Written by 14:25 Hereze, Kritike

Marino Badurina: U potrazi za hrvatskim konzervativizmom

Povodom knjige Stipe Kljaića, Povijest kontrarevolucije: Hrvatska konzervativna misao od 1789. do 1989., Naklada P.I.P. Pavičić: Zagreb, 2021.

“U ovom svijetu mijena postoje stvari koje treba očuvati, u toj sam mjeri konzervativac. Znam isto tako da društvo koje ne favorizira privatnu inicijativu pada u stagnaciju. Znam da je dobro da država bude socijalna država. Zato sam konzervativac, liberal i socijalist”, zapisao je jednom prigodom Leszek Kołakowski.

Radi se o lapidarno izrečenom, ali ipak dubinskom sinkretizmu tako karakterističnom za europsko, posebno srednjoeuropsko povijesno iskustvo. U ideologiziranom 20. stoljeću takve idejne odrednice nisu mogle funkcionirati bez trenja, pa i žestokih sudara. Jedno je uvijek potiralo drugo ili treće, i obrnuto. No dok je biti politički liberal ili socijalist zvučalo kao nečiji stav ili ideja, konzervativnost je više djelovala kao karakterno svojstvo, stvar identiteta. To je istovremeno bila i mana i prednost konzervativizma. Nelegitiman kao ideologija antimodernosti, on se sakrio u polje ljudske naravi, i ondje trajno preživio. Danas, kad se, naizgled paradoksalno, konsolidiraju i nove nacionalne države i njihove nadnacionalne integracije (Europska Unija), to ne rezultira uvijek fino podmazanom koegzistencijom, nego i borbom dviju vrsta moći koje se uspostavljaju i koje imaju svoje vizije i unutarnjeg uređenja i uključivanja u svjetsku podjelu karata. U takvom prostoru i vremenu sociopolitički konzervativizam ponovno pronalazi svoje mjesto. Pritom, on se ne odriče svoje povijesnosti, identitetske sastavnice, ali je trajno na rubu (ambicije) da postane i ideološki konstrukt. U ključu tog „novog“, revitaliziranog konzervativizma treba pratiti i novija zbivanja u historiografskoj produkciji. Potencijali otvaranja „konzervativnog pitanja“ su brojni i protuslovni, od otkrivanja povijesno nepoznatog, skrivenog, potisnutog, ali i poticajnog, pa do zavodljivog plesa na rubu ahistoričnosti.

Povjesničar Stipe Kljaić, smatrajući da je zasebno konzervativna misao u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, pod utjecajem modernih ideologija – prvenstveno socijalizma i liberalizma – ostala zanemarena, pa i namjerno potiskivana u zaborav, odlučio je na jednom mjestu sabrati pregled 12 političkih i intelektualnih osobnosti koje u protežitosti od dvjestotinjak godina (1789-1989), čine presjek hrvatske konzervativne misli (Andrija Dorotić, Mihovil Pavlinović, Kosto Vojnović, Josip Juraj Strossmayer, Đuro Arnold, Stjepan Zimmermann, Dominik Barač, Milivoj Magdić, Hijacint Bošković, Bonifacije Perović, Bogdan Radica i Franjo Tuđman). U knjizi nazvanoj Povijest kontrarevolucije Kljaić nudi svoj izbor konzervativnih prvaka koji svakako nije definitivan, ali jest donekle definirajuć. Autor ističe da se hrvatska konzervativna tradicija gradila prvenstveno na dva stupa: hrvatsko državno pravo i kršćanstvo, točnije katoličanstvo, kao udio u univerzalizmu Zapada.

Pritom, prihvaća jednostavnu shemu prema kojoj se revolucionarnost oslanja na ideje i snagu uma, a konzervativizam na iskustvo i tradiciju, te kako je za konzervativce sloboda iznad jednakosti. S time doduše, u pogovoru knjige, kao da se odmah ne slaže njezin recenzent Josip Vrandečić jer će konzervativizam proglasiti političkom filozofijom „društvene evolucije, smisla i zdravog razuma“. Je li onda svaka revolucija ludost i mentalna bolest? Ili ćemo prihvatiti određeni autoimuni kompromis, npr. onako kako je potkraj života (konzervativno?) zaključio Milovan Đilas: „Revolucije su veliko zlo u povijesti naroda, ali ponekad nužno zlo.“

U uvodu se citira Russell Kirk, učitelj američkog poslijeratnog konzervativizma, i njegovih deset konzervativnih načela. No već dva načela su dovoljna da osvijetle temeljnu kontradikciju: 1. Vjerovanje da postoji trajni i objektivni moralni poredak koji sve jednako obvezuje i 2. Načelo raznolikosti, da svijet nije tako jednostavno posložen kakvim ga razne moderne ideologije simplificirano prikazuju.

Laviranje između ta dva načela čini se kao krajnji test konzervativne (ne)razboritosti.

