Osobno smatram kako je ovakva, participativna demokracija koju trenutno imamo, intrizično loša. Demokracija je na prvu primamljiva ideja jer se svi vode onim “sigurno je dobro, ako se uvaži moj glas”.
NE, NIJE!
Sjećam se, kao i uglavnom svi koji ovo čitaju (pretpostavljam), autoškole i polaganja za vozačku dozvolu. Nije ju baš lagano dobiti pogotovo kada moraš plaćati sve i svašta- osnovnu cijenu i ako padeš. Da bi se uopće moglo sjesti u auto treba proći medicinski pregled i psiho-test. Uz to tu su i predavanja, tečaj prve pomoći, ispiti i sve ostalo. Dakle, ljudi koji jednostavno nisu sposobni na bilo koji način voziti auto gotovo je sigurno da ni neće jer predstavljaju opasnost u prometu. Zašto onda svi imaju pravo glasa na izborima?
Rousseau (francuski filozof), stari Grci i Mary Wollstonecraft (jedna od prvih utjecajnih feministica) imali su zajednički stav da ne mogu svi imati pravo glasa.
Danas mnogi liberali, ali i općenito politolozi i ljudi koji se samo interesiraju za politiku, vole također i John Lockea. Problem nastaje kada shvatimo da ni on sam nije podržavao pravo glasa svima.
Uglavnom, svi oni navodili su poduzetnišvo kao glavni kriterij za dobivanje prava glasa pod argumentom da obični ljudi ne stignu pratiti politiku i imaju malo zanja o gospodarstvu.
S druge pak strane ima jedna rečenica koja kaže “perilica za rublje pridonijela je razvoju demokracije”. Pod time se misli da i ostali ljudi imaju sve više vremena za praćenje politike i obrazovanje. To je uglavnom i istina. Jer život kako sad, prije 50 ili 180 godina nije isti. Danas je sve puno lakše.
Međutim, opet dobar dio nije iskoristio mogućnosti za obrazovanje, a sve što znaju je nekvalitetno filozofirati te ih politika jednostavno ne zanima. Postavlja se pitanje odnosno problematika da se politika i političke odluke tiču svih. Političke se odluke tiču svih, to je istina, ali opet ne dokazuje zasto bismo svi morali imati pravo glasa.
U demokraciji politička su mišljenja svedena na površno gledanje i relativiziranje. Većinu javnog mišljenja uglavnom propagiraju ljudi površnih i dosta nerazrađenih stavova kako u filozofskome tako i u svakome drugome smislu. Političarima je cilj zadržavanje vlasti, a brigu za narod ostavljaju po strani u nekome drugome planu. Ne možemo baš ni generalizirati, ali uglavnom je zapravo tako. Neke se teme uopće ne pokreću ili se o njima jako slabo razgovara zbog straha od odlaska s vlasti.
Tako imamo brojne primjere ideja o kojima jako rijetko ili nikako ne čujemo. Nabrojit ću samo neke; porez na dobit i dohodak treba ukinuti, učitelji nisu trebali dobiti veće plaće, subvencije za neprofitabilna poduzeća treba ukinuti (na primjer Uljanik) ili općenito treba ukinuti iste po svim ili gotovo svim područjima sadašnjeg davanja; homoseksualci trebaju ili ne trebaju dobiti pravo na posvajanje/usvajanje djece, pitanje abortusa i slične teme. Dakle, ne pričam da se o tim temama ne priča kod ljudi koji nisu na vlasti. Dapače, neke su od njih uvijek aktualne. Ovdje je samo riječ o pokretanju takvih tema kod gotovo svake aktualne vlasti.
No, koja je alternativa sadašnjoj demokraciji koju imamo u Hrvatskoj?
