Građanskih je ratova kroz povijest bilo i više nego što bi se nekome na prvi pogled moglo činiti. Ovisno o tome definiramo li ih tako labavo kao i ova stranica na Wikipediji, može ih se pronaći na desetke aktivnih i stotine iz prošlosti, a u trenutku ovog pisanja aktivno ih je barem tri ozbiljna, u Etiopiji, Mijanmaru i Jemenu. Glavne asocijacije na građanske ratove sigurno su Španjolski, odmah prije Drugog svjetskog rata, možda i onaj Ruski, koji je počeo odmah nakon Revolucije, a koji je po mom mišljenju kriminalno slabo poznat, uzevši u obzir njegov značaj i zanimljivost (valjalo bi jednom i o tome nešto ovdje napisati…), ali najvjerojatnije onaj američki, s kraja 19. stoljeća, na čiju se simboliku i značaj naslanja film Alexa Garlanda “Građanski rat”. Ono što je sigurno, svaki od njih ima ili je imao puno više smisla od onog opisanog u ovom filmu, oko kojeg se na Internetu stvorila prilična pomama odmah nakon pojavljivanja trailera, prvenstveno zbog emotivno nabijenih političkih konotacija.
Nisam nikad čuo za rat, ponajmanje građanski, u kojem nitko ne zna za što se i protiv koga bori, tko mu naređuje, tko su različite frakcije koje u njemu sudjeluju. Dakle, ovdje se radi o filmu koji se zove “Građanski rat”, koji iskorištava političke tenzije prisutne u suvremenom američkom društvu, gdje se već neko vrijeme priča o ekstremnoj polarizaciji, potencijalnom otcjepljenju, neredima, sukobima među različitim političkim i kvazipolitičkim akterima, sudskom progonu političkih aktivista, odmazdi koja će uslijediti kada jedna strana preuzme uzde vlasti, koji sustavno odbija razjasniti bilo kakav detalj o naravi tog rata koji se u filmu vodi.
To je po mom mišljenju namjerno, i radi se prvenstveno o strahu od kontroverzi. Građanski rat opisan u filmu namjerno ni na koji način ne nalikuje na građanski rat koji bi se, koliko god ta mogućnost sićušna bila, stvarno mogao dogoditi u SAD-u u bliskoj budućnosti. Osim što bi možda bilo previše, kako bi rekli Amerikanci, on the nose, opisati nešto poput sukoba između američkih desničara i ljevičara, ili desno-orijentiranih saveznih država u unutrašnjosti i na jugu protiv lijevo-orijentiranih na zapadnoj i istočnoj obali SAD-a, ili možda još kontroverznije, dati tom sukobu rasnu komponentu (koja uopće nije tako nerealna u današnjem američkom društvu), proizvelo bi veliku količinu nepotrebnih (iz perspektive producenata koji žive na tržištu) podjela a možda i napada.
