Written by 09:00 Hereze, Kritike

Matija Štahan: Demon (i njegovi kraci) u demokraciji

Uz knjigu Ryszarda Legutkog “Demon u demokraciji”

Neliberalna demokracija i liberalna nedemokracija

Liberalna demokracija kao koncept, prije samo tri desetljeća kanonizirana mišlju koju ponajbolje amblematizira vizija liberalno-demokratskoga “kraja povijesti” Francisa Fukuyame, u posljednjoj se dekadi nalazi u različitim tipovima kriza: od onih koje simboliziraju pojava Donalda Trumpa, Brexit ili vladavina Viktora Orbána, što u sveukupnosti mediji srednje struje obično nazivaju politikama “neliberalne demokracije” kakve provode euro-atlantskome establišmentu suprotstavljeni državnici s jedne, pa do od onoga što sȃm imam običaj nazivati “liberalnom nedemokracijom”, poput promigrantskih politika struktura Europske unije te politika prožetih idealima “političke korektnosti”, seksualnih emancipacija, u zadnje vrijeme sve više i zelenih politika, te rastakanjem tradicionalnih društvenih institucija, s druge strane.

Posebnu studiju slučaja moglo bi se napisati o politikama koje su 2020. i 2021. godine provodili Covid-režimi – istodobno oni koje se može nazvati konzervativnim, od Mađarske, preko Poljske, do Rusije te oni progresivistički, od glavnine zemalja Europske unije, preko Kanade, do Australije – a koji su u pitanje doveli temeljne postulate liberalne demokracije. Iako je razdoblje koje je obilježio Covid-19 predstavljalo intermezzo po pitanju sukoba između “neliberalne demokracije” i “liberalne nedemokracije” – pa su, primjerice, najliberalnije protuvirusne mjere u Europi imale dvije ni po čemu srodne države, Bjelorusija i Švedska – stari sukobi nakon okončanja krize nastavili su se kao da se ništa nije dogodilo, osim što je opći društveni kontekst u još većoj mjeri “postliberalan” i “postdemokratski” negoli je do jučer bio.

Što bi onda bila “neliberalnoj demokraciji” suprotstavljena “liberalna nedemokracija”? Ako, krajnje pojednostavljeno, “neliberalna demokracija” obično nekim emancipacijskim vrijednostima različitih tipova manjina pretpostavlja većinske običaje ili tradiciju, zaobilazeći pritom uvriježena liberalno-demokratska “pravila” iz druge polovice 20. stoljeća, onda “liberalna nedemokracija” iznevjeruje ta “pravila” pretpostavljajući većinskim, tradicionalnim običajima emancipacijske vrijednosti različitih tipova manjina u ime društvenog napretka. “Neliberalna demokracija” zanemaruje “liberalni” aspekt liberalne demokracije vodeći kulturne ratove i provodeći konzervativnu kulturnu hegemoniju u institucijama i civilnom sektoru, dok “liberalna nedemokracija” zanemaruje “demokratski” aspekt liberalne demokracije jer je navedene ratove uglavnom već dobila, a spomenutu hegemoniju već provela.

Još pojednostavljenije, ako je “neliberalna demokracija” uglavnom razmjerno konzervativna, nacionalno i suverenistički orijentirana te deklarativno počiva na kršćanskim etičkim zasadama, “liberalna nedemokracija” ima običaj biti progresivističkom, globalističkom i postkršćanskom. Simetrija koja postoji u vrijednosnom smislu ne odražava se u konkretnoj političkoj stvarnosti zapadnih zemalja, gdje je ona “lijeva” opcija (progresivistička, globalistička i postkršćanska) u visokoj politici, kulturi, medijima i multinacionalnim korporacijama neproporcionalno snažnija od one “desne” (konzervativne, nacionalno-suverenističke i kršćanske).