Alternativa doduše ima mnogo, pitanje koje se nameće je koliko su korisne. Većina se ljudi zgraža na ideju o ukidanju demokracije jer na prvu pomisle kako nasuprot demokratskog sustava stoji onaj diktatorski. To ne mora nužno biti tako. Zanimljivo je kako sadašnjoj demokraciji alternativa može biti također demokracija samo neki drugačiji model. Kao što sam napomenuo na početku tekst se odnosi na participativnu demokraciju. Takav model imaju uglavnom sve demokratske zemlje. On podrazumijeva da svi imaju jednako pravo glasa i da svi sukladno propisanim pravilima koja ispunjavaju mogu iskoristiti taj glas na izborima.
To je loše iz sljedećih razloga. Pretpostavimo da su ljudi prirodno lijeni, površni i neodgovorni (premda to ovisi o genetici i dosta stvari koje utječu iz okoline; generalno gledano je dosta površna pretpostavka, ali premda površna nije netočna) Ljudi se jednostavno tako rađaju ako nije uvjetovano genetikom ili okolnostima iz okoline čime steknu vještine, znanje i odgovornost. Zašto bismo tim ljudima dali pravo glasa i tko ga mora imati?
Sve više sam mišljenja da za pravo glasa ljudi moraju prolaziti svakakve testove – od psiho analize do znanja o politici, gospodarstvu i sličnim stvarima bitnima za funkcioniranje države.
Ipak, ljudi su po političkim stavovima doista površni pa većina ljudi živi u mišljenju “sve je u redu dok ne ugrožava drugoga”. Takve površne stavove iznose jedino oni koji pod time uglavnom ili jedino smatraju samo fizičke ugroze ne razmišljajući o onima koje utječu na psihu ili društveno stanje jedne zajednice ili šireg društvenog kruga ljudi.
Kao što je opasno da svi imaju jednako pravo glasa također je opasno da pravo glasa i inače ima netko tko nije stručan po državnim pitanjima. Tu opet nailazimo na problematiku da su ti stručnjaci nerjetko dosta nezainteresirani za društveno stanje. Možda je rješenje u meritokraciji, intelektualnoj aristokraciji ili ustavnoj monarhiji čiji sam i sam simpatizer. No, čak da demokraciju zamjenimo za neki potencijalno bolji model iste postavlja se pitanje koliko je to i dalje demokratski u današnjemu smislu shvaćanja demokratskog društva. Još više je sporno koliko bi zapravo ljudi bilo spremno prihvatiti neki drugi model vladanja, jer se ukidanje demokracije može micati ili demokratskim procesom ili državnim udarom (a to ne želimo).
Odgovorno tvrdim da nam treba neki vođa koji će otvarati teme koja su trenutno u funkciji javne tajne i o kojima bi se raspravljalo na vlasti. Možemo prihvatiti sadašnje stanje ili možemo podržati jednu od spomenutih alternativa koja uključuje i alternativni vid demokracije.
Ne niječem blagodati koje nam demokracija nudi i slobode koje uživamo (premda se može razmatrati što je sloboda zapravo), ali čak i da prihvatimo sadašnji oblik vladanja, čak i da se u demokraciji stvori vođa koji će pokretati bitne teme on na vlasti neće biti dugo i kad tada doći će ljudi površnih i nerazrađenih političkih stavova sa malo znanja i sposobnosti.
Demokracija eventualno može poslužiti kao neloš oblik vladanja u manjim sredinama gdje će mještani odlučivati o stvarima koje se tiču njihove sredine. Lokalne samouprave definitivno moraju imati više mogućnosti samostalnog odlučivanja neovisnog od nacionalne vlasti i koje gledaju potrebe ljudi a ne njihove stranke i održavanja na vlasti, ali nacionalno demokracija teško da može kvalitetno funkcionirati.
Zapitajte se na kraju – kao što je nemoguće da svi imaju vozačku dozvolu jer je to opasno za promet po čemu je (jednako) pravo glasa korisno za društvo?
O autoru:
Marin Franelić student je druge godine preddiplomskog studija na Ekonomskome fakultetu. Što se tiče hobija to su airsoft, čitanje ruskih drama i grčkih tragedija te proučavanje političke filozofije.