Koje je drugo objašnjenje da se glavna frakcija u ratu (u smislu vremena koje joj je posvećeno u filmu) zove Western Forces, a čini ju neprirodan savez saveznih država koje su općepoznate kao stereotipno najdesnija i najljevija, Teksas i Kalifornija? Osim te, postoji i frakcija koja se zove Florida Alliance, koja do kraja filma ostaje potpuna nepoznanica, te New People’s Army, za koju u usputnom komentaru jednog od likova saznajemo da je na neki neodređeni način komunistička. Sve to vidi se na karti koju je objavila na društvenim mrežama produkcijska kuća A24. Većina sukoba koje vidimo u filmu u kojima uopće možemo donekle identificirati tko se protiv koga bori, sukob su Western Forces protiv snaga vjernih predsjedniku, dakle radi se o herojskoj borbi udruženih lijevih i desnih građana protiv diktatorskog predsjednika. Znakovito je također da su tijekom vrlo prominentne promidžbene kampanje filma producenti naknadno promijenili značaj filma bez upliva u sam njegov sadržaj, naime promijenili su države koje čine frakciju Western Forces, pa su tako na prvoj karti koju su objavili one države koje su u novijoj označene kao New People’s Army tamo Western Forces, što naravno ima puno više geografskog smisla, ali je valjda simbolika udruženja Kalifornije i Teksasa protiv diktatora bila naprosto neodoljiva naspram udruženja Wyominga, Oregona, Idaha…
No, vratimo se na početak. Budući da film izbjegava dublju tematizaciju sukoba o kojem se radi, veći dio filma bavi se glavnim likovima, koji kao četvero ratnih reportera izvještavaju o građanskom ratu. To samo po sebi naravno ne mora biti minus, ali problem je u tome što su likovi, pa i njihove moralne dileme koje zaokupljaju glavninu filma, meni prilično nezanimljivi. Likovi su dobrim dijelom klišeji, stari veteran novinar koji je too old for this shit i fali mu par dana do mirovine, mlada neiskusna novinarka koja se suočava s moralnom problematikom granice između sudjelovanja ili objektivnog izvještavanja, ovisnik o adrenalinu kojeg malo pretjerano uzbuđuje rat, i naposlijetku glavna novinarke koja je otupjela od smrti i užasa tijekom dugogodišnje karijere izvješavanja iz ratova i sukoba.
Po glumi se među njima izdvaja Stephen Mckinley Henderson, jedan od onih glumaca kojeg smo viđali u sto filmova, uvijek u pozadini, upečatljivi lik “mentata” u prvom dijelu Dine koji je naprasno nestao iz drugog dijela. Od sporednih likova, Jesse Plemons dominira pozornicom u svojoj jedinoj sceni, nastavljajući svoj niz odličnih uprizorenja psihopata koji je počeo još u seriji Breaking Bad. Njegova scena jedna je od boljih i napetijih u filmu, a proizvela je i popularni meme na internetu.
“Građanski rat” pun je takvih interesantnih scena, od kojih su neke prodorno vizualno iskustvo, i popraćene zabavnim soundtrackom. Alex Garland odlično postavlja tempo filmu, a ratne scene snimljene su na prilično inventivan način koji posuđuje dobar dio filmskog jezika iz FPS videoigrica poput franšize Call of Duty, a sam Garland ima iskustva rada i u tom polju. To se najbolje vidi u finalu filma koji neodoljivo podsjeća na posljednji nivo prvog dijela prijespomenute franšize (izbjegavam dati prevelike spoilere, ali mislim da će kroz film biti očito da se ide prema takvoj kulminaciji). Način na koji se ratne scene prikazuju također je produkcijski sveden, većinom se radi o manjim pješadijskim skupinama koje izmjenjuju vatru, iako se u finalu dobro vidi kombinirano ratovanje pješadije, oklopnih vozila, minobacača, artiljerije pa i zrakoplovstva. Ovo je naime za američke standarde film s relativnom niskim budžetom, od oko 50 milijuna dolara, pa iako se time može naknadno protumačiti neke produkcijske odluke, to se kroz film ne osjeća, uz par iznimki poput nekih specijalnih efekata koji izgledaju jeftino.
Ne iznenađuje da je Garland našao odlično rješenje za prosede “Građanskog rata”. On se u zadnje vrijeme prometnuo u jednog od zanimljivijih filmskih autora akcijskih i sf filmova, koji vješto kombinira senzibilitete art i žanrovskog filma. Garland nam nudi inventivna dramaturška rješenja, bilo da se radi o scenariju (“28 dana kasnije”, “Sunshine”) ili režiji (“Ex Machina”, “Annihilation”). Interesantno je da se temom budućeg američkog građanskog rata pozabavio Garland kao Britanac. Još jedan biografski podatak koji valja spomenuti je da je Garlandov otac cijeli život radio u britanskim novinama, prvenstveno kao karikaturist u Daily Telegraphu i Spectatoru.