No, ako se konzervativizmu ne pristupa kao ideologiji onda ga kao metodologiju treba provući kroz sve ideologije od liberalizma preko nacifašizma do socijalizma ili komunizma, pa i kroz religiju, npr. podjelom na konzervativne i progresivne kršćane. Ukoliko se smatra ideologijom onda ne treba fingirati kako se radi o naprosto zdravorazumskom pristupu, nečemu što proistječe iz povijesnog iskustva, tradicije, objektivnih zakona i što je sinonim za kršćanski sustav vrijednosti. Dakle, osim stava, kojeg ni autor ne preskače, da se konzervativizam ne može svesti samo na kršćanstvo, vrijedi i obrnuto, kršćanstvo se ne može reducirati na konzervativizam. Konzervativizam se ne može svesti ni na nacionalizam, iako danas i tzv. zapadni konzervativci, čak i oni inače manje podložni nacionalnom patosu, shvaćaju da uspjeha mogu imati samo ondje gdje svoje ciljeve usko vežu uz naciju. Analogije s povijesnim socijalizmom nameću se same. I sam autor ističe da nacionalno pitanje nije jedino koje se u društvu javljalo, nego su bila prisutna i druga pitanja moralnih i filozofskih načela, društvenih svjetonazora i idejnih vrednota. No, takva distinkcija autoru je potrebna kako bi čitavo 20. stoljeće mogao proglasiti posebno teškim za hrvatski konzervativizam. Ipak, kako tu tezu spojiti s činjenicom da je baš u tom stoljeću Hrvatska državnopravno nasta(ja)la i u kojem je postala katolički homogena? Za potporanj te teze autoru, kao i obično, služi druga vrsta distinkcije. Ona između hrvatstva i jugoslavenstva. Pritom, kaže Kljaić, prva i druga Jugoslavija obilježene su francuskim i sovjetskim paternalizmom i revolucijom (“revolucionarno jugoslavenstvo Karađorđevića i Tita” ). Potrebna je određena doza maštovitosti pa da se i prvu Jugoslaviju, seljačku državu s potpuno očuvanima patrijarhatom i ulogom Crkve, proglasi en général revolucionarnom tvorevinom. No u takvoj vizuri Jugoslaven nikada ne može biti konzervativac jer jugoslavenstvo je samo po sebi eksperiment, aberacija, ludost, dok je hrvatstvo stvarnost, stanje normalnosti, reda i harmonije. Koja su sve protuslovlja povijesno vladala između konzervativizma i hrvatskog suverenizma, o tome u ovoj knjizi čitatelj neće puno saznati.

Kljaić ne uspijeva izbjeći povijesnom manihejstvu ili povijesti koja funkcionira u izmjenama perioda upaljenog i ugašenog svjetla. Kao da ne bi dosljednije konzervativna pozicija bila čitavu povijest proglasiti za dugu mračnu noć, a ne samo period 1918-1945-1990.

Stara boljka naše „neokonzervativne“ optike je što kritizirajući pristup „nulte točke“, prema kojem su se npr. pobjednici 1945. ponijeli kao da povijest počinje sa njima, oni čine sličnu grešku, ne vidjevši da takve tendencije postoje i u poretku uspostavljenom nakon 1990., kojega Kljaić, uz sve nedostatke i nedosljednosti, ipak smatra „pretežno konzervativnim“. Trebalo je bolje raščlaniti pojam konzervativizma, ne zato da bi se uživalo u igrama beskrajnih tipologizacija nego baš zato da bismo mogli jasnije konkretnohistorijski situirati konzervativnu misao, reflekse i praksu. Ovako to često izgleda kao arbitrarno dijeljenje časti (nacional)konzervativizma s visine idealnog prijestolja.

Po vrlo s(p)retno izabranoj naslovnici knjige, željeznom kuglom s motivom šahovnice koja udara i otvara niz pukotina u crveno-revolucionarnom monolitu, jasno je kako autor doživljava konzervativizam. Kao čeličnu falangu misli, ideja i vječnih istina čiji su nosioci velike povijesne osobnosti od rijetkog integriteta i časti. Prema autoru, kod takvih ličnosti ne postoji zbunjenosti ili nedosljednosti, postoji eventualno linearna evolucija i napredak. Svi su oni ili rođeni konzervativci ili eventualno s vremenom od Savla postaju Pavle (Milivoj Magdić, Bogdan Radica, Franjo Tuđman).

Konzervativizam je kroz ove likove prikazan previše zaravnjeno, nekontroverzno. Često se prešućuju detalji i epizode koji bi mogli narušiti idealnu, linearnu shemu. Počevši od Andrije Dorotića, našeg „prvog konzervativca“, Kljaić će spomenuti njegov odnos i suradnju s biskupom Maksimilijanom Vrhovcem oko ujedinjenja Hrvatske i Dalmacije, ali će zaobići napetost koja je mogla vladati između Vrhovca masona i republikanca i fratra Dorotića koji je bio policijski službenik i monarhist. To bi narušilo pojednostavljenu sliku Crkve kao povijesno trajno i nepogrešivo konzervativne i monolitne institucije. S druge strane, autor će rado spomenuti masonstvo Khuena Héderváryja u sukobu s Kostom Vojnovićem.

Često se prednost daje onima koji su više Hrvati, negoli konzervativci. Mihovil Pavlinović, premda se razvijao više u tradiciji liberalnog katolicizma, ipak je bio Hrvat, i preporoditelj, za razliku od primjerice biskupa Jurja Haulika koji je bio konzervativniji od Pavlinovića i baš zato, po mjerilima suvremenika, premalo i narodnjak i Hrvat i Jugoslaven.