U zapadnoj sferi, “liberalna nedemokracija” nad „neliberalnom demokracijom“ uglavnom dominira u tolikoj mjeri da su i glavne političke stranke nominalno “desnog” predznaka uglavnom preuzele većinu njezinih postulata, bilo da je riječ o njemačkim demokršćanima, britanskim konzervativcima ili značajnom dijelu američkih republikanaca. I dok se europske države po ovom pitanju uglavnom može podijeliti na liniji “progresivistički zapad” vs. “konzervativni istok” – uz Italiju kao iznimku gdje se različite vrijednosti razmjerno često smjenjuju na vlasti, a donekle i Francusku gdje utjecaj političke desnice sve više raste – zemlje poput Kanade i Australije uglavnom su dio “progresivističkog” bloka. Uzmemo li u obzir kako sadržaj “liberalne nedemokracije” uglavnom predstavlja spoj ekonomske desnice (“krupni kapital”) i vrijednosne ljevice (emancipacija manjinskih identiteta), posebno je zanimljivo primijetiti kako u SAD-u, premda je opterećen dominacijom progresivističkih vrijednosti u ranije navedenim društvenim sferama, u političkom smislu transformacijom Republikanske stranke u vrijednosno nešto “desnijem” a ekonomski nešto “ljevijem” smjeru, u većoj mjeri nego drugdje bjesni “kulturni građanski rat” između ovih dviju silnica.

Čarobnjaci i demoni

U fazi liberalno-demokratskog projekta u kojemu se u pitanje dovode i liberalni i demokratski aspekti liberalne demokracije, posve je prirodna pojava različitih knjiga koje će, svaka iz svoje vrijednosne perspektive, promišljati uzroke i posljedice današnjega stanja. Od novijih izdanja dostupnih na hrvatskom jeziku uzrocima se najpreciznije bavi djelo Patricka Deneena Zašto liberalizam nije uspio (Verbum, 2020.). Središnja teza knjige jest kako liberalizam, omogućujući pojedincu slobodu za samoostvarenje, sama sebe razgrađuje do točke u kojoj njegov uspjeh, krajnja realizacija samih polazišta liberalizma, predstavlja njegov kraj, to jest ukidanje liberalizma kao slobodarski sustav i njegovu preobrazbu u tiraniju.

Otprilike kao što i demokracija može dovesti do ukidanja demokracije – konkretan primjer mogli bismo pronaći u demokratskoj pobjedi Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije na parlamentarnim izborima 1933. godine, dok je na načelnoj razini savršen upravo onaj totalitarizam koji svoje vrijednosti ne nameće, nego se za nj svi “demokratski”, složno opredjeljuju. Liberalizam može funkcionirati dok postoji zajednički etički temelj većine dionika političke zajednice, no kada tog zajedničkog temelja nestane (upravo zahvaljujući samom fokusu liberalizma na pravo pojedinca da svijet vidi kako želi), tada se društvo pretvara u bojno polje različitih vizija postliberalne sutrašnjice, od “neliberalne demokracije” do “liberalne nedemokracije”. U takvome kaosu sučeljavaju se mnogobrojni pogledi za uređenje “novoga svjetskog poretka” pa Slavoj Žižek, primjerice, zagovara “globalni komunizam”, dok je sȃm Deneen bliži ideji katoličkog integralizma.

Budući da je u liberalnoj demokraciji krajnju kompromitaciju političko-ideoloških protivnika, s pravom, moguće ostvariti kroz prepoznavanje totalitarnih naznaka u njihovu djelovanju, suvremena će ekonomska ljevica onaj dominantni tip suvremenog ekonomskog liberalizma imati potrebu povezati s povijesnim fašizmima, dok će suvremena vrijednosna desnica suvremeni vrijednosni liberalizam povezivati s povijesnim komunizmima. Izraz prve težnje je studija Ishayja Lande Šegrtov čarobnjak: Liberalna tradicija i fašizam (Disput, 2018.), koja – kao što joj podnaslov govori – propituje poveznice između povijesnog liberalizma i fašizma, dok je izraz druge težnje knjiga Ryszarda Legutka Demon u demokraciji: Totalitarne kušnje u slobodnim društvima (Verbum, 2019.), koja u aktualnoj liberalnoj demokraciji prepoznaje neke elementarne sličnosti s prošlostoljetnim komunizmom. Budući da mnogo toga razotkriva o naravi nominalno još uvijek liberalno-demokratskog režima koji dominira Zapadom, ali i da štošta otkriva o srodnostima hrvatskog društva s poljskim u pogledu kontinuiteta dijela političkih i društvenih elita od komunizma do danas, Legutkova knjiga domaćem je čitatelju višestruko korisna.

