Prije deset godina, u prvom broju časopisa za kulturu, politiku i društvo (danas kulturu, znanost i politiku) Obnova objavljen je moj članak pod nazivom Ideologija u romanima Michel Houellebecqa, čime je počelo moje drugovanje s tim piscem koje traje još dan danas. Stoga se u ovom tekstu ne ću referirati na romane o kojima sam ranije pisao, već samo na Pokoravanje, Serotonin i novi roman Uništiti. O njihovoj ideološkoj poziciji mislim isto što i za ranije romane, štoviše otići ću korak dalje i ustvrditi da Houellebecq ima izravne simpatije za desničare i katolike, premda sam to nije i ne može biti jer je antiživotan baš poput svojih glavnih likova. Isto tako mogu ustvrditi da nema simpatije za ljevičare i ateiste te, recimo, muslimane, koje također u svojim romanima izravno obrađuje. Sve navedeno sadrži i roman Uništiti, a jedino po čemu se razlikuje od ostalih Houellebecqovih romana jesu česte oniričke epizode snova glavnog lika, suvišne jer bismo ih bez gubljenja na kvaliteti mogli izbaciti iz romana.
Možda bi se Houellebecq trebao ugledati na tehniku Cormaca McCarthya – nakon napisanog djela kratiti, kratiti i kratiti. S druge strane, pitanje je onda što bi ostalo od njegovog romana Serotonin. Filmovi i knjige kojih se ne sjećamo nakon što smo ih jednom čitali ili gledali nisu zapravo vrijedni razmatranja stoga se ne ću previše osvrtati na njegov najslabiji roman Serotonin, osim što ću konstatirati da ima sve sastavnice svih njegovih romana, uključujući Uništiti: beživotni glavni lik i njegova nesretna sudbina, kritika Zapada kao civilizacije na umoru i jednostavan iliti pitki stil pisanja. Ovo potonje je pravi izraz hiperrealizma kao odmak od postmodernizma gdje forma jezičnih akrobacija ili poigravanje s perspektivom pripovjedača ima bitnije značenje od samog sadržaja. U biografiji H. P. Lovecraft: Against the World, Against Life Houellebecq jasno kaže kako mu je stil pisanja nebitan i da se novi stil nađe jako rijetko, što dovoljno govori o tome zašto tako piše, osim toga Lovecraft u svojim pričama nije imao stil, pisao je jednostavno poput netalentiranog dječaka iz osnovne škole. Unatoč tome, sadržaj njegovih priča osvojio je svijet.
To vrijedi i za Houellebecqa, sadržaj je ispred forme. Taj stilski napad nestilom na postmodernu u direktnoj je vezi s Houellebecqovom drugom značajkom – portretiranjem propadanja Zapada. Ako prođete kroz sve brojeve gore spomenutog časopisa i blogove s web-stranice ili predavanja na YouTube kanalu istoimene udruge, shvatit ćete da Houellebecq u svojim romanima često kao digresiju spominje sve autore s tezom propadanja Zapada iz kojih moja generacija crpi svoju misao, primjerice Oswalda Spenglera (spominje ga lik francuskog ministra u Uništiti). Taj autor je poput Juliusa Evole, Ernsta Jüngera, Renéa Guénona itd. ključ za otključati temeljnu misao mog kompanjona Houellebecqa – Zapad u fazi (post)moderne nudi uništenje čovjeka i društva, on izvrće ono tradicionalno u njegovu suprotnost i to je nezaustavljiv ciklus povijesti gdje možemo samo, kao anarh u šumi (Jünger), čekati da to vrijeme prođe ili mu eventualno pomoći da se brže uništi jašući ga kao tigra dok se ne umori (Evola) ili pak bivajući čovjekom takta (Spengler).
Spomenute autore obožavaju mlađi desničari diljem Zapada. Otud možda imperativni naziv novog romana. Uništiti i Pokoravanje slični su po tome što oba u trenutku pisanja kao vrijeme radnje tematiziraju blisku budućnost uoči izbora, gdje promatramo određeni politički proces kao sporednu radnju. U novom romanu ne mijenja se ništa, osim što kao u onom prethodnom desničarski kandidat gubi (doduše, ovdje igrom slučaja, dok u Pokoravanju desničari gube jer ljevičari sklapaju pakt s muslimanima žrtvujući kulturu i obrazovanje). U oba romana spominje se desničarski identitarijanski pokret, no u ovom romanu, za razliku od Pokoravanja, on dobiva više prostora kroz simpatičnog sporednog lika Hervéa koji u jednom trenutku citira još jednog omiljenog autora moje generacije, J. R. R. Tolkiena, u trenutku kada Aragorn poziva muževe Zapada u naizgled izgubljenu bitku za Međuzemlje.
Cécile, žena tog simpatičnog Hervéa s identiterijanskom prošlosti i ujedno sestra glavnog lika romana, predana je katolkinja, baš kao i njezin muž. Njezina vjera čudi za vjeru nesposobnog glavnog lika, a kao lik baštini samo pozitivne osobine: brigu za oca i brata i ljubav prema mužu. Ona posjeduje ono za čim glavni lik romana Pokoravanje kroz čitavu radnju traga istražujući velikog katoličkog pisca Huysmansa, no baš kao i moj kolega Houellebecq ne može naći – iskrenu, djetinjastu, izravnu i nepokolebljivo lijepu vjeru u Boga. Njoj suprotan je lik ljevičarke Indy (nomen est omen), neostvarene novinarke i žene njenog brata Auréliena. Činjenica da je prikazana negativno govori u prilog tezi Houellebecqovom animozitetu prema ljevičarima, naime ostalim likovima je nepodnošljiva, ključna je za rasplet u negativnom smjeru i svog supruga je ponizila tako što se oplodila sjemenom crnca jer nije željela njegovo dijete. Tko zna, možda ovo potonje aludira na instinkt mržnje bijelih ljevičarki prema vlastitoj rasi iliti bijelom heteroseksualnom muškarcu na poziciji moći.
U razgovoru s filozofom Marijom Jurčecom u podcastu Obnovaški klub knjige baš na temu Pokoravanja došao sam do zaključka kako su muslimani što pokoravaju Europu u tom romanu neka alegorija katoličanstva s novom snagom za obnovu, a toj tezi ide u prilog što Houellebecq u tom romanu spominje kako nakon ovladavanja obrazovanjem i kulturom nisu zabranili jednog pisca čiji je britak um paradoksalno isto tako veliko nadahnuće za moju generaciju – religijsku ikonu apologetike kršćanstva u 20. stoljeću, G. K. Chestertona. Zanimljivo, teroristički pokret u romanu ima religijsku simboliku pentagrama, čime autor upućuje na sotonizam čije se geneze već dotaknuo u Elementarnim česticama povezujući ih s hipijevcima. Jedan krak tog pentagrama dotiče hrvatsku obalu, što je drugi put nakon Mape i teritorija da je Houellebecq u svojemu romanu spomenuo Hrvatsku. Na kraju, moj dragi prijatelju Houellebecq, mogu ti samo reći da ću se pomoliti za tvoj pronalazak onoga što si izgubio jer obraćenje je ipak čin milosrđa. I zapamti, nakon uništenja uvijek dolazi obnova ili, kako je ono Chesterton rekao, kršćanstvo je jedina religija što kao njen Bog umire da bi uskrsnula. Zapad kakav poznajemo možda će umrijeti, ali nakon njegove smrti nastupa obnova.
