, ali vjerne čitaoce: izlazi zbirka Poput orkana, deset pjesama, sto dvadeset stranica, predgovor Susy D’amato (koja jedva da razumije i redak Luzine poezije, no jedna je od rijetkih prijateljica koje joj preostaju), u izdanju feminističke nakladničke kuće iz Meksika koja se ubrzo gorko pokajala zbog tog nesmotrenog poteza s “poznatom pobornicom krajnje desnice”, za čiju istinsku pripadnost nisu znale, iako u Luzinim stihovima nema političkih aluzija (ovo grmi od paronomastičkog potencijala, op.), možda tek pokoja zlosretna metafora (“u srcu sam posljednja nacistkinja”), uvijek u prisnom tonu. (str. 35)

Ili:

Slova riječi dvanaest (riječi koja je naslov dotične zbirke, op.) s orlovim kandžama pri dnu drže se za kukasti križ u plamenu. Ispod svastike se nazire uzburkano more, kao da ga je narisalo dijete. U moru, među valovima, doista vidimo dijete koje kaže “mama, bojim se”. Balon s rečenicom je rasplinut. Ispod djeteta i mora su crte i mrlje, možda vulkani ili pak tiskarske pogreške. (str. 72)

Spisateljima očigledno trebaju pretpostavljeni književni utjecaji obuhvaćeni u jednom fiktivnom tijelu, “uzori koje nikad nisu imali”, ma bili oni katkad i puke književnoumjetničke dopune motivaciji njihovih likova u djelima bez svjesnog autobiografskog traga (Bolaño se na dovoljno mjesta diljem stvaralaštva pobrinuo samoutjeloviti). Bolañova tridesetorka, ili barem tamošnji zanimljiviji odabranici, učinkovito su se pridružili bezvremenskoj i besprostornoj galeriji lica u bestežinskoj plovidbi zajedničkim bespućima fikcije tj. predjelom čistog nadahnuća, pokušajem očitavanja kojeg će ćudoredni radari samo prokazati vlastite slabosti. Ne sumnjamo da su im De Selby, Herbert Quain, Kilgore Trout, Derek Hartfield, Jeff Lint i ostali pripremili zasluženu dobrodošlicu.

Posljednji unos u Bolañovu enciklopediju lik je i djelo “beščasnog” Carlosa Ramíreza Hoffmana. Ustvari je riječ o remek-djelu od kratke priče, kratkoj priči koju je sam Bolaño toliko zavolio da će oko sudbine CRH-a iste te 1996. naplesti čitav roman, imena Udaljena zvijezda. Tobožnja istovremenost KuA-e i tog romana nisu za začuditi se, jer Bolañove spisateljske navike oduvijek su nalikovale višerukoj izvedbi, hobotničarenju na uistinu suludom broju komada istovremeno. Neumorna predanost pisanju duž mukotrpne i sve mukotrpnije 22 godine ostavila je iza sebe bibliografiju čiji proizvodni postupak priziva slike usporednih zareza u vremenu: dubinskih, hrabrih, potresnih i, povrh svega, svojih i neotuđivih. Naša nevolja oko Bolaña njegov je zicerizam: pisati isključivo o kurvanjstvima, narkolatriji i uznositim pjesnicima već odavno ne trza žicama suvremenog sentimenta i modernog čitateljstva. Ipak, nije za poreći da Bolaño na svojoj strani ima osjetnu vlastitu napaćenost, propusnicu & doživotnu pretplatu & povijest odnosa unutar dotičnih krugova društva, umijeće nadvijanja detektivskog sumraka nad kazivano i protkivanje svojih priča gustom nelagodom – koliko samo stotina i tisuća stranica bez iti jednog prizora u kojem se vi kao čitatelj poželite pronaći! No ima Bolaño i smisla za komično, i – od čega sve i polazi – mašte, mašte i mašte.

Ma što god tko rekao – možda nesnošljiv za života, za nečiji ukus nepopravljivo i neprobavljivo političan, isprva prozaik samo iz novčane nužde (za sebe uvijek i zauvijek prije svega pjesnik, ali tako je i Anthony Burgess za sebe prije svega skladatelj pa za jednog skladatelja bogami dobro pomiče granice romana[2]) te do posljednjeg izdaha tvrdoglavo požrtvovan po cijenu vlastitog zdravlja i jetre u nestajanju – dugujemo mu, gdje bio da bio, uputiti znak da se isplatilo. Hvala.

Među njegovim su mladenačkim zamislima ponovno uvođenje Inkvizicije, javno izvršavanje kazni, trajni rat (bilo protiv Čileanaca ili protiv Paragvajaca ili Bolivijaca) kao oblik svenarodne tjelovježbe, mnogoženstvo, istrebljenje Indijanaca ne bi li se spriječilo daljnje onečišćavanje argentinske rase, uskrata prava građanima židovskog podrijetla, jak priljev useljenika iz skandinavskih zemalja kako bi se postupno posvijetlila narodna put, potamnjela tijekom godina hispansko-indijanskog miješanja, dodjela životnih potpora književnicima, ukidanje poreza na umjetnički dohodak, stvaranje najveće zračne snage u Južnoj Americi, naseljavanje Antarktike i osnivanje novih gradova u Patagoniji.

Bio je nogometaš i futurist. (str. 55)


[1] Nemojte pročitati kako za portal Moderna vremena roman 2012. prezaneseno – ali u krivom smjeru – predstavlja Dragan Jurak. Ako vam je do pripreme za čitanje romana kroz osvrte, podgrijte se Španjolcima ili drugim Hispanjosima ili pak njihovim prijevodima na engleski i daljnje jezike. Pogotovo su promašene četvrta, peta, šesta, sedma, osma, deveta, deseta i jedanaesta stavka “kritike” (u toj je rubrici. Kakva je to razbrojčena kritika, tj. osvrt uopće?), a nas se neće oteti dojmu da je ljevičarska $$$lavina u ovoj kratkoj apologiji papučarenju i oglednom primjerku rektalpinizma dokapala $$$voje na tipkaočev žiro. Lijepo je to kao dubinsko iščitavanje jednog sadržajnog predjela knjige (a možda i, ako to čovjeku još nitko nije rekao, nesvjesna javna samodijagnoza), ali škodi liku i prilici 2666 kao romanu velikog početnog slova, romanu ustvari romanima, samoprozvanom magnum opusu, nepobitnoj prijetnji po želudac i vjeru u čovječanstvo ma tko vi bili te visokovoltažnoj trafostanici intriga koje otfrcava do zabačenih dijelova opusa koji je oko nje osovljen. Pa da je barem taj velebno tajanstveni naslov spomenuti! Što se, izbivalo s prvog sata kritike? Mora da je duž romana samo proglisirao okom, čim mu uspijeva kriti čar. A i listanje je vježba koja ruci dobro dođe.

[2] Uzmimo samo roman Napoleon Symphony (1974.) i foru intermedijalnosti u književnosti. Ne na način dandanašnjih lit-promašaja koji se intermedijalcima prozovu na temelju usađivanja PPT prezentacije u bezidejan roman ili bilo kakvog sličnog remećenja kaži, ne prikaži (eng. tell, don’t show) načela romana u nadi da će se tako postmodernizirati, već na način: dobrih starih tridesetak slova i zera razgodaka. Pored NS uputimo i na Burgessovu novelu Hun objavljenu 1989. u sklopu zbirke pretežito kratkih priča The Devil’s Mode, koja na jednom jedincatom mjestu bilježi najoštriji a suptilan paratekstualni boc! kroz medij knjige za nas zamisliv.

(Visited 147 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 11. 11. 2021.
Close