Kljaić i Strossmayera ubraja u konzervativce, nasuprot uvriježenom mišljenju da se radi o „umjerenom liberalu“ (William B. Tomljanovich) i “nezaobilaznom graditelju hrvatske modernosti” (Ivo Banac, Hrvati i Crkva). No za autora Povijesti kontrarevolucije Strossmayer je prvenstveno antiliberal, premda ni u jednom trenutku ne tumači kakav je to konkretni liberalizam protiv kojeg se Strossmayer bori, osim vrlo općenito da se radi o vrijednosnom i idejnom sklopu s korijenima u Francuskoj revoluciji. To što je on radio i živio gotovo stoljeće nakon revolucije ne smeta da se uspostavi ovakva direktna veza. Ne saznajemo u tom poglavlju ni kakav je Strossmayer točno konzervativac. Pored toga što je bio za opstanak monarhije, jer za ništa drugo nije ni mogao biti, teološki gledano on je bio idealist i voluntarist, posebno sa svojim unijatskim idejama o sjedinjenju zapadne i istočne Crkve, kao da je vjerovao da se povijesni tijek može preokrenuti. Nadalje, on je već u vrijeme Prvog vatikanskog koncila promišljao o ekumenizmu, sinodalnosti i mjestu laika u Crkvi, zbog čega bi ga neki, umjesto inspiratorom Prvog, prije mogli smatrati pretečom Drugog vatikanskog sabora (1962-1965). Nekog artikuliranog političkog konzervativizma u njega nije bilo. Osim ako se konzervativizmom ne smatra naprosto propovijedanje studentima da „ne odustaju od kreposnog življenja“ kojemu, doduše, ni sam đakovački biskup nije bio previše dosljedan. O tome da kod Strossmayera, i uopće u hrvatskom katolicizmu, nije bilo antipravoslavnih, antimuslimanskih, a posebno antižidovskih natruha, možemo govoriti samo u kontekstu elementarnog nepoznavanja izvora (Kljaić to, doduše, ni ne kaže, ali bez komentara citira druge autore koji to tvrde). Time on gotovo ništa ne pridonosi već ionako podosta obrađivanom Strossmayeru. Za buduće istraživače, možda bi plodotvornije bilo proučiti napetost između Strossmayerova konzervativnog poziva i njegova modernističkog temperamenta i poriva, kao i razlike koje su postojale između njega i njegova nešto svjetovnijeg suputnika Franje Račkog. Ovako nam ostaje dojam zbrke, ili Crkva nije bila toliko konzervativna, nego se stapala s modernošću, ili valja objasniti da konzervativizam nije oduvijek bio toliko nacionalan kao što je danas, kad je praktički zamijenio mjesto s liberalizmom. Premda, svaki suvremeni događaj može u trenu poljuljati takvu krutu shematiku, pa se obrana liberalnih vrijednosti ponovno spaja sa svojim izgubljenim parnjakom – nacionalizmom (vid. npr. rat u Ukrajini).

Ipak, izgleda da za Kljaića prvenstveno tri elementa moraju biti zadovoljena da bi se nekoga počastilo titulom konzervativca: Hrvat, vjernik (s neupitnom ulogom katoličke Crkve) i, što ispada ključno, evolutivni protivnik bilo kakvog političkog jugoslavenstva.

Kontradiktorni potencijali su pritom bezmjerni. Uska veza nacionalizma i teološko-biblijske mistike češće funkcionira kao logička pogreška nego kao sukladnost.

Blend nacije i religije možda je najjednostavniji i najlogičniji smjer za suvremeni konzervativizam, no time samo biva bjelodano da se ni konzervativni catch-all poriv ne razlikuje od svih pretenzija velikih narativa prošlosti, da istovremeno bude i ideja i nadideja, da uzurpira i transcedentno i ovozemaljsko, da ovlada i sadašnjošću i vječnošću, uz želju da budete i racionalni i nadracionalni, nacionalni i nadnacionalni, skeptični i čvrsto usidreni u istini. Točno je da su neki od najvećih znanstvenika bili religiozni ljudi (Leibniz, Newton, Kopernik), ali zašto ne reći i da su neki značajni konzervativci bili ateisti ili agnostici poput Friedricha Hayeka, Petera Vierecka ili Giuseppea Prezzolinija. Upravo je Viereck smatrao da bi autentični konzervativizam na tragu Edmunda Burkea trebao smjerati da u sebe integrira aspekte umjerenog lockeanskog liberalizma umjesto što lovi ili izmišlja neliberalnu prošlost (vidi npr. Conservatism: From John Adams to Winston Churchill, 1956). No to je način govora i mišljenja iz američke perspektive. S obzirom na liberalne korijene američkog društva i demokracije, američki konzervativci, ako prihvatimo da je njihov zadatak da iz tradicije sačuvaju ono što je najbolje i najtrajnije, trebaju naginjati liberalizmu, ne isključujući ni razne njudilovske osigurače, umjesto da inzistiraju na ideološkoj čistoći. U našoj pak neliberalnoj političkoj tradiciji, teško je pronaći elemente kontinuiteta, od srednjovjekovnih relikvija ne možemo sačuvati više od maglovitih sjećanja, premda bi možda valjalo ozbiljno razmišljati o strateškom pomicanju dana i mjesta povijesnog pamćenja s prenapučenog 20. stoljeća, na ranije periode. No zasad ostaje samo kontinuitet oličen u Strossmayerovu sloganu „sve za vjeru i domovinu“ kao nešto konzervativnijoj (ali i manje hrvatskoj!) inačici Starčevićeve „Bog i Hrvati“. To presuponira da se i neki politički liberali, ako su ujedno teolozi, naknadno mogu ugurati u politički konzervativizam, iako takav u nas nikad nije postojao. Stoga ne čudi da ovdje od dvanaest likova njih sedam dolazi iz teološke sfere.