Kao politički mislilac, izvorno filozof, ali i politički praktičar, Legutko u prepoznavanju dubinskih srodnosti između komunizma i liberalne demokracije isprva polazi od osobnoga iskustva: nekadašnji disident u komunističkoj Poljskoj danas je zastupnik vladajuće poljske stranke Pravo i pravda u Europskome parlamentu. Osobna Legutkova iskustva, međutim, u glavnini Demona u demokraciji mjesto prepuštaju općim zaključcima o naravi režima u kojima se njegova domovina zatekla u drugoj polovici 20. i na početku 21. stoljeća. Niz od šest poglavlja (Povijest, Utopija, Politika, Ideologija, Religija, Čovjek) omeđen je Uvodom i Zaključkom te popratnim riječima dvojca Stjepo Bartulica i Nino Raspudić, koji je u doba kada je knjiga u Hrvatskoj objavljena djelovao u javnim raspravama političko-ideološkog tipa, dok je danas riječ o parlamentarnim zastupnicima u saborskim klubovima Domovinskog pokreta i Mosta. (Sama ta činjenica govori ponešto o Bartuličinu i Raspudićevu pristupu politici, ali i o Legutkovu viđenju suvremenoga zapadnog političkog krajobraza).

U svih šest poglavlja Legutko mješavinom politološkoga i esejističkog diskursa lucidno zamjećuje kako idejni temelji na kojima počivaju površinski posve suprotstavljeni sustavi poput liberalizma i komunizma, promotre li se s dovoljne distance, odnosno iz neke “treće” perspektive – u njegovu slučaju ta je perspektiva konzervativna ili kršćanska – figurativno rečeno, u različitim društvenim domenama postaju opsjednuti istim demonima. Koliko je krakova tih demona, toliko ima i rukavaca promišljanja političke stvarnosti: globalno, lokalno i povijesno.

Jedan krak

Razmatrajući poimanje ključnih pojmova istaknutih u naslovima poglavlja, Legutko zaključuje kako liberalna demokracija i komunizam dijele pogled na ljudsku povijest kao više ili manje pravocrtan napredak do stanja samoostvarenja navedenih ideologija kao povijesnih svrhâ ili vrhunaca. Projicirajući u obzor ovozemaljskoga očekivanja utopističku fatamorganu zajednice egalitarističke do krajnjih granica – bilo besklasnoga društva, bilo društva u kojemu se svaka seksualna, rasna i ina manjina može emancipirati – komunizam i liberalna demokracija slojevitu, višedimenzionalnu stvarnost žrtvuju Prokrustovoj postelji sveopće uravnilovke. Liberalno-demokratsko društvo jednako kao i ono komunističko, zamjećuje Legutko, obilježuje sveprisutnost politike, odnosno prelijevanje politiziranosti na sve društvene sfere: znanost, kulturu, umjetnost, obrazovanje, pa i obitelj.

Sveopća ideologizacija očituje se kroz politizaciju života referencijama na ideologiju, što sada, paradoksalno, za ishod nema multiplikaciju različitosti – kao samo još jednog od hiperideologiziranih pojmova čija inflacija danas dovodi do značenjske devalvacije (“diversity”) – nego do potenciranja istosti, ili, prema Legutkovu viđenju, apoteoze prosječnosti. Na Legutkova razmatranja liberalno-demokratske i komunističke historiografije, filozofije, antropologije i politike nadovezuje se i jedan neskriveni paralelizam: zajednička netrpeljivost navedenih ideologija prema kršćanstvu i Katoličkoj crkvi (pri čemu Legutko propušta pripomenuti kako u idejnom i organizacijskom smislu liberalizam i komunizam, kao čeljad modernosti, svoje sekularne utopizme i kulturno-hegemonističke modele uvelike duguju upravo kršćanstvu – a zbog čega bi ih se, polušaljivo rečeno, moglo pridodati popisu kršćanskih hereza).

Vrlo dobro svjestan svih strukturalnih razlika između liberalne demokracije i komunizma, kao i znatno širega okvira mogućnosti definiranja liberalne demokracije, toga protejskog sustava, bilo pritajeno “lijevom” ili pritajeno “desnom” ideologijom negoli je to slučaj s komunizmom, Legutko nastoji pokazati kako su razlike među njima manje nego što se čini kada ih se gleda kroz liberalnu prizmu, pa liberalnu demokraciju stoga ne poima kao dinamičan sustav u kojemu su političke promjene doista moguće, nego kao okamenjen sustav koji tek proizvodi privide prema kojima je alternativa moguća, dok je nositelji moći u stvarnosti onemogućuju. Umjesto formalizirane nedogmatičnosti, liberalna demokracija tako nudi neformaliziranu dogmatičnost.