Kao što je već natuknuto, provodna je tema u ovom filmu novinarstvo kao takvo. Možemo čak reći da je to puno više film o novinarstvu nego film o građanskom ratu, i to na način koji je također snažno naslonjeno na Zeitgeist. Novinarstvo u Americi, pa i u većini zapadnog svijeta, prolazi kroz svojevrsnu krizu. Vjera publike u objektivnost i točnost medija na jako je niskim razinama, a još je niža među ljudima koji su politički desno orijentirani. Razloge za tu razliku mislim da ne moram posebno objašnjavati čitateljima Heretice, ali ukratko, ljudi danas baš i ne vjeruju novinarima.
Film “Građanski rat” kao da egzistira potpuno van tog konteksta. Ovdje je novinarska potpuna objektivnost i usmjerenost istini pa makar ona bila štetna strani koju simpatiziraju neupitna, čak i u sukobu koji u teoriji ne bi trebao nuditi jednu stranu očito vrijednu njihove naklonosti. Također, uz jednu dosta očiglednu iznimku, svi sudionici sukoba uzimaju prisutstvo novinara među njima tijekom rata kao sasvim neproblematičnu stvar, čak i kad im aktivno, iako nenamjerno, smetaju u ispunjenju njihovih ciljeva. Poštuju njiih i njihovu djelatnost, i daju im veliku slobodu u snimanju i praćenju aktivnih ratnih zona gdje često i dovode one koji ratuju u opasnost, a čak im i potpuno ležerno dopuštaju da svjedoče i snimaju nešto što se može nazvati jedino ratnim zločinima.
Ratni reporteri koji su prikazani u filmu žive u bliskoj budućnosti, daje se naslutiti da se radi o najviše deset do dvadesetak godina nakon sadašnjosti, ali oni kao da su preneseni iz nekih boomerskih liberalnih tlapnji o tome kako izgleda ta profesija, od samih tehnika i tehnologija koje koriste, pa do stavova, ponašanja i pogleda na svijet. Jedan način kako to objasniti nameće se iz biografske činjenice koju sam maloprije spomenuo, da je redatelj i autor scenarija Garland kroz djetinjstvo i mladost bio okružen baš takvim ljudima, o čemu je pričao u nedavnom intervjuu. Ovaj film može se na neki način shvatiti kao oda toj profesiji koja se odjednom našla izvrgnuta sumnjama u njezinu vjerodostojnost.
U svakom slučaju, čini mi se da je taj motiv, novinarstvo i neuvjerljivi likovi koji se njime bave, puno manje interesantan nego sukob koji bi film mogao prikazati, a koji je i ponukao ljude da o njemu raspravljaju u tolikom broju prije nego je izašao. Iako je kod nas prošao malo ispod radara, možemo ipak govoriti o solidnoj zaradi na kinoblagajnama, koja je u trenutku pisanja oko 110 milijuna dolara diljem svijeta (povrat od 120% nije za baciti), a i kritika je bila načelno pozitivna. Postoji šansa da bi ta zarada bila puno manja kada bi se “Građanski rat” držao onoga što sam ovdje propovijedao kao formulu za interesantniji film. Da se autori filma nisu bojali kontroverzi i dublje ušli u temu onoga što je danas toliko moćno i polarizirajuće da je u stanju ljude dovesti do pobune i nasilja, sigurno je da bi naljutili jednu stranu u desno-lijevoj političkoj podijeli, a mislim da je svima očito koja bi to strana bila.