Naposljetku, konzervativizam, definiran hayekovski, nikada i nije drugo doli reakcionarna pozicija, ona koja se uvijek smješta između postojećih ekstrema, dakle reagira u odnosu na njih. Svoje vrijednosti suprotstavlja njihovim idejama. No pritom, zamka u koju često upada jest da pretjerana skeptičnost prema novim idejama postaje proporcionalna premaloj skeptičnosti prema autoritetu vlasti i države. U Kljaićevu pregledu najbolji primjer toga je Stjepan Zimmermann, zanimljiva ličnost i psiholog, čija bi debata s Ramirom Bujasom iz 1930-ih i danas mogla živo odzvanjati u novim obratima psiholoških (i uopće znanstvenih) paradigmi. Zimmermann se, naime, suprotstavio Bujasovoj pozitivističkoj i antimetafizičkoj, zapravo redukcionističkoj, psihologiji. Na neki način on je bio preteča Viktora Frankla i njegove logoterapije, kao potrage za smislom, koja je, između ostalog, crpila iz proučavanja odnosa psihologije i religije. No, s druge strane, on je bio i primjer kako u nevremenu konzervativizam može, makar i pasivno, otklizati u u fašizam, kao što i mnogi liberali u ekstremnim uvjetima znaju skliznuti u komunizam. Kad, tijekom Drugog svjetskog rata, Zimmermann Paveliću prigovara korumpiranost, nestručnost i nemar u vođenju države, pa je kao takav štetan za državu koliko i “protudržavni elementi” protiv kojih se „treba boriti“, za Kljaića to predstavlja „više nego ambivalentan odnos prema NDH“. Iz takve „ambivalentne“ kritike neupućeni čitatelj bi mogao pomisliti da je Ante Pavelić kakva mezzo secolo verzija Ive Sanadera. Koliko god se pretrgao da u Zimmermannove platonske kritike ustaškog režima ubrizga nepostojeću jasnoću i odlučnost, na kraju i sam autor mora priznati da surova stvarnost Zimmermanna uopće nije zanimala i da su mi se svi ratni događaji i užasi činili “poput mreškanja valova na površini mora”. Pri čemu je on više bio zainteresiran za traženje dubokih, diluvijalnih uzroka kulturne i civilizacijske krize. Kljaić, umjesto da primjer Zimmermanna iskoristi kako bi prikazao dramu, kontroverzu i slabost konzervativizma, traži izlike, odlučan da pod svaku cijenu sačuva koherentnu sliku. Tako shvaćen konzervativizam za naslovnicu je umjesto željezne kugle slobodno mogao imati i licitarsko srce, sa sve ogledalcetom u kojem bi se zrcalio čist odraz (i obraz) (ne)povijesnog konzervativizma.

S druge strane, Đuro Arnold je možda najtipičniji primjer nepravde koja je nanijeta tradicionalističkoj misli, za što dio odgovornosti snosi i Krleža koji se kao šef jugoslavenske i hrvatske enciklopedistike (1950-1981) arbitrarno odnosio prema brojnim pojavama i ličnostima iz hrvatske (pa i jugoslavenske) kulturne i intelektualne povijesti. Tako je ironizirao i Arnolda govoreći da je “preko razumne mjere zaražen nacionalnom revnošću i kultom znamenitih Hrvata”. No, što Kljaić ne primjećuje, Arnold je zapravo, vrlo podudarno samom Krleži, bio pravi primjer eklekticizma, želje da se nadvladaju sve antiteze između tradicije i modernosti, spiritualnog pluralizma i monizma, nacionalizma i kozmopolitizma, elitizma (intelektualizma) i narodnjaštva. Kljaić, premda je zašavši u 20. stoljeće autorski živnuo, ipak ne uspijeva iskoristiti taj potencijal. Samo naznačava Arnoldove etape, odlučuje se ne miješati pretjerano u svoj posao, pušta svoje likove da govore bez komentara, često samo na drugi način ponavljajući ono što su i oni kazali. Uostalom, nije se ni osvrnuo na najznačajnije Arnoldovo filozofsko djelo Zadnja bića. Metafizična rasprava (1888.) koje bi bilo važno usporediti s kasnijim njegovim radovima. Mimo svega, Arnold je nazanimljiviji kao filozof koji je bogatstvo kršćanske antropologije suprotstavljao suženoj antropologiji modernizma. No, opet radi vjerodostojnosti, valjalo bi detektirati kontinuitete i ondje gdje nas izvori (za)vode prema diskontinuitetima. Jesu li te antropološke (ili ontološke) kategorije apsolutne? Koliko su one utjecale jedna na drugu, međusobno se osiromašivale i obogaćivale? Bez obzira što su danas možda uistinu, kao dio nasljeđa dominantne materijalističke modernosti, obje osiromašene i robuju svaka svojim dogmama i redukcionizmima, izvorišta su im isprepletena. Nisu li upravo ideali Francuske revolucije bili samo sekularizacija judeo-kršćanske antropologije koja uči o svetosti i nepovredivosti svake pojedine osobe, stvorene na sliku i priliku Božju? Postavljeni kriteriji, dakle, bili su jednaki, ali i praksa je bila jednako aberantna.

Kljaić, također preko razumne mjere, robuje nekim stereotipima i shematskim uvidima, primjerica kad zanovijeta o prekidu stoljetnih veza Hrvatske s Mitteleuropom, hiperbolizira o “konačnom prekidu s kršćanskim nadahnućem” nakon 1945. Jedan povjesničar bi trebao bolje znati odvagnuti sve ideološke projekcije o raznim prekidima, kao i raznim deklamiranim povratcima, i sravniti ih sa konkretnohistorijskom stvarnošću.