Prema Legutku, nedostatak liberalne demokracije zapravo je – protivno njezinoj pluralističkoj iluziji – u manjku demokratičnosti. Za protuslovnost koja proizlazi iz isprepletenosti onoga što drži dvama temeljnim problemima liberalne demokracije – naime, terora prosječnosti i manjka demokratičnosti (jer kada bi demokratičnost bila veća, prosječnost bi, za pretpostaviti je, dominirala još i više) – Legutko rješenje ipak ne pronalazi u nedemokratskim modelima vladanja, nego u aristokratskom tipu liberalizma izvedenom iz misli Alexisa de Tocquevillea i Joséa Ortege y Gasseta. Iako promjena paradigme u sklopu liberalne demokracije nije onoliko teško dostižna koliko je bila u komunizmu – naposljetku, da se knjiga zove Demon u komunizmu, ona u komunizmu ne bi mogla biti objavljena – Demon u demokraciji u demokraciji znači manje nego što bi Demon u komunizmu značio u komunizmu, sve i da je zabranjen: ako je strategija propalog režima išla u smjeru izravne represije, strategija aktualnog režima represiji pretpostavlja modeliranje stvarnosti odvraćanjem pozornosti, dominacijom “zabave” i preraspodjelom užitka tako da se stvarnost počne – ignorirati.

Drugi krak

U tom duhu, moguće je postaviti i neke paralele s hrvatskim društvom i zapitati se, primjerice: je li u Hrvatskoj pojava knjige poput Demona u demokraciji, izvorno objavljene 2012. godine, (bila) moguća? U smislu stupnja društvene slobode, odgovor je da; u smislu društvenih odnosa moći, odgovor je teško. Jer, iako su se u zadnje vrijeme u javnosti pojavili glasovi, pa i poneke knjige koje u pitanje dovode ideologiju koja je danas dominantna u zapadnim zemljama i posljedično Hrvatskoj – jedan od recentnih primjera nedvojbeno je knjiga Nevena Sesardića Konsenzus bez pokrića iz 2022. godine – spomenuti odnosi moći u Hrvatskoj su ipak znatno drukčiji negoli u Poljskoj. Iako se obje zemlje nerijetko doživljava bastionima katoličanstva u dekristijaniziranoj Europi, razlika je vidljiva već u politici: dok u Poljskoj vlada uistinu konzervativna, štoviše Legutkova opcija, hrvatska vladajuća stranka konzervativna je samo prividno, a u njezinoj orbiti ne postoje intelektualci Legutkova kalibra.

Pa iako hrvatska ljevica često povlači paralele između “konzervativne kontrarevolucije” u Poljskoj i Hrvatskoj, valja zamijetiti kako ono što se u Poljskoj doista i događa – od nacionalnog do ekonomskog suverenizma – u Hrvatskoj postoji jedino na retoričkoj razini. Kao oličenje hrvatskog političkog establišmenta, HDZ je u simboličkom i komemorativnom smislu “konzervativan” jedino u odnosu na Domovinski rat kao ishodište suvremene hrvatske države, ali zato, osim prigodničarski i deklarativno, nije nimalo konzervativan u odnosu na ono što je Domovinskom ratu prethodilo – odnosno, komunističku diktaturu – kao niti u odnosu na ono što je nakon rata uslijedilo – to jest, nekritičko preuzimanje politika koje nameću zapadni centri moći, od Washingtona do Bruxellesa.

U tom smislu, korisno je upotrijebiti ovaj navod iz Demona u demokraciji, kako bismo uvidjeli – suprotno onome što se tvrdi o srodnosti po pitanju tobožnje društvene i političke dominacije konzervativnih vrijednosti – gdje doista leže sličnosti između Poljske i Hrvatske, ali uz misaoni eksperiment zamjene riječi “poljska” riječju “hrvatska” u prvoj rečenici, i sa sviješću da je to očito u Hrvatskoj još više slučaj negoli u Poljskoj: 

Novonastala je poljska politička elita prigrlila komuniste sa zapanjujućom dobrodošlicom, djelomice, kako se tvrdilo, iz taktičkih razloga (kako velika skupina ljudi ne bi ostala izvan sustava), ali u nezanemarivu stupnju i iz ideoloških razloga: procijenili su kako će uz određeno dotjerivanje i u novim uvjetima komunisti postati odani i djelotvorni sudionici u liberalno-demokratskomu životu. Ubrzo sam shvatio kako je ova ideološka pretpostavka bila ispravna. Doista, nakon manjega su se dotjerivanja i u novim uvjetima negdašnji članovi komunističke partije savršeno prilagodili liberalnoj demokraciji, njezinim načelima, a i cijelomu ideološkom tumačenju koje je pratilo ova načela. Štoviše, uskoro su postali zaštitnicima novoga pravovjerja.