Autori ovog filma svjesno su bježali od kontroverzi, i eksplicitno rekli da žele napraviti apolitični centristički film koji neće otuđiti gledatelje ovisno o njihovom političkom opredjeljenju. Problem je u tome što je u današnjoj popularnoj američko-globalnoj kulturi ono što je zamišljeno kao centristička srednja struja, ustvari lijevo. Isto kako Garland ne razumije zašto su ljudi izgubili povjerenje u mainstream novinarstvo, tako ne razumije zašto je pogled koji se u filmu iznosi obilježeno lijevi. Neki drugi s kojima sam pričao i koji su gledali film, vjerojatno normalniji od mene, pa nisu baždareni na takve političke signale, rekli su mi da umišljam ovu dimenziju filma. Ima nekoliko drugih stvari koje bi tu mogao navesti, ali mislim da je najogledniji primjer to da predsjednik u filmu očigledno predstavlja bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Scena koja otvara film pokazuje predsjednika, kojeg utjelovljuje Nick Offerman iz Parks and Recreation, kako uvježbava laži koje će iznijeti javnosti o tijeku rata. On je nesigurni diktator i laže javnosti, a novinare vidi kao neprijatelje. Svakome tko prati američku politiku očito je da je to slika koju o Donaldu ima američki lijevi konsenzus. Postoji još par specifičnih migova koji asociraju na Trumpa. Filmski predsjednik zabranio je FBI – sjetimo se eksponiranih sukoba koje je Trump vodio s bivšim direktorom te agencije Jamesom Comeyem, čime je navodno ugrožavao nepristranost te agencije. Nadalje, u jednom trenu se spominje da se predsjednik želi povući u neutralnu saveznu državu poput Greenlanda – nije li malo prevelika slučajnost da je Donald Trump uz žustro ruganje protivnika predložio da SAD otkupi Greenland od Danske? U jednoj se sceni jasno daje do znanja da predsjednik u tom trenu služi svoj ustavno nedopušteni treći mandat. Pa iako je stvarno i postojao američki predsjednik koji je postavio taj presedan, to je ustvari također aluzija na sliku koja se o Trumpu često plasira, kršitelja ustava koji će odbiti predati vlast nakon poraza ili kraja drugog mandata. Ključna je formulacija koju izgovara Offerman u samoj prvoj sceni filma, kada opisuje vojnu pobjedu koju će njegova vojska novodno izvojevati, “Neki ju već sada nazivaju najvećom vojnom pobjedom u povijesti čovječanstva”. Tu se toliko očito radi o satiričnom prikazu načina na koji Trump govori i sintagmi koje koristi da mislim kako nije potrebno više se zadržavati na ovom pitanju.
Kada se tako postave pravila igre, da je na suprotnoj strani Trumpov surogat, onda je jasno da se u načelu radi o opoziciji između fašista i normalnih ljudi, kako to vide američki ljevičari. Zato je cijeli priča filma uokvirena utrkom prema Washingtonu i Bijeloj kući između različitih frakcija koje su suprotstavljene predsjedniku, koja neodoljivo podsjeća na utrku prema Berlinu između Saveznika na kraju Drugog svjetskog rata. U tom slučaju je sasvim opravdano da politički korektna četa etnički raznolikih normalnih ljudi, pod vodstvom snažne crnkinje, usput počini par ratnih zločina dok se žure da gadafiziraju predsjednika države.
Ukratko, mogli bi se reći da je ovo frustrirajući film. S čisto filmske strane, uzbudljiv je i vizualno zanimljiv, ima obećavajuću temu i preduvjete da bude jako dobar. Ali nažalost je površan i dramaturški ograničen, a i ignorantan oko određenih realnosti društva kojeg opisuje. Također, a time sam se većinom i bavio u ovoj recenziji, frustrirajuć je način na koji nam se u kulturi i medijima servira lažna sredina koja služi pomicanju Overtonovog prozora ulijevo i legitimiranju određenih “normalnih” stavova. Ovaj film je dobar primjer tog fenomena, unatoč tome da je manje eksplicitno lijevo kodiran nego bi čovjek očekivao od mainstream američkog filma tako nabijene tematike. Uzevši sve u obzir, preporučio bih ovaj film skoro svakome. Nešto čovjek mora i pogledati, a “Građanski rat” je ipak bolji od 90% toga što se može uloviti u kinu.