Jedan takav konkretni, ujedno možda i najegzemplarniji konzervativac bio je Milivoj Magdić, koji je i sam ’30-ih godina evoluirao od ljevičara, komunista, revolucionara prema tradicionalnijim pozicijama, i borbi protiv velikih ideologija boljševizma, nacizma, fašizma – po njemu to su izdanci 19. st. i liberalizma – protiv ekstremnog nacionalizma, protiv državnog intervencionizma. No baš zbog tog protivljenja svemu postojećem, kod Magdića naposljetku ostaje neodgovoreno pitanje što onda konkretno konzervirati, koju tradiciju? Njegov konzervatizam je, dakle, kula u zraku. On spada u one u nas zakašnjele odjeke liberalno-konzervativne povijesne krivice uslijed koje su se devetnaestostoljetni europski konzervativci i liberali međusobno optuživali za sva zla, tako pridonijeli uzajamnom uništenju te širom otvorili vrata totalitarnim ideologijama. Izlaz iz toga netko poput Magdića tražio je u „hrvatskom povijesnom iskustvu“. Naposljetku se, ističe autor, izmirio s Crkvom, ali i ustašama, onda kad se režim „liberalizirao“. Jasno je da se svaki režim, pa i ustaški, čak i u ratnim uvjetima, na svoj način može liberalizirati. To ne bi trebalo biti sporno, ali se zato, prema Kljaiću, komunistički režim nakon 1945. ne može, ni na koji način, konzervirati. Četrdeset pet godina komunizma je period trajno izvanrednog stanja, nenormalnosti, nikakve uobičajene političke kategorije i definicije ne mogu se primijeniti na to vrijeme. No Magdić je najbolji primjer da se na rješenje tzv. hrvatskog pitanja u 20. stoljeću, bez obzira na nečije osobne idejne ili filozofske preferencije, nije moglo računati bez suradnje s revolucionarnim, nedemokratskim snagama (komunističkim, ustaškim..). Tu kontradikciju da hrvatska moderna nacija nije nikakva bezgrešna, prostom evolucijom začeta forma, nego zajednica rođena u krvi, ognju i željezu, ni suvremeni konzervativizam ne uspijeva razriješiti.

S druge strane, Kljaić se samouvjereno igra širokim potezima povijesnog kista, pa definitivnu potvrdu Magdićevih teza (iz ’30-ih godina) o organskoj povezanosti liberalizma i komunizma vidi u vremenu koje je nastupilo nakon rušenja Berlinskog zida, kada su se stare komunističke nomenklature „preko noći pretvorile u gorljive liberale i pobornike ljudskopravaških pokreta“. Kao da nije približno jednak broj bivših komunista pretrčao i u gorljive nacionaliste. Zar nije i jedan dio liberalnih antikomunista s kraja ’80-ih s vremenom sazrio u par excellence populiste i nacionaliste (Viktor Orbán kao jedan od poznatijih primjera)? Šteta je kad historiografija bez otpora preuzima takve izlizane teze koje crpe iz plitke političke propagande, a nisu plod nikakve analize.

Nad takvim pristupom vjerojatno bi se zgrozio i još jedan junak iz Kljaićeva konzervativnog panoptikuma – Bonifacije Perović. Kod Perovića glavni problem komunizma je upravo radikalni raskid s prošlošću. Za komuniste sve patnje i nepravde nalaze su u prošlosti, te su oni zbog toga poduzeli “agresivni atak revolucije na povijesno pamćenje hrvatskog naroda”, u kulturi, školstvu, historiografiji. Perovićeva impresija svakako se temelji na nekim stvarnim i vrlo konkretnim tendencijama i projekcijama komunističkog režima. No jesu li sve te široko postavljene kategorije u socijalizmu bile samo i isključivo revolucionarne, ili su uvijek dijelom ostale i konzervativne? Čitatelj će se o tome morati obavijestiti na drugim mjestima i kod drugih relevantnih izvora. Kljaić kao da se zadovoljava da umjesto autorske studije glavni likovi od njegova djela naprave svojevrsnu hrestomatiju (zbirku tekstova). Naposljetku, ironija je ne vidjeti sličan odnos prema prošlosti i u okviru suvremenog društveno-političkog poretka. Ne ponaša li se previše naših današnjih hrvatskih odličnika kao da su rođeni 1990., koja je ujedno i nulta godina povijesti?

U nastavku Bonifacije Perović se, umjesto intelektualca koji bi nam otkrio neke skrivene, potisnute, ali zato fundamentalne uvide o našoj stvarnosti i identitetu, predstavlja više kao stari gnjavator, kakve se na svim širinama, dužinama i u svim vremenima beziznimno može sresti na svakoj klupici u gradskom parku: “Tkogod se susreo s predstavnicima mladog naraštaja, mogao je ustanoviti koliko su oni povijesno-kulturno tuđi od vjekove hrvatske stvarnosti: bez osnovnog znanja što je bilo u našoj domovini prije njih, koji su ljudi, pokreti, ustanove prije njih postojali, za koje su se ciljeve i vrijednosti borili, kako su oni zamišljali opstanak, uređenje i budućnost naroda.” Teško da bi fra Bonifacije drukčije reagirao i u susretu s današnjom hrvatskom omladinom, premda je ona uvelika stasala u poretku koji je, kako kaže Kljaić, „konzervativan“.

Bogdana Radicu, inače pretežno liberalnog hrvatskog emigrantskog intelektualca, Kljaić smješta u konzervativce samo zato što je nakon hrvatskog proljeća kritički, pa i negacijski, pisao o Krleži. Krležin odnos prema režimu nakon 1945. je već otrcana tema, o tome su sve rekli Krležini biografi, počevši od Stanka Lasića nadalje, a i Krleža je iznosio svoju obranu. Mimo toga, ovdje pažnju može privući druga temeljna Radičina optužba, ona da je Krleža bio „antizapadnjak“. Nije baš uputno tako lakonski preuzimati pojedine ocjene o važnim povijesnim osobama i periodima koje su nastajale ili bivale izrečene u određenom publicističko-polemičkom žaru. Kvalifikacije o antizapadnjaštvu kod „istaknutih Hrvata“ (kako ih Kljaić voli nazivati) zasluživale bi čitavu zasebnu studiju. Naposljetku, određenu ambivalentnost prema tzv. Zapadu moglo bi se pratiti od Strossmayera, Starčevića preko Radića, Tita i Krleže pa sve do Tuđmana i Milanovića. Dapače, valjalo bi dobro odvagnuti koliko je naš domaći konzervativizam, kroz razne mjene, smjerao k Zapadu, a u kojoj mjeri je utjehu i ravnotežu tražio upravo na Istoku.