Navedeni fenomen u Hrvatskoj je doveo do paradoksa da isti oni koji su bili u oporbi prema komunističkom režimu danas u značajnoj mjeri budu u oporbi prema aktualnoj političkoj eliti, koja bi po deklariranim vrijednostima trebala biti u opreci s prethodnim režimom. Lampedusinim riječima – promijenilo se sve, da se ne bi promijenilo ništa. Iako smo sada u nominalno pluralnom i demokratskom društvu, hrvatska politika ipak odiše vonjem jednostranačja. No osiguravanje onoga što je de iure višestranačje a de facto jednostranačje u Hrvatskoj je poprimilo posebno perverzne oblike, jer je jedna društveno-politička kasta u rasponu od tri desetljeća posezala za različitim metodama kako bi se održala na poziciji moći – od višestrukih ubojstava pravaških čelnika kao političkih konkurenata iz ranih 1990-ih, pa sve do netransparentnog, potencijalno veleizdajničkog gušenja referendumskih inicijativa koje su išle za disperzijom političke moći izvan postojećih elita, u posljednjih nekoliko godina. Prevlast “crvene buržoazije” i njezinih potomaka vidljiva je i kada se samo pogleda tko je sve u 21. stoljeću bio predsjednikom Vlade, a tko predsjednikom u Republici Hrvatskoj, počevši od Ivice Račana i Stjepana Mesića pa do Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića.

S druge strane, kontinuitet vladavine društveno-političkog establišmenta iz komunističkog razdoblja u liberalno-demokratskom razdoblju očituje se i na simboličkim razinama. Dobar primjer komemorativnog nacionalnog praznika je fabricirani Dan antifašističke borbe koji se obilježava 22. lipnja, premda se navedenog nadnevka 1941. godine u Sisku i okolici nije dogodio nikakav ustanak, nego je naglo prekinuto savezništvo između Hitlerova Trećeg Reicha i Staljinova Sovjetskog Saveza, pod čijom su kontrolom bili i hrvatski komunisti. Čuvajući tako vlastite korijene, predstavnici vladajuće klase imaju i poneki živi spomenik, čiji životopis amblematski odražava njihovu kolektivnu biografiju. Jedan od takvih hodajućih simbola je Josip Manolić, koji se od provoditelja oznaškog terora po završetku Drugog svjetskog rata početkom 1990-ih preobrazio u drugoga hrvatskog predsjednika Vlade, dok danas u srednjostrujaškim medijima figurira kao dobroćudni starčić, a ne nalogodavac i vjerojatni izvršitelj mnogobrojnih zločina protiv čovječnosti. Dotični, međutim, nije jedino lice “demona” u hrvatskoj demokraciji. U njegovoj pojedinačnoj biografiji ogleda se biografija znatnog dijela hrvatske vladajuće klase. Ne može ih se svesti samo na jednu osobu; parafrazirajući Bibliju, ime im je Legija.

Treći krak

I dok je glavna vrlina Demona u demokraciji upravo u sustavnoj razradi mnogih srodnih aspekata dvaju nominalno suprotstavljenih ideologija – odnosno, u ukazivanju na jasan kontekst njihova nastanka – najznačajniji nedostatak Legutkova djela jest povremeno pripisivanje pojedinih liberalno-demokratskih i komunističkih sličnosti njihovoj bȋti onda kada ih se zapravo može smjestiti u temeljne strukture ljudske naravi, poput volje za dominacijom ili smještanja sebe u središte povijesti, ili pak u osnovne postavke modernosti. Sličnosti liberalne demokracije i komunizma, naime – uzme li se u obzir istovjetnost povijesnih i zemljopisnih konteksta njihova nastanka – uvelike uvjetuju i (post)kršćanska svijest, prosvjetiteljski ideali, industrijalizacija i tehnološko-znanstveni napredak, ili, jednom riječju, modernost. Unutar okvira koji si je sȃm nametnuo, Legutkovu je djelu teško pronaći ozbiljnih prigovora. Moguće ih je, međutim, potražiti u samome odabiru okvira, to jest u komparativnoj analizi isključivo komunizma i liberalne demokracije. Kada bi se u raščlambi nalik Legutkovoj osim navedenih sustava, odnosno liberalne demokracije i komunizma, na tragu Landine knjige obradilo i fašizme, ispostavilo bi se kako i ta eminentno moderna ideologija proizlazi iz istih idejnih zasada – premda u ponešto drukčijim omjerima i intenzitetima – kao i režimi na koje se Legutko usredotočio, odnosno, kako se bazira na teleološkom tumačenju povijesti, svjetovnom utopizmu, politizaciji cjelokupnoga društva, protukršćanstvu i viziji novoga čovjeka.