Nije li takav „antizapadnjak“ bio i dominikanac Hijacint Bošković, još jedna žrtva Krležine arbitrarne enciklopedistike? Kljaić pak za prešućivanje Boškovićeva lika i djela podjednako krivi i titoizam i Drugi vatikanski koncil. Za Boškovića sa Zapada nisu puhali vjetrovi racionalizma i materijalizma, nego, upravo suprotno, novog idealizma (modernističke metafizike), iracionalizma i voluntarizma. Praktički, Zapad je iznevjerio i pervertirao sve prosvjetiteljske ideale. Fašizam i nacizam su iracionalističke revolucije koje su željele srušiti liberalni i demokratski poredak, tržište, parlamentarizam. Stječe se dojam da, za razliku od primjerice Milivoja Magdića, Bošković ipak dijelom žali za tim poretkom, ne trijumfira nad njegovom propašću jer vidi da ga sustižu još gore alternative. Također, nije bio slijep na elemente konzervativizma i katolicizma u mrskim totalitarnim režimima, premda je isticao da ti elementi u njima nikad nisu mogli prevladati. Oni su ostali prvenstveno lijevi i modernistički.

Bošković razmatra karakter totalitarne države i odnos pojedinca prema državi (i obratno) te piše : “Ako čovjeka shvaćamo samo kao dio cjeline, onda ćemo dosljedno apsorbirati čovjeka u državi. Čovjek ne će vrijediti ništa izvan države. Naprotiv, ako vidimo da je čovjek osoba, onda ćemo morati kazati sa sv. Tomom, da je država za čovjeka, a ne obratno. Čovjek kao osoba je slobodno biće, koje ne može ništa vremenito zadovoljiti. On je određen neizmjernim i nalazi svoje smirenje i svoju sreću samo u Bogu.“ (Filozofski izvori fašizma i nacionalnoga socijalizma, 1939.)

Sekularizirane odjeke takvog stava kasnije kao da čujemo u onoj Kardeljevoj misli: „Sreću čovjeku ne može donijeti ni država, ni sistem, ni politička partija. Sreću čovjek može sebi stvoriti samo on sam. Avangardne snage socijalizma i socijalističko društvo, prema tome mogu imati samo jedan cilj — da prema mogućnostima datog historijskog trenutka stvaraju uvjete u kojima će čovjek biti što slobodniji u takvom osobnom izražavanju i stvaranju da može, na osnovi društvene svojine na sredstvima za proizvodnju — slobodno raditi i stvarati za svoju sreću.“ (Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja, 1977.)

Kao najbolji odraz fluidnosti i dinamičnosti kategorija konzervativizma i revolucionarnosti može poslužiti upravo Franjo Tuđman. Njemu Kljaić posvećuje zadnje i ujedno najveće poglavlje. To je i logično ako se Tuđmana vidi kao onoga koji je, makar približno, uspio ostvariti sve ono o čemu su njegovi prethodnici samo pisali, maštali, teoretizirali, sanjali.

No temeljni problem s vrednovanjem Tuđmanova (anti)konzervativizma odmah se ogleda u sljedećoj autorovoj tvrdnji: “On se unatoč svojoj evoluciji prema nacionalnoj tradiciji i konzervativnim političkim načelima nikada nije posve distancirao od svih ostataka svoje revolucionarne prošlosti.” Zato je i HDZ definirao kao istovremeno i “revolucionarnu i konzervativnu” organizaciju. No zar nije veza s prošlošću (pa makar i revolucionarnom) upravo konzervativni refleks? Nisu li Tuđmanov titoizam, krležijanstvo, njegove historicističko-zavnohovske ustavne preambule tako prije simptom njegova konzervativizma, nego „ostaci revolucionarnosti“?

Kljaić piše da je 1969. emigrantska javnost Tuđmana još uvijek ubrajala u skupinu „domovinskih pisaca marksista“, iako je prema Kljaiću Tuđman već tada (s obzirom da je još 1967. izbačen iz Partije) daleko odmakao prema konzervativnom svjetonazoru, skepsi prema velikim nadnacionalnim idejama i utopijama. Takav zaključak bio bi validan da sam Tuđman sebe još 1989., dakle uoči prvih višestranačkih izbora, nije predstavljao kao „hrvatskog čovjeka, marksista, revolucionara“.

Tuđman je doduše kverulirao nad nasljeđem te iste marksističko-lenjinističke ideologije: „Zašto se nove ideologije toliko upinju da izbrišu povijesno, što će reći i ljudsko pamćenje, i zašto im to nikada do kraja nije pošlo za rukom (…) Zašto ´koheziono´ tkivo jugoslavenske zajednice može biti čvrsto samo ako je satkano na takvom mitskom izopačivanju povijesne stvarnosti i obmani javnosti (…) A zašto ne može biti njegove kohezione čvrstoće, ako bi to tkivo bilo sazdano na poštivanju povijesne istine i znanstveno ovjerovljenim činjenicama o stvarnim žrtvama svih naroda, u svim oblicima ratnog stradanja?!“ Sve legitimna pitanja, ali i pitanja koja se s gotovo jednakom aktualnošću mogu postaviti i u naše vrijeme, pa i u odnosu na nasljeđe (Tuđmanovih) 1990-ih. Koliko naša povijesna savjest i dan danas počiva na istinama, a koliko je opet umirena lažima i mitotvorenjima?

Bolno površna je Kljaićeva teza: „Tuđmanovo premještanje naglaska s marksizma na konzervativizam vidi se u tomu što je bio sav zaokupljen nacionalnim, nacionalnom zajednicom i nacionalnim pitanjem uopće.“ Kao da pojam „nacionalno pitanje“ nije upravo lijeve geneze. Ako je Kljaić tako dobro upoznat s izvorima hrvatske konzervativne misli u njihovoj dvjestogodišnjoj perspektivi neka onda u njima proba naći sintagmu „nacionalno pitanje“. To što je nacionalizam danas domaći teren za konzervativnu misao, dok se liberali toga sve više odriču, ne znači da je u povijesti oduvijek tako bilo. Za Tuđmanovu generaciju komunizam i nacionalizam se teoretski, pa ni praktično, nisu isključivali. Problem i nije bio u ideologiji, nego u njezinom kontekstu, onom internacionalnom i onom unutarjugoslavenskom, međunacionalnom. Općenito, Kljaić nikad ne uzima u obzir kontekstualnost i situacionost naših revolucionara i konzervativaca. Koliko je to naprosto stvar koja se odvijala po principu (od)spojenih posuda? Grubo govoreći, dok je u Pešti vladala Liberalna stranka hrvatski su narodnjaci prezirali „liberalce“, dok su Srbi u Monarhiji bili monarhisti i konzervativci, normalno je bilo da Hrvati budu više liberali, ljevičari i revolucionari. Kada je Beograd postao prijestolnica jugoslavenskog komunizma Hrvati su se vremenom sve više okretali konzervativizmu, kontrarevoluciji itd.

Slične dinamične zamjene uloga odvijaju se i u unutarhrvatskom odnosu, primjerice na ravni politika-intelektualci. Dok je Tuđman kao pisac i disident osjetio sav odium koji su komunističke vlasti i režim gajili prema velikom dijelu intelektualaca, u trenutku kad i sam zasjeda na vlast on smatra, ističe Kljaić, da mu je upravo inteligencija (tobož sklona utopijskim vizijama) najveća prepreka u ostvarenju njegove vizije hrvatske samostalnosti. Tako je u dvojakosti, štoviše netrpeljivosti, svog odnosa prema intelektualcima postao svojevrsni novi Bakarić.

Tuđman naposljetku zaključuje da je revolucija bez obzira na sve racionalne oblande ipak prvenstveno iracionalna sila. Čudan je to zaključak na kraju ove knjige kad je ona počela upravo postulatom da je konzervativizam nešto što se protivi pukom redukcionističkom racionalizmu. Nije li Tuđman zapravo samo jednu racionalističku i teleološku metodu (po Hegelu i Marxu) koja uči o neizbježnostima društvenih promjena, pa i revolucija, naprosto trampio za drugu, koja govori o neizbježnosti konstituiranja nacionalnih država i njihovoj homogenizaciji? Kljaić ističe i da je Tuđman bio pretežiti „historijski pesimist“ (što bi potvrdilo njegov konzervativizam), iako to ne tumači dovoljno. Dapače, kako onda objasniti njegovo korigiranje Krležinih nokturalnih vizija, tj. optimistično (predratno) uvjerenje je na kraju stoljeća ipak moguće izbjeći krležijansku kob „balkanske krčme“, ponavljanje „kama pod ugašenim svjetlom“ te da se jugoslavenski narodi mogu mirno i demokratski dogovoriti o vlastitoj budućnosti (Danas, 1. V. 1990)?

Konzervativno značenje Domovinskog rata, prema autoru, ogleda se u tome što je on donio raskid s velikim idejama jugoslavenstva i socijalizma, te Hrvate vratio na stare staze narodne i kršćanske simbioze i baštine. Za Hrvate je Domovinski rat možda bio konzervativan, ali za Srbe u Hrvatskoj on je ipak donio prevratničko i revolucionarno rješenje njihovog pitanja. Ne ulazeći u sve razloge i okolnosti zbog kojih je tako bilo, ipak je nepošteno i redukcionistički ne spomenuti to dvojstvo povijesnih procesa. Ono što je za jedne povratak mira, poretka i pravde, za druge može biti preokretanje svijeta naglavačke, početak nepravde. Dakle, i Tuđmanovo lice je bilo Janusovo, prema Hrvatima konzervativno-pomirbeno, prema Srbima revolucionarno. No čak i pitanje unutarhrvatske pomirbe i shvaćanja nacije kao organske cjeline kod Tuđmana ostaje dvojbeno. Naime, Tuđmanu je ideja nekakve lenjinističke elitne avangarde („prema zaslugama“) uvijek bila i ostala bliska, bio on dio ekipe političkih komesara koja prosvjećuje seljačke mase u partizanima, bio dio Krležinog intelektualnog kružoka u Zagrebu („vlade u sjeni“) ili pak proizvodio novo hrvatsko „plemstvo“, govoreći o 200 bogatih obitelji koje će biti motor razvoja u Hrvatskoj. Tako je on uvijek bio podjednako i konzervativan i revolucionaran, ovisno s koje strane se gleda. No Kljaić je uporan: „Tuđmanova nacija nije ‘pseudoznanstvena, voluntaristička teorija ili ideološki program’. Vuče podrijetlo iz duboke prošlosti, iz ‘objektivnog i kompleksnog povijesnog procesa, kao plod razvoja materijalnih i duhovnih snaga na određenom teritoriju koje oblikuju nacionalno biće’“. Pritom ne primjećujući ironiju da baš tako Tuđman ostaje pravi, dosljedni hegelijanac, marksist ili u lokalnoj konkretizaciji – krležijanac, jer kako je svojevremeno deklarirao i Krleža: „Socijalizam nije program, već historija koja se ostvaruje“ (1967).