Mogli bismo stoga otići korak dalje kako od Legutka, tako i od Lande te ustvrditi da je totalitarnost zapravo nuspojava modernosti, satkane upravo od maločas navedenih sastavnica, i da svaka moderna politička ideologija ima tendenciju prije ili kasnije upasti u totalitarno stanje. I dok je liberalizam, kao manje kolektivistička ideologija od svojih prošlostoljetnih suputnica poput fašizma i nacionalsocijalizma te komunizma, duže mogao odgađati pojavu totalitarnih kontura, one se – posve prirodno – javljaju u svijetu 21. stoljeća, gdje liberalna demokracija, ili ona njezina podvrsta koju nazivam “liberalnom nedemokracijom”, više nema odveć snažnih protivnika – a “neliberalna demokracija”, mogli bismo reći, upravo je reakcija na takvo stanje stvari.

Od svih značajki totalitarnih režima, u liberalizmu možda i najviše do izražaja dolazi ono što ni Legutko prije desetak godina, kada je izvornik Demona u demokraciji ugledao svjetlo dana, nije mogao predvidjeti, a to je spoj ideala stvaranja “novoga čovjeka” i društvene revolucije, koja se u liberalnoj alkemiji pretvorila u revoluciju unutar samog koncepta čovjeka, kojega se danas u ime liberalnosti na različite načine “raščovječuje”, tako da pitanje koja se nalaze pred konzervativnim i progresivističkim politikama današnjice glasi: je li ljudskost ljudskog bića određena njegovom vremenitošću, organskom pojavnošću i ukorijenjenošću u jednome od dva spola, ili je sve navedeno – u sklopu transhumanizma, transrodnih ideala ili filozofije posthumanizma – moguće ukinuti? Hoće li hararijevski “homo deus” u liberalnom totalitarizmu biti ono što je u Hitlerovu totalitarizmu bio ničeanski “nadčovjek”, a u Staljinovu komunizmu “novi sovjetski čovjek”?

Niall Ferguson isticao je kako je značajka suvremenog društva drukčiji tip hijerarhizacije od one kakva je postojala u prošlostoljetnim totalitarizmima, jer se sada utjecaj ne gradi centralizacijom moći, nego konvergencijama utjecaja koje, spletene u mreže, kapilarno prožimaju različite društvene sfere. Takav tip decentralizirane hijerarhije, osim što karakterizira doba novih medija, ujedno karakterizira i liberalizam naspram povijesnim mu konkurentima poput komunizma i fašizma. Zahvaljujući tome, liberalizam je komparativno duže mogao očuvati tradicionalni, iz kršćanstva izveden etički temelj, ali samo do jedne točke. Kada u određenom trenutku sve ustanove u liberalnim preraspodjelama moći i diobama vlasti preuzmu novi vrijednosni sustav, tada njegova prevlast biva još sveobuhvatnijom od one kakvu su nudili stariji, kolektivistički režimi. Drugim riječima, zbog prirode liberalno-demokratskog ustroja, totalitarnost u njemu nastupa teže i sporije, ali kada nastupi, onda je – poslužimo se paradoksom – još totalnija nego inače. Naposljetku, kombinirajući Landinu i Legutkovu metaforiku, budući da svaka od njihovih knjiga nudi istinit, ali nesveobuhvatan pogled u cjelovitost političke modernosti, protokom vremena sve se više čini kako su politička modernost i moderna politika povijesno osuđene na pojavu čarobnjačkih šegrta koji, prizivajući kojekakve naizgled spasonosne režime – bilo komunizme, bilo fašizme, bilo liberalizme – umjesto toga prizovu totalitarnog demona.

Ogled je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis na Trećemu programu Hrvatskoga radija

Fotografija: Sinhaleski demon Maha Sona

Oznake: Last modified: 21. 8. 2023.
Close