No autoru nije za zamjeriti. Neuviđanje toga što je uistinu konzervativno, a što je progresivno ne proistječe samo iz teorijske zbrke, nego jednako toliko i iz one povijesne, kao i iz zbrke trenutne političke konstelacije, i kroničnih desno-lijevih odnosa.

Kod hrvatskih ljevičara postoji resantiman zbog povijesnog poraza, a povratak onih koje su 1945. porazili sugerira im da su konzervativci samo predšasnici fašizma (i ustaštva). Hrvatski konzervativci pak žale za povijesno propuštenim prilikama. Prekinuti u pola rečenice i zatrti kao legitimna opcija, i danas na ljevicu gledaju gotovo isključivo kao na kriptokomuniste i (ne)pritajene Jugoslavene. Velikim dijelom to je i zasluga (krivica) same te ljevice i desnice, jer se ne znaju na inteligentan, prudentan, nebanalan, respektive konzervativan, način odrediti prema prošlom nasljeđu. Tanke demokratske i parlamentarne tradicije do danas nisu dozvolile da se razvije razuman politički prostor. Dijalektički ples liberalizma i konzervativizma imanentan je hrvatskim masama. No to ostaje uglavnom u sociokulturnoj sferi, politički mi nikad nismo imali jasno profilirane i artikulirane liberalne i konzervativne stranke. Postojale su samo razne narodnjačke platforme sa samostalno i na brzinu konstruiranim elitama (unutarnjim avangardama), ali koje su nastojale zahvaćati sve što se zahvatiti može (HSS, komunisti, HDZ). Naša historiografija je također samo odraz takve situacije.

Konzervativna metoda trebala bi svom predmetu bavljenja pristupiti s određenom ironijom i skepsom, stvarnost pretpostaviti apstrakciji, dakle registrirati što je konzervativno i u onome što se nominalno takvim ne proglašava, a što je revolucionarno, destabilizirajuće u onome što se deklarira konzervativnim. Kod Kljaića pak prevladava deskriptivnost i stil pomalo patetičnog divljenja prema njegovim likovima. Narodna samobitnost, suverenitet, kršćanska civilizacija, državni kontinuitet – sve su to za Kljaića nekakve idealističke konstante. Ovo je zapravo nedovoljno povijesna studija, idealistička projekcija nekakve prošle konzervativne misli. Junaci, od Andrije Dorotića i Mihovila Pavlinovića preko Stjepana Zimmermana, Dominika Barača, Milivoja Magdića, pa do Bogdana Radice i Franje Tuđmana kao da samo prenose štafetu, a s njom vječne istine koje su, tko prije tko kasnije, spoznali. Ova knjiga funkcionira kao „povijest i program“, pa i završava zaključkom kako konzervativizam nipošto nije povijesno iscrpljen već ostaje privlačnom snagom i u ovom stoljeću. Takvo podsjećanje je zapravo izlišno. Jasno je da ni tradicija ni modernost nisu putokazi prema jednosmjernoj ulici kojom, kad ju jednom odaberemo, moramo dovjeka kročiti. U svakodnevnoj političkoj sferi to bi značilo da elektorat, poput primjerice onog britanskog, u društvu koje se smatra najdezideologiziranijim među tzv. razvijenim demokracijama, svoje umijeće mogućeg ne demonstrira jednoobraznim odlučivanjem za konzervativnu, laburističku ili (neo)liberalnu opciju nego kroz više ili manje istančan osjećaj za njihovu pravovremenu rotaciju, održavajući tako ravnotežu. U (istočno)europskoj kontinentalnoj tradiciji, a na svoj način i u američkoj, ideologije su ipak nešto pretencioznije, pa stalno (p)održavaju iluziju ponude trajnih i konačnih, gotovo metafizičkih rješenja. Čini se da novi konzervativizam spremno igra tu istu igru. No, upravo bi mudro i konzervativno bilo prihvatiti da takva obećanja ne korespondiraju sa stvarnim povijesnim iskustvom.

Svakako, ovime pitanje „konzervativizma“ u hrvatskoj modernoj povijesti ostaje otvoreno. Jedino bi se trebalo nadati da taj suvremeni oživljeni interes za konzervativizam neće rezultirati kakvim novim akademskim smjerovima, npr. konzervativnim ili tradicionalističkim studijama. Kako je rekao upravo jedan od pronicljivih konzervativaca sa Zapada, zadnjih desetljeća gotovo sve što je u sebi imalo dometak „studije“ (kulturalne, rodne, ženske, rasne, a dodajmo u našem slučaju i – hrvatske) pokazalo se kao aktivizam i ideologija prepakirani u akademsku, štoviše znanstvenu, ambalažu.

Ova knjiga je korektan biografski pregled za kojim može posegnuti svaki budući povjesničar ili biograf neke od obrađenih ličnosti. Njezina vrijednost je u tome što na jednom mjestu okuplja dio povijesnih ličnosti koje dosad nisu bile toliko poznate i istraživane. Autor pokazuje da se povijest misli ne može jednom za svagda ograničiti samo na određeni kanon autora i tekstova, nego da uvijek valja otkrivati nove, uz napomenu kako ipak treba biti na oprezu da ne bismo pravili paralelne kanonske izbore. Ipak, ne radi se o intelektualnoj povijesti u pravom smislu riječi, onoj koja ne bi robovala ni krutom kontekstualizmu, ali koja ne bi bila ni naprosto vid nacionalnog platonizma. Koja bi bila istovremena, umješna i istančana kombinacija biografizma, socijalne historije i historije ideja. Zasad ipak, nasuprot konzervativnoj misli, ova Kljaićeva kvazihrestomatija više djeluje kao retuširani, intelektualizirani pregled hrvatske narodnjačke misli, nego bilo što drugo.

(Visited 460 times, 1 visits today)
Oznake: Last modified: 4. 12. 2022.
